Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

EKONOMSKA POLITIKA

Prenosimo NIN

   

 

Slobodan Ikonić i Nikola Vrzić

Trgovinski sud i privredni kriminal

Ovog puta državna tajna bila je sačuvana. Do srede u 6.20 ujutru. Tada je počelo hapšenje. Bilo je to finale policijske istrage koja je trajala nekoliko meseci. Hoće li to promeniti sliku današnje Srbije, i odgovoriti na pitanje gde su naše pare?

U sredu ujutru uhapšeni su Goran Kljajević, predsednik Trgovinskog suda, Delinka Đurđević, sudija Trgivinskog suda, Sekula Pijevčević, biznismen, Miko i Milinko Brašnjović, biznismeni, Jelica Živković, generalni direktor Poštanske štedionice, Nemanja Jolović i Jasmina Kojić, advokati, i Dejan Ivezić, policajac iz Generalnog inspektorata srpske policije.

Hapšenje jednog predsednika suda, jednog direktora banke, nekoliko advokata, biznismena i policijskog inspektora... iznenadilo je samo neupućene. Mlađan Dinkić, srpski ministar finansija, kaže da je “zadat najveći udarac privrednom kriminalu i korupciji u Srbiji posle 5. oktobra 2000. godine”. Objasnio je i da je reč o “najvećoj grupi organizovanog privrednog kriminala ikad otkrivenoj u Srbiji”, te da je uhapšeni Goran Kljajević “vrh korupcije i stečajne mafije”. Ovo će, ipak, dalja istraga i sud tek morati da dokažu. Informacije do kojih je NIN ekskluzivno došao deluju ubedljivo.

Na stranu Dinkićev poslovični entuzijazam, pažnju ovde privlači poslednji deo rečenice – “stečajna mafija”. U nedostatku zvaničnih informacija – a policija je čitavog dana ostala nema – ova je ministrova opaska jedina opipljiva indicija o pravom razlogu policijske akcije. Odnosno, kako se čini, reč je o mutnim radnjama u stečajevima državnih preduzeća i njihovoj potonjoj privatizacijom.

Prema saznanjima NIN-a, pohapšeni se terete za davanje i primanje mita, odavanje službene tajne i zloupotrebu službenog položaja. Da ne bude zabune: reč je o onome što se naziva Organizovana kriminalna grupa, i reč je o nekoliko desetina miliona evra. Čitavim postupkom zato se i bavi Specijalno tužilaštvo za organizovani kriminal.

Čvorište ispumpavanja novca je u Trgovinskom sudu, ali konstrukcija je složenija, a posledica prosta: državni novac odlazi u privatne džepove. U tome, pored suda, učestvuju (tada) državni C market, državna banka Poštanska štedionica i nekoliko privatnih preduzeća i sposobnih preduzetnika. Muzu se državna preduzeća gurnuta u stečaj.

U najkraćem, pokazaćemo na ovom primeru: iz C marketa, tadašnji direktor Slobodan Radulović prebacuje novac preduzećima Mika Brašnjovića. Ovim novcem, Brašnjović ide u dva smera: ispod cene zakupljuje prostorije preduzeća Beko, i koristi ga (novac) da bi kupio BIM Slaviju. I Beko i BIM Slavija su u stečaju. Za stečaj je nadležan Trgovinski sud, Goran Kljajević i Delinka Đurđević. Na odgovorna mesta postavljaju advokata Nemanju Jolovića i njegovu kancelariju.

Istovremeno, Poštanska štedionica dodeljuje kredite Brašnjovićevim preduzećima, bez validnih garancija i mimo poslovne politike banke. Posrednik između direktorke Poštanske štedionice Jelice Živković i Mika Brašnjovića je kum Živkovićeve, biznismen Sekula Pijevčević. Novac Poštanske štedionice koristi se i za podmićivanje nadležnih sudija Trgovinskog suda, Kljajevića i Đurđevićeve. Svi su međusobno povezani, krug se zatvara.

Prema NIN-ovim informacijama poimence, stvari izgledaju ovako:

Goran Kljajević, kao predsednik Trgovinskog suda, utiče na sudiju Delinku Đurđević. Nalaže joj da Brašnjovićevoj firmi Tobako iznajmi poslovni prostor Beka, iako postoje i druge, mnogo bolje ponude. U priču Kljajević ubacuje i advokata Nemanju Jolovića – njegovu koleginicu iz kancelarije Tatjanu Jovanović postavlja za zamenika stečajnog upravnika Beka. Postavljenje je bitno, jer je advokat Jolović istovremeno i pomoćnik direktora preduzeća Eko produkt, a Eko produkt i Tobako imaju istog vlasnika – Mika Brašnjovića. Miko Brašnjović Kljajeviću plaća putavanja po inostranstvu, uključujući šoping, daje mu automobile, plaća obezbeđenje, oprema apartman na Zlatiboru, daje novac za kafanske cehove...

Delinki Đurđević, sudiji-izvršiocu u Trgovinskom sudu, Brašnjović oprema stan belom tehnikom, televizorima, klima-uređajem... Ona je, inače, uz Gorana Kljajevića najzaposleniji sudija Trgovinskog suda kada je reč o stečajnim postupcima. Iz ovoga bi – a može se proveriti i u statističkim podacima suda – mogao i da se izvede dodatni zaključak o bliskosti između Kljajevića i Đurđevićeve. Za njom se, inače, vuče i rep optužbi da je preko suda dobila stan u Beogradu, navodno nezakonito izvučen iz stečajne mase jednog preduzeća.

Eko produkt, firma Mika Brašnjovića, bavi se veletrgovinom i distribucijom, a posluje i u Crnoj Gori, Beču, na Kipru... Brašnjović je već poznat organima gonjenja – u maju 2003. godine uhapšen je zato što je “valjao” bajate bombone i sokove, i time “protivpravno” stekao dobit od 3,5 miliona dinara. Prehrambene proizvode kojima je, naveo je MUP, istekao rok trajanja, prepakivali su u nove ambalaže, sa falsifikovanim rokom upotrebe. Ovako “podmlađena” roba distribuirana je C marketu, Pekabeti, Rodiću, Veru...

Eko produkt je bio i jedan od najvećih dobavljača za C market, u vreme bivšeg direktora Slobodana Radulovića. Brašnjović i Radulović su, godinu dana posle spomenutog hapšenja, zajedno kupili preduzeće za proizvodnju mineralne vode “Milan Toplica” iz Tulara kod Prokuplja.

Posebno je zanimljivo da firmu Eko produkt pronalazimo i u dva broja Službenog glasnika Republike Srbije, iz septembra 2003. i oktobra 2005. godine. U prvom, potpisom tadašnjeg potpredsednika (Živkovićeve) vlade Žarka Koraća, Eko produktu se na pet godina “daje licenca za obavljanje trgovine na veliko duvanskim proizvodima”. Drugo rešenje potpisuje Vojislav Koštunica. Eko produktu, posle samo dve godine (tri godine pre roka), oduzima spomenutu licencu za trgovinu cigaretama. U ovom rešenju, kao razlog, navodi se Zakon o duvanu, odnosno, njegov član koji govori o kršenju ovog zakona i o nedozvoljenoj trgovini cigaretama.

Miko Brašnjović važna je figura i u malverzacijama u poslovanju C marketa. Uz njega, ključan je tu igrač i tadašnji direktor C marketa Slobodan Radulović, a pojavljuje se, ponovo, i Goran Kljajević. Firmi Brašnjovića i njegovog saradnika, advokata Jolovića, Radulović sa računa C marketa – avansno, mimo uobičajene poslovne politike – prebacuje značajne sume novca. Spominje se, čak, i cifra od 7 miliona evra. Ove pare Brašnjović koristi za spomenuto iznajmljivanje prostorija Beka, ali i za kupovinu preduzeća BIM Slavija. Ono je, ponovimo, u stečaju, u nadležnosti Trgovinskog suda.

Problem za Radulovića nastaje posle privatizacije C marketa, kad se namerio na malo jače igrače. Oni su otkrili manjak od onih 7 miliona, i pri tom ih nisu zavarale ni naduvane fakture (između 300 i 600 odsto!) za nabavku kondoma, osveživača vazduha, baterija i brijača. Pre samo nekoliko dana, 7. aprila, kako NIN saznaje, Milan Beko (kao predstavnik većinskog vlasnika C marketa) privodi na sastanak Mika Brašnjovića. Sa njim stižu i Goran Kljajević i drugi uhapšeni advokat, Jasmina Kojić-Pavlović (raniji zastupnik “Beka” u stečaju, potom prelazi kod Brašnjovića). Oni pokušavaju da izglade situaciju, bez velikog uspeha. Slobodan Radulović je već u bekstvu.

Sad prelazimo na Sekulu Pijevčevića i njegovu kumu Jelicu Živković, direktorku Poštanske štedionice. Sekula Pijevčević interesantan je po dva osnova, koji se međusobno ne isključuju. Prvo, zbog spomenute kumovsko-poslovne veze sa Jelicom Živković, direktorkom Poštanske štedionice, i drugo, zbog afere “kofer”. Zajednički imenitelj između Pijevčevića i Živkovićeve, a i afere “kofer”, jeste sukob sa Radovanom Jelašićem, guvernerom Narodne banke Srbije.

Naime, guverner Jelašić još od novembra 2004. godine – kada su otkrivene nepravilnosti u radu Poštanske štedionice – pokušava da smeni direktorku Jelicu Živković. Razlog: konstantna nelikvidnost banke, prouzrokovana “kapom i šakom” deljenih kredita preduzećima Sekule Pijevčevića. A njegovih je preduzeća, prema procenama, bilo preko 130. Novac, naravno, nisu uredno vraćane.

Paralelno sa ovim Jelašićevim pokušajima, Poštansku štedionicu pokušavaju da prevedu pod nadležnost Ministarstva za kapitalne investicije. Formalni osnov za ovakve zahteve pronađen je u tome što je većinski vlasnik štedionice PTT Srbije, koji spada u nadležnost ministarstva Velje Ilića. Interesantno, slične je tendencije pokazivala i Marija Rašeta-Vukosavljević, bivša ministarka saobraćaja i telekomunikacija, pod čijim je nadleštvom tada bio PTT. I sama je dobila kredit od Poštanske štedionice.

U međuvremenu, međutim, prema onome što je u štampi objavljeno početkom ovog meseca, Velja Ilić “prelomio” je mozak i dao zeleno svetlo za smenu direktorke Jelice Živković. Policija je, ipak, bila brža.

Pijevčević je, kako rekosmo, široj javnosti postao poznat kao akter afere “kofer”. Samo, tada policija nije ganjala njega; štaviše, po novinama se i sam hvalio kako je u ovoj, još mutnoj priči, usko sarađivao sa organima. Podsećanja radi, spor između NBS i Pijevčevićeve Kreditno-eksportne banke (KEB) nastaje zbog ukidanja dozvole za rad KEB-u. Usput, spor nastaje i zbog dozvola za rad TBI lizinga i Dunav TBI-a, firmi povezanih sa izraelskim kapitalom, Pijevčevićem i njegovim veoma živopisnim saradnikom Vladimirom Cizeljom. Njih dvojica, posredstvom funkcionera SPS-a Vladimira Zagrađanina, viceguverneru Dejanu Simiću podvode kofer sa 100.000 evra. Navodno, prvi deo planiranog mita, ne bi li NBS ipak na kraju popustila i spomenutim firmama dala dozvole za rad.

Postupak protiv Simića još je u toku. Današnja policijska akcija, međutim, na čitavu priču baca i novo svetlo: da li je afera “kofer”, zapravo, bila pokušaj svojevrsnog preventivnog kontraudara na Simića i guvernera Jelašića? Pogotovo što akterima afere – koji su od danas u pritvoru – sigurno nisu promakle novinske najave smene direktorke Živković, provere poslovanja Poštanske štedionice, te Dinkićeva ofanziva na Trgovinski sud. A upravo je ovaj sud neverovatnom brzinom poništavao odluke Narodne banke Srbije u vezi sa KEB-om.

Pri tom, ne treba izgubiti iz vida ni to da Liberalno-demokratska partija Čedomira Jovanovića nije demantovala informaciju objavljenu u NIN-u 19. januara ove godine – da je Sekula Pijevčević finansijer ove stranke. Da je druženja Jovanovića i Pijevčevića bilo, vidi se i na fotografiji koju objavljujemo.

Pijevčević i direktorka Poštanske štedionice Jelica Živković u ovoj se priči spominju kao finansijeri Mika Brašnjovića, odnosno Gorana Kljajevića. Brašnjoviću je Pijevčević, preko Živkovićeve, obezbeđivao kredite Poštanske štedionice, mimo uobičajene poslovne politike i bez odgovarajućih garancija. Istini za volju, postoje i drugačija tumačenja. U kraćem razgovoru za NIN, pomoćnik generalnog direktora Poštanske štedionice Miroslav Despotović kazao je da “po nama, tu ništa nije sporno, jer su svima odobravani krediti po istim uslovima”. Nasuprot tome, postoje i podaci o odobravanju kredita Brašnjovićevim fantomskim firmama. Brašnjović je ove kredite vraćao na neortodoksan način – kupujući poklone Sekuli Pijevčeviću i plaćajući zajedničko putovanje u Beč Sekuli Pijevčeviću i Goranu Kljajeviću, sa suprugama. Zna se i tačan datum.

Dejan Ivezić, policajac iz Službe generalnog inspektorata MUP-a, u priču upada sa strane. Određenog datuma, u određeno vreme, na određenom mestu, Sekuli Pijevčeviću dostavlja podatke koji predstavljaju službenu tajnu. Predaje mu dokumentaciju MUP-a. Ivezić za  uzvrat dobija zimovanje i obećanje kredita od 100.000 evra.

Ukupne razmere spornih poslova, ipak, daleko prevazilaze sve spomenute sume. Prevazilaze i značaj novca koji je iz državne kase preliven u privatne džepove – podsetimo, samo, na pošalice ozbiljnih diplomata kako je sam Goran Kljajević “teži” od većine donacija koje iz inostranstva stižu ovdašnjem pravosuđu, ili na ozbiljnije pretnje Evropske unije da im se nećemo približiti dok ne raspletemo klupko Trgovinskog suda. Od 5. oktobra dosad, u tome nije bilo uspeha, uprkos svojevremenoj suspenziji Gorana Kljajevića i svim pretnjama ministra finansija Mlađana Dinkića. Hoće li sada biti drugačije? I, ukoliko počne da se odmotava, kuda će klupko Trgovinskog suda da nas odvede? Do Crne Gore, do uticajnih supruga nekih koalicionih partnera iz sadašnje vlade, bivših advokata i sadašnjih sudija... Država je izgleda uvela stečaj u Trgovinski sud, ali je stečajna hobotnica svuda pružila svoje pipke. Bitka je počela.

Panika u stečajnom bratstvu

Šestog oktobra 2000. godine Trgovinski sud u Beogradu pojeo je revoluciju. Narod je tog dana još proslavljao svrgavanje režima Slobodana Miloševića, Gradska čistoća šmrkovima prala ulice i trgove, a pred zgradu Trgovinskog suda u Masarikovoj ulici stiže crveni BMW karavan. Nekoliko sati kasnije Goran Kljajević postaje neformalni šef suda, nasleđuje Milenu Arežinu, njenu kancelariju, pečate i metode; organizovani kriminal odmah počinje da prelazi u legalne tokove, sebi svojstvenim načinima; nova vlast kači se na Miloševićeve tajkune i njihov novac, kao na infuziju. Narodu će trebati dosta vremena da shvati kako nijedan od ovih tajkuna – znanih i neznanih julovaca, espeesovaca i prijatelja – nije odgovarao za onolike krađe. Još je manje poznato da su ti isti nesmetano nastavili da se bogate, onako kako su navikli, i u ovih pet i po godina, a tek je prošlonedeljno hapšenje članova “stečajne mafije” nagovestilo razmere paklenog klupka korupcije, privatizacionih mućki i kupljenog političkog uticaja.

Dokle sežu ove niti? Ko su biznismeni koji su na nelegalan način upropastili i kupili velike državne firme, time osiromašili državu a radnike izbacili na ulicu? Koje političare su ovi biznismeni kupili, dobijajući za uzvrat njihovu političku zaštitu i javni uticaj?

Hapšenje članova “stečajne mafije” uznemirilo je, ponovo, istu grupu političara i njima okrenutih propovednika građanske Srbije koji su branili i Bogoljuba Karića. Odnosno, nisu baš toliko branili Bogoljuba koliko su napadali vladu što je krenula u obračun s njim. Kao i tada, i sada minorne partije i glasni pojedinci tvrde da je, zapravo, reč o politički motivisanom obračunu (sa neugodnim protivnikom Karićem ili da bi se srušilo suđenje za ubistvo Zorana Đinđića), a ne o “sukobu novca sa zakonom”, kako je to u “Politici” jezgrovito objasnio analitičar Slobodan Antonić.

Pri tom, posebno se spornim čini “obrazloženje” najnovijeg slučaja, po kome je hapšenje Gorana Kljajevića i svih ostalih zapravo deo akcije koja bi trebalo da se završi sklanjanjem njegovog brata Marka Kljajevića i oslobađanjem optuženih za ubistvo premijera Đinđića. Koliko je ova konstrukcija nesuvisla, vidi se i u istovetnim reakcijama na lik i delo Gorana Kljajevića, sa sasvim različitih strana. Mislimo na srpski parlament (jednoglasno mu ukinuo imunitet posle hapšenja), evropske diplomate (Evropska unija prošle godine direktno tražila sređivanje stanja u Trgovinskom sudu), domaću stručnu javnost, od Društva sudija Srbije i Advokatske komore do Saveta za borbu protiv korupcije, još pre tri godine.

Sve u svemu, vredi i zbog ovoga postaviti pitanje: da li su spomenute kritike deo principijelne političke borbe, u kojoj vanparlamentarna opozicija (legitimno) osporava sve što vlast uradi, ili uzrok legitimnih kritika leži negde drugde? U opasno ugroženim finansijskim interesima?

Istovremeno, u prilog aktuelnim vlastima svakako da ne ide nekoliko činjenica. Najpre, malo je dosadašnjih afera koje su okončane pred sudom (Bodrum, Janjušević i Kolesar, pancir, satelit, kofer...). Zatim, Mlađan Dinkić, koji se i dosad isticao u sukobima sa Bogoljubom Karićem i Goranom Kljajevićem. Ministru finansija je međuvremenu “stradao” viceguverner Dejan Simić, pa se zaista može postaviti pitanje motivacije za pokretanje sada aktuelne afere. Odnosno, tačnije rečeno, ovo pitanje moglo bi da se postavi da je akcija pokrenuta iz njegovog ministarstva finansija, ili da je policijom u ovome rukovodio njegov prijatelj Mladen Spasić. Ali, istini za volju, nije. I, najzad, tu je i – neizbežno – pitanje šta se dosad čekalo, mada se ono može postaviti i dvema prethodnim vladama.

Što se ovog poslednjeg tiče, odgovor je pokušao da pronađe Branko Pavlović, nekadašnji poslanik Socijaldemokratske unije Žarka Koraća, danas konsultant nekih javnih preduzeća. Po njemu, trebalo je da se steknu ukupno četiri faktora. Najpre, trebalo je da Kljajević i društvo izgube političku zaštitu, oličenu u Čedomiru Jovanoviću, odnosno ranijim strukturama u Demokratskoj stranci koje je Boris Tadić razjurio.

Ovo, naravno, ne znači da nema indicija da je Goran Kljajević uživao zaštitu i struktura iz sadašnje vlasti – Danica Drašković našla se na istom koloseku sa spomenutim Jovanovićem (“Ovim se, zapravo, želi ostavka Marka Kljajevića”, “hapšenjem veka svemoćni ministar Dinkić zataškava aferu ‘kofer'”.), a brojni su i pozivi da se ispita veza između Trgovinskog suda i Mladena Grujića, biznismena spominjanog u vezi sa švercom cigareta, rođaka ubijenog Vanje Bokana, inače šefa poslaničke grupe SPO-NS u Skupštini SCG.

Drugi faktor, po Branku Pavloviću, jeste Evropska unija i njena neuobičajeno eksplicitna primedba na Trgovinski sud. U Studiji o izvodljivosti, 12. aprila prošle godine, str. 38, stoji zapisano: “Situacija je posebno ozbiljna u Trgovinskom sudu u Beogradu, koji je središte ekonomskog i privrednog sudstva. On ne funkcioniše dobro i ima slučajeva korupcije u koje su umešane neke njegove sudije.”

Kao treći faktor Branko Pavlović navodi tajkune, tj. rešenost “ostalih bogataša” da Gorana Kljajevića “puste niz vodu”. Ovde vidimo interesantnu vremensku podudarnost: nedavni sastanak Vojislava Koštunice sa Miroslavom Miškovićem i Milanom Bekom, te završetak revizije finansijskog poslovanja “C marketa”, pošto ga je kupila Miškovićeva “Delta” i iz njega najurila dotadašnjeg direktora Slobodana Radulovića. Revizija je pokazala neverovatne rezultate, posle kojih je nešto moralo da bude preduzeto – primera radi, iako je “C market” imao promet veći i od “Maksija” i od “Merkatora”, prikazani prihodi preduzeća bili su 200 do 300 puta manji. Da li, imajući ovo u vidu, može da se zaključi kako je gnevni Mišković pravi inicijator policijske akcije protiv Radulovića i njegovog pajtosa Gorana Kljajevića? Ne bi se reklo, budući da imamo pouzdana saznanja da policijska istraga traje mnogo duže, tako da eventualno Miškovićevo “zeleno svetlo” može da se shvati kao dodatni podsticaj vlastima.

Ovo nas dovodi do četvrtog Pavlovićevog faktora – do odlučne volje vlasti da se obračuna sa korupcijom i kriminalom u privredi.

NIN-ovi izvori u MUP-u kažu da se istraga ne zaustavlja na prošlonedeljnoj grupi uhapšenih. Svakog dana očekuje se “upad” u još dvadesetak firmi; istovremeno, kako saznajemo, Delinka Đurđević, uhapšeni sudija Trgovinskog suda, figurira kao glavni kandidat za prvog svedoka-saradnika u ovoj aferi. Prema NIN-ovim saznanjima, dokazi njene umešanosti veoma su čvrsti, što joj sužava manevarski prostor i umanjuje mogućnost da izbegne krivičnu odgovornost, osim ako ne prihvati ulogu svedoka-saradnika. Ova mogućnost ima i formalnu osnovu, budući da ona u krivičnoj prijavi nije označena kao jedan od organizatora grupe.

U proteklih nedelju dana sa redakcijom NIN-a kontaktirao je veliki broj čitalaca, nudeći dokaze o tome kako su kroz Trgovinski sud i stečajne postupke upropašćena njihova preduzeća: “Rad”, “Jugoeksport”, Brodogradilište, “Ineks”, “Gorica”, “Beoturs”, “Beko”, Robne kuće “Beograd”, “Geneks”, “Sartid”, “Centroeksport”... Desetine i stotine miliona evra prelivene su sa državnih na privatne račune, stotine radnika na ulici. Za rešenje ove misterije, očigledno su i lično zainteresovani mnogi bivši zaposleni.

Ovom prilikom nećemo ulaziti u detalje pljački, već ćemo ukratko o matrici koja im je zajednička. Potvrđuju je i izvori NIN-a iz Trgovinskog suda.

Sudije Trgovinskog suda, dakle, proglašavaju stečajeve u državnim preduzećima. Biraju se ona perspektivna, sa ogromnom imovinom i velikim problemima. Početni korak, uvođenje stečaja, sprovodi se uz podršku aktuelnih direktora koji firmu dovode u stanje zrelo za intervenciju Trgovinskog suda; ako podrške nema, stupaju na scenu krizni štabovi, i problem je rešen. Trgovinski sud, onda, imenuje stečajnog upravnika, koji ima ogromna ovlašćenja i nikakvu odgovornost – to jest, odgovara svom stečajnom sudiji. Najčešće, kroz preduzeće prodefiluje više stečajnih upravnika. To je važan manevar u pljački državne imovine: naime, primopredaja dužnosti između stečajnih upravnika najčešće se ne obavlja, a na vreme se ne vrši ni popis zatečene imovine preduzeća, iako to mora da bude prvi potez stečajnog upravnika – da bi se sačinio početni stečajni bilans, kao preduslov za zaštitu zatečene imovine. Informacije NIN-a iz Trgovinskog suda kažu da su se u nekim slučajevima ovi popisi vršili i čitavih godinu dana posle otvaranja stečajnog postupka. U međuvremenu, nepopisana imovina preduzeća se rasprodaje. To je prvi nivo pljačke. U drugom, na nameštenoj licitaciji, tako očerupano preduzeće se privatizuje. Sve se radi uz znanje i prećutnu saglasnost nadležnih sudija Trgovinskog suda.

Ali ne samo njih, jer, da su umešani samo tajkuni, stečajni upravnici i sudije Trgovinskog suda, krug ne bi mogao da se zatvori. Zbog subordinacije. Zato, neizbežan je zaključak da je “stečajna mafija” svoje pipke pustila i u nadređeni, Viši trgovinski sud, pa i u njemu nadređeni, Vrhovni sud Srbije. Ne radi se o velikom broju ljudi, nego o ključnim mestima koje oni zauzimaju u tim institucijama. A na te su pozicije došli zahvaljujući odlukama donetim u političkim krugovima – krugovima finansiranim od strane tajkuna. I tu se privatizacioni krug zatvara, a počinje panika zbog hapšenja Gorana Kljajevića. Iole pažljiviji analitičar će odjeke ove uznemirenosti lako pronaći na stranicama dnevne štampe. Ili, kako to reče ona gledateljka “Utiska nedelje”, “svako se češe tamo gde ga svrbi”.

 

 
     
     
 
Copyright by NSPM