Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

EKONOMSKA POLITIKA

Ekonomska politika

   

 

Ruža Ćirković

SCG: Cena razlaza

Srbija i Crna Gora su se, dobro jutro, ekonomski odavno razdružile. Samo da još o tome i zvanično budu obavešteni dr Vojislav Koštunica, Miloš Aligrudić i, naročito oprezno, savetnici. U staroj Grčkoj je glasnik loših vesti gubio glavu, kod nas može da popije samo krivičnu prijavu. Ipak je 21. vek.

Dakle, Srbija i Crna Gora su se ekonomski odavno razdružile: to je počelo najkasnije 3. novembra 1999. godine kad je Crna Gora zvanično uvela dvovalutni sistem: pored dinara i nemačku marku. Ozbiljni ekonomisti su dokazivali, pozivajući se na isto tako ozbiljne teoretske zakone, da taj eksperiment neće uspeti. Narodna banka Jugoslavije prekinula je platni promet sa Crnom Gorom. Marta 2000. godine, Mihalj Kertes, tadašnji direktor Savezne uprave carina, priznao je: od 19. avgusta 1999. godine nisam direktor carine na teritoriji Crne Gore. “Vlada Crne Gore svojom Uredbom, privremeno je preuzela poslove uprave u oblastima carinskog sistema i formirala sopstvenu upravu carina.” To privremeno trajaće taman još toliko dok dr Koštunica, Aligrudić i savetnici ne prime k znanju da se privremeno – ustalilo. Dok su se zajedno borili protiv Miloševića, G17 plus eksperti Duško Vujović, Miroljub Labus i Mlađan Dinkić bili su savetnici Vlade Crne Gore na reformi (i odvajanju) poreskog sistema. I oni su mislili da je samo privremeno. Dok Milošević ne ode. Mislili su dok im iz Podgorice nije poručeno da između DOS-a i Miloševića nema velike razlike. Kad je Crna Gora u pitanju. Posle potpisivanja Beogradskog sporazuma, izgubljene su gotovo dve i po godine na bezuspešnoj harmonizaciji dva ekonomska sistema. Pismom koje će ući u srbijansku ekonomsku istoriju, presudio je komesar EU za spoljnu politiku Kris Paten: s jeseni 2004. godine Srbija i Crna Gora krenule su i zvanično u Evropu na dva ekonomska koloseka.

KOLIKO SU NAS KOŠTALI: Upućujemo čitaoca odmah na šeme uz ovaj tekst: što manja šema, to veća cena. Dakle, loš brak sa Crnom Gorom Srbiju je koštao više u nematerijalnim kategorijama nego u novcu. Da li će je na isti način koštati i dobar razvod nije tema ovog teksta. Mada se o pedesetak milijardi dinara koliko su srbijanske poreske obveznike godišnje koštale funkcije na nivou državne zajednice često i mnogo govorilo, a o onih par procenata sa koliko je u tome učestvovala Crna Gora još više, tek će se sad, kad Srbija ostane sama sa sobom, pokazati da uzročnik tog troška nije prevashodno bila Podgorica. Iako je Srbija plaćala sve, sem troškova Vojske SCG na teritoriji Crne Gore.

Za ovu godinu je bilo predviđeno da se funkcije državne zajednice SCG iz srbijanskog buyeta finansiraju sa 55 375 000 000 dinara. Od te sume, na vojsku i spoljnu politiku trebalo je da bude potrošeno celih 52,1 milijarde, na finansiranje Koordinacionog centra Srbije i Crne Gore i Republike Srbije za Kosovo i Metohiju i Nacionalnog saveta za saradnju sa Međunarodnim krivičnim tribunalom još oko 436 miliona dinara (uključeno u troškove Generalnog sekretarijata), a na finansiranje Tanjuga, Radio Jugoslavije, Filmskih novosti i Jugoslovenskog pregleda još oko 183,4 miliona dinara. Preostale funkcije, institucije i organi države zajednice mogli bi biti ukinuti kao nepotrebni što bi Srbiji donelo uštedu od oko dve milijarde dinara.

Kao što je poznato, Srbija nema svoje ministarstvo spoljnih poslova niti svoje ministarstvo odbrane, pa se podrazumeva da će te funkcije sa nivoa državne zajednice preneti na republički. Da li će preneti i sve kadrove, neizvesno je. Tim pre što je Ministarstvo finansija Srbije najavilo da će do 2010. vojni rok biti ukinut, vojska, uz pomoć 50 milijardi dinara, kompletno profesionalizovana, a ukupan broj njenih pripadnika sveden na ne više od 30 000. Stranka G17 plus takođe se, u okviru verovatne rekonstrukcije Vlade Srbije, kandidovala da definitivni raskid sa Crnom Gorom iskoristi za temeljnu reformu i Ministarstva spoljnih poslova, pre svega kadrovsku. Koliko bi obe ove reforme na kraju koštale i kad bi počele da proizvode uštede, neizvesno je. Jer, ma koliko mu na čelu bila stranka koja u svom programu ima samostalnu Srbiju, ni Ministarstvo finansija još nije započelo računicu oko eventualnih ušteda i novih troškova, ali se rebalans buyeta Republike Srbije, u svakom slučaju, najavljuje za juni ili najdalje juli.

KOLIKO ĆE TEK DA NAS KOŠTAJU: Bog zna zašto se to pitanje smatra delikatnim. Ali, zahtevi da građani Crne Gore koji studiraju u Srbiji, kao i bolesnici koji se tu leče plaćaju ubuduće tarifu za strance, smatraju se gotovo nepristojnim. Ako je tako bilo do prošle nedelje, sada više ne bi trebalo da bude.

Nevena Karanović iz Ministarstva zdravlja Srbije bez ustezanja je neko veče saopštila da nekoliko sporazuma između nadležnog crnogorskog fonda i beogradskih klinika, o plaćanju zdravstvenih usluga, već postoje i da su Crnogorci prošle godine uplatili šest miliona evra zdravstvenim ustanovama u Srbiji. Ona nije porekla da ima zdravstvenih ustanova koje takve bilateralne ugovore još nemaju.

Mada je ministar prosvete Slobodan Vuksanović u toku prereferendumske kampanje, u kojoj Srbija nije učestvovala, pomalo pretio da će crnogorski studenti dobiti status stranaca, i njegovo je Ministarstvo prvih postreferendumskih dana prihvatilo berluskonijevski manir odbijanja i nije se oglasilo konačnim stavom o tome. Ali stare procene iz tog izvora, koje se iz Podgorice osporavaju, govore da u Srbiji studira desetak hiljada mladih Crnogoraca. Prosečna školarina za strance na srbijanskim univerzitetima je nešto iznad 1 100 evra što bi, bogami, bilo lepih 11 miliona evra prihoda da nije zakonske odredbe prema kojoj pripadnici srpske nacionalne manjine iz susednih država imaju pravo da kod nas studiraju pod istim uslovima kao i državljani Srbije. To će, sigurno, potencijalni prihod umanjiti. Mada bi ovo bila i najveća pojedinačna ušteda buyetu Republike Srbije od razlaza dve republike.

ŠTA JE NAŠE, ŠTA NJIHOVO: Ono što je verovatno prvo palo na pamet svakom građaninu Srbije, palo je na pamet i NIN-u. Da li je u trenutku objavljivanja konačnih preliminarnih rezultata referenduma u Crnoj Gori zaštićena pokretna imovina koju koriste organi državne zajednice, a po Ustavnoj povelji pripada Srbiji. Jer, nepokretna i pokretna imovina između Srbije i Crne Gore već je tim dokumentom podeljena po teritorijalnom principu: dakle, pripada onoj republici na čijoj se teritoriji nalazi. U Direkciji za imovinu Republike Srbije nisu hteli reč da izuste dok ne budu objavljeni konačni rezultati, a generalni sekretar Saveta ministara SCG Igor Jovičić smatra da je pitanje bespredmetno. Zabrana otuđivanja te imovine već je stavljena. I “na štetu pravnog prometa, traje već dve i po godine”, kaže on.

Naime, Zakonom o sprovođenju Ustavne povelje propisano je da institucije državne zajednice i Vojska SCG ne mogu raspolagati nepokretnostima koje su u momentu usvajanja povelje bile imovina SRJ do donošenja Zakona o imovini kojim je trebalo da bude definisana imovina potrebna za funkcionisanje SCG. Zakon je trebalo da bude donet u roku od šest meseci, nije donet ni do danas. Ipak, NIN nije na to mislio. A Vlada Srbije? Bilo je samo pitanje dana kad će se pozvati na baš lep Berluskonijev primer: misliće sutra.

Srbiji i Crnoj Gori će u svakom slučaju ostati da se dogovore oko podele vojne imovine i da se spore oko podele imovine diplomatsko-konzularnih predstavništava u inostranstvu. Veroljub Dugalić, predstavnik SCG u pregovaračkom timu za realizaciju Sporazuma o sukcesiji bivše SFRJ u delu finansijske aktive i pasive, tvrdi da posao definitivne podele ambasada i konzulata nije okončan ni u okviru nasleđivanja SFRJ. Ipak, Crnogorci su izračunali da se radi o 59 ambasada, pet generalnih konzulata, 24 konzulata, jednom kulturno-informativnom centru, tri zgrade na čuvanju i jednom ekonomskom predstavništvu. Podvlačeći više puta da je to njegovo lično mišljenje, Dugalić prognozira da će pri ovoj podeli biti primenjen kriterijum MMF: 5,88 odsto Crnoj Gori, ostalo Srbiji.

Što se tiče mesta u međunarodnim finansijskim institucijama, s obzirom na to da je zajedničku državu napustila Crna Gora, sva mesta i uplaćene kvote ostaju Srbiji. NBS tvrdi da je Srbija i inače sama izmirivala sve finansijske obaveze po osnovu članstva. Podgorica će morati da podnosi zahtev za novo članstvo u MMF-u, Svetskoj banci, Evropskoj investicionoj banci i slično. I plaća potrebne kvote.

Obaveze prema Pariskom klubu već od ranije plaća svako za sebe, a Crna Gora i nema obaveze prema Londonskom klubu jer je sredinom devedesetih godina, u vreme kad je savezni premijer bio Radoje Kontić, uspela da svoje dugove otkupi na sekundarnom tržištu. Ova je novinarka prisustvovala jednom tadašnjem razgovoru u Sevojnu kad je od Kontića tražen recept za tu operaciju.

Veroljub Dugalić kaže da bi komisija za podelu finansijskih potraživanja i obaveza bivše SFRJ među njenim naslednicama trebalo da održi još najviše dva sastanka i da završi posao. E, onda njihov posao prestaje, a neko drugi bi između Srbije i Crne Gore trebalo da podeli, recimo, 490 miliona klirinških dolara potraživanja od Rusije ili oko 100 miliona američkih dolara našeg duga Libiji. Takođe ostaje da se podele i jako skromne devizne rezerve koje su u NBJ postojale u trenutku kad je Crna Gora izašla iz monetarnog sistema SRJ – novembar 1999. godine. “Posle toga nismo imali zajedničkih finansija”, kaže Dugalić.

Srbija i Crna Gora imaju neraščišćeno i pitanje stare devizne štednje. Zakon koji je Srbija donela 2002. godine predvideo je da se ta štednja isplaćuje samo štedišama sa prebivalištem u Srbiji, dok se prema crnogorskom zakonu obeštećuju štediše banaka sa teritorije Crne Gore, bez obzira gde im je prebivalište. Crnogorsko ministarstvo finansija je najavilo da će ove godine crnogorski zakon o isplati stare devizne štednje biti izmenjen i iz crnogorskog buyeta obeštećene crnogorske štediše koje su prijavile 19,7 miliona evra ostavljenih u filijalama Jugobanke Beograd u Kotoru i Herceg Novom, u Invest banci, JIK, Šabačkoj i Temeljnoj banci iz Qubljane, kao i drugim bankama sa sedištem u Srbiji, BiH i Sloveniji. Još 11,5 miliona evra, građani Crne Gore ostavili su u Dafiment banci, Jugoskandiku i Inos štedionici.

KO JE ČIJI: Od sve pokretne i nepokretne imovine, Igora Jovičića najviše brine, sa stanjem od 19. maja 2006. godine, 2 795 zaposlenih u državnoj zajednici SCG, ne računajući Ministarstvo odbrane. Wegov telefon je ovih dana non-stop bio dostupan novinarima, čovek je očigledno potresen. “Ja sam poslao svoje poruke i preko medija i direktno kome treba, rečeno mi je da se radi na tome, da imaju koncept”, kaže Jovičić i očekuje da će službenici o čijem kvalitetu on govori samo u superlativima biti preuzeti. “Za ostale mora biti aktiviran neki od instituta radno-pravne zaštite: ili otpremnine ili status na raspolaganju u sledećih godinu dana. Rebalansom buyeta moraju se i zato predvideti sredstva”, kaže on.

Ovih dana, valjda u skladu sa unutarvladinom disciplinom, ljut je bio i srbijanski ministar za rad i zapošljavanje Slobodan Lalović, pa je državljanima Crne Gore koji žive u Srbiji (a ranije smo čuli da ih sa biračkim pravom ima preko 200 000) bilo pametno pročitati Zakon o uslovima za zasnivanje radnog odnosa sa stranim državljanima. U članu 11 toga zakona, međutim, piše da se otežani uslovi za to zapošljavanje ne odnose na one koji su već bili zaposleni u trenutku kad je zakon donet. Sledstveno tome, ne mogu se odnositi ni na one koji su postali stranci u trenutku kad su već bili zaposleni. Ovaj se zakon ne odnosi na državne službenike i to će pitanje biti tek raspravljano.

 
 
Copyright by NSPM