Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

KOMENTARI

Politički život

   

 

Dejan Vuk Stanković

Sukob u G17 - primat realstranačkog   rezona

Ostavka profesora Miroljuba Labusa na mesto potpredsednika Vlade Srbije i lidera G17 plus i politička sporenja i sukobi u samoj stranci nesumnjivo su najznačajniji politički događaji na burnoj, često konfuznoj, ali gotovo uvek zanimljivoj političkoj sceni u Srbiji.

Povod za Labusovo neočekivano napuštanje potpredsedničkog mesta u Vladi i ostavka na mesto čoveka stranke proizvod je dva, uzročno-posledično povezana događaja: neuspeha da se locira, uhapsi i Haškom tribunalu konačno isporuči vojni lider bosanskih Srba general Ratko Mladić i prekida pregovora na relaciji Beograd-Brisel oko procesa stabilizacije i pridruživanja Evropskoj uniji.

Očigledno frustriran zbog nemoći bezbednosnih službi da reše slučaj Mladić, a u isti mah suočen sa neminovno negativnom reakcijom Evropske unije, Labus istupa iz Vlade. Njegova ostavka predstavlja spoj odbijanja da se prihvati odgovornost za tuđe postupke i želje da se koliko-toliko sačuva teško stečena i često neodmereno osporavana reputacija, kako u domaćoj javnosti i političkim krugovima, tako i pred međunarodnim političkim činiocima.

Ovaj gest, prilično neuobičajen za srpske političke (ne)prilike, izazvao je bujicu reakcija. Među mnogim reakcijama za Labusa je svakako najznačajnija ona unutar stranke. Dan nakon njegove ostavke, politički homogen G17 podelio se oko koncepta daljeg političkog delovanja. Nosioci podele bili su Miroljub Labus i Mlađan Dinkić, idejni tvorci prve srpske ekspertske političke partije. U središtu dileme bilo je pitanje: da li, u kojoj meri i do kada nastaviti sa učešćem i parlamentarnom podrškom kabinetu Vojislava Koštunice ?

Odgovor na skup realpolitičkih izazova lidera G17 plus Miroljuba Labusa bio je izlazak svih ministara iz aktuelne vlade uz parlamentarnu podršku njenim daljim naporima u pravcu evropskih integracija. S druge strane, predlog Dinkića podrazumevao je ostanak ministara u Vladi, ali i oročavanje parlamentarne podrške Koštuničinoj vladi do 30. septembra, do kada bi trebalo da se uspešno okonča slučaj Mladić i omogući nastavak pregovora sa EU.    

Suprotno etabliranoj političkoj praksi u kojoj dominira bespogovorno odobravanje odluka lidera, ubedljiva većina G17 plus stala je nasuprot stava dojučerašnjeg prvog čoveka i osnivača stranke. Najubedljivije svedočanstvo ovakvog stanja jeste glasanje na Glavnom odboru stranke na kome je Dinkićev predlog dobio gotovo pet puta više glasova nego politička alternativa koju je zastupao Labus. Za očekivati je da će u periodu koji sledi Dinkić i njegova struja u potpunosti preuzeti rukovođenje strankom, dok će Labus pasivizirati svoje članstvo i u velikoj meri se distancirati od novog kursa svoje stranke.

Sudbinu lidera G17 sigurno će doživeti i njemu odani stranački funkcioneri. Po nekom lošem nepisanom političkom pravilu, njima sledi politička marginalizacija, ako ne i udaljenje iz stranke. Ovakav ishod otvara pitanje razloga koji su rukovodili većinu u G17 da prihvati Dinkićevo, a ne Labusovo opredeljenje. S onu stranu, politički ne nebitnih interpretacija o intenzivnom unutarstranačkom lobiranju svih vrsta u korist Dinkićevog predloga, kao i sveprisutnoj volji za moć kao najznačajnijem političkom impulsu, valja se zapitati koji su i kakvi razlozi rukovodili i rukovode Dinkića da stranku vodi u pravcu daljeg ostanka u Vladi. Polazeći od relevantnih političkih činjenica, mogla bi se izdvojiti sledeća projekcija razloga za koje bi se uverljivo moglo pretpostaviti da su opredelili rukovodeće organe G17 plus.

Prvi važan razlog u prilog ostanka G17 u Vladi ogleda se u praktičnoj mogućnosti da se problem Ratka Mladića reši. Osnova za argument nije toliko u faktičkom ponašanju Vlade u slučaju Mladić, koliko u saznanju da bi labavljenje veza između G17 i DSS-a kao stožera vladajuće koalicije, kao i verovatni raskid koalicije ove dve stranke značili kraj Vlade i ulazak u predizbornu kampanju. U uslovima ekstremno podgrejane atmosfere koja vlada u izbornim kampanjama, a imajući u vidu i većinsko neraspoloženje prema Tribunalu u Hagu, s pravom se može reći da bi Mladića bilo još teže locirati i izručiti nego što bi to bio slučaj ukoliko Vlada opstane.

Sledeći argument, koji je verovatno Dinkića i njegove pristalice opredelio za ostanak u Vladi, jeste količina realpolitičke moći kojom G17 u ovom trenutku raspolaže. Kontrola bezmalo celokupnog finansijskog sektora, uz vođenje dva za građane vrlo bitna ministarstva - poljoprivrede i zdravlja, nesumnjivo predstavljaju potvrdu uvažavanja stranke od koalicionih partnera, prisustva značajnog kapaciteta da se direktno utiče na tok društvenih događaja i upravlja državom, kao i mogućnost da se uspostavi dobar kontakt sa značajnim delom stanovništva koje će se, pre ili kasnije, politički opredeljivati na izborima. Ako se ovome pridoda i to da u budućnosti G17 teško može da računa na izborni rezultat iz decembra 2003, a samim tim i na ne tako značajan udeo u nekoj budućoj vlasti, postaje razumljivo zašto je predlog o izlasku iz Vlade prilično lako odbijen.  

Treći (real)politički argument u prilog ostanka G17 plus u Vladi takođe se tiče sadašnjeg političkog trenutka. Reč je o rejtingu i političko-medijskim projektima ove partije. Nakon značajnog pada popularnosti tokom 2004. i 2005. godine, početkom ove godine dolazi do postepenog, ali primetnog rasta rejtinga stranke. Sadašnji rejting od oko 4-4,5% daleko je od toga da garantuje političku relevantnost, ali daje solidnu osnovu za dalje sprovođenje započetih projekata.

Valja podsetiti na to da je u poslednjih nekoliko meseci G17 snažno podržao preispitivanje poslovanja „Mobtela“ i ostalih kompanija iz Karićeve imperije. Takođe, obezbedio je što političku, što stručno-tehničku podršku u pokretanju istrage oko korupcije i organizovanog kriminala u Trgovinskom sudu u Beogradu. Ako se ovome doda Dinkićev bombastično najavljivan plan od milijardu evra investicija u javni sektor, sve veća doza progresivne ekonomske retorike u njegovim medijskim nastupima, kao i činjenica da stranka radi na teškom, ali i neophodnom poslu političkog približavanja DSS-a i DS-a, lako se može zaključiti da bi distanciranje od Vlade, a kasnije vrlo verovatno napuštanje, G17 ponovo dovelo u nezavidnu političku situaciju. Nijedan od pomenutih projekata ne bi se mogao ostvariti.  

Dakle, spoj svesti o kakvim-takvim praktičnim mogućnostima da se zaključi slučaj Mladić, realistično gledanje na količinu moći koju partija poseduje, kao i iznad svega prisutni optimizam da se postojeći rejting može poboljšati posredstvom konkretnih Vladinih investicionih ciklusa, uz političku asistenciju u važnim državnim poslovima, politički su argumenti kojima se mogu objasniti odluke Glavnog odbora G17 plus. U isti mah, oročavanjem podrške Vladi do 30. septembra istovremeno se vrši i politički pritisak, ali i daje podrška njenim aktuelnim naporima u rešavanju slučaja Ratka Mladića.

O primetnoj dozi unutarpartijske netolerancije većine nad manjinom ne treba trošiti reči. Ona je samo potvrda da je unutarpartijska netolerancija roba koja je ravnomerno raspoređena među svim strankama bez obzira na njihovu ideološku orijentaciju. No, i taj i takav aspekt sukoba osnažuje malopre izrečen stav o realpolitičkom rezonu kao ključu za razumevanje potonje unutarpartijske konfrontacije.

Navedeni argumenti koji su rukovodili Glavni odbor G17 mogu biti realpolitički validni argumenti budući da se odnose na raspodelu moći u političko-javnom polju, ukazuju na potencijal partije, a u neku ruku kreiraju i dalji tok događaja na političkoj pozornici. Ma koliko prizivali moralnu odbojnost i iritirali zdrav razum, oni mogu imati, i imaju, političku težinu. Pomenuti argumenti, kao i odluka zasnovana na njima, omogućavaju da G17 ostane u iscrpljujućoj i bespoštednoj političkoj igri.  

S druge strane, Labusovo pozivanje na ideološke sintagme o evropskom opredeljenju partije i u izvesnom smislu opravdani više lični, nego partijski moralizam teško mogu imati odgovarajuću težinu u oporoj i brutalnoj političkoj stvarnosti Srbije. Poslednji sukob u G17 očigledan je primer primata realstranačkog rezona nad apstraktnim ideološkim principom i njemu pripadajućim moralizmom.

No, ma kako nazvali i tumačili poslednji sukob unutar stranke, ostaje kao istina nad svim drugim političkim istinama da ukoliko Mladić ne bude u Hagu u najskorijem mogućem periodu, realpolitički a ni moralni rezoni bilo koga od aktuelnih nosilaca vlasti neće imati naročitog značaja. Proces, koji se često naziva evropskim putem Srbije, biće blokiran, a politiku će voditi neki drugi lideri koji mirno sede i čekaju svojih (novih) 15 minuta slave, o kojima je svojevremeno govorio Endi Vorhol.

   

Beograd 16.5.2006.                                               

 
 
Copyright by NSPM