Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

EKONOMSKA POLITIKA

Srpska tranzicija

   

 

Slobodan Antonić

Operacija Sartid I

O Sartidu je u srpskoj javnosti bilo nekoliko rđavih stereotipa. Videćemo kako je U.S. Steel je, zajedno sa ostatkom antiliberalnog kartela, te stereotipe sistematski podsticao, a nove, takođe rđave stereotipe o Satridu, i sam stvarao i širio. Tako je obezbedio da se Sartid u javnosti obezvredi, a njegova prodajna cena najvećma spusti.

Prvi je rđav stereotip da je smederevska železara podignuta na pogrešnom mestu, tamo gde nema ni gvožđa, ni uglja. Navodno je Tito, prilikom jedne posete Smederevu, pitao “Čega lijepog vi ovdje najviše proizvodite?”. “Grožđa, druže Tito”, glasio je odgovor. “A, gvožđa. Onda, dajte drugovi da se ovdje napravi željezara”. Ova zgoda je izmišljena, ali je ponavljana kad god se pisalo o Sartidu, tako da se početkom 2000-ih počelo misliti da je ona istinita (1).

Sartid je, međutim, stariji od komunista, a mesto na kome je železara podignuta zapravo je povoljno. Kompanija je nastala kao Srpsko akcionarsko rudarsko topioničarsko industrijsko društvo (SARTID), 20. februara 1913. godine. Smederevo su strani i domaći deničari odabrali upravo zbog njegovog zemljopisnog položaja. U blizini su se nalazili pruga i put Beograd-Niš, kao i plovni Dunav. Retko gde su nalazišta gvožđa i uglja blizu (2), tako da su dobre saobraćajnice za dopremanje sirovine preduslov uspešne čeličane. Ratovi 1912-1918 predupredili su Sartid u izgradnji prerađivačkih pogona. Ali, u proleće 1921. godine, na samoj obali Dunava, započinje podizanje prvih većih prerađivačkih postrojenja. Do 1926. napravljena je čeličana. Godine 1935. puštena je u rad topla valjaonica za tanki lim. Uporedo sa njom, izgrađena je i pocinkovaonica. Narednih godina puštene su u rad simens-martinova peć od 20 tona i valjaonica čeličnih profila. Sartid je, do 1939, već zapošljavao 900 radnika, proizvodio 18.000 tona čelične robe i bio među najvećim železarama na Balkanu.

Komunisti su, nakon nacionalizacije (izvršene 5. decembra 1946), otpočeli dalje širenje i osavremenjenje pogona. Izgrađena je druga peć od 20 tona, zatim elektropeć, livnica, nova polumehanizovana topla valjaonica tankog lima, kao i još jedna pocinkovaonica. Ipak, nova postrojenja nisu proizvodila više od 100 hiljada tona čelika godišnje. Pogotovo nisu proizvodila onaj oblik čelika koji je bio neophodan narastajućoj industriji. A to su hladno i toplo valjani limovi (3). Dalji razvoj cele industrije počivao je na ovim proizvodima, a njih na tadašnjem jugoslovenskom tržištu nije bilo. Jugoslavija je uvozila čelične robe u vrednosti od milijadu dolara godišnje. Trećinu tog čelika trošila je industrija Srbije.

Otuda je srpsko komunističko rukovodstvo, 1963. godine, donelo odluku da se pristupi izgradnji nove tzv. integralne železare. Najveći deo sredstava (preko 70%) Srbija je trebalo da dobije od Centralnog investicionog fonda. Iz istog izvora već su bile izgrađene, ili modernizovane, železare u Jesenicama, Ravnima i Štorama (sve u Sloveniji), u Sisku (Hrvatska), dobar deo metaloprerađivačkih postrojenja u Zenici (BiH), Skoplju (Makedonija) i Nikšiću (CG). Sada je bio red i na Srbiju da dobije novac iz ovog fonda. Za mesto nove železare odabrano je selo Radinac, sa druge strane Smedereva. To mesto je bilo udaljeno devet kilometara od Dunava i starih pogona. Nova železara trebalo je da se prostire na 360 hektara, pa se moralo ići dalje od samog grada. No, bilo je zamišljeno da se od Dunava prokopa plovni kanal, kojim će se ruda dopremati do novih postrojenja (4). Železara je trebalo da se sastoji od topionice sirovog gvožđa, čeličane sirovog čelika, valjaonice hladnih limova i valjaonica toplih limova. Odabrana je najmodernija tehnološka verzija proizvodnje čelika preko kontinuiranog livenja. Ukupno je trebalo da se proizvodi dva miliona tona kvalitetenog čelika godišnje.

Sve je, dakle, bilo zamišljeno razborito. Da je Metalurški kombinat Smederevo (skraćeno MKS) (5), završen do 1970, kao što se i moglo (6), imao bi bar šest godina rada u razdoblju najveće svetske potražnje za proizvodima od čelika. Ako bi MKS i pogodila kriza crne metalurgije iz osamdesetih, devedesete bi mu dale novi polet. Naime, proizvodna tehnologija smederevske železare dobro je odabrana (7), pa je nakon raspada istočnog bloka, železara bila bolja od većine istočnoevropskih i sasvim na nivou zemalja EU. Štaviše, početkom 2000-ih, usled industrijskog uspona Kine, došlo je do pravog buma na tržištu čelika (8). Samo da je proradio na vreme, dakle sredinom sedamdesetih, MKS/Sartid se, početkom 2000-ih, mogao prodati za najmanje milijardu dolara. Za bar 40 puta više od onoga što je za nju platio Ju Es Stil!

Stvari su, međutim, krenule naopako. MKS se gradio “kao Skadar na Bojani”. Pao je u dugove i, kada je konačno završen, U.S. Steel ga se, uz pomoć reformatora i misionara, budzašto domogao.

* * *

Sartidov dug od “1,7 milijardi dolara” drugi je rđavi stereotip u vezi ove kompanije. Činjenice u vezi porekla, kao i u vezi visine duga, U.S. Steel i kartel su namerno iskrivljivali. Tako je javnost stekla utisak da je Sartidov dug nastao kao proizvodni gubitak ovog suštinski “nerentabilnog” preduzeća. I iznos duga je namerno povećavan. Tokom devedesetih, smatralo se da dug iznosi oko 500 miliona dolara. Ali, kao što ćemo videti, predstavnici Ju Es Stila su, odmah po dolasku u Srbiju, započeli snažnu propagandu o “1,7 milijardi dolara duga”. Tako je Srbija jedva dočekala da se reši tog “večitog gubitaša i “bureta bez dna”.

Istina je, međutim, nešto drugačija. Najveći deo duga nije nastao kao plod proizvodnih gubitaka, već kao investiciono zaduženje. Taman kada je Srbija došla na red da se okoristi o Centralni investicioni fond, on je ukinut. Da bi se izgradio, MKS je počeo da se zadužuje kod stranih i domaćih banaka. Tako veliki i skupi objekti najčešće su se gradili sa kreditima na 30 do 50 godina i sa kamatom od 4% godišnje (recimo, Đerdap 1). Međutim, za izgradnju MKS uzimani su kratkoročni krediti, sa kamatom koja je često prelazila i 11% godišnje (9). Krediti su uzimani, zatim delimičano vraćani, produživani ili zamenjivani, tako da se na kraju govoto sasvim izgubila računica. Nije se znalo koliko je tačno uloženo u MKS, koliko su bila strana dugovanja, a koliko MKS stvarno vredi. To je iskoristio U.S. Steel i za male pare kupio Železaru.

Ipak, neki okviri vrednosti dobro se znaju. Ne zna se tačno koliko je novca uloženo u izgradnju Sartidovih postrojenja, ali bar se razmere ulaganja naslućuju. Procenjivalo se da je u izgradnju MKS-a uloženo 3 milijarde dolara ( Ekspres , 14. novembar 1986), 3,5 milijardi ( Poslovni krug , 12/1995; NIN , 10. maj 2001), 4 milijarde ( Naša borba i Politika , 30. oktobar 1997), pa čak i 4,5 milijardi dolara ( Ekspres , 11. decembar 1994). Ako su poslednje cifre i bile preterivanje, prva brojka je verovatno stvarni iznos novca uložen u izgradnju i opremanje Sartida. Dakle, Srbija je u Sartid uložila bar 3 milijarde dolara. A za njega je dobila 23 miliona dolara. Lepa trgovina!

Visina stranog i domaćeg duga takođe se različito iskazivala. Ipak, najčešće se tvrdilo da glavnica stranog duga iznosi oko milijardu dolara (10), od čega je 316 miliona dolara otpadalo na klirinško zaduženje (Večernje novosti, 20. novembar 1986). Kamate na tu glavnicu su se do 1990-ih popele na nekih 400 miliona dolara. Ali, bilo je jasno da se tolike kamate na kraju ipak moraju otpisati. Stoga se, tokom devedesetih, i moglo da tvrdi kako devizni dug Sartida ne prelazi 530 miliona dolara (11). I to je verovatno bilo tačno, jer se u taj iznos nije ubrajao ruski dug, a nisu se računale ni nemoguće kamate. Nešto docnije, Živomir Novaković, generalni direktor Sartida kojeg je na to mesto doveo DOS, izjavljivao je da glavnica Sartidovog duga Londonskom i Pariskom klubu, ne prelazi 800 miliona dolara (Politika , 28. decembar 2001). “Nedavno smo sa odgovornim ljudima u Parizu reširili mnoge probeleme”, objašnjavao je zatim Novaković. “Deo duga je otpisan, a deo reprogramiran” ( Novosti , 23. januar 2002) (12).

I zbilja, 16. novembra 2001, otpisano je 66 odsto, ili tri milijarde dolara Pariskog duga. Ekonomski analitičar Miroslav Prokopijević posle toga je izjavio da dug Sartida, zajedno sa svim kamatama, “nakon otpisa od strane Pariskog kluba iznosi oko 900 miliona dolara” (Blic , 5. jun 2004, str. 8). Zatim je , 1. jula 2004, i Londonski klub otpisao Srbiji 1,6 milijardi dolara duga. Bar polovina toga duga odnosila se na Sartid. Da će Londonski klub Srbiji otpisati najveći deo dugova, a sa time i one Sartidove, moglo se opravdano pretpostaviti i te 2002. ili 2003. godine, kada je U.S. Steel preuzimao Sartid. Ali, Pariski klub već je 2001. godine otpisao deo srpskih drugova. Otuda, priča o “1,7 milijadi dolara duga” od samog početka nije bila istinita.

Pažljivim pregledom štampe utvrdio sam da je prvo pojavljivanje ove cifre u srpskoj javnosti bilo u Blicu, 6. aprila 2002. Tada je pod naslovom “Sartid duguje 1,7 milijardi dolara” objavljen intervju sa Džonom Gudišem (J. H. Goodish), izvršnim potpredsednikom Ju Es Stila. U tom razgovoru on je izjavio da njegova kompanija “upravo analizira strukturu tog duga koji je veći od 1,7 milijardi dolara”. Gudiš je tu cifru, narednih dana, još nekoliko puta pomenuo (Blic, 18. april 2002; NIN , 18. april 2002). Nakon toga je “dug od 1,7 milijardi” postao opšte mesto kada se god govorilo o privatizaciji Sartida. Ali, brojka od 1,7 milijardi dolara bila je najviša granica duga. Ona je dobijena tako što je u Sartidov dug uračunato sve: i puna glavnica od 800 miliona, i 400 miliona kamata, i 400 miliona već uglavnom otpisanog Sartidovog duga ugašenim srpskim bankama (Jugobanci, Beobanci, Investbanci i Beogradskoj banci), i 120 miliona duga inodobavljačima, i 65 miliona duga Jugometala (koji je, tokom devedesetih, ušao u Sartid, ali nije prodat Ju Es Stilu) i 50 miliona poslovnog duga javnim preduzećima (EPS, NIS, ŽTP) i ratna šteta nastala bombardovanjem itd (13). Međutim, već u tom trenutku bilo je jasno da je tolika cifra nerealna. Već se 2002. znalo da će strane kamate sigurno biti otpisane. Već se onda znalo da će jednako tome biti otpisana i sva domaća dugovanja (14). Konačno, već se onda znalo da se može računati čak i na otpis dela strane glavnice - što se ubrzo i dogodilo.

Zašto je onda U.S. Steel krenuo sa propagandom o 1,7 milijardi dolara duga? Zato što je time značajno snižavao cenu Sartida. Najpre, kada se kupuje zaduženo preduzeće, novi vlasnik preuzima dugove i za toliko umanjuje cenu. Kada je U.S. Steel kupio čeličanu u Košicama, platio ju je 60 miliona dolara (uz obavezu da tokom deset narednih godina uloži još 700 miliona dolara i da za tih deset godina ne otpušta radnike). Ali, ovom kupovinom, U.S. Steel je na sebe preuzeo i otplatu celokupnog duga Košica od 325 miliona dolara (Wall Street Journal, 3. maj 2004; preneseno u Inter-Nacionalu , 4. maj 2004). U trenutku kada je Gudiš započeo sa propagandom od 1,7 milijardi dolara nije se znalo da će vlada Srbije sve dugove Sartida da preuzme na sebe (15). Otuda je bilo dobro te dugove povećavati, kako bi se umanjila Sartidova cena.

Sa druge strane, priča o velikim Sartidovim dugovima bila je važna zbog stvaranja utiska o njegovom katastrofalnom poslovanju. Ako je neko preduzeće za dvadeset godina napravilo 1,7 milijardi dolara duga, onda zbilja javnost nije imala druge do da zaključi kako je najracionalnije da se takvo čudo što pre proda – makar i budzašto. Ali, kao što je već rečeno, najveći deo duga nastao je iz investicija, ne iz poslovanja. Uistinu, MKS/Sartid nikada nije uspeo da posluje sa dobitkom jer je stalno vraćao dugove. A čak i kada su mu dugovi zamrzavani, MKS nije imao upotpunjenu liniju proizvodnje koja bi mu omogućila rad punim kapacitetom. I taman kada je, početkom devedesetih, MKS kompletiran, došle su sankcije i preduzeće je ponovo utonulo u gubitke.

* * *

Da je MKS/Sartid ogroman tehnološko-poslovni promašaj, treći je negativni stereotip koji je U.S. Steel obilato koristio kako bi se jeftino dograbio Sartida. Međutim, razlozi gubitaka Smederevske železare ne dolaze ni od kakve inherente tehnološko-proizvodne mane ovog koncerna, već zbog nepovoljnog poslovnog početka, nepovoljnog društvenog okruženja i slabe uprave.

Tokom sedamdesetih i osamdesetih, MKS je posrtao pod teretom dugova. Oni, naime, nisu kao u ranijim slučajevima izgradnje “socijalističkih giganata” preneseni na centralnu banku. Bili su stavljeni na teret samog preduzeća, što je bila veoma loša startna pozicija za svako poslovanje. Dok su troškovi kapitala i fiksni troškovi u proizvodnim troškovima crne metalurgije u SAD učestvovali sa 7,3%, u MKS su oni bili 30,1% - četiri puta više ( Poslovni krug , 12/1995). Pošto MKS nije mogao da vraća dugove onim tempom kojim su pristizale otplate, kamate su se ubrzano uvećavale. Na kraju su one dostigle čitavih 67% vrednosti same glavnice! (16). To je dodatno otežavalo poslovanje Sartida, koji je pod teretom dugova sve dublje tonuo. Sredinom osamdesetih, država Srbija ipak je morala da se umeša. Do tada je već dug MKS, sa kamatama, iznosio polovinu celokupnog spoljnjeg duga Srbije ( NIN , 6. septembar 1987). Stoga je svaki drugi dinar, odvajan u Srbiji radi ulaganja u proizvodnju, praktično odlazio na otplatu duga MKS ( Borba , 22. januar 1987).

Ali, bez obzira na zelenaške kamate, i sama Železara je pravila gubitke (17). Istina, tokom osamdesetih, većina od 12 jugoslovenskih železara radila je sa gubicima (recimo, 1988. železara Zenica je imala veći gubitak od železare Smederevo). Jugoslovenski metalurzi su se, uopšte, žalili da se domaća cena čelika namerno drži niskom (18), a da je EU uvela veoma oštre protekcionističke mere za izvoz na tamošnja tržišta. Ipak, ostaje činjenica i da je proizvodnja u Železari Smederevo bila loše organizovana. Svetski prosek troškova proizvodnje bio je 360 dolara po toni čelika, a u Smederevu je bio 420 dolara. Produktivnost po radniku u svetu je bila 300 tona čelika, a u Smederevu 78 (Politika, 19. decembar 1988). Socijalistički koncept privrede podrazumevao je višak radnika, koji se, tokom osamdesetih, u MKS kretao oko 33% (19). Zbog ideološke fiksacije zvane “samoupravljanje”, ti radnici su bili krajnje loše organizovani (20). Pri tome je i poslovodstvo bilo, kao i svuda u socijalističkoj privredi, često poslovno neodgovorno, nekompetentno i rastrošno (21). No sve te mane nisu se ticale tehnološko-proizvodne strukure same Železare, već isključivo organizacije i društvenog okruženja.

Treći hendikep koji je onemogućavao da MKS proradi punom snagom i u najboljem svetlu pokaže svoju isplativost bila je dugotrajna nezaokruženost proizvodnog sistema. Železara se, zbog nedostatka sredstava i zakašnjenja izvođača radova, preudugo gradila (22). Stalno je nešto bilo nezavršeno, pa je dugo vremena postojao nesklad između pogona za proizvodnju čelika i gvožđa, i valjaoničnih postrojenja (23). Kada je čeličana konačno završena, 1974. godine, izgledalo je da je čitav proizvodni sistem zaokružen. Ali, onda je zaključeno da treba napraviti još jednu hladnu valjaonicu, pa je uzet još jedan kredit (24). I taman je ta druga hladna valjaonica završena, a krajnjom nepažnjom radnika, 1986. godine, izbija požar koji sasvim uništava prvu hladnu valjaonicu (25). Takođe, taman je 1987. godine završena druga visoka peć, a prva je, zbog dotrajalosti, morala na remont (26).

Konačnom, taman je, početkom devedesetih, sve nekako kako-tako kompletirano (27). Broj zaposlenih smanjen je, do kraja 1991, za 1.800 ljudi. MKS je početkom 1992. proizvodio 110 hiljada tona čelika mesečno ( Ekspres , 11. decembar 1994) i izvozio robu u vrednosti 800 miliona dolara. To je bilo dva puta više nego što U.S. Steel Srbija, uz sve proslave i državne čestitke, izvozi danas. A onda su 1992. došle sankcije, a zatim i bombardovanje, 1999. godine. Proizvodnja je pala na 8% iskorišćenosti postrojenja. Što je još gore po Sartid, javnost je sa ironijom posmatrala nastojanja novog SPS direktora, Dušana Matkovića, da preko Sartida pokaže kako “sankcije srpskoj privredi ne mogu ništa”. Groteskno su delovale njegove propagandne kampanje o “preorijentaciji Sartida na proizvodnju pečuraka” (28), o izradi “srpskog samohodnog skejta” (29), o projektu “Gvozden” zasnovanom na “novoj revolucionarnoj tehnologiji” (30) itd. Neprijateljstvo koje se u anti-Miloševićevskoj javnosti stvorilo prema Matkoviću i njegovoj političkoj gorljivosti (31), kasnije je propaganda antiliberalnog kartela vešto preusmerila u neprijateljstvo prema celom Sartidu kao srpskom preduzeću. Stvoren je utisak da je Sartid samo jedna kulisa za političku propagandu od koje se ništa ozbiljno ne može napraviti – osim ako se ne pokloni strancima.

* * *

Konačno, da je Sartid beskorisna gomila gvožđa koja je, osim sa dugovima, opterećena još i sa mnogo radnika, četvrti je negativni stereotip o Sartidu koji je antiliberalni kartel pažljivo negovao. Tako je već pominjani Džon Gudiš, u razgovoru za NIN (18. april 2002), objašnjavao da u Sartidu “već 10 do 15 godina proizvodnja opada, odnosno gotovo da je uopšte nema”. I ne samo da u Sartidu “gotovo uopšte nema proizvodnje”, već je tu i gomila besposlenih radnika kojima će novi gazda morati da daje platu za njihov (ne)rad. “U čeličani iste veličine kao ova, sa istim kapacitetom proizvodnje, mi bismo (u SAD – A. S) imali manje od 2.000 zaposlenih, a ne 10.000 koliko ih ima ovde. Prosečna plata je, svakako, tamo veća, ali se kompenzuje zato što ovde ima daleko više zaposlenih”.

Najpre, proizvodnja u Sartidu je tokom sankcija zbilja prestajala, ali je dosta uspešno obnavljana čim bi sankcije malo popustile. Do kraja 1996. godine dostignuta je proizvodnja od 80.000 tona čelika mesečno, a godišnji izvoz je iznosio 85 miliona dolara (Novosti, 17. decembar 1996; Politika, 29. decembar 1996). U 1997. godini proizvedeno je 840 hiljada tona čelika, a vrednost izvoza je dostigla 192 miliona dolara (Politika, 29. decembar 1997). Početkom 1998. mesečno se proizvodilo već 100 hiljada tona čelika. Ali, onda su 1998. došle nove sankcije, a 1999. i rat. U dva bombardovanja Sartida, uništena je glavna trafostanica i nanesena šteta od 30 miliona današnjih dolara.

Novembra 1999. obnavlja se proizvodnja, i do kraja 2000. dostiže 50.000 tona čelika mesečno ( Večernje novosti , 26. mart 2001). Početkom 2001. godine, rukovodstvo Sartida u razgovoru sa novinarima tvrdi da je njihovo “poslovanje pozitivno” ( Večernje novosti , 26. mart 2001). Ipak, novo Dosovo poslovodstvo očigledno se snalazilo lošije od Matkovića (32). U julu 2001. proizvodnja je već bila za čitavih 61 odsto manja nego u julu 2000. godine ( Politika , 22. avgust 2001). Upravo tada, u Sartid po prvi put dolaze predstavnici Ju Es Stila. Narednih meseci Sartid nastavlja da tone i do kraja godine ne uspeva da izveze više od 80 miliona dolara robe ( Novosti , 3. decembar 2001). Kao da Vlada, i uopšte cela srpska politička klasa, diže ruke od Sartida, ne bi li se prikazalo kako je jedino rešenje za Sartid u inostranom spasiocu. I, marta 2002, U.S. Steel svečano preuzima upravu nad Sartidom. Gudiš će se ubrzo pohvaliti da je u julu 2002. godine dostignuta proizvodnja čelika od 10 hiljada tona, a za avgust i septembar najavljuje proizvodnju od 15 hiljada tona ( Danas , 5. juli 2002). Te brojke su, naravno, smešne u poređenju sa Matkovićevih 100 hiljada tona iz januara 1998, pa i sa Dosovskih 50 hiljada tona iz januara 2001. godine. Ali, u trenutku kada U.S. Steel vodi akciju da kupi Sartid, ove brojke se prikazuju kao veliki poslovni uspeh američke kompanije, jer jedino ona može da spase “posustali smederevski koncern”.

No, kao što Sartid bez Ju Es Stila nije bio nekorisna gomila gvožđa, tako ni njegovi radnici nisu bili balast koji valja izdržavati. U trenutku u kome se Gudiš žali da u Sartidu 10 hiljada radnika radi posao koji u pitsburškoj čeličani obavlja njih dve hiljade, u samoj smederevskoj čeličani (ne u čitavom Sartidu) radi 6.500 radnika. Radnika je, dakle, ipak tri i po puta, a ne pet puta više. Ali drugo, i još važnije, ti radnici predstavljali bi teret za novog poslodavca samo ukoliko bi na njih morao da troši više para nego na radnike u Pistburgu. Ali, U.S. Steel svog radnika u Pitsburgu plaća 16,98 dolara na sat (bruto). U vreme kada se Gudiš na njih žalio, radnici Sartida su bili plaćeni 0,30 dolara na sat! Tako, svih 6.500 radnika čeličane primali su platu ne kao 2.000 američkih radnika, već kao njih 115! I slovima – sto petnaest!

Stoga, sve Gudišove žalopojke o brojnosti smederevskih radnika, zbog čega Sartid malo toga vredi, nisu bile ništa drugo do propagandno spuštanje Sartidove cene. U toj propagandi su učestvovali ne samo predstavnici Ju Es Stila, već i drugi članovi ovdašnjeg antiliberalog kartela. Jedan od najglasnijih u tome bio je i sam srpski ministar za privatizaciju, Aleksandar Vlahović. On je objašnjavao javnosti - koja je bila zbunjena da Sartid, oslobođen svih dugova, ne vredi više od 23 miliona dolara – da “cenu treba meriti i sagledavati zajedno sa obavezom investiranja uz troškove zadržavanja prekomernog broja zaposlenih u železari. To ima svoju odgovarajuću cenu, i to nije samo 23 miliona dolara” ( Ekspres , 3. april 2003). Iz ove izjave se jasno vidi zašto je Sartid, uz kompleks prezaduženosti, bio neprestano opterećivan i kompleksom radničke “prekobrojnosti”

Ali zbilja, koliko je vredela ta “gomila gvožđa” sa svim tim “prekomernim brojem radnika”, pod imenom Sartid? Gorljivi Dušan Matković je svojevremeno tvrdio da se Sartid može prodati za 1,2-1,5 milijardi dolara ( Naša borba i Politika , 30. oktobar 1997). S obzirom koliko je koštala ukupna kapitalna oprema Sartida, to možda i nije bilo preterivanje. Ali, čak i ako je Matković precenio Sartid, očigledno da se njegova vrednost mogla izraziti samo u stotinama miliona dolara, nikako ne u par desetina. To se videlo i po proceni koju je, negde baš u to doba, dobio i sam Matković. On je, naime, pozvao poznati austrijski koncern Fest Alpine (koji je, inače, vlasnik čeličana iz Linca, sa 30.000 zaposlenih) da mu uradi procenu tržišne vrednosti Sartida. Procena je iznosila - 430 miliona dolara ( NIN , 10. juni 2004, str. 30; Nedeljni telegraf , 26. maj 2004; Svedok , 14. decembar 2004; Glas javnosti , 18. maj 2005). U tom trenutku Fest Alpine se i sam javljao kao jedan od zainteresovanih za kupovinu Sartida. Tako se makar ova cena nikako ne može smatrati preteranom.

Konačno, o stvarnoj vrednosti Sartida može se suditi i po knjigovodstvenoj vrednosti koju on ima za novog vlasnika. U štampi se tvrdi da je Sartid u SAD uknjižen kao vrednost od 580 miliona dolara ( Inter-Nacional , 3. juni 2004; Svedok , 14. decembar 2004). Ovolika razlika između kupovne cene i uknjižbe objašnjava se time da je, “prema američkom zakonu, kompanija morala da prijavi realnu tržišnu vrednost” ( Inter-Nacional , 9. april 2004). Takođe, Inter-Nacional (2. februar 2004, str. 2) prenosi i pisanje Volstrit žurnala (Wall Street Journal) da je U.S. Steel kupio Sartid i još jednu manju fabriku u SAD, čija se ukupna vrednost procenjuje na 1,1 milijardi dolara. I u ovim člancima se tvrdi da “u finansijskim izveštajima ove kompanije vrednost Sartida iznosi nekoliko stotina miliona dolara” (isto).

I doista, treba znati šta je sve U.S. Steel, za svoja 23 miliona dolara, dobio. Dobio je, najpre, kompletnu Novu železaru, sa svih njenih šest čeličana i valjaonica, koje se prostiru na 300 hektara zemlje! Dobio je Staru železaru, na samoj obali Dunava, sa tri livnice. Dobio je fabriku Spin, u kojoj se prave štednjaci “smederevci” (ali i čamci, manji brodovi, ograde, nameštaj i tome slično). Dobio je Fabriku belih limova, u Šapcu, za čiju je izgradnju utrošeno oko 150 miliona dolara. Dobio je Fabriku kreča u Kučevu (a kreč je sastavni deo tehnološkog postupka u metalurgiji). Dobio je luku u Smederevu, za koju se kaže da je “jedna od najznačajnjih u regionu”. Dobio je slobodnu carinsku zonu u Smederevu, koja se prostire na površini od 21 hektara. Dobio je, dakle, kako je glasio naslov u Glasu javnosti (8. april 2003), “Pola grada za male pare”. Samo Železara Smederevo imala je, po bilansu koji je, 30. jula 2002, potpisao stečajni upravnik, kapitalnu vrednost od 303,5 miliona dolara ( Inter-Nacional , 23. februar 2004).

A sve je to, oslobođeno dugova, prodato za bednih 23 miliona dolara. Upravo za toliko je Crvena zvezda, 2001. godine, prodala jednog jedinog igrača – izvesnog Gorana Drulića ( NIN , 10. juni 2004, str. 30). Ceo metalurški koncer, u koji je uloženo milijarde dolara, i pride još pola grada Smedereva za jednog jedinog igrača. Alal vera, trgovci!

* * *

Kako je izvedena “operacija Sartid”, ta najveća pljačka srpske industrije od vremena komunističke “nacionalizacije”, 1946. godine?

Za antiliberalni kartel najvažnije je bilo da se odstrani svaka konkurenicija. A to je bilo moguće samo ako se Sartid ne prodaje uobičajenim nadmetanjem više kupaca (“tender”), već kroz stečajni postupak, u kome se neposredno pregovara samo sa jednim kupcem – sa Ju Es Stilom.

A da je bilo i drugih zainteresovanih za kupovinu Sartida, vidi iz pisama o namerama već pominjanog LNM Holdingsa. Naime, od 10. maja 2002. do 10. marta 2003. godine LNM je uputio ukupno pet pisama o namerama da kupi Sartid i to: premijeru Zoranu Đinđiću, ministru Aleksandru Vlahoviću, ministru Goranu Pitiću, direktoru Agencije za privatizaciju Vladimiru Čupiću i Branislavu Ignjatoviću, stečajnom upravniku Sartida. U svim ovim pismima, LNM je nudio sledeće: da kupi većinski udeo deonica Sartida; da investira novac u inovacije, trening i tržište; da preuzme jedan deo dugova Sartida; da razvije tržište i uveća izvoz; da ponudi socijalni program za zaposlene; da preduzme sve neophodne mere za finansijsko oživaljavanje; da preuzme postojeće stečajne troškove. Sve u svemu, LNM je nudio najmanje dve stvari koje od Ju Es Stila nikad niko nije zahtevao: socijalni progam i preuzimanje dugova. Takođe, u svojim pismima LNM je predlagao: a) tendersku prodaju većinskog paketa deonica Sartida; b) tendersku prodaju Sartida unutar stečajnog postupka; v) izmirenje dugova ili restrukturisanje dugova. Srpski antiliberalni kartel je, naravno, sve ove ponude ignorisao (Pavlović, 2003).

Da je, u bilo kojoj fazi, prihvaćena poštena ponuda LNM-a za raspisivanje nadmetanja (tendera) jamačno bi se dobila daleko veća cena od 23 miliona dolara. Recimo, kada su se baš ovi akteri - U.S. Steel i LNM, početkom 2003. godine, nadmetali za poljsku železaru Polskie Huty Stali SA, železara je prodata LNM-u za čitavih 1,05 milijardi dolara. Međutim, upravo je nadmetanje bilo ono što je naš antiliberalni kartel želeo da izbegne. Od javnosti je sistematski prikrivano intersovanje LNM za Sartid, a uporedo sa tim, išla je propaganda o neverovatnih “1,7 milijardi dolara duga”. A onda je, 30. jula 2002. godine, Trgovinski sud doneo rešenje o stečaju Sartida.

Bez obzira na propagandu o prezaduženosti, stečaj je za javnost bio izvesno iznenađenje (Pavlović, 2003). Naime, čak su i glavni akteri “operacije Sartid” u svojim javnim nastupima sve vreme ostavljali mogućnost da će se Sartid ipak privatizovati preko tendera (33). A da javnost, uprkos propagandi antiliberalnog kartela, nija bila baš najbolje pripremljena, vidi se i po činjenici da je odluka Trgovinskog suda o stečaju dva dana skrivana od javnosti. Tek 2. avgusta 2002. Danas će na naslovnoj strani, a onda i na celoj sedmoj strani, kao “ekskluzivnu vest” (34), objaviti da je “Sartid u radnom stečaju” (kako je glasio naslov). Odmah je zamoljen ministar Vlahović da da komentar. On je rekao da “za njega to nije iznenađenje s obzirom da je dug smederevskog giganta premašio 1,7 milijardi dolara” (str. 1). Na pitanje zašto stečaj, a ne privatizacija, Vlahović je odgovorio: “Mi smo ga (Sartid – A. S) pripremili za restrukturiranje kroz privatizaciju, ali očigledno da je blokada od strane ZOP iz 1998. bila brža” (str. 7).

Kasnije su se neki novinari zapitali - kako je moguće da blokada računa iz 1998. godine “bude brža” od namere iz 2002. godine da se Sartid privatizuje? Ali, ova i duga logična pitanja brzo su, slučajno ili namerno, pala u zaborav. Takođe je brzo pala u zaborav i tada iznesena optužba sindikata Nezavisnost da je ASNS, kao “žuti” sindikat (35), bio deo propagandnog tima koji je Sartid gurnuo u stečaj. Za primer je navođena izjava Mirka Đurice, predsednika ASNS Sartida, data TV Smederevu, da Vlada Srbije izdavaja mesečno 850 hiljada evra za plate radnicima Sartida ( Danas , 2. avgust 2002, str. 7). Ova izjava, međutim, bila je potpuno netačna i njen jedini zadatak je bio stvaranje utiska o Sartidu kao “nepodnošljivom teretu” za srpsku privredu.

Za stečajnog upravnika određen je Branislav Ignjatović. Za njega se znalo samo da je mlad, da je ekonomista i da je “jedan od 200 odabranih koji su završili kurs Vlade Srbije za stečajne upravnike” ( Danas , 2. avgust 2002, str. 7). Kasnije će se otkriti da mlađani Ignjatović u tom trenutku nema ni dan radnog staža ( Balkan , 29. juli 2003, str. 2). Takođe će se otkriti da mu je glavna zasluga bila samo to što je venčani kum Nemanje Kolesara. U to vreme Kolesar je bio premijerov šef kabineta (36) i veoma zainteresovan za Sartid. “Kolesar se prvi put pojavio u Smederevu sredinom 2001. godine, kao član vladinog tima za tranziciju”, navodi Balkan (29. juli 2003, str. 2) svedočenje jednog neimenovanog izvora iz poslovodstva bivšeg Sartida.

“Posebno je bio u centru pažlje posle ostavke Dušana Matkovića. Skoro šest meseci se pričalo da tadašnji premijer Zoran Đinđić priprema Kolesara za novog direktora. (...)Ipak, iz nekih razloga, Kolesar nije postao direktor, ali je kao savetnik Đinđića za velike privredne sisteme i dalje bio kontrolor svih poslova u Sartidu. Kolesar je na sastancima UO Sartida prenosio stavove Vlade i premijera i bio je u stalnoj komunikaciji sa rukovodstvom Sartida. (...)Tako je više od dve godine držao sve konce i važne poslove u Sartidu, ali je postavljanjem svog venčanog kuma Branislava Ignjatovića za stečajnog upravnika, Kolesar dobio punu kontrolu nad kompanijom. (...)Ni jednu važnu odluku Branisalv Ignjatović nije doneo, a da prethodno nije konsultovan Kolesar i kabinet premijera Đinđića. Sva dokumenta, ugovori ili pisma koji su izašli iz kabineta stečajnog upravnika prvo su nošena kod Kolesara na `popravljanje` i odobravanje, pa su tek onda potpisivani i prosleđivani na prave adrese” ( Balkan 29. juli 2003, str. 2).

Upravo je Ignjatović bio taj koji je zvanično predložio stečajnom veću da se Sartid proda neposrednom nagodbom sa Ju Es Stilom. A iza svega je, zapravo stajao Nemanja Kolesar. Kao što će to izričito ustvrditi Ivan M. Lalić, potpredsednik Saveta za borbu protiv korucije: “Sigurno je da je Nemanja Kolesar odradio čitav posao u vezi s dugovima i prodajom Sartida. Tu je bilo puno malverzacija i gotovo u svaku je umešan Kolesar” ( Kurir , 5. mart 2004). “Cela priča oko Sartida vođena je iz kabineta premijera”, posvedočiće kasnije i Goran Pitić, ministar za ekonomske odnose sa inostranstvom u Đinđićevoj vladi ( Danas , 2. juni 2004, str. 1; elektronsko izdanje). Jer, “upravo je Nemanja Kolesar bio vladin predstavnik u pregovorima oko preuzimanja `Sartida` ( Danas , 2. jun 2004).

Tako, pošto je isključena konkurencija, na ključne pozicije za pregovaranje sa Ju Es Stilom dovedeni su ljudi iz kartela. Drugi korak je bio da se početna pregovaračka cena što više snizi. Za to su poslužile dve revizorske kuće, koje su procenjivale vrednost Sartida: Ekonomski institut iz Beograda, kao vladin izbor, i Diloit i Tuš ( Deloitte & Touche) za Srbiju, kao “suparnička kuća” koju poziva U.S. Steel. Obe revizorske kuće ne samo da se nalaze u istoj zgradi, već je Danko Đunić, predsednik UO Diloit i Tuša istovremeno i “najveći privatni vlasnik Ekonomskog instituta” ( Inter-Nacional , 7. juni 2004) (37). Sa druge strane, Aleksandar Vlahović je, pre nego što je postao ministar, radio u Diloit i Tušu kao izvršni direktor, nakon čegao je ostao jedan od najvažnijih deoničara Diloit i Tuša za Srbiju. Ako se sve to ima u vidu, ne treba da čudi što su obe kuće procenu vrednosti Sartida uradile istom metodom, koja je i najnepovoljnija po Sartid – tzv. metodom diskontovanja novčanih tokova, a ne metodom procene likvidacione vrednosti. Ovom drugom metodom, naime, procenjuje se stvarna vrednost imovine, a prvom samo trenutna poslovna sposobnost. Procenjujući poslovnu sposobnost tada posustalog Sartida, a ne njegovu stvarnu imovinu, obe kuće su došle i do istovetno niske vrednosti Sartida – ispod 60 miliona dolara.

U trećem koraku, valjalo je sve Sartidove dugove prebaciti na državu, kako bi U.S. Steel dobio preduzeće “čisto kao beba”. Kada su stari dugovi u pitanju (tj. oni od pre 1991), nije bilo većih teškoća osloboditi ih se. Velike domaće banke su u međuvremenu propale, a svi strani poverioci prebačeni u Pariski i Londonski klub. Problem su, međutim, predstavljali novi strani dugovi, nastali 1997. godine. U to doba dignut je deo sankcija Srbiji, pa je Konzorciju m od devet evropskih banaka (38) dao pozajmicu Sartidu od 80 miliona dolara, radi oživljavanja proizvodnje. Sa kamatama, uz dva reprogramiranja, dug je do 2003. narastao na 110 miliona. Ovaj dug se nikako nije mogao prebaciti u Pariski i Londonski klub, a strane banke su – kakve li drskosti - uporno zahtevale svoj novac.

Stoga je preduzeta pravna gimnastika kojom je, tokom postupka stečaja, glavni strani poverilac onemogućen da se naplati iz stečajne mase. Ova gimnastika iscrpno je opisana u Izveštaju o stečaju Sartida, od 10. maja 2004, koju je pripremio Savet za borbu protiv korupcije (39). Ona je bila moguća samo zahvaljujući brojnim povredama Zakona o stečaju i Zakona o parničnom postupku.

•  Najpre, odbor poverilaca obrazovan je bez učešća svih poznatih stečajnih poverilaca, pa onda i Konzorcijuma. Ovo je bila gruba povreda člana 67 Zakona o stečaju i člana 354 Zakona o parničnom postupku.

•  Takođe, Trgovinski sud u Beogradu, prilikom donošenja prvostepenog rešenja o prodaji dužnika, nije pribavio mišljenje Odbora poverilaca, iako to izričito nalaže član 129 Zakona o stečaju. Sud je, istina, imenovao Odbor poverilaca. Ali, iz nepoznatih razloga Odbor se nije ni jednom sastao! Time je grubo povređen član 68. Zakona o stečaju.

•  Zatim , pod izgovorom da u poslovnim knjigama Sartida nema ništa o dugu prema Konzorcijumu(!), odbijeno je svih pedeset podnesaka dokaznog materijala Konzorcijuma. Žaliocu nije preostalo ništa drugo do da svoje zahteve ostvari eventualnom tužbom protiv države Srbije pred međunarodnim arbitražnim sudom u Beču.

•  Konačno, poverioci su pozvali Javno t užilaštvo da se umeša, i podigne zahtev za zaštitu zakonitosti. Tužilaštvo je od Trgovinskog suda zatražilo da mu dostavi ceo predmet radi uvida. Međutim, sud nije dostavio stečajni predmet, već samo rešenje iz kojeg uošpte nije bilo moguće utvrditi da li je bilo bitnijih povreda postupka ili ne. Time je onemogućeno ostvarenje prava poverilaca na vanredni pravni lek .

Pošto su na ove i druge načine odstranjeni najuporniji poverioci, preostalo je još samo da se iz svega što je bio Sartid odabere ono najvrednije i prepusti Ju Es Stilu. To je bio četvrti korak ove operacije. U.S. Steel je bacio oko ne samo na pravno lice zvano “Sartid 1913” (tj. na Novu železaru), već i na njegovih pet zavisnih preduzeća (40). Nad dvoje od njih, četiri meseca posle Sartida 1913, takođe je pokrenut stečaj (41). Treće je stavljeno u stečaj posle pet mesci (42). Ali, onda je, iznenada, 12. marta 2003, ubijen premijer i uvedeno vanredno stanje. Verovatno da je neko procenio da je upravo to zgodna prilika da se čitav posao, dok je javnost zabavljena drugim nevoljama, što pre završi. Na brzinu je, 24. marta 2003 godine, otvoren stečaj i u dva preostala preduzeće - “Sartid luka” i “Sartid slobodna zona”. Samo četiri dana docnije, 28. marta 2003 godine, svih šest Sartidovih preduzeća prodato je Ju Es Stilu. Pri tome su se naši trgovci toliko žurili, da su prodaju Luke i Slobodne zone izvršili pre nego što su u Službenom glasniku uopšte i objavili oglas o njihovom prodajnom stečaju! )(43) U Izveštaju o stečaju Sartida, Saveta za borbu protiv korupcije, sa zaprepašćenjem se utvrđuje ta beskrajna brzina Trgovinskog suda u okončanju Sartidove prodaje:

“Svakom sudiji je poznato da za šest predmeta, uz sav drugi posao u stečaju, nije moguće za samo jedan dan i to 28. marta 2003 godine (petak) pročitati mišljenje i predloge stečajnog upravnika da se stečajni dužnici (6) prodaju kao pravna lica, da se istog dana uporedi procena Ekonomskog instituta i predlog upravnika u odnosu na cenu, da se istog dana pronađu merila po kojim je je upravnik umanjio izvršenu procenu od strane Ekonomskog instituta, da se istog dana donese odluka u Veću da se stečajni dužnici prodaju i da se istog dana zaključe ugovori o prodaji, odnosno dva dana kasnije (vreme vikenda)”.

Ali, ko su uopšte bili ti “sudski supermeni” koji su, zajedno sa Ignjatovićem i Kolesarom, izvršili tu veliku operaciju? Predsednik stečajnog veća bio je Dušan Marčićev, poznat i po tome što je bio predsednik likvidacionog veća i u tzv. “slučaju Janjušević-Kolesar” (44), kao i u čitavom nizu drugih, sumnjivih stečajnih postupaka (“Beko”, Robne kuće Beograd, itd). Drugi sudija zaslužan za “uspešan stečaj Sartida”, bio je Goran Kljajević, predsednik Trgovinskog suda u Beogradu. Njega će Vrhovni sud Srbije, 17. juna 2004. godine, upravo “zbog grubih propusta prilikom stečaja Sartida”, privremeno suspendovati sa mesta predsednika Trgovinskog suda. On je, naime, prema rešenju Vrhovnog suda, uzimao od postupajućih sudija predmete Satrtida i Ineks Intereksporta (tzv. slučaj Janjušević-Kolesar) “i sam postupao po njima” ( Danas , 26. jun 2004). Upravo će Gorana Kljajevića Ivan M. Lalić, potpredsednik Saveta za borbu protiv korucije, optužiti da je glavni sudski akter nameštene prodaje Sartida Ju Es Stilu. “Dokazali smo (u Izveštaju – A. S) i da je predsednik Trgovinskog suda Goran Kljajević naložio Ekonomskom institutu da izvrši procenu vrednosti kapitala koja se ne radi za preduzeće u stečaju, čime je cena znatno oborena” ( Kurir , 17. juli 2004). Takođe, Ivan Lalić je optužio Kljajevića da je, zajedno sa stečajnim upravnikom Igljatovićem bio taj koji je, inače bednu cenu Ekonomskog instituta, umanjio za još 60% ( Ekspres , 8. juni 2004, str. 5).

I doista, stečajni sudija i stečajni upranik, ako li se dobro upare, čine tim koji bez ograničenja raspolaže imovinom dužnika. Tako je bilo i u slučaju Sartida. Tandemi Ignjatović-Kolesar na jednoj strani i Marčićev-Kljajević na drugoj, praktično su radili sa Sartidom šta su hteli. Tako je Ignjatović, već 18. novembra 2002. godine, dakle pre nego što je Sartid prodat, sklopio Ugovor o poslovno-tehničlkoj saradnji sa Ju Es Stilom. U.S. Steel je dobio pravo da u narednih pet godina u potpunosti vodi preduzeće i zadrži sve njegove prihode (bez ikakvih obaveza u slučaju gubitaka). Ukoliko bi, stoji dalje u tom ugovoru, tokom pomenutog razdoblja Sartid ipak bio prodat nekom drugom kupcu, ugovor se automatski produžavao, pod istim uslovima, i u narednih sedam godina! Time je svaki drugi kupac praktično odbijan – šta će mu kompanija kojom sedam godina neće moći da upravlja? I ovaj ugovor je desetak dana skrivan od javnosti (45). Predstavljen je na konferenciji za novinare, tek 28. novembra 2002. Iako je već tada U.S. Steel potpuno preuzeo Sartid (46), iako je već tada bilo jasno da će Sartid “neposrednom pogodbom” biti prodan Ju Es Stilu, novi generani direktor železare Tomas Keli ( Thomas Kelly ) na pomenutoj konferenciji za novinare i dalje je zavaravao javnost pričama o predstojećem tenderu (47). Austrijska banka, jedan od glavnih poverilaca iz Konzorcijuma, nije se dala prevariti. Odmah se na ovakav ugovor žalila Trgovinsom sudu. Ali, tu su je dočekale sudije Marčićev i Kljajević, i bez mnogo parade odbile njenu žalbu.

Par Ignjatović/Kolesar i Marčić/Kljajević uspešno je funkcionisao i kada je novac iz stečajne mase (565 miliona dinara) trebalo dati u Cepter banku bez kamate (a banka je dalje ovaj kapital plasirala sa 2-2,5% kamate na mesečnom nivou; Glas javnosti , 27. februar 2004). Ovaj par je uspešno delovao i kada je trebalo zanemariti sva p isma LNM Holdings kojima se nudi učešće u nadmetanju oko prodaje Sarida. Ovaj par je uspešno delovao i kada je, oko prodaje Sartida, trebalo pregovarati samo sa Ju Es Stiklom. Konačno, ovaj par je uspešno delovao i kada je u tim pregovorima postignuta neobična cena za Sartid od 23 miliona dolara. I kada je za tu cenu, 28. marta 2003. godine, Sartid i prodat Ju Es Stilu.

Dve godine docnije, nezavisna javnost ovakvu će privatizaciju oceniti kao čistu pljačku državne imovine. Evo šta o privatizaciji Sartida u svom izveštaju kaže Savet za borbu protiv korupcije:

“Po svemu sudeći radilo se o krupnoj korupciji u koju su bili umešani najviši predstavnici države, koji su uz svesrdnu podršku sudova omogućili stranoj kompaniji da ostvari veliku protivpravnu dobit” (str. 1-2). “ Slučaj Sartid je do sada najveći skandal procesa privatizacije u našoj zemlji” (9) . “Sve bitne činjenice koje su vezane za prodaju preduzeća privilegovanom kupcu dobro su skrivane od očiju javnosti. Ministar za privredu i privatizaciju je davao izjave koje su bile usmerene na zbunjivanje javnosti i prikrivanje dogovora koji su se sklapali iza scene” (9- 10) . “Dogovor ministra Vlahovića sa privilegovanim kupcem, koji je prihvatila Vlada i Republički sekretarijat za zakonodavstvo (Zaključak Vlade od 23.1.2003. godine i dopis Republičkog Sekretarijata za zakonodavstvo od 24.1.2003. godine), izveden je na štetu države, tj. svih građana ove zemlje” (7). “U celom postupku bila je evidentna sprega Vlade i sudova u cilju promocije uskog interesa ljudi iz vlasti na štetu javnog interesa (10)”

Može li se pretpostaviti, koliko je iznosila korupciona provizija za ovu operaciju? Početkom aprila 2004, p rema pisanju Svedoka (14. decembar 2004), tadašnji ambasador Srbije u SAD, Ivan Vujačić, izjavio je da je “Sartid kupljen za 33 miliona dolara, od kojih 23 miliona dolara u gotovini, šest miliona za provizije-transakcijske takse i četiri miliona dolara za zbrinjavanje zaposlenih” (48). Javnost se pitala kakva je sad pa to provizija od šest miliona dolara, ako je redovna bankarska provizija, čak i na sumu od 33 miliona dolara, svega 165 hiljada dolara? Moglo se pretpostaviti da je u pitanju ili greška ambasadora, ili loš novinski izvor. Međutim, početkom juna 2004, mnogi dnevni listovi u Srbiji objaviće vest da je “U.S. Steel, preko osnovne ugovorene cene od 23 miliona dolara, uplatio još šest miliona dolara za troškove finansijske transakcije” (49). Ipak, kompanija je pred novinarima poricala “ da je, kao trošak `transakcije` od šest miliona dolara, obračunata i nečija provizija” ( Danas , 2. juna 2004).

Treba znati da su se upravo u to vreme islednici Uprave za borbu protiv organizovanog kriminala (UBOPOK), u okviru akcije Koštuničine vlade za rasvetljavanje pitanja Sartida, već mesec dana nalazili u Ju Es Stilu (što je u razgovoru za Nedeljni telegraf , od 26. maja 2004, potvrdio i sam Tomas Keli). U okviru te akcije, 1. juna 2004, policija je saslušala Nemanju Kolesara, Branislava Ignjatovića, Dušana Marčićeva, Aleksandra Vlahovića, Mirka Banićevića (procenjivača Sartida iz Dilojt i Tuša) i Dragana Šagovanovića (procenjivača Sartida iz Ekonomskog instituta). U.S. Steel se, očigledno, ovom akcijom našao ugrožen. Stoga je u javnost i pustio podatak o “provizionim troškovima”. To je trebalo da bude opomena, ali i poziv akterima, da se akcija koja je u toku što pre zaustavi. I zbilja, u “reformističkoj” javnosti, kao što ćemo ubrzo iscrpnije opisati, počinje najstrašnija propaganda protiv ove Koštuničine akcije. Ona je ocenjena kao najobičniji “predizborni marketing” i “prikupljanje jeftinih političkih poena” (u to vreme su se održavali izbori za predsednika Republike). I Koštunica je, stvarno, ubrzo digao ruke od čačkanja Ju Es Stila.

Ali, podatak o šest miliona dolara “provizije” verovatno da dosta tačno oslikava visinu korupcionih troškova koje je, prilikom kupovine Sartida, imao U.S. Steel. Da bi postigao cenu od 23 miliona, U.S. Steel je verovatno morao da podeli još šest miliona dolara u srpskom delu antiliberalnog kartela. I zbog toga što je neko iz kartela uzeo šest miliona dolara, Srbija je oštećena za bar šesto miliona. Na dolar mita sto dolara štete za Srbiju - to je tačna formula srpske tranzicione korupcije.

(Iz knjige Slobodana Antonića, Elita, građanstvo, slaba država: Srbija posle 2000. Beograd: Službeni glasnik, 2006, str. 40-87.)

Drugi deo teksta

Fusnote:

1. Recimo, u Blicu od 6. aprila 2002, novinar Branislav Krivokapić zgodu sa “grožđem” i “gvožđem” prepričava kao da je istinita.

2. Na tonu gvožđa treba tona koksa da bi se mogao dobiti čelik. Ruda gvožđa, zajedno sa prevozom iz Južne Amerike ili Afrike, čini tek 17% cene, dok 55% cene gvožđa čini koks.

3. Hladno valjani limovi se koriste za karoserije automobila, za belu tehniku, za pocinkovane limove, za bele limove (od kojih se zatim prave limenke), za plastifikovane ili bojene limove itd. Toplo valjani limovi služe za izradu spiralno zavarenih cevi, kakve se upotrebljavaju u gasifikaciji i u naftovodima.

4. Ruda se uglavnom dovozila iz Bosne i iz uvoza. Uvozilo se rude u vrednosti od oko 22,5 miliona dolara. Radi obezbeđenja kvalitetne sirovine, Železara je, koncem sedamdesetih, počela da ulaže novac u jedan rudnik gvožđa u Gvineji. Do 1983. trebalo je uložiti 31 milion dolara ( Politika , 11. juni 1979). Isporuka rude trebalo je da počne 1983, i da traje narednih 75 godina. Nije, međutim, jasno da li se ova investicija ikada isplatila, i je li posao sa gvinejskim rudnikom ikada dao rezultate.

5. Tako je Železara Smederevo nazvana 1969. godine, i to je ime nosila do 31. maja 1992, kada je veraćeno staro ime - SARTID 1913.

6. Sedam godina izgradnje je neki maksimum za takve poduhvate. Recimo, Brazil je za samo četiri godine napravio železaru koja je davala 4,5 milona tona čelika

7. Bez obzira na pretežno sovjetsku mašinogradnju smederevskh postrojenja, MKS je zasnovan na najmodernijoj verziji proizvodnje čelika preko kontinuiranog livenja. U SSSR je samo 16% sirovog čelika proizvođeno na taj način (u Japanu 93%), pa je smederevska železara bila zbilja bolja od većine istočnoevropskih. Ona ne samo da je bila na nivou zemalja EU, već u ponečemu i iznad: za tonu valjanog čelika u EU se trošilo u proseku 1.085 kg sirovog, a u MKS je trošeno 1.075 kg sirovine – dakle, manje od EU proseka.

8. Dok je 2001. u svetu potrošeno 780 miliona tona, 2004. godine je utrošeno 936 miliona tona čelika. Gotovo trećina svetske potrošnje otpadalo je na Kinu.

9. Recimo, da bi se napravia nova čeličana, od TISEN-a (predratni Krup) uzet je u junu 1971. kredit od 111 miliona ondašnjih dolara (na 8 godina). Da bi se napravila druga hladna valjaonica, od britanske firme Dejvi Levi ( Davy L o ewy , kasnije Dejvi MekKi, Šefild), uzet je 1979. kredit od 660 miliona dolara (samo oprema je plaćena 135 miliona dolara).

10. Recimo, Borba , 12. decembar 1990, daje brojku od 968 miliona dolara.

11. To je, najpre, tvrdila Mirjana Blagojević, zamenik generalnog direktora Sartida ( Poslovni krug , 4/1996), a onda i Dušan Matković, generalni direktor ( Naša borba i Politika , 30. oktobar 1997).

12. Da je Sartid u pregovorima sa Londonskim i Pariskim klubom i na pragu otpisa dugova tvrdio je svojevremeno i Dušan Matković ( Naša borba i Politika , 30. oktobar 1997). Po njemu, Sartid je u tom trenutku bio blizu dogovora po kome će polovina deviznog duga biti otpisana, a ostatak će se otplaćivati u narednih 30 godina.

13. Ova struktura duga data je prema: NIN , 10. juni 2004, str. 30. Živomir Novaković je, takođe, tvrdio da su dugovi Sartida: 60% za izgradnju i poslovanje MKS do 1991; 20% dugovi preduzeća koji su naknadno ušli u koncern (Jugometal i Beli limovi) i 20% dug napravljen tokom sankcija, od čega najveći deo predstavlja štetu od bombardovanja 1999. ( Novosti , 10. decembar 2001).

14. Jedan neimenovani radnik Agencije za sanaciju i stečaj banaka opisao je kako je, tokom 2001. godine, izgledao otpis duga Sartida kod Beobanke. “Na jedan od sastanaka Saveta Agencije ušao je Nemanja Kolesar i obratio se Labusu (tada predsedniku saveta Agencije – A. S) u svojstvu šefa kabineta predsednika Đinđića. Rekao mu je da ga šalje premijer, kako bi sa Labusom dogovorio otpis duga Sartida prema Beobanci. Takođe je zahtevao da njegovo obraćanje savetu ne bude zavedeno u zvaničan zapisnik sednice” ( Kurir , 5. mart 2004). Otpisivanje ovog duga ugrozilo je, prema ovom članku, likvidnost Beobanke, pa je nedugo zatim ona i ugašena.

15. U pominjanom intervuu za Blic , 6. aprila 2002, na pitanje koliko će dugova preuzeti na sebe U.S. Steel kupovinom Sartoda, Džonom Gudiš je odgovorio neodređeno: “Sad ne mogu reći koje je rešenje”. Dakle, nije jasno isključio mogućnost da U.S. Steel preuzme i deo stranih dugova Sartida.

16. Na glavnicu ukupnih dugova od 1,2 milijarde dolara, dolazile su kamate od 0,8 milijardi ( Borba , 12. dece m bar 1990).

17. Recimo, gubici MKS po završnom računu za 1989. bili su 25 miliona dolara.

18. Kako bi jugoslovenska industrijska roba bila konkurentna, domaća cena čelika je, po ovim žalbama, držana 40 odsto nižom od isplative za proizvodnju ( Politika , 9. septembar 1988).

19. Tokom osamdesetih u Železari Smederevo bilo je zaposleno oko 11.000 radnika, a u celom MKS oko 14.000. I kada se, maja 1987, iz MKS izdvojila fabrika štednjaka “Milan Blagojević” sa 1.110 radnika, poslovodstvo je i dalje procenjivalo da je bar tri hiljade radnika višak ( Politika , 9. mart 1989). U MKS se čak 700 radnika vodilo kao “neraspoređeni”, tj. nisu imali radna zaduženja jer su bili bez odgovarajuće kvalifikacije, ili su bili invalidi rada ( Politika , 9. septembar 1988).

20. MKS je p odeljen je na 12 OOUR-a i 47 radnih jedinica. Svaki OOUR je bio zasebno preduzeće između kojih često nije bilo ni minimuma koordinacije. Recimo, transport lonca sa peći za odsumporavanje pripao je OOUR-u za saobraćaj, tako da je bio van kontrole OOUR-a visoke peći. Pošto zaposleni u jednom OOUR-u nisu primali naređenje od zaposlenih u drugom, brzina i nastavak proizvodnje, kako se kaže u Izveštaju stručnog tima o stanju u Kombinatu, “zavise od slobodne volje radnika OOUR Saobraćaj” ( Ekspres , 14. novembar 1986). U istom izveštaju stoji da je, iz čistog nemara, nedavno bačeno 30 tona sode. Takođe se kaže da je na jednom aparatu, vrednom dva miliona dolara, urađeno oko 50 popravki i dorada “uglavnom prema trenutnoj inspiraciji i nadahnuću” (isto).

21. U tadašnjoj štampi navođeni su mnogi primeri rđavog rada poslovodstva MKS. Recimo, kada su dva rukovodioca otišli u Lipeck (SSSR) na dogovor sa proizvođačima opreme, ispostavlo se da nisu poneli potrebnu dokumentaciju. Stoga su za njima doputovala još dvojica rukovodilaca. U svakoj stručnoj delegaciji, zatim, obavezno se nalazio i neki direktor. “Lakše je bilo skoknuti preko granice i uvesti rezervne delove za železaru, nego takve iste, već uvezene delove, tražiti po silnim magacinima” ( Svet , 7. oktobar 1987). I primeri nemara su bili česti. Još 1975. iz Poljske je uvezena oprema za livnicu, koja nikada nije montirana. U međuvremenu je sasvim propala, tako da je 1987. godine morala biti data na licitaciju ( Svet , 7. oktobar 1987). Poslovodstvo se, takođe, ponašalo i krajnje rasipnički. Tadašnja štampa je pisala o tome kako je brod “Srbija” prepravljen u luksuzni restoran. Plovio je Dunavom, dok je na njemu poslovodstvo priređivalo raskošne ručkove i večere.

22. Visoka peć, odnosno topionica sirovog gvožđa, završena je 1971, hladna valjaonica 1973, čeličana sirovog čelika 1974, a topla valjaonica 1979. Ipak, smatralo se da je do 1986. godine još uvek stepen ukupne izgrađenosti bio samo oko 60 odsto ( Ekonomska politika , 1. septembar 1986). Recimo, nije bio iskopan dovoljno dubok kanal koji bi Železaru spojio sa Dunavom i bio plovan za velike teretne brodove.

23. Zbog toga su veliki kapaciteti Železare korišćeni najviše do 70 odsto ( NIN , 6. septembar 1987).

24. Reč je o već pominjanom kreditu od 670 miliona dolara iz 1979. godine. Rukovodstvo Železare neoprezno se zadužilo, verujući da će novac za otplatu kredita biti obezbeđen na osnovu tzv. samoupravnih sporazuma sa potrošačima iz zemlje. Potpisano je takvih 118 sporazuma . Svečanom potpisivanju sporazuma o kreditiranju sa Englezima, 28. maja 1979, prisustvovao je i Ivan Stambolić, tada predsednik vlade Srbije (RIV), potpredsednik vlade Branislav Ikonić, kao i ambasador Velike Britanije u Beogradu, Parkerson. Par godina devizna likvidnost srpske privrede održavana je upravo zahvaljujući tom kreditu. Ali, 60% “samoupravnih” partnera nisu dali obećani novac, ili su kasnili sa plaćanjem. Tako taj dug nikada nije vraćen.

25. Požar je izbio 25. marta 1986. Nastao je tako što radnici nisu mogli da odvrnu neke šrafove. Zato su uzeli švajs-aparate da ih iseku. Ali, šrafovi su bili na uređaju za odvođenje gasova iz hale! Prvo se zapalila guma oko šrafova, pa gas iz uređaja, pa krov, pa cela hala. Izgorela je celokupna hladna valjaonica broj 1, dakle čitava jedna tvornica veličine Valjaonice bakra u Sevojnu ili Fabrike kablova u Svetozarevu. Zapalio se i krov hladne valjaonice broj 2, ali je, srećom, ona spašena. Neposredna šteta procenjena je na 21,5 milijardi dinara ( Večernje novosti , 20. novembar 1986). Ali, proizvodna šteta bila je daleko veća. MKS više nije mogao isporučivati limove za proizvoidnju kragujevačkog juga . A upravo je u to doba Zastava doživljavala proizvodni bum, sa porogramom Jugo-Amerika. U drugom kvartalu 1986, MKS je trebalo Zastavi da isporuči 2.800 tona limova, a u trećem 3.400. Isporučili su, međutim, 350 i 530 tona! ( Večernje novosti , 2. oktobar 1986). U 1987. godini kragujevačka Zastava potraživala je 73 hiljade tona lima, a MKS je mogao da joj isporuči najviše 16,5 hiljada tona ( Borba , 22. januar 1987). Stoga je MKS na kraju isključen iz programa Jugo-Amerika.

26. Druga visoka peć puštena je u rad 26. marta 1987. i vrlo brzo dostigla iskorišćenost proizvodnje od 97%.

27. Jedna studija Britiš stila ( British Steel Consultants Ltd) , iz oktobra 1990, procenila je da u MKS treba uložiti još najviše 100 miliona dolara da bi se do kraja zaokružila proizvodnja i MKS postao isplativ ( Politika , 11. novembra 1991). Britanci su tada rekli da je bolje imati tehnološki moderan pogon, makar bio i zadužen, nego zastareo pogon, čak i bez dugova. Dugove je lakše vratiti, tvrdili su oni, nego doći do novih postrojenja bez gubitka u proizvodnji ( Poslovni krug , 12/1995).

28. Sredinom 1993, uz veliku pompu, počela je proizvodnja šampinjona u Toploj valjaonici Nove železare. U prvoj berbi proizvedeneo je 1,5 tona pečuraka. Međutim, bedno je delovalo saopštenje da u ovoj mrtvoj fabrici na proizvodnji pečuzraka radi 8 (i slovima: osam) radnika. Docnije se u proizvodnju pečuraka uključila i hladna valjaonica, sa 30 radnika, a na kraju i sama čeličana ( Politika , 4. decembar 1993). Međutim, ukupan broj ovako angažovanih radnika nikada nije prešao stotinak zaposlenih.

29. Matković je, uz prisustvo brojnih novinara, 26. aprila 1994. godine, potpisao ugovor sa pronalazačem Radišom Mikićem iz Smedereva. Ugovor se odnosio na proizvodnju “samohodnog skejta”, tajanstvene sprave koja je, uz pomoć zupčanika i opruga, trebalo da predstavlja revoluciju u svetu omldinskog sporta i zabave ( Politika , 27. april 1994). Dalja sudbina ovog proizvoda, međutim, ne vidi se iz tadašnje štampe.

30. Pošto hladna valjaonica nije radila od 1992. Matković je, sredinom 1994, odlučio da je zaposli preko projekta “Gvozden”. Gvozden je bio oklopni vojnik iz vremena Đurđa Brankovića, a njegova figura je bila postavljena na ulazu u fabriku. Projekat se zasnivao na preradi dostupnih otpadaka od gvožđa, a bez koksa, u čelik. Izvršene su neke prevravke na topionici, i proizvodnja je počela 25. juna 1994. Otvaranju je prisustvovao i Zoran Lilić, predsednik SRJ. Tom prilikom je rekao: “Današnji dan će ući u istoriju jugoslovenske privrede jer je Sartid, uprkos sankcijama, osvojio novi tehnološki postupak dobijanja čelika jedinstven u svetu. Ovo je još jedna pobeda znanja, volje, mogućnosti i vitalnosti jugoslovenske privrede, koja pokazuje da nas ne mogu slomiti i da su njihove sankcije potpuno nepotrebne i neosnovane” ( Politika , 26. jun 1994). Ali Sartid i sa ovom tehnologijom nije mogao da izbaci više od 60.000 tona čelika godišnje – 40% manje nego što je nekada proizvodila samo Stara železara. Osim toga, to je bio i najskuplji čelik na svetu. Stoga je već sledeće godine zaključeno da je došlo do “iscrpljivanja efekta projekta Gvozden” (Mirjana Blagojević, zamenik generalnog direktotra Sartida, Poslovni krug , 4/96), i čitava stvar je napuštena.

31. Matković je došao na čelo Sartida, 1. januara 1992. godine, sa položaja ministra industrije u vladi Dragutina Zelenovića (1991). Imajući velike političke ambicije, na jednom zboru SPS-a (10. marta 1991) zapretio je opozicionim demonstantima da će, ne raziđu li se, povesti pristalice SPS-a “da ih razbije(mo)”. To mu anti-Miloševićevska javnost Srbije nikada nije zaboravila.

32. Posle 5. oktobra, Matković je još jedno vreme ostao direktor. Uopšte, izgleda da radnici nisu nimalo bili njime nezadovoljni. Pohvalno je o njemu govorio čak i predsednik anti-Miloševićevskog sindikata Nezavisnost, Mileta Grujančić: “Nalazio je para za proizvodnju, za plate. Imao je petlju da saziva zborove radnika. Pljuštali su `šamari`, mnogo teških reči je pretpreo. Kad bi mu rekli za neki problem odgovorio bi: `Pa ja nisam znao da je to tako, odmah će to biti sređeno` ( Svedok , 27. februar 2001). “Po rečima sindikalaca, briga o radniku, o čoveku, Matkoviću se ne može osporiti” (isto). Sa druge strane, u DOS-u se izgleda nisu mogli dogovoriti ko će biti novi genealni direktor. Tako je, 17. oktobra 2000, u Smederevo došao Dragoljub Mićunović i objasnio da Matković ostaje direktor dok DOS ne nađe drugog. Samo će mu biti pridodani dosovski pomoćnici. Matković je, međutim, formalno bio direktor sve do 1. septembra 2001. Tada ga je zamenilo privremeno petočlano rukovodstvo, sa Živomirom Novakovićem na čelu ( Politika , 3. septembar 2001). Konačno, Novaković je imenovan za generalnog direktora Sartida 24. decembra 2001.

33. Tako je ministar Vlahović objašnjavao da “tek kada budu, kasnije, napravljene analize u Vladi Srbije, odlučiće se da li Sartid ide u privatizaciju i koja tehnika će biti promenjena: da li će biti joint venture ili stečaj” ( Politika , 12. mart 2002). Takođe, i u intervju sa Džonom Gudišem ( Blic , 6. april 2002), pominje se isključivo privatizacija Sartida po modelu strateškog partnera.

34. Druge novine će o tome pisati tek sutradan.

35. Šef ovog sindikata, Dragan Milovanović, bio je i ministar rada u Đinđićevoj vladi.

36. Docnije, nakon Đinđićevog ubistva, Kolesar, u maju 2003, prelazi za direktora Agencije za sanaciju, stečaj i likvidaciju banaka. Na taj način njegova kontrola nad unosnim poslovima stečaja postaje i institucionalizovana.

37. Đunić je jedno vreme bio potpredsednik vlade SRJ, sedeo je i u Upravnom odboru Sartida, radio je i u Agenciji za procenu vrednosti kapitala, a zatim je postao predsednik je Američke privredne komore u Beogradu ( Danas , 3. juni 2004, elektronsko izdanje).

38. Bank Austrija Kreditanstalst, nemački Vest LB, švajcarski BNP Paribas, britanska Standard banka, belgijski KBC itd.

39. http://www.antikorupcija-savet.sr.gov.yu/Attach/sartid_izvestaj1806.pdf ; vidi takođe i drugi spis Saveta za borbu protiv korpucije, posvećen ovom pitanju: http://www.antikorupcija-savet.sr.gov.yu/Attach/sartid2.pdf . Dobar, a sažet pregled nalazi se i u Pavlović, 2003.

40. “Sartid stara železara”, “Sartid beli limovi” Šabac, “Sartid – Veljko Dugošević” Kučevo, “Sartid slobodna zona” Smederevo i “Sartid luka” Smederevo.

41. Dok je stečaj u “Sartidu 1913” uvden 30. jula 2002, stečajevi nad “Sartid stara železara” i “Sartid beli limovi”, otvoreni su 27. novembra 2002.

42. Stečaj nad preduzećem “Sartid Veljko Dugošević” otvoren je dana 19. decembra 2002. godine.

43. Naime, oglasi su objavljeni tek 4. aprila 2003.

44. Reč je, najpre, o preduzeću Centroeksport iz Beograda, čija je zgrada od dve hiljade kvadratnih metara prodata Zoranu Janjuševiću, savetniku za bezbednost pemijera Đinđića (tj. njegovoj firmi Majron Sejls), za samo 355 hiljada evra. Par Junjušević-Kolesar takođe je osumnjičen i za malverzacije u prodaji cementare u Novom Popovcu. Mlađan Dinkić je, 17. jula 2003, optužio Kolesara i Janjuševića da su učestvovali u “pranju novca”, jer je na njihove račune uplaćeno stotine hiljada evra bez porekla. Pozivajući se na dokument kojim je mađarska policija zatražila od kolega u Srbiji da provere “sumnjive transakcije”, Dinkić je kazao kako sumnja da novac koji su Janjušević i Kolesar dobili, potiče od privatizacije cementare u Novom Popovcu kod Paraćina. Inače, Kolesar je, pre privatizacije cementare, bio predsednik Upravnog odbora tog preduzeća.

45. I u ovom slučaju je Danas , 20. novembra 2002, doneo ekskluzivnu vest na stranama 1 i 4. Naslov je glasio: “US Stil preuzeo Sartid?” Međutim, vest se nije ticala Ugoora, već činjnice da se nešto u Sartidu događa. Po ponašanju poslovodstva, radnici su, naime, zaključili je U.S. Steel “preuzeo kontrolu nad finansijskim poslovanjem, proizvodnjom i platama u Sartidu” (str. 1). Započeli su opšti popisi i sravnjivanje poslovanja. Sindikalni vođa Nezavisnosti, Mileta Grujančić, izjavio je da je “ogorčen što nijedan sindikat nije obavešten od strane stečajnog upravnika Sartida o preuzimanju”. “U sindikatu `Nezavisnsost`, kaže se u još članku, “izražavju čuđenje što je Vlada Srbijem koja se inače pozivala na transapretntnost u radu, dozvolila da se ovako jedan značajan događaj odvija iza kulisa, daleko od očiju javnosti” (str. 4).

46. Tako je novinar lista Danas, Aleksandar Manić, 29. novembra 2002. (str. 10) napisao: “Stiče se utisak da stečajni upravnik samo figurira, a da kompletnu kontrolu nad Sartidom ima upravo U.S. Steel i Tomas Keli kao njegov predstavnik”.

47. “Nadajmo se da da niko neće imati bolju ponudu na tenderu za Sartid”; Tomas Keli, Blic , 29. novembar 2002.

48. O tom susretu opširno su pisale i Novosti (18. april 2004, str 9). Izveštaj je na celoj strani, sa tri slike, tri antrfilea i sa šest stubaca teksta.

49. Blic, 5. juni 2004. godine (str. 8). Ovu vest doneće istog dana i Inter-Nacional (5. jun 2004). I on će napomenuti da je priča o šest miliona dolara provizije “potvrđena u Sektoru za odnose sa javnošću Ju Es Stila”. I Danas će, 2. juna 2004, objaviti da je, prema tvrdnjama iz Ju Es Stila, ova kompanija “pokrila i troškove transakcije od šest miliona dolara”

 

 

 
 
Copyright by NSPM