Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

KOMENTARI

BiH - deset godina posle Dejtona

   

 

Dušan Babić

TEOKRATIJA NA VELIKA VRATA

Bosna i Hercegovina je konačno zaključila tzv. Temeljni ugovor sa Svetom Stolicom, kojim se formalno-pravno uokviruju odnosi države BiH i Katoličke crkve. Nakon čina potpisivanja u zgradi Predsjedništva BiH u Sarajevu, poznatijeg kao konkordat, pljuštale su izjave kako BiH time potvrđuje svoju pro-evropsku orijentaciju, poštovanje vjerskih sloboda, njegovanje duha tolerancije, suživota i sl. Podsjećam, u BiH je već na snazi zakon o vjerskim zajednicama koji precizno definiše njihovu poziciju. U tom smislu bi sporazum s Vatikanom bio suvišan, ili nešto čisto protokolarno. Nažalost, stvari ne stoje tako.

Tekst ugovora je rađen po hrvatskom obrascu, kojeg su pravni eksperti označili kao podanički i ponižavajući za svaku suverenu državu, čak i u kontekstu sve naglašenijeg gubljenja tradicionalnih atributa suverenosti.

Duh i slovo ovog ugovora direktno protivriječe karakteru sekularne države, kakva je BiH barem formalno. Naime, crkveni kanoni imaju prvenstvo nad svjetovnim zakonima?! Ilustracije radi, BiH garantuje nepovredivost “mjesta obožavanja: crkava, kapela i njihovih dodataka (…), nadležne vlasti BiH ne mogu preduzimati bezbjednosne mjere na gorepomenutim mjestima bez prethodnog ovlaštenja nadležnih (crkvenih, op. aut.) vlasti …” Prevedeno, država BiH igra ulogu zaštitarske firme vjerskih objekata!?

Nije to sve. U slučaju istražnih radnji prema sveštenim licima, nadležni pravosudni organi moraju prethodno pribaviti saglasnost crkvenih vlasti. Katolička crkva ulazi naglašeno i u sferu ideologije i politike u obrazovanju, vojsci i policiji. Vjeronauka postaje obavezan, a ne fakultativan predmet. Kler određuje program i sadržaj udžbenika i didaktičkih sredstava, postavlja i smjenjuje vjeroučitelje, a sve to plaća država.

Već je najavljeno kako će BiH slične ugovore uskoro potpisati i s drugim crkvama i vjerskim zajednicama.

Nakon kontroverzi s objavljivanjem karikatura Proroka Muhameda, u redovima ovdašnjeg klera sve tri abrahamske religije, provejavala je teza o eskalaciji fundamentalnog sekularizma. Učestvujući u jednoj od javnih tribina, rekao sam kako bi takva teza imala smisla da je izrečena negdje sredinom šezdesetih godina prošlog vijeka, u kontekst kraja religije. Ali, nakon provokativne knjige “Osveta Boga” (Gilles Kepel:”La Revenche de Dieu”), čija je poenta kritika Moderne i modernizma, s akcentom na političkim refleksijama ekspanzije religije i religioznosti, te nakon proglašenja Dominus Iesus , s konca 2000. godine, kojim se oficijelno katoličanstvo priznaje kao vjera nad vjerama, a onda i zbivanja nakon 11. septembra, bilo je jasno kao na dlanu kako je na djelu religijski fundamentalizam, koji se svakako ne redukuje isključivo na islam.

Povratak religije imao je naročito negativne implikacije u tzv. zemljama tranzicije, gdje su bivši represivni režimi gušili ili marginalizovali religiju i vjerska osjećanja ljudi, što je vjerskim vođama bio alibi za agresivni revival.

Povratak religije ne bi predstavljalo zlo po sebi, da nismo svjedoci agresivnog političkog klerikalizma, koji je posebno zlo u višenacionalnim i višekonfesionalnim sredinama kakva je BiH.

Uprkos osnovanim osporavanjima, u BiH se tokom vijekova ipak iskristalisao i uhvatio korijena multikulturalizam, makar i u formi života jednih pored drugih. Međutim, sraslost protagonista političkog i vjerskog života prijeti da razori i tu formu. Na vjerskim skupovima se otvoreno agituje za “svoje” političke projekte, koncepte i opcije. Sve to tzv. međunarodna zajednica u BiH toleriše. Alibi je raširen stereotip kako je prethodni režim branio iskazivanje vjerskih osjećanja, što je notorna laž. U Titovoj Jugoslaviji religija jeste bila marginalizovana, ali nikako i zabranjivana.

Šta je alternativa?

Sekularizam, bez obzira na sve mane i ograničenja – nema alternativu. Naravno, zalaganje za sekularnu državu nipošto ne znači zalaganje za povratak državnog ateizma i slične forme državne organizacije. Sugerišem sekularizam sa elementima laiciteta francuske tradicije, kao formulu prihvatljivu specifičnoj konstituciji i konstelaciji post-Dejtonske BiH. Kler i krugovi bliski kleru unose zabunu tvrdnjama: sekularna država – da, ali sekularno društvo – ne, što je nonsens. Ukratko, Bosna će biti sekularna ili je neće biti.

To važi i za njene susjede. Kako se na ovim prostorima sve odvija po zakonu o spojenim posudama, sekularna BiH teško može opstati u nesekularnom okruženju.

(Autor je novinar i publicista, istraživač i analitičar medija iz Sarajeva)

 

 
     
     
 
Copyright by NSPM