Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

EKONOMSKA POLITIKA

Prenosimo Danas

   

 

Vilijam Montgomeri

Zašto kontinentalna Evropa odbija anglosaksonski model globalnog tržišta

Imamo nesreću da ulazimo u period istorije koji donosi ozbiljne izazove i veoma neizvesnu budućnost. Dominacija evroatlantske osovine bliži se kraju, a pojavljuju se sile kao što su Kina, Indija, Iran, Brazil i drugi koji se takmiče da zauzmu svoje mesto pod suncem. Neki od njih nimalo ne oklevaju da snažno koriste "laktove" kako bi obezbedili dobro mesto za svetskim stolom. Spremnost Irana da se konfrontira sa Zapadom povodom nuklearnog pitanja samo je jedan primer. Kina radi istu stvar, ali na daleko sofisticiraniji način. Nemoguće je znati kako će se sve ovo rasplesti, osim što će, u relativnom smislu, i Sjedinjene Države i Evropa imati manje moći i manje kontrole nad svetskim događajima nego što su ih imale tokom decenija, ako ne i vekova.

Ima nekoliko faktora na delu koji su pomogli pojavu ovih trendova ili su ih pojačali. Jedan je stanovništvo. Za nešto malo manje od jedne decenije, više od polovine sveta sačinjavaće Azijci. Manje od deset odsto biće evropskog ili severnoameričkog porekla. Mnoge evropske zemlje u suštini gube stanovništvo, pošto su njihove stope nataliteta već mnogo godina ispod nivoa generacija koje dolaze da ih zamene. Često se događa da i kad stanovništvo neke evropske zemlje raste, to je pre svega zbog legalne ili ilegalne imigracije iz trećeg sveta - proces s dubokim društvenim i kulturnim implikacijama.

U međuvremenu, uspeh posebno Kine ali i Indije da ostvare spektakularni ekonomski rast koji traje duže od jedne decenije, u zajednici s njihovim stanovništvom većim od jedne milijarde, znači da će one u svim uslovima uzimati mnogo veći deo svetskog ekonomskog kolača (i njegovih resursa). Pre dve generacije, Evropa je pravila jednu trećinu svetskog bruto nacionalnog proizvoda. Sada ima samo jednu petinu.

Dolazeća nestašica energije transformisaće sve naše živote do stepena koji u ovom trenutku ne možemo čak ni da zamislimo. Neizbežna oštra povećanja cena svih fosilnih goriva i podjednako neizbežne nestašice uzrokovaće ogromnu ekonomsku nestabilnost i recesiju u većem delu sveta. To će takođe dati veću moć onim zemljama koje kontrolišu velike količine nafte i gasa, kao što su Iran, Rusija i nekoliko drugih. Pošto nestašice neizbežno postaju sve oštrije, postoji i stvarna mogućnost žestoke a možda i nasilne konfrontacije i nadmetanja za ove resurse.

Konačno, čitavo pitanje globalizacije je nešto što se ne može preokrenuti i mi već sada vidimo njen uticaj. Svetski poredak trgovine svesno je razvio Zapad, uključujući Sjedinjene Države, s preovlađujućom pretpostavkom da će neto uticaj slobodnih tržišta i malih ili nikakvih carinskih barijera na kraju biti koristan za svakoga. Ali, u stvari, Kinezi, Indijci i drugi azijski "tigrovi" postavljaju izazov ovoj osnovnoj pretpostavci. Poslovi u Evropi i Sjedinjenim Državama sada su izloženi konkurenciji koju je veoma često jednostavno nemoguće preovladati. Veoma je teško takmičiti se s nekom radnom snagom kad njena prosečna cena iznosi verovatno manje od 10 odsto one koja postoji u SAD ili Zapadnoj Evropi.

Implikacije svih ovih pomenutih faktora sada tek počinju da postaju očigledne i jednom prosečnom Evropljaninu. Budućnost više ne izgleda toliko svetla ili izvesna. On ili ona vide da se bliži kraju udoban, siguran način života koji je postojao najmanje 60 godina, a mnogi bi rekli daleko duže. Pametni umovi u Nemačkoj, Italiji i Francuskoj, na primer, znaju da sadašnji "društveni ugovor" s njihovim građanima ne može biti održan. Evo jednog primera iz Sjedinjenih Država: kada je 1930-ih godina bio uspostavljen naš sistem socijalnog osiguranja, za svakog penzionera primaoca doprinosila su 43 radnika. Godine 1950. za jednog primaoca radilo je 16 radnika, a sada taj broj iznosi samo oko 3,3. Očekuje se da će to i dalje opadati, zahvaljujući najvećim delom smanjenom natalitetu, stanovništvu koje stari i dužem životnom veku. Isti bazični trendovi važe i za Evropu.

Mnoge zemlje u "kontinentalnoj Evropi" odbijaju ono što one nazivaju anglosaksonskim modelom slobodnog tržišta, koji obezbeđuje manja socijalna davanja, ali je daleko fleksibilniji. Evo još jednog primera: U poslednjih 25 godina, Evropa je otvorila četiri miliona novih radnih mesta. U istom periodu Sjedinjene Države stvorile su 57 miliona. Stopa nezaposlenosti u SAD iznosi polovinu one koja postoji u Evropskoj uniji. Ovo je najvećim delom posledica ekstremno visoke cene zapošljavanja, čak i jednog jedinog novog nameštenika u većini evropskih država, gde su potrebna plaćanja za poreze često veoma blizu da budu jednaka samoj plati, ali i nemogućnosti da se otpusti bilo koji zaposleni iz bilo kojeg razloga. Kao rezultat toga, poslodavci radije ne zapošljavaju nove službenike.

Francuska, Nemačka i Italija sada pokušavaju da se uhvate u koštac s ovom situacijom. Visoke stope nezaposlenosti, nepostojanje ekonomskog rasta i neodrživi socijalni troškovi jesu realnosti s kojima se moraju suočiti. Ali nijedna od ovih zemalja nije uspela da to učini s uspehom, zbog oštrog otpora sindikata i običnih radnika da se zaseče u privilegije koje su uživali decenijama. Nedavne velike ulične demonstracije u Francuskoj zbog "Ugovora o prvom zaposlenju", koji je bio zamišljen da privuče poslodavce da zaposle nove radnike, predstavljaju klasični primer. Tesan rezultat na italijanskim izborima i podela u nemačkom glasačkom telu odražavaju istu ovu neizvesnost povodom budućnosti i neodlučnost prema promenama.

Sve gore pomenuto doprinelo je jednoj stvarnoj bolesti u Evropi. Jedna nedavna anketa pokazala je da je 57 odsto ljudi u SAD zadovoljno svojim životima, ali da taj procenat u Nemačkoj, Francuskoj i Italiji iznosi u proseku 16 odsto. Ljudi nisu sigurni u budućnost i stoga nisu sigurni ni u projekte kao što je sama EU. Ovo delom objašnjava francusko "ne" u glasanju za evropski ustav, kao i rastući ekonomski nacionalizam, gde zemlje članice Evropske unije sprečavaju firme iz drugih država EU da kupe njihove korporacije.

Sve ovo dovodi do moje glavne poente, koja se uopšte ne tiče EU, već svih zemalja ovog regiona. Jer praktično svi problemi koji pogađaju Francusku, Italiju i Nemačku prisutni su u svim zemljama u ovom regionu, čak u većem stepenu. Sve zemlje imaju izrazito visoke poreske stope koje poslodavci moraju da plaćaju za svakog zaposlenog. Sve imaju visoke stope ličnih poreza i korporativnih poreza koje obeshrabruju rast novih privatnih kompanija. Sve imaju sisteme u kojima je vlada previše uključena u ono što treba da bude privatni biznis. Sve imaju sisteme koji čine da je gotovo nemoguće otpustiti zaposlene, koji ohrabruju zaposlene da uzmu produžena "bolovanja" i koji čine teškim da se nagradi vredan rad i kazne zabušanti. Na mnogo načina svi sistemi obeshrabruju, a ne ohrabruju privatnu inicijativu. Sve zemlje dozvoljavaju penzionisanje u daleko ranijem dobu nego što je to održivo. Sve imaju ozbiljne probleme s korupcijom, od najnižih do najviših nivoa.

Ako sada postoji jedno pitanje na koje sve zemlje ovog regiona treba da se usredsrede, ono je sledeće. Jer, ukoliko zemlje ovog regiona ne počnu sada da menjaju svoje sisteme, one će biti osuđene na neuspeh u svetu koji se brzo približava. Istorija je prepuna promašenih civilizacija. Neke propadaju zbog spoljnih faktora van njihove kontrole, a neke zato što nisu predvidele ili shvatile šta im se događa. Ako budemo doživeli neuspeh, to će biti zato što smo odbili da prihvatimo ono što treba da se uradi u korist nekih kratkoročnih prednosti koje će uskoro prohujati s vihorom. Ja ovde ne pravim neko dugoročno predskazanje. To je realnost s kojom će sadašnja generacija sve više morati da se suočava, volela to ili ne.

 
     
     
 
Copyright by NSPM