Dragan Miljanić
STRAH OD
"BENGALSKE VATRE"
Postaje li Narodna
Republika Kina globalna svetska sila? (Danas 5-6.8.2006.)
Ugledne međunarodne institucije i
njihovi istraživački timovi govore da će prva polovina 21. veka biti
obeležena kao "decenije Kine". Prognoze i procene iznose se u tri
dimenzije. Prva kaže da će Kina postati globalna sila, paralelna po
ekonomsko- tehnološkoj moći, a značajno manje vojnoj, "rame uz rame"
sa SAD. Tu je i dimenzija o "sigurnom drugom mestu" Kine. Treća
predviđa usporavanje rasta kineske privrede i svojevrsni zamor njene
ekonomije.
Zajedničko ovim mišljenjima, što se kao nit provlači u procenama, je
da će (ne)uspešan razvoj Kine biti u znaku "utiskivanja kineskog
pečata" na (s)kretanja tokova naše civilizacije, dublje i trajnije
nego bilo koji drugi savremeni procesi i promene.
Predviđanja počivaju na ekonomskim
pokazateljima skoro tri decenije uspešnog privrednog razvoja Kine.
Prema podacima Svetske banke, iz jula 2006., Kina je postala po
vrednosti DBP četvrta ekonomska sila u svetu, potisnuvši sa tog
mesta V. Britaniju. Istraživačka konsultantska kuća "Ekonomist
intelidžens junit" u studiji "Predviđanja za 2020." kaže da će za
deceniju i po Kina biti po ekonomskom razvoju, ako ne u "mrtvoj
trci" sa Amerikom a ono odmah iza nje. I često citirana
naučnoistraživačka "Bertelsmanova fondacija" iz Nemačke govori o
izgledima da se, na osnovu dosadašnjeg tempa ekonomskog razvoja,
2020. godine Kina približi "na korak" iza Amerike. Ove godine i
međunarodni ekonomski forum u Davosu dao je procene o "neumitnom
ekonomskom približavanju Kine vrhu razvijenih zemalja".
Da bi se visoka stopa privrednog rasta Kine zadržala u kontinuitetu
i narednu deceniju i po, tj. do 2020, potrebni su preduslovi, kao na
primer (navodim samo neke značajnije), stabilan socijalni mir,
kontinuirano visok priliv stranih ulaganja, nastavak visokog rasta
deviznih rezervi, ekonomsko-politička stabilnost u regionu Dalekog
istoka i razvoj regiona bez monetarno-finansijskih kriza i udara,
poput onog velikog iz 1996-97. godine.
PRVI MEĐU JEDNAKIMA
Koliko su predviđanja da će Kina postati ako ne prva, a ono druga
globalna sila u svetu do 2020. realna i ostvarljiva u praksi? U
rasponu od procena o budućem epohalnom razvoju Kine, do predviđanja
posustalosti u bliskoj budućnosti njenog društvenog razvoja, nalazi
se, skriva i počiva gusto isprepletana mreža uspona i padova
razvojnih procesa, determinisanih i zavisnih od niza unutrašnjih i
spoljnih okolnosti. Nekoliko faktora upozoravaju na obazrivost u
donošenju procena o neizbežnom transformisanju Kine u svetsku silu
"primus inter pares" (prve među jednakim).
Skrećem pažnju samo na tri limitirajuća faktora koja mogu uticati na
"obuzdavanje" prerastanja Kine u globalnu svetsku silu,
ekonomsko-socijalni, političko-institucionalni i
regionalno-bezbedonosni. Zadržao bih pažnju čitalaca samo na prvom,
ekonomsko-socijalnom faktoru. Druga dva traže posebnu analizu.
Pre svega, daleko je od izvesnog da će se
kineske eksplozivne stope rasta održati tokom sledeće decenije i po.
Slika stvarnosti današnje Kine i zvanično (ne samo od Kine, već i od
MMF, Svetske banke) registrovana visoka stopa rasta privrede, u
bliskoj budućnosti biće podložna iscrpljivanju ključnih prirodnih
resursa-sirovina u kojima Kina hronično već danas pati od oskudice.
Najveći je svetski uvoznik gvozdene rude, gotovo 33 odsto i drugi
uvoznik nafte (iza Amerike), u svetskom uvozu bakra ima udeo od 20,6
odsto, cementa 40 odsto aluminijuma i čelika 25 odsto, u uvozu soje
31,2 odsto, ulja 33 odsto. Šećer kupuje u centralnoj Americi i
Australiji. U Kini živi 21 odsto svetske populacije koja raspolaže
sa samo 7 odsto svetskih vodenih resursa, koliko Kina ima i
obradivih površina. Kina već danas troši pet puta više vode od
globalnog svetskog proseka.
Usporavanje ekonomskog razvoja ne može se isključiti. Naprotiv, ono
je realna pretpostavka na koju se mora računati. Po
praktično-teoretskim ekonomskim zakonomernostima svetskih ekonomija,
malo verovatno je pretpostaviti da bi jedna država i njena privreda
u kontinuitetu mogla zadržati stopu razvoja od oko 10 odsto u
trajanju od pola veka. Tu ni Kina nije nikakav izuzetak.
"HARMONIČNO DRUŠTVO"
Toga je svesna i kineska politička elita. Na nedavnom zasedanju
kineskog Kongresa (parlamenta), prvi put od kada je Kina krenula u
privredne reforme pre više od dve i po decenije, tačnije od 1978,
novi petogodišnji plan nije sadržao ciljeve o dostizanju maksimalne
stope ekonomskog razvoja i porast proizvodnje. Kongres je usvojio,
nimalo slučajno, maksimu o izgrađivanju "harmoničnog društva" kao
prioritetnog zadatka ne samo parlamenta, već i političke elite,
odnosno KP Kine. Prioritet političko-izvršne vlasti (partije i
vlade) sadržan je u smanjivanju razlika između bogatih i siromašnih,
i u približavanju danas postojećih velikih disproporcija na relaciji
selo-grad. A one su već sada izuzetno velike, što potvrđuje i vodeći
kineski dnevnik Ženmin žibao kada je rečeno da se "jaz između
bogatih i siromašnih počeo širiti i širi se i dalje, a da
suprotnosti u raspodeli postaju sve očiglednije".
Razlike između urbanih i ruralnih sredina u Kini su, prema
međunarodnim merilima, već danas značajne, sa tendencijom porasta.
Skala "Gini" koeficijenta kojom se meri nejednakost u primanjima
kreće se u rasponu od 0,0 do 1,0 (što je veći broj, veća je
nejednakost). Koeficijent na primer od 0,4 predstavlja visok nivo
nejednakosti. U Kini visina koeficijenta nejednakosti između grada i
sela iznosi čak 0,59 - dakle nivo koji predstavlja opasnost za
društvenu stabilnost. Bez obzira na visoku stopu privrednog razvoja
Kina će i u sledećim decenijama sve više biti socijalno-ekonomski
ranjiva ako na vreme ne krene sa donošenjem jasnih socijalnih
programa. Eskaliranje broja socijalnih protesta, prvenstveno
seljaka, iz godine u godinu značajno raste. Dok je prema pisanju
pariskog Le Monde, u članku "Kineska dilema" Bruno Filipa, u
2003. bilo 58.000 socijalnih protesta, godine 2004. taj broj je
narastao na 74 hiljade, da bi se prošle 2005. popeo na 84.000
hiljade.
U Šangaju, u Akademiji društvenih nauka,
domaćini su mi govorili o velikim milionskim "seljačkim migracijama"
prema (polu)razvijenim gradovima i strahovima za budućnost kineskog
sela. Iznete procene šta će se dešavati u Kini na relaciji selo-grad
u narednim decenijama ovog veka, upozoravaju o "prekvalifikaciji"
oko 300-350 miliona seljaka u (polu)kvalifikovane industrijske
radnike. Neosporno je da ova buduća najveća migracija stanovništva u
ljudskoj civilizaciji uopšte izaziva zabrinutost kineskih naučnika,
iz više razloga. Visoka današnja stopa rasta u kontinuitetu i
narednih decenija imala bi za posledicu masovno prebacivanje radne
snage iz nisko produktivnih poljoprivrednih delatnosti u
produktivniju industriju, trgovinu i ostale sektore. Međutim, efekat
"seljenja" radne snage je jednosmeran, odnosno jednokratan:
prebacivanjem raspoložive seoske radne snage (koja nije ni rezervna,
ali jeste nezaposlena) u neagrarne sektore, stvara se debalans na
relaciji selo-grad.
Mnoge delatnosti na selu prestaju da postoje smanjivanjem seoske
obradive površine na račun širenja gradova, a (polu)tehnički
napredak u gradovima nije u mogućnosti da podiže produktivnost zbog
nedostatka visoko obrazovane radničke klase. Mislim da su pojedini
ekonomski (statistički) iskazi koji govore o visokom privrednom
rastu Kine danas ispod dometa proseka svetskog nivoa stvarnih
promena u privredama sveta. Danas prema četiri, priznata i poznata,
indikatora konkurentnosti: poslovnoj efikasnosti, infrastrukturi,
efikasnosti vlade, i, ekonomskim performansama, Kina se, na nedavno
objavljenoj listi 20 najkonkurentnijih privreda sveta, nalazi na
dalekom, pretposlednjem 19. mestu (Listu je objavio maja 2006.
IMD-World Competitiveness Centar).
VELIKI "ZASTOJ" ILI VELIKI "SKOK"
Da li će kinesko društvo biti sposobno da
podnese ovakvu dezintegraciju sela na račun procesa
industrijalizacije? Ogromna seoska populacija i pritisak na gradove
u narednim decenijama bili bi u stanju da aktiviraju mehanizam
velikog "zastoja", ili velikog "skoka" unazad. Procene su da bi u
slučaju masovnih socijalnih nemira došlo ne samo do stagnacije
celokupnog društvenog razvoja, već i do aktiviranja mehanizma
velikog društvenog "praska", poput koga bi dramatični događaji na
Tjen An-menu pre 17. godina, 1989. bili obična "bengalska vatra".
Sve skupa to bi dovelo do skretanja i iskliznuća Kine s puta tržišne
privrede.
U Kini danas, a svi su izgledi da će tako
biti i ubuduće, još uvek nije otvoren "dosije" o pitanju političkog
prenosa vlasti sa jednopartijskog sistema, odnosno vladajuće
partijsko-političke elite na druge subjekte. Poseban osvrt zahteva i
pitanje budućnosti autoritarnih modela vlasti - kako u Kini a i
šire, i kod drugih država Dalekog istoka, koje su uspele u
ekonomskom razvoju - ne samo prema vlastitom narodu, već sadržaja
"količine njihove vlasti" prema svetu i međunarodnim procesima, u
situaciji kada je, kako kaže V. Montgomeri u kolumni "Novi svetski
(ne)red" (Danas, 22-23. jul 2006.), danas, "Amerika ostala bez novih
ideja u međunarodnim odnosima".
(Autor radi u Institutu za strategijske
studije i razvoj Univerziteta BK)
|