Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

KOMENTARI

Savremeni svet

   

 

Zoran Ćirjaković

Tajna Hezbolahovog otpora

Izrael je iznenađen snagom Hezbolahovog otpora. Danima su se elitne izraelske jedinice borile za dva sela uz samu granicu i platile su, kako je izjavio izraelski ministar odbrane Amir Perec, “visoku cenu”. Hezbolah je već u dva navrata, 1985. i 2000. godine, uspeo – jedini u istoriji arapsko-izraelskih sukoba – da natera do zuba naoružanu jevrejsku državu na povlačenje. Ipak, Izrael i dalje odbija da šiitsku gerilu u jednoj od najmanjih arapskih zemalja uzme ozbiljno.

Hezbolah je prvih dana agresije bio nemoćan protiv izraelskih aviona i raketa, ali čim se rat “spustio” na zemlju, šiitski ratnici su pokazali hrabrost, obučenost i odlučnost koju je Si-En-En nazvao “šokantnom i smrtnosnom”. Izraelski vojnici priznaju da nikada nisu bili uplašeniji. Zapadni analitičari veruju da je Hezbolah postao četvrta najjača armija na Bliskom istoku, “visokoprofesionalna vojska organizovana u brigade kojima komanduju oficiri koji znaju svoj posao i čiji su vojnici konstantno na obuci”.

BEZ DEFETIZMA

Jedna od tajni Hezbolahovog uspeha je to što su vođe ove organizacije shvatile da uzrok arapske neefikasnosti na bojnom polju ima korene u “arapskoj kulturi”. Jedan od lidera je još 1986. godine u partijskom glasilu pisao o arapskoj “kulturi slabosti, pasivnosti i predaje”. Za Hezbolahove ideologe izraelski trijumfi su predstavljali dokaz da su se Arapi, umesto da svoj defetistički identitet zamene islamskim, ubrzo posle smrti proroka Muhameda vratili svojoj paganskoj, “defetističkoj kulturi”. Trijumf nestrpljivog i površnog arapskog mentaliteta nad “islamskim mentalitetom” je, po njihovom mišljenju, obezbedio seriju izraelskih trijumfa na bojnom polju. Hezbolah je jedina arapska organizacija koja ne veruje u “prirodnu... arapsku dominaciju islamom”. Hezbolah o sebi govori kao o arapskoj i libanskoj snazi samo iz krajnje pragmatičnih razloga, prvenstveno iz želje da izbegne sukobe sa sunitskim i nacionalističkim okruženjem. Oni veruju samo u islamsku naciju i ne priznaju “teritorijalne granice” koje smatraju “nusproizvodom kolonijalizma”.

Izraelske obaveštajne službe su sasvim pogrešno procenile svog najopasnijeg neprijatelja, šiitsku gerilu, u kojoj je praktično nemoguće kupiti ili infiltrirati “ljudske izvore”. Nije problem samo u tome što su potcenili opremljenost i broj Hezbolahovih ratnika, već i njihovu sasvim nearapsku organizaciju. Izraelski regruti se bore sa Hezbolahovim disciplinovanim i visokomotivisanim ratnicima koji su naoružani strpljenjem i indoktrinirani verovanjem da je mučenička smrt najlepša stvar u životu. Oni su inspirisani žrtvom imama Huseina, unuka proroka Muhameda, koji se sa nekoliko stotina ljudi u Karbali, u današnjem Iraku, suprotstavio sili “kalifa-uzurpatora” iz Damaska, vojsci koja je na tadašnjem Bliskom istoku po svojoj snazi predstavljala ekvivalent izraelskoj 13 vekova kasnije.

Izraelci su svojom agresijom 1982. godine praktično stvorili Hezbolah. Otpor Izraelu je prioritet Hezbolaha kao vojno-političke organizacije i 1 300 palih boraca koji su “mučeništvo” ostvarili u borbi protiv Izraela u protekle dve decenije predstavljaju vrhunski ideal za današnje ratnike. Za razliku od sunita, šiiti daju primat odbrambenom džihadu u odnosu na sve druge verske dužnosti. Vođeni primerom imama Huseina, koji je “kanonizovan kao personifikacija džihada i otpora”, šiiti veruju da pokoravanje tlačiteljima predstavlja “život kao poniženje” i da je gori od smrti. Ajatolah Homeini, čiji revolucionarni duh Hezbolah neskriveno pokušava da oživi, jednom je rekao da je “crvena smrt bolja od crnog života”.

ŽELJA ZA MUČENIŠTVOM

Amal Sad Gorajeb sa Američkog univerziteta u Bejrutu piše da borce Hezbolaha vodi shvatanje da je “pravo značenje života otpor i mučeništvo po ugledu na (Huseinov primer) Karbalu”. “Islamski otpor” za njih predstavlja borbu u kojoj je svaka teškoća, patnja ili smrt samo “Božji test”, a svaki izraelski poraz “Božje delo”. Hezbolah nije dobio ime “Božja partija” da bi se time sugerisalo da oni koji mu ne pripadaju nisu “Božji partizani”, već po kuranskom stihu u kome se kaže da “Božja partija mora trijumfovati”. Zato oni veruju da pobeda u ratu protiv Izraela predstavlja “izvesnost”. Harizmatični Hasan Nasrala ne vidi svoj Hezbolah samo kao libansku stranku, već kao “avangardu panislamističke borbe za uništenje Izraela”, piše Adam Šac.

Hezbolah svojom glavnom prednošću u obračunu sa Izraelom smatra racionalno shvaćenu “želju sa mučeništvom”. U temelju ovoga nije slepi samoubilački žar već shvatanje da “očuvanje principa” ima prioritet nad “očuvanjem života”. Vojnička pobeda koju će proslaviti preživeli i “duhovna pobeda” onih koji su poginuli, imaju istu vrednost. Ova druga je čak “poželjnija” i “lepša”. Kada su Nasralaovog sina izraelski vojnici ubili septembra 1997. godine, vođa Hezbolaha je izjavio da mu je to “donelo najveću radost koju otac može da oseti”. Glavni praznik u šiitskim delovima Libana je “Dan mučenika”.

Pregovore sa Izraelom Hezbolah smatra blasfemijom i veruje da u Izraelu – izuzev potomaka Jevreja koji su na Svetoj zemlji živeli u devetnaestom veku – ne postoje civili, već samo kompaktno “militarističko društvo” uzurpatora, “cionističkih osvajača”. Vođe Hezbolaha veruju da je Amerika, kako piše Gorajeb, “stvorila svet bez demokratskih i humanitarnih vrednosti u kome vlada zakon džungle” i u kome se primenjuju dvostruki standardi. Kao glavni primer navode stav da su oni, iako svaki put pažljivo vagaju opravdanost upotrebe nasilja, optuženi kao teroristi, a ne “teroristička država” Izrael. Hezbolah tvrdi da nikada ne bi upotrebio “kaćuše” protiv jevrejskih građana da to nije bio jedini način da se izraelska vojska natera da prekine sa ubijanjem libanskih civila.

Za razliku od sunita, koji svet dele na “kuću islama” i “kuću rata”, sledbenici Hezbolaha, partije nastale u najsiromašnijoj i najmarginalizovanijoj zajednici u Libanu, ljude dele na “tlačitelje” i “potlačene”, uz obrazloženje koje sjedinjuje kuranske stihove, Huseinov primer, Homeinijevo učenje i marksistička shvatanja. Asketizam Hezbolahovih vođa je u punom skladu sa svakodnevicom siromašnih masa (“libanskog proletarijata”) u “pojasu bede”, kako se često nazivaju prenaseljena, šiitska predgrađa u južnom delu Bejruta. Ovo Hezbolahovo insistiranje na socijalnoj dimenziji je jedinstveno među islamskim fundamentalistima.

GDE JE AL KAIDA?

Za razliku od sunitskih islamista, koji smatraju da muslimane šiite i ateiste treba kazniti smrću, Hezbolah muslimane koji nisu šiiti i nevernike nikada nije smatrao neprijateljima ili grešnicima protiv kojih se treba boriti. Hezbolah smatra da su mu “saborci” svi oni koji su “potlačeni”, bilo klasno, verski ili nacionalno. Hezbolahov stav je da je svaka državna vlast koja nije u potpunosti u službi američkog ili izraelskog tlačitelja prihvatljiva i da je čak i sekularna država bolja od haosa i anarhije koji bi nastupili ako bi pokušali da je ruše. Za razliku od Hezbolaha, sunitski fundamentalisti smatraju da je prioritet borba protiv “bliskog neprijatelja”, na primer, egipatskog predsednika ili jordanskog kralja, i odbijaju da sarađuju sa “neislamskom vlašću”.

“Ako žele da ubiju Hezbolah, moraće da ubiju svakog šiita u južnom Libanu”, rekao je londonskom “Gardijanu” jedan borac. Glavni izraelski cilj, “uništenje Hezbolaha”, nije moguće postići bez masovnih zločina i već je jasno da se u potpunosti može ostvariti jedino genocidom. Strateški neuspeh Izraela je ipak mnogo manji od medijskog poraza. Većina Arapa veruje da je Hezbolah već pobedio time što je uspeo da pruža otpor ovoliko dugo. Mnogi antisirijski orijentisani libanski hrišćani i suniti bili su poslednjih godina “skrivene izraelske pristalice”. Ali, posle uništavanja infrastrukture i masakra nemoćnih – arapski mediji izveštavaju da je Izrael ubio više libanske dece nego Hezbolahovih ratnika – Izrael verovatno više ne može da računa na njihove simpatije.

Lamija Oseiran, jedan od organizatora prošlogodišnjih demonstracija protiv Sirije (glavnog saveznika Hezbolaha), izjavio je “Obzerveru” da ne osuđuje Hezbolahovo bombardovanje Haife u kome stradaju civili. “To je ispravno. Libanci nisu jedini koji treba da pate. Zar ljudska prava pripadaju samo Izraelcima? Ne možete imati leto i zimu pod istim krovom”, rekao je Oseiran. Uplašena naglim gubitkom prestiža, Al kaida, koja je ranije tvrdila da su “šiiti gori od Jevreja”, sada je pozvala sunite da pomognu Hezbolahu. Jedan saudijski kolumnista je rekao da se mnogi već pitaju: “Gde je sada Al kaida?”

NALIČJE BUŠOVE STRATEGIJE

Neiskusni i nepromišljeni izraelski premijer Olmert sada želi “raspoređivanje multinacionalnih snaga”. Ali, malo je onih koji će poželeti da bez Hezbolahove saglasnosti svojim trupama čuvaju izraelsku bezbednost. Hezbolah doživljava NATO, jednog od kandidata za ovaj opasni posao, kao “oružane snage razvratnog, neverničkog Zapada”. Šta “mirovnjaci” koji dođu bez Hezbolahove pozivnice mogu da očekuju, svedoči činjenica da je 23. oktobra 1983. godine, u jednom od prvih napada “bombaša samoubica” u istoriji, u predgrađu Bejruta poginuo 241 američki marinac. Hezbolah je ubrzo posle ovog pokolja američkih vojnika (najvećeg od Ivo Džime) potpuno napustio ovaj svoj “izum”, danas omiljeno oružje terorista širom sveta. Ipak, bila je to najjača nenuklearna eksplozija u istoriji ratovanja.

Nikolas Kristof, komentator “Nujork tajmsa”, smatra da Olmertova avantura u Libanu sve više liči na Bušovu u Iraku i da “jača ekstremiste i podriva umerene lidere”. On smatra da Izrael danas radi protiv sopstvenih interesa i da će “osnažiti šiitski radikalizam u celom regionu”. Igrati se nezadovoljstvom šiita bilo bi opasno čak i da Amerika nije već pet godina u ratu sa sunitskim fundamentalistima u regionu koji je toliko kompleksan i nepredvidiv da Kristof tvrdi da izraz “stručnjak za Bliski istok” predstavlja oksimoron.

Krvavi izraelski rat na dva fronta ekspresno dostavljenim najsavremenijim američkim oružjem pokazuje naličje Bušove strategije “demokratizacija destabilizacijom” na Bliskom istoku. Zaslepljeni sopstvenom moći i zaklonjeni iza beskonačno rastegljive floskule o “ratu protiv terora”, Bušova Amerika i Izrael još uvek misle da sebi mogu da dozvole da ignorišu poruku popularnog šeika Muhameda Huseina Fadale da “slabost nije večna sudbina slabih”.

Ako ništa drugo, naoružani učenici ovog bejrutskog ajatolaha su im posle dva veka duge, naizgled “večne” zapadne dominacije, proteklih nedelja pokazali u selima južnog Libana da se ne mire sa sudbinom.

 

 

 
 
Copyright by NSPM