Home

Info

Pretplata

Kontakt

Prošli brojevi

Posebna izdanja

Debata

Hronika

Linkovi

NOVA SRPSKA POLITIČKA MISAO

 

Prikazi

 

Ivan Milenkovic

STEREOTIP: SVOĐENJE NESVODIVOG

(Posebna izdanja časopisa Nova srpska politička misao: »Antisemitizam«, »Polni stereotipi«, »Etnički stereotipi«, Beograd 2002.)

Sa tri sveske posebnog izdanja: Antisemitizam, Polni stereotipi i Etnički stereotipi, časopis za političku teoriju Nova srpska politička misao (NSPM) upustio se u neobičan i, za svoj teorijski profil ponešto neočekivan poduhvat tematizovanja pojma stereotipa. Stereotip bi, barem u našim stereotipnim predstavama, pre mogao biti predmet izučavanja psihologije, sociologije ili filozofije, dok bi njegov (neslućeni, ako je dozvoljeno reći) politički potencijal dolazio tek negde na kraju. No, već u Uvodniku NSPM veoma ubedljivo se obrazlaže otkud jedna takva tema na tlu političke teorije: »'Stereotipi' su jedna od tema koje su sve do pred kraj 80-ih godina tavorile na marginama akademskog interesa društvenih naučnika i javnosti u bivšoj Jugoslaviji, jer se verovalo da će, skupa sa srodnim, 'prevaziđenim' fenomenima poput nacije, nacionalizma i ksenofobije, sve više iščezavati i poprimati tek incidentni i muzeološki karakter. Međutim, umesto da svenu u staretinarnici 'nesocijalističkih' fenomena, etnički stereotipi i razne nacionalne karakterologije ubrzo su naprosto preplavili javni prostor, uveliko doprinoseći njegovom duhovnom i političkom zagađenju. U devedesetim godinama, od pomoćnog instrumenta psihološkog i komunikacijskog rasterećenja, stereotipne 'slike o sebi i drugima', ciljno stvarane i medijski raspirivane, pretvorile su se u važnu polugu političke manipulacije i mobilizacije. Jer 'mi' smo, naravno, po definiciji nevini i dobri, a zlo je, razume se, 'uvek sa one druge strane brda'«.

Pitanje »šta je stereotip?« NSPM je postavio tako da na koji god način pristupili temi, iz koje god pespektive pokušali da odgovorimo na to pitanje, kojom se god metodom poslužili, odgovor se uvek nalazi u opasnoj blizini onog političkog.

Nekoliko je autora u analizu stereotipa krenulo od, sada već klasičnog određenja Voltera Lipmana (Public Opinion, 1922.): stereotipi bi, prema Lipmanu, bile nekakve »slike u glavama« koje pružaju okvir za objašnjenje događaja o kojima smo nedovoljno, delimično obavešteni i koje se, budući da su samo (slike) u našim glavama, znatno razlikuju od dela spoljašnjeg sveta na koji se odnose, pa se, prema tome, ispostavljaju kao činjenično netačne, rigidno nefleksibilne konstrukcije, zasnovane na nelogičnom rasuđivanju (videti, na primer, tekstove Predraga Marković »'Civilizacija' protiv 'varvarstva': prilog teoriji zajedničkog porekla etničkih stereotipa« u svesci Etnički stereotipi i Žarka Trebješanina, »Stereotip žene u srpskoj kulturi« u svesci Polni stereotipi). No, ta se definicija pokazala u izvesnom smislu prekratkom, isuviše jasnom da bi mogla biti jasna i isuviše samorazumljivom da bi mogla biti ozbiljnije iskorišćena u promišljanju jednog fenomena koji predstavlja začuđujuće lak plen političkih grabljivaca. Pitanje se, sugerišu autori ovog triptiha NSPM, mora postaviti drugačije: šta je to što stereotip čini tako prijemčivim za sve vrste političkih manipuilacija i zloupotreba? Šta je to u samim stereotipima što omogućuje da tako lako prodru u mase i da se zapanjujućom brzinom »nakaleme« na najgore resantimane, najcrnje predrasude, najopasnije zablude, najbanalnije ideološke kalupove?

Odgovor se, delimično, nameće i u etimološkom razgrađivanju toga pojma. Tip (grčki: τύπος) znači otisak, slika; uzor, uzorak, obrazac; praslika koja sadrži u sebi sve bitne oznake izvesnog broja ili niza slika; karakterni opšti oblik, lice konvencionalnog karaktera, karaktrističan primerak nekog roda, neke vrste. Stereo (grčki: στέρέός), prefiks koji se javlja u složenicama i znači čvrst, tvrd, jak, gust, telesni, prostorni (navedeno prema: Milan Vujaklija, Leksikon stranih reči i izraza, Prosveta, Beograd 1972). Stereotip je, dakle, neka vrsta ukočenog znaka, uzor, nekakva praslika koja odaje opšti karakterni oblik. Stereotip je isticanje neke bitne, najbitnije crte koja odlikuje neki kolektivitet: zajednicu, rasu, pol. S obzirom da je reč o bitnom, suštinskom, dakle nepromenljivom i nepomerljivom određenju, sve što toj biti pridolazi od drugorazredne je važnosti, slučajno, pridolazeće. Ratovi na prostoru bivše Jugoslavije u tom su pogledu neverovatnom lakoćom proizvodili ubitačne stereotipe. Rat kao da su vodili jedni stereotipi protiv nekih drugih, a zapravo istih stereotipa, samo sa obrnutim pred-znakom. Osim etničkog, rasnog, ili polnog predznaka, ti su stereotipi, sa koje god zaraćene strane da ih posmatrano, zapravo potpuno isti. Ako je, recimo, suštinska, karakterna crta Srbina da je dobar, što bi, sledstveno, bla odlika i većine Srba (izuzecima i izrodima seme da se zatre), onda će »ispad« u kojem dobri Srbi pobiju nekoliko hiljada nenaoružanih, ali karakterno zlih ne-Srba, biti protumačen kao puka slučajnost, moranje, zahtev vremena, božja volja, dok se suštinsko određenje, budući suštinsko, po sili ukočenog znaka, ne može dovesti u pitanje. Tome nasuprot, kada po sili ukočenog znaka, koji kaže da su Hrvati zli, ovi pobiju nekoliko hiljada ljudi, usput im odseku prste uši i jezike, povade oči i iživljavaju što na leševima, što na još uvek živim ne-Hrvatima, iz srpske se perspektive hrvatska zla suština samo potvrđuje. U međuvremenu, jedva da treba reći da se, ukočeni znak, bez i najmanje sumnje u miogućnost greške, može preokrenuti. U tom prekrenutom redu stvari, Hrvati su deca raja koja ubijaju ne zato što hoće, nego zato što moraju da se brane (a oči vade izrodi, seme im se zatrlo), dok su Srbi zli demoni. Suština, budući jedna, s koje god strane da se posmatra, ostaje nedotaknuta. Činjenično stanje, najočiglednija očiglednost, zdravi razum, ne mogu da pokolebaju stereotipnu sliku, niti da pomere ukočeni znak. Karakterologija se uvek pokazuje bez ikakve istorije, poput neke arhetipske strukture koja prethodi svakom drugom određenju i preostaje nakon bilo kog drugog.

Zavodljivost stereotipa upravo je u njegovoj »nepodnošljivoj lakoći postojanja«, u tome što savršeno lako i savršeno »precizno« daje objašnjenje veoma složenih i, zapravo, nesvodivih pojava. Večiti malograđanin, onaj svakodnevni fašista (Umberto Eko), ciljna je grupa kojoj se stereotipi obraćaju: lenj i nezainteresovan, ćifta će uvek pre izabrati jasno, kratko, ali »sveobuhvatno« objašnjenje složene pojave, nego krenuti u komplikovane razvrgavanje, analitičko razgrađivanje koje oduzima vreme, angažuje intelekt i ne obećava ništa unapred. Stereotip svodi ono nesvodivo. A kad god se složena pojava, kakva je, recimo, narod, svede na jednu crtu (dobar, loš, zao, prepreden, hrabar, kukavički, pritvoran, junački, mali, veliki, gramziv...), ili kada se polu negira pamet (duga kosa kratka pamet...), ond anema nikakve sumnje da se iza tog nepodnošljivog svođenja valja volja za moć.

Kao »stereotipu svih etničkih stereotipa« NSPM je posebnu svesku posvetio antisemitizmu. Sa izvanrednim uvodnim tekstom Aleksandra Molnara »Antisemitizam kao obik rasizma«, u kojem autor izvodi svojevrsnu genealogiju antisemitizma kroz pojam rasizma, preko iscrpne analize kontroverzne knjige Danijela Jone Goldhagena »Hitlerovi dobrovoljni dželati« Ermoze Bahar i dva dragocena teksta Lasla Sekelja, ispunjena empirijskim podacima o, na ovim prostorma, zanemarenoj temi antisemitizma u sve tri Jugoslavije, sveska NSPM posvećena antisemitizmu pruža sažet ali precizan i, koliko je god to moguće iscrpan pregled glavnih motiva koji su, stvarajući stereotipnu sliku o jednoj rasi, o jednom narodu, doveli do možda najvećeg zločina u istoriji čovečanstva: Holokausta.

Sveska o Polnim stereotipa otkriva začuđujuće visok stepen i obilje mogućnosti instrumentalizovanja polnih stereotipa, pre svega stereotipa o ženama. Tekstovi Isidore Jarić »Rodni stereotipi« i Marine Blagojević »Mizoginija: kontektstualna i/ili univerzalna« predstavljaju snažan pojmovno-teorijski zahvat kojim se ispituju istorijsko-društvene pretpostavke stvaranja rodnih stereotipa, odnosno mehanizmi koji dovode do mizoginije, mržnje prema ženama. Dva teksta Maje Kandido­-Jakšić »Socijalno-psihološki i politički kontekst polnih streotipa« i »Polni stereotipi i homoseksualnost« problemu stereotipa pristupaju pre svega iz psihološke perspektive, dok Žarko Trebješanin u već pomenutom tekstu »Stereotip o ženi u srpskoj kulturi«, na obilju izvanredno zanimljivog i, na trenutke čudovišnog materijala, izvučenog pre svega iz narodnog predanja, analizira stereotipne učinke što ih proizvodi patrijarhalna sredina zarad održanja sopstvene, neupitne, sklerotične strukture. U takvoj perspektivi, stereotipi su, zapravo, izraz svojevrsne volje za moć: muški svet svoju prevagu nad ženskim crpe namećući stereotipne odnose kao arhetipsku, znači nepromenljivu suštinu iz koje se izvode sve razlike (na štetu žena, naravno). U preglednom tekstu »Metamorfoze muških i ženskih stereotipa na filmu« Lazar Nikolić ispituje stereotipne slike koje stvara i nameće filmska produkcija, iz čega se, potom, odnos između muškog i ženskog sveta da bez teškoća ideologizovati: film oblikuje poželjne tipove ponašanja, odevanja, uloga. Najzad, u možda i najprodornijem tekstu temata »Žene, muškarci, reklame i – diva«, Aleksandra Kostić duhovito analizira upotrebu stereotripa u reklamama i popularnoj, pre svega turbo-folk kulturi.

Najzad, sveska o Etničkim stereotipima pruža možda i najraznovrsniji materijal. Od već pomenutog teksta Predraga Markovića »'Civilizacija' protiv 'varvarstva': prilog teoriji zajedničkog porekla etničkih stereotipa« koji donosi širu, pre svega istorijsku perspektivu nastanka pojma stereotipa, preko izvanredno značajnih istraživanja Dragana Popadića i Mikloša Biroa »Autostereotipi i heterostereotipi Srba u Srbiji« koja na bogatom empirijskom podlošku pokazuju svu raskoš stereotipnih varijeteta što su prožimali srpsko društvo, pre svega u vreme Miloševićevog režima, u vreme, dakle, kada su, u ekstremnoj situaciji, i stereotipi dostizali svoju  ekstremnu ogoljenost, do tekstova Olivere Milosavljević  »Nacionalni stereotipi u istorijskoj perspektivi« i »'Poturica gori od Turčina« u kojima se razotkrivaju identični mehanizmi stvaranja stereotipi bilo o kojem teritorijalno-etničkom određenju da je reč, sa posebnim osvrtom, naravno, na balkanske prostore i prilike. Miloš Antonović se u prilogu »Predrasude prema Albancima u kasnom srednjem veku«, na dobro odabranom istorijskom materijalu bavi sterotipnim slikama o Albancima u davno prošlim vremenima, koje slike, međutim, i danas imaju savršeno prepoznatljivu fizonomiju. Ljiljana Gavrilović ispituje stereotipe o Cincarima u tekstu »Kir Janja – stvarnost ili stereotip?«, a Jan Henkok o Romima u prilogu »Borba za identitet Roma«. Uz pregled stereotipa o Srbima, svesku zatvaraju pesma Predraga Čudića »Naša pesma« i tekst Dušana Kecmanovića »Zaraza na putu ka kolektivnom ludilu«.

Jednom rečju, triptih o stereotipima časopisa Nova srpska politička misao odgovor je na teorijski izazov koji se pred naučnu javnost postavio nakon mučnih godina u kojima je instrumentalizacija stereotipa dostizala epske razmere, a borba za puki opstanak odmeren pristup ostavljala za neka druga vremena. Ako je suditi po ovom poduhvatu, to drugo (i drugačije) vreme ipak je na pomolu.

                                                                    Ivan Milenković

hronika vesti (arhiva)

 

Copyright by NSPM