Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

KOMENTARI

Politički život - Kolumne Đorđa Vukadinovića i Slobodana Antonića u Politici

   

Slobodan Antonić

Političko klizište

Sahrana Slobodana Miloševića, po mnogima, označila je kraj jedne epohe. Ipak, ovi dani kao da su otvorili iskušenja i izazove istovetne onima iz Miloševićevog doba.

Sahrana je, najpre, obnovila i produbila podele koje postoje u našem narodu. Do kraja su se uobličila i sučelila dva politička mita – Đinđićev i Miloševićev. Netrpeljivost koju pojedini sledbenici oba mita osećaju prema onim drugim na trenutke se pretvarala u otvorenu mržnju. Želja za „konačnim obračunom ” sa onom drugom stranom ponovo je izbila u prvi plan. Verbalni i simbolički rat proširio se čak i na mesta na kojima se nikada do sada nije vodio – na čitulje. Srbija danas kao da je dalje no ikad od nacionalnog konsenzusa i pomirenja.

Miloševićeva sahrana, zatim, uzdrmala je i vladu. Upravo u trenutku kada se činilo da više ništa ne stoji na putu vladi da izgura ceo četvorogodišnji mandat, Miloševićeva smrt pokrenula je čitavo „političko klizište”. Počela je borba za Miloševićevo nasleđe u SPS-u. Više se ne može predvideti ponašanje ovog važnog partnera vlade. Sa druge strane, radikali kreću u akciju potkopavanja i ljuljanja vlade. Oni su, nakon što je DS napustio skupštinu, bili lojalna opozicija koja je često davala kvorum sednicama parlamenta. Sada i radikali zaoštravaju retoriku i pozivaju SPS da zajednički sruše Koštunicu.

Ta ista zaoštrena retorika može se čuti i iz nekih krugova bliskih DS-u. I oni imaju svoje razloge zbog kojih su nezadovoljni držanjem vlade nakon Miloševićeve smrti. I oni smatraju da je došao pravi čas da se vlada obori. Povodom načina sahrane podelili su se i koalicioni partneri u samoj vladi. Pojedini važni funkcioneri SPO i G17 plus nisu krili svoje drugačije stavove o ispraćaju Miloševića. Ti stavovi su bili daleko bliži DS-u nego DSS-u. Tako vlada izlazi iz ovih dešavanja dodatno podeljena i oslabljena.

Što je najgore, 5. april se neumitno bliži. Nakon haške bruke sa Babićem i Miloševićem, teško da će vlada moći da ubedi bilo koga da se preda. A ako Mladić do 5. aprila ne bude na putu za Hag, biće ugrožen jedan od najvećih uspeha ove vlade – pregovori o pridruživanju. Prekid tih pregovora biće težak simbolički udarac za Koštuničinu vladu . To će još više povećati unutrašnje podele ne samo u javnosti, već i u samoj vladi. Pad vlade i novi izbori izgledaće kao sve neminovnija alternativa.

Sam pad vlade značio bi da će Srbija referendum u Crnoj Gori i glavne pregovore o Kosovu dočekati sa vladom u ostavci. A vlada u ostavci je, po novom zakonu, čisto tehnička vlada. Ona samo može da otpravlja tekuće poslove – ne i da politički ili diplomatski dela. U isto vreme, u Srbiji bi mogla biti u jeku predizborna kampanja. Mrtvi Milošević, prekid pregovora sa EU, Crna Gora i Kosovo i Metohija bili bi glavne teme. Znajući sve grubosti i neomeđenosti našeg političkog jezika , čoveka ne može a da ne hvata j eza od same pomisli na takvu predizbornu kampanju.

Konačno, na dnevni red došlo bi i sastavljanje nove vlade. Ako izbori budu odjek još jednog evropskog odbacivanja Srbije, još jednog našeg nacionalnog poniženja u vezi Kosova, još jednog nacionalnog rascepa – ovog puta u Crnoj Gori, onda će protestno glasanje odneti prevagu na tim izborima. A ako Srbija glasa protestno, novu vladu sastavljaće – radikali.

Radikalska vlada, naravno, nije smak sveta. I nije tačno da radikali ne bi mogli da nađu kvalitetne ljude za državnu upravu. To se tvrdilo i za DSS. Ali, kada je zatrebalo, pojavili su se Aleksandar Popović, Bubalo, Parivodić ili Stojković. Kada zatreba i radikali će da pronađu ljude. Ali, radikalska vlada označiće za mnoge još jednu promenu kursa državnog broda. Srbija je, tokom 20. veka, doživela previše takvih promena. Njih je bilo toliko da se posmatraču činilo da njenim državnim brodom upravlja nekakva pijana posada. Nakon poslednje promene državnog kursa, 5. oktobra 2000, izgledalo je da je novi kurs neupitan. Donedavno se činilo čak i da oko njega među posadom postoji saglasnost. A onda je umro Milošević. I posada kao da se ponovo napila i počela se otimati oko kormila.

Ovoj zemlji je mnogo šta neophodno. Ipak, najpotrebniji joj je nacionalni konsenzus. Sa ostrašćenom javnošću, ideologijom „konačnog obračuna” i prevagom političkog ekstermizma, Srbija teško da će igde stići. A najmanje će stići u Evropu. Nasuprot tome, sa elementarnim demokratskim konsenzusom Srbija ima izglede da uspe. Sa konsenzusom oko demokratije i načina očuvanja nacije i države, ni Evropa više ne bi bila tako daleko. Bilo bi nevažno kada i kako pada vlada, kada se i zašto održavaju izbori. Bilo bi nevažno i ko sastavlja vladu. Konačno, postalo bi nevažno i to da li je neko sahranjen u Aleji velikana, ili u dvorištu, pod lipom. I onaj u Aleji velikana, i onaj pod lipom, konačno bi mogli da nađu svoj mir.

 

 

 

 
     
     
 
Copyright by NSPM