Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

KOMENTARI

Savremeni svet

   

 

Sara Mendelson i Teodor Gerber

Rusi i njihov diktator       

Zamislimo da neko naučno utemeljeno istraživanje otkrije da se ogromna većina Nemaca ispod   30 godina starosti danas prema Hitleru odnosi ambivalentno i da većina misli da je on   bio više dobar nego loš. Zamislimo i to da bi oko 20%   Nemaca reklo da bi glasalo za Hitlera ukoliko bi se on sutra kandidovao za predsednika. Potom pokušajte da anticipirate strašan međunarodni odgovor koji bi povodom toga usledio.

                Naravno, najveći broj savremenih Nemaca izlaže Hitlera ruglu. Ali upitajte mlade Ruse šta misle o Staljinu i dobićete odgovore slične ovim hipotetičkim koja smo upravo naveli u vezi sa Hitlerom. Posle 2003, izvršena su tri   istraživanja javnog mnenja u Rusiji i prema njima Staljin se ne dovodi u vezu sa nečim što bi bilo sramno. U stvari, mnogi Rusi   imaju ambivalentne, čak i pozitivne stavove prema njemu. Na primer, jedna četvrtina odraslih Rusa ističe da bi sigurno ili verovatno glasala za Staljina, da je živ i da se kandiduje za predsednika, dok nešto manje od 40% njih izjavljuje da to ne bi učinilo. Većina mladih Rusa ne odnosi se prema Staljinu – čoveku koji je odgovoran za smrt miliona ljudi i za patnje ogromnog broja njih – sa odbojnošću kakvu on zaslužuje. Iako staljinizam sam po sebi nije danas u naletu u Rusiji, pogrešna percepcija Staljina jeste. Mali broj ispitanika iz naših istraživanja mogao bi se klasifikovati u tvrde staljiniste, ali bi se još manji broj njih mogao podvesti pod tvrde antistaljiniste. Drugim rečima, najveći broj Rusa ne bi položio test iz staljinizma.

                  Pa ipak, iako bi slični nalazi o Hitleru u Nemačkoj izazvali alarmantnu međunarodnu reakciju, američki politički lideri nisu reagovali na ovakav razvoj događaja u Rusiji – i nema znakova da će oni to učiniti u bliskoj budućnosti. Zapadni političari su skloni da ignorišu loše vesti o krhkoj demokratiji u Rusiji, i takav odnos verovatno se neće promeniti sve do sastanka grupe vodećih industrijskih nacija u svetu (G-8), koji treba da se održi u Sent Peterburgu u julu. Američki lideri su obuzeti Irakom, od kada su američke trupe ušle u njega, tako da imaju malo vremena za bilo šta drugo. Oni bi voleli da mogu jednostavno da kažu da je demokratski razvoj Rusije okončan kako bi izbegli težak zadatak razmišljanja o pitanju kako delotvorno odgovoriti na opasno nasleđe sovjetske vladavine kojim je njihov novi, neugodni saveznik još opterećen. Američki političari i akademici skloni su da Rusiju posmatraju na benigan način, hvaleći njen ekonomski rast posle 1999, navodeći da je u njoj održano već nekoliko izbora i spuštajući kriterijume pri komparativnim analizama, kako bi se Rusija tretirala kao "normalna" zemlja. Zapadni političari će, u nameri da udovolje Putinu, verovatno okarakterisati pozitivne stavove Rusa prema Staljinu kao minornu nevolju   na putu te zemlje u demokratiju – baš kao što su umanjivali posledice klanice u Čečeniji; potencijalno eksplozivnog konflikta na severnom Kavkazu, otvorene represije Kremlja nad nezavisnim televizijskim kanalima i nevladinim organizacijama zbog toga što su se oni usudili da dovode u pitanje zvaničnu liniju; žalosnog stanja dezintegrisane ruske vojske; grabežljve i neefikasne policije; i masovne korupcije na svim nivoima ruske vlasti.  

                 Takvo hotimično slepilo je opasno. Ali to se može reći i za suprotno stanovište nekih pesimističkih posmatrača Rusije, koji rusku ambivalentnost prema Staljinu tumače kao dokaz o autoritarnim genima usađenim u ruski karakter.   U stvari, ruski javni stavovi prema Staljinu niti su bezazleni (da njima ne bi trebalo poklanjati pažnju u cilju njihove izmene) niti su urođeni (i otuda nepromenljivi). Naša istraživanja sugerišu da pozitivni stavovi Rusa prema Staljinu nisu posledica bilo kakvog instinktivnog autoritarizma, već činjenice da u toj zemlji nikad nije vođena usaglašena, delotvorna kampanja za destaljinizaciju. Naprotiv, mitovi i iluzije o velikom ruskom diktatoru uspeli su ne samo da opstanu već da ojačaju, često uz prećutnu saglasnost samih vlasti. Iako su ruski nastavnici, intelektualci i protagonisti ljudskih prava posvetili znatnu energiju demitologizaciji Staljina, njihovi napori nisu izazvali odlučujuću promenu u stavovima javnog mnenja. Svako može otšetati   u knjižaru u glavnoj moskovskoj ulici u kojoj se nalaze dopisnice sa Staljinovim likom. U "frišopovima" na ruskim aerodromima prodaju se karte za igranje sa Staljinovom slikom.

                 Sve te stvari   koje su rezultat nacionalne istorijske memorije – ili amnezije – mogu imati konkretne političke posledice. Od toga na koji način se države i društva odnose prema svojoj prošlosti zavisi i način na koji će se oni razvijati. Nostalgija za Staljinom nije jednostavno relikt koji će odumreti sa nestankom starije generacije. Sve dotle dok mladi Rusi budu imali ambivalentan i pozitivan odnos prema diktatoru   koji je institucionalizovao teror širom svoje zemlje, njih će   teško pokrenuti i mobilisati pozivi za većom pravdom, ljudskim pravima i transparentnošću – što su faktori od ključnog značaja za transformaciju Rusije u moderno demokratsko društvo.

Odgovori mutno, pitaj kasnije

                Naša ocena o ruskim stavovima prema Staljinu zasniva se na tri istraživanja: dva ispitivanja koja su obuhvatila 4 700 Rusa, od 16 godina naviše, izvršena su u januaru 2003.   i u julu 2004, dok je istraživanje na uzorku od 2 000 Rusa od 16 do 29 godina srovedeno u junu 2005. Ta istraživanja oslanjala su se na moderne naučne tehnike i njih je obavio Analitički centar Levade.  

                Razmatrajući rezultate istraživanja izvršenih 2003. i 2004, utvrdili smo da je na pitanje: "Kada bi se Staljin danas kandidovao za predsednika, da li biste glasali za njega" - 13% ispitanika ispod 30 godina odgovorilo je da bi sigurno ili verovatno glasali za njega. Oko 21% ispitanika reklo je da verovatno ne bi glasali za Staljina (mada bi njihova odluka zavisila od toga ko bi se još kandidovao), dok je drugih 20% anketiranih odbilo da odgovori na to pitanje. Dakle, samo njih 46% je izjavilo da sigurno ne bi dalo svoj glas Staljinu.

                  Rusi stari preko 30 godina odlučniji su od mladih u davanju podrške Staljinu: 30% njih reklo je da bi sigurno ili najverovatnije glasalo za ruskog diktatora, dok je samo 36% njih izjavilo da to sigurno ne bi učinilo. Rusi svih starosnih kategorija koji su obrazovani na koledžima, posebno oni koji su ispod 30 godina, bili su manje skloni da daju svoj glas Staljinu. Ni pol niti nastanjenost u Moskvi nisu imali bitniju ulogu. Jedinstveni rezultat ova dva istraživanja jeste da bi nešto manje od polovine mladih Rusa odbilo da glasa za Staljina danas. Ipak, ma koliko da su mladi ljudi manje spremni da podrže Staljina od starijih osoba, većina ruske mladeži   teži   ispoljavanju   ambivalentnih   i pozitivnih osećanja prema jednom od najgorih diktatora u svetskoj istoriji.     

                Istraživanje obavljeno prošle godine sugeriše sličnu, mada iznijansiraniju sliku. Anketiranima smo predočili šest stavova prema Staljinu – tri pozitivna i tri negativna – i zamolili ih da odgovore sa   kojima od njih se slažu a koja odbacuju. Odgovori nisu neuvijeni niti uniformni. Oko polovine (51%) ispitanika složilo se u oceni da je Staljin bio mudar lider, dok se njih 39% protivilo takvoj oceni. Preko polovine (56%) ispitanika reklo je da misli da je on bio više dobar nego loš; samo njih 31% nije se slagalo sa tom konstatacijom. Oko 42% anketiranih zastupalo je stav da ljudi danas preuveličavaju Staljinovu ulogu u represijama, dok se približno isti procenat njih (37% nije slagalo sa tim. Mišljenja su bila podeljena kad je reč o pitanju da li je Staljin bio okrutan tiranin potvrdno je odgovorilo (43%) na to pitanje, a njih 47% odrečno) – što je čudan rezultat ako se ima u vidu da je 70% ispitanika podržalo stav da je Staljin zatvarao, torturisao i ubijao na milione nevinih ljudi (samo 16% ispitanika nije se složilo sa   tom ocenom). Samo 28% anketiranih smatralo je da Staljin nije zaslužio poverenje zbog sovjetske pobede u Drugom svetskom ratu.

                Navedene cifre ne sugerišu da je polovina mladih Rusa danas staljinistički nastrojena. Umesto toga, najveći broj mladih ljudi ima ambivalentne, nesigurne ili nedosledne stavove prema tom čoveku, što ih vodi   ka tome da prihvate prostaljinističke stavove povodom nekih pitanja i antistaljinističke pozicije u pogledu drugih pitanja. Samo mali procenat mladih Rusa ima jake sentimente bilo da je reč o staljinizmu bilo da je reč o antistaljinizmu. Kada se stavovi ispitanika poređaju duž jedne skale, rezultati   su   slični. Stanovišta mladih ljudi ispoljavaće   tendenciju ne da se polarizuju već da se grupišu oko sredine. Samo 12% naših ispitanika mogu se smatrati doslednim staljinistima i samo njih 14% mogu se tretirati kao antistaljinisti. I ovde, pol i boravak u Moskvi ne menjaju mnogo karakter stavova.

               Dakle, mladi Rusije imaju uglavnom ambivalentne stavove prema Staljinu. Iako neki mogu osećati zadovoljstvo zbog toga što tvrdi staljinizam nije raširen, tolika ambivalentnost je sama po sebi uznemirujuća. Ona upućuje na to da je Rusiji potrebna sistematska kampanja destaljinizacije – ta potreba postaje sve urgentnija. Naša istraživanja pokazuju da stavovi mladih prema Staljinu postaju sve pozitivniji: u 2005. je blizu 19% ispitanika reklo da bi sigurno ili verovatno glasali za njega, u poređenju sa 13% u 2003. i 2004.

Mladi i ambivalentnost

               Neki čitaoci mogu se pitati da li smo mi razotkrili stvarne stavove mladih prema Staljinu. To smo se pitali i mi – stoga je Analitički centar iz Levade   posmatrao četiri grupe sastavljene od univerzitetskih studenata iz Moskve i iz provincijskog grada, Jaroslava, u decembru 2004. Nekoliko članova svake grupe otvoreno je izražavalo pozitivne ili ambivalentne stavove o Staljinu. Njihov jezik je ilustrovao neko uobičajeno mišljenje.

                Jedan mladić iz Moskve na ovaj način je objašnjavao zašto bi on glasao za diktatora: "Samo zbog toga što smo na čelu sa Staljinom pobedili u ratu. Stopa rasta u našoj zemlji bila je inspirativna". Taj čovek nije imao osećanje da je Rusija pobedila uprkos Staljinu, a ne zahvaljujući njemu (imamo u vidu njegovo desetkovanje oficirskog   kadra posredstvom ponavljanja čistki, njegov tajni "dil" sa Hitlerom i njegovu očitu nedovoljnu pripremljenost za rat). Studenti isto tako nisu bili svesni činjenice da je Staljin proganjao veliki broj hrabrih sovjetskih trupa posle završetka rata.

                Jedna devojka iz Jaroslava izrazila je slična osećanja. "Staljin je imao i pozitivne i negativne crte. Mislim da je bio u stanju da mobiliše narod u Drugom svetskom ratu, ali su mu samoljublje i grandomanija bile negativne osobine. Možda bih glasala za njega ukoliko bi njegova vlast bila ograničena. Smatram da je bio jaka ličnost". Druga je dodala u sličnom stilu: "Možda on ne bi mogao da danas učini bilo šta loše. Možda bi njegova vladavina mogla da poboljša situaciju."

                 Taj optimizam delio je i jedan mladić koji je tvrdio da bi Staljin, ukoliko bi danas bio živ, bio drugačiji i delao bi drugačije. Ne bih glasao za njega. Ne bih glasao ni za koga. Ali ne bih ni bio protiv njega niti bih protestovao protiv njega." U toj istoj grupi jedan mladi čovek zaključio je da bi njegova podrška Staljinu, da je živ i da se kandiduje za predsednika, zavisila od njegovog ponašanja u predizbornoj kampanji."

                   Ono što najviše bode u oči u tim stavovima je ispoljeno neznanje. Međutim, taj nedostatak znanja ne treba da čudi. Posle početne provale istorijskog prevrednovanja Staljinove ličnosti tokom Gorbačovljeve perestrojke, ruski udžbenici postali su manje kritički raspoloženi prema Staljinu i manje informativni u pogledu te teme. Ruske vlasti su 2003, uz odobrenje samoga Putina, uklonile iz javnih škola udžbenik Igora Dolučkog (Dolutsky) Nacionalna istorija dvadesetog veka – knjigu koja dobila velika priznanja zbog svoje otvorene rasprave o Staljinovim represijama i o njegovoj ulozi u Drugom svetskom ratu.   Putin je u aprilu 2005. izjavio da je "propast Sovjetskog Saveza najveća geopolitička katastrofa u dvadesetom veku" – sa tim stavom se složilo 78% ljudi koji su učestvovali u istraživanju održanom 2005. U maju 2005, na šezedesetogodišnjicu kraja Drugog svetskog rata, Putin je odlučno odbacio tvrdnju Bušove administracije da je on denuncirao pakt Molotov-Ribentrop, sklopljen 1939.

                   Ako se pomenuto ima u vidu, onda ne treba da čudi što su mladi Rusi danas neobavešteni o Staljnovim ekscesima i što ga oni povezuju sa pobedom nad fašizmom. Kao što jedan mladić ističe: "Staljin nije tako loš kao što ga neki portretišu. Kada je došao na vlast, on je učinio neke dobre stvari i potom je, zbog straha od gubljenja vlasti, počeo da vrši represiju." Drugi dodaje: "Tačno je da je bilo represije i gladi pod Staljnom, ali tačno je i to da smo sa njim dobili Drugi svetski rat." On je potom lamentirao nad činjenicom da nasuprot tome "u poslednjih deset godina nije ništa urađeno u Čečeniji". Taj ispitanik je bio skeptičan prema Rusima koji su kritikovali   Staljinov   bilans. "Znamo dosta iz naših nastavnih programa i priča o tome, rekao je on. "Ko god želi da sazna nešto više može da izabere odgovarajuću profesiju. Ali, ako niste živeli u to vreme, ne možete stvrno znati šta se zapravo dešavalo".   Razlog zbog kojeg ruski mediji poklanjaju malo vremena Staljinu, ističe on, sastoji se u tome što "je na delu novi   kult ličnosti, te oni verovatno ne žele da upoređuju Putina sa Staljinom." U isto vreme on misli da oni koji govore o tamnoj strani sovjetske istorije "žele da oslabe Rusiju".

                  Pripadnici jedne od moskovskih istraživanih grupa – koja je samu sebe opisivala kao "demokratsku" – bili su podozrivi prema vrednosti istorijskog znanja. Jedna žena je tvrdila: "Mislim da ne postoji tačka sa koje se možete vratiti natrag. Ako sve vreme gledate unazad, onda nećemo videti sadašnjost   niti ćemo moći zamisliti budućnost." Jedan mladić joj se pridružio rekavši: "Staljinistička vremena – to je zamorna tema kojom vas batinaju do smrti. Istorija se mora proučavati, ali ići uokolo i ponavljati 'represija", 'represija' – zašto?" On je izrazio verovanje da je svaka zainteresovanost za tu temu "rezultat propagande. Gledajte, pod Straljinom su ljudi živeli slobodno i dobro, baš kao i sada pod Putinom."     

               Kada prilikom istraživanja pitate ispitanike gde su došli do svojih informacija o staljinističkom periodu, najveći broj mladih Rusa pominje televiziju, zatim škole i   knjige i potom svoje roditelje, dede i bake i, napokon, zvaničnike. U moskovskoj "demokratskoj" opitnoj grupi, jedan univerzitetski student ukazivao je na školu i svoga dedu. Moderator ga je upitao: "Šta su mu njegovi roditelji, deda i baba   pričali o tom vremenu?" Njegov odgovor je glasio: ""Ništa loše o Staljinu, za svaki slučaj, zbog straha koji je ostao. Iako Staljina nije više bilo, oni su još uvek govorili da je drug   Staljin   bio veliki vođa, itd." Moderator se interesovao da li je posredi bio strah ili stvarno uverenje. Neko iz grupe je dobacio: "Navika" Drugi je odgovorio: "Delimično strah. Delimično ubeđenje. Delimično osećanje dubokog obožavanja". Sledeći član grupe je istakao: "Niko iz moje porodice nije mi pričao ni o čemu". Kasnije kada je upitan šta reč Gulag označava, taj mladić je priznao da ne zna. "Za samu reč sam čuo, ali ne znam tačno šta ona označava".

Poželjni heroji

                Može li se ruska mladež ubediti u to da je za nju važno da stekne adekvatno saznanje o svojoj istoriji? Može li se ona ubediti u to da Staljin nije neutralna ili pozitivna ličnost u istoriji njihove zemlje? Odgovor je potvrdan – ali pokrenuti masovnu obrazovnu kampanju u vezi sa Staljinom neće biti lako. Postoje brojne prepreke tome na putu – uključiv Putina koji je izgleda sklon zamagljivanju istine. Na sreću, bar jedan deo naših ispitanika želi da nauči više o svojoj prošlosti. Blizu 39% onih koji su ispitivani u istraživanju obavljenom 2005. ističu da su zainteresovani za period   Staljinove vladavine i da žele da o njemu saznaju što je više moguće. Drugih 24% je izjavilo da je zainteresovano, ali da veruje da već dosta zna o tome. Odgovori na dato pitanje sugerišu da većina smatra da treba da više zna o Staljinovom vremenu kako se ne bi ponovile greške iz prošlosti.

                 Postoje mnogi načini na koje ruski edukatori mogu mladima približiti njihovu prošlost, uključiv i njene negativne strane. Jedan od načina je pripovedanje priča o misterioznim nestancima mnogih ljudi tokom staljinističke ere ili o običnim ljudima toga vremena koji su činili vanredne stvari. Takvi pokušaji bi mogli provocirati negativna osećanja o staljinističkom periodu koja mladi nose u sebi. Na primer, oko 26% mladih ispitanika reklo je da im je bar jedan rođak bio žrtva "represije" tokom sovjetskog perioda, dok većina mladih (53%) snažno podržava podizanje spomenika tim žrtvama. Značaj toga procenta umanjen je činjenicom da blizu jedna četvrtina mladih podržava podizanje spomenika Staljinu, kao i to da se neke ulice u čast njemu nazovu njegovim imenom.

                  Više od svega mladim Rusima su potrebni heroji koji će im biti inspiraciju. Jedan dodatni nalaz istraživanja iz 2005. vredan je pažnje: stavovi mladih Rusa prema Andreju Saharovu, disidentu koji je slavljen na zapadu zbog svoje borbe za ljudska prava u Sovjetskom Savezu. Mladi Rusi danas nisu samo pali na testu o Staljinu; oni nisu prošli ni test o Saharovu. Samo 28% anketiranih reklo je da bi sigurno ili verovatno glasali za toga čoveka ukoliko bi se on danas kandidovao za parlament.   Isti procenat ispitanika rekao je da nikad nije čuo za njega. Ti odgovori su zabrinjavajući. Jedan od univerzitetskih studenata iz moskovske opitne grupe, kada su ga pitali da li mu je poznato ime Saharov, dobro je razmislio i potom odgovorio:"Saharov: Ne mogu da ga lociram". Ako je njegov   stav na bilo koji način tipičan, njegova zemlja je u ozbiljnoj nevolji.  

(Preveo Slobodan DIVJAK, tekst potiče iz časopisa Foreign affairs, Januar-februar 2006)

 

 

 

 
     
     
 
Copyright by NSPM