Ivan
Milenkovic
STEREOTIP:
SVOĐENJE
NESVODIVOG
(Posebna
izdanja
časopisa
Nova
srpska
politička
misao:
»Antisemitizam«,
»Polni
stereotipi«,
»Etnički
stereotipi«,
Beograd
2002.)
Sa
tri
sveske
posebnog
izdanja:
Antisemitizam,
Polni
stereotipi
i
Etnički
stereotipi,
časopis
za
političku
teoriju
Nova
srpska
politička
misao
(NSPM)
upustio
se
u
neobičan
i,
za
svoj
teorijski
profil
ponešto
neočekivan
poduhvat
tematizovanja
pojma
stereotipa.
Stereotip
bi,
barem
u
našim
stereotipnim
predstavama,
pre
mogao
biti
predmet
izučavanja
psihologije,
sociologije
ili
filozofije,
dok
bi
njegov
(neslućeni,
ako
je
dozvoljeno
reći)
politički
potencijal
dolazio
tek
negde
na
kraju.
No,
već
u
Uvodniku
NSPM
veoma
ubedljivo
se
obrazlaže
otkud
jedna
takva
tema
na
tlu
političke
teorije:
»'Stereotipi'
su
jedna
od
tema
koje
su
sve
do
pred
kraj
80-ih
godina
tavorile
na
marginama
akademskog
interesa
društvenih
naučnika
i
javnosti
u
bivšoj
Jugoslaviji,
jer
se
verovalo
da
će,
skupa
sa
srodnim,
'prevaziđenim'
fenomenima
poput
nacije,
nacionalizma
i
ksenofobije,
sve
više
iščezavati
i
poprimati
tek
incidentni
i
muzeološki
karakter.
Međutim,
umesto
da
svenu
u
staretinarnici
'nesocijalističkih'
fenomena,
etnički
stereotipi
i
razne
nacionalne
karakterologije
ubrzo
su
naprosto
preplavili
javni
prostor,
uveliko
doprinoseći
njegovom
duhovnom
i
političkom
zagađenju.
U
devedesetim
godinama,
od
pomoćnog
instrumenta
psihološkog
i
komunikacijskog
rasterećenja,
stereotipne
'slike
o
sebi
i
drugima',
ciljno
stvarane
i
medijski
raspirivane,
pretvorile
su
se
u
važnu
polugu
političke
manipulacije
i
mobilizacije.
Jer
'mi'
smo,
naravno,
po
definiciji
nevini
i
dobri,
a
zlo
je,
razume
se,
'uvek
sa
one
druge
strane
brda'«.
Pitanje
»šta
je
stereotip?«
NSPM
je
postavio
tako
da
na
koji
god
način
pristupili
temi,
iz
koje
god
pespektive
pokušali
da
odgovorimo
na
to
pitanje,
kojom
se
god
metodom
poslužili,
odgovor
se
uvek
nalazi
u
opasnoj
blizini
onog
političkog.
Nekoliko
je
autora
u
analizu
stereotipa
krenulo
od,
sada
već
klasičnog
određenja
Voltera
Lipmana
(Public
Opinion,
1922.):
stereotipi
bi,
prema
Lipmanu,
bile
nekakve
»slike
u
glavama«
koje
pružaju
okvir
za
objašnjenje
događaja
o
kojima
smo
nedovoljno,
delimično
obavešteni
i
koje
se,
budući
da
su
samo
(slike)
u
našim
glavama,
znatno
razlikuju
od
dela
spoljašnjeg
sveta
na
koji
se
odnose,
pa
se,
prema
tome,
ispostavljaju
kao
činjenično
netačne,
rigidno
nefleksibilne
konstrukcije,
zasnovane
na
nelogičnom
rasuđivanju
(videti,
na
primer,
tekstove
Predraga
Marković
»'Civilizacija'
protiv
'varvarstva':
prilog
teoriji
zajedničkog
porekla
etničkih
stereotipa«
u
svesci
Etnički
stereotipi
i
Žarka
Trebješanina,
»Stereotip
žene
u
srpskoj
kulturi«
u
svesci
Polni
stereotipi).
No,
ta
se
definicija
pokazala
u
izvesnom
smislu
prekratkom,
isuviše
jasnom
da
bi
mogla
biti
jasna
i
isuviše
samorazumljivom
da
bi
mogla
biti
ozbiljnije
iskorišćena
u
promišljanju
jednog
fenomena
koji
predstavlja
začuđujuće
lak
plen
političkih
grabljivaca.
Pitanje
se,
sugerišu
autori
ovog
triptiha
NSPM,
mora
postaviti
drugačije:
šta
je
to
što
stereotip
čini
tako
prijemčivim
za
sve
vrste
političkih
manipuilacija
i
zloupotreba?
Šta
je
to
u
samim
stereotipima
što
omogućuje
da
tako
lako
prodru
u
mase
i
da
se
zapanjujućom
brzinom
»nakaleme«
na
najgore
resantimane,
najcrnje
predrasude,
najopasnije
zablude,
najbanalnije
ideološke
kalupove?
Odgovor
se,
delimično,
nameće
i
u
etimološkom
razgrađivanju
toga
pojma.
Tip
(grčki:
τύπος)
znači
otisak,
slika;
uzor,
uzorak,
obrazac;
praslika
koja
sadrži
u
sebi
sve
bitne
oznake
izvesnog
broja
ili
niza
slika;
karakterni
opšti
oblik,
lice
konvencionalnog
karaktera,
karaktrističan
primerak
nekog
roda,
neke
vrste.
Stereo
(grčki:
στέρέός),
prefiks
koji
se
javlja
u
složenicama
i
znači
čvrst,
tvrd,
jak,
gust,
telesni,
prostorni
(navedeno
prema:
Milan
Vujaklija,
Leksikon
stranih
reči
i
izraza,
Prosveta,
Beograd
1972).
Stereotip
je,
dakle,
neka
vrsta
ukočenog
znaka,
uzor,
nekakva
praslika
koja
odaje
opšti
karakterni
oblik.
Stereotip
je
isticanje
neke
bitne,
najbitnije
crte
koja
odlikuje
neki
kolektivitet:
zajednicu,
rasu,
pol.
S
obzirom
da
je
reč
o
bitnom,
suštinskom,
dakle
nepromenljivom
i
nepomerljivom
određenju,
sve
što
toj
biti
pridolazi
od
drugorazredne
je
važnosti,
slučajno,
pridolazeće.
Ratovi
na
prostoru
bivše
Jugoslavije
u
tom
su
pogledu
neverovatnom
lakoćom
proizvodili
ubitačne
stereotipe.
Rat
kao
da
su
vodili
jedni
stereotipi
protiv
nekih
drugih,
a
zapravo
istih
stereotipa,
samo
sa
obrnutim
pred-znakom.
Osim
etničkog,
rasnog,
ili
polnog
predznaka,
ti
su
stereotipi,
sa
koje
god
zaraćene
strane
da
ih
posmatrano,
zapravo
potpuno
isti.
Ako
je,
recimo,
suštinska,
karakterna
crta
Srbina
da
je
dobar,
što
bi,
sledstveno,
bla
odlika
i
većine
Srba
(izuzecima
i
izrodima
seme
da
se
zatre),
onda
će
»ispad«
u
kojem
dobri
Srbi
pobiju
nekoliko
hiljada
nenaoružanih,
ali
karakterno
zlih
ne-Srba,
biti
protumačen
kao
puka
slučajnost,
moranje,
zahtev
vremena,
božja
volja,
dok
se
suštinsko
određenje,
budući
suštinsko,
po
sili
ukočenog
znaka,
ne
može
dovesti
u
pitanje.
Tome
nasuprot,
kada
po
sili
ukočenog
znaka,
koji
kaže
da
su
Hrvati
zli,
ovi
pobiju
nekoliko
hiljada
ljudi,
usput
im
odseku
prste
uši
i
jezike,
povade
oči
i
iživljavaju
što
na
leševima,
što
na
još
uvek
živim
ne-Hrvatima,
iz
srpske
se
perspektive
hrvatska
zla
suština
samo
potvrđuje.
U
međuvremenu,
jedva
da
treba
reći
da
se,
ukočeni
znak,
bez
i
najmanje
sumnje
u
miogućnost
greške,
može
preokrenuti.
U
tom
prekrenutom
redu
stvari,
Hrvati
su
deca
raja
koja
ubijaju
ne
zato
što
hoće,
nego
zato
što
moraju
da
se
brane
(a
oči
vade
izrodi,
seme
im
se
zatrlo),
dok
su
Srbi
zli
demoni.
Suština,
budući
jedna,
s
koje
god
strane
da
se
posmatra,
ostaje
nedotaknuta.
Činjenično
stanje,
najočiglednija
očiglednost,
zdravi
razum,
ne
mogu
da
pokolebaju
stereotipnu
sliku,
niti
da
pomere
ukočeni
znak.
Karakterologija
se
uvek
pokazuje
bez
ikakve
istorije,
poput
neke
arhetipske
strukture
koja
prethodi
svakom
drugom
određenju
i
preostaje
nakon
bilo
kog
drugog.
Zavodljivost
stereotipa
upravo
je
u
njegovoj
»nepodnošljivoj
lakoći
postojanja«,
u
tome
što
savršeno
lako
i
savršeno
»precizno«
daje
objašnjenje
veoma
složenih
i,
zapravo,
nesvodivih
pojava.
Večiti
malograđanin,
onaj
svakodnevni
fašista
(Umberto
Eko),
ciljna
je
grupa
kojoj
se
stereotipi
obraćaju:
lenj
i
nezainteresovan,
ćifta
će
uvek
pre
izabrati
jasno,
kratko,
ali
»sveobuhvatno«
objašnjenje
složene
pojave,
nego
krenuti
u
komplikovane
razvrgavanje,
analitičko
razgrađivanje
koje
oduzima
vreme,
angažuje
intelekt
i
ne
obećava
ništa
unapred.
Stereotip
svodi
ono
nesvodivo.
A
kad
god
se
složena
pojava,
kakva
je,
recimo,
narod,
svede
na
jednu
crtu
(dobar,
loš,
zao,
prepreden,
hrabar,
kukavički,
pritvoran,
junački,
mali,
veliki,
gramziv...),
ili
kada
se
polu
negira
pamet
(duga
kosa
kratka
pamet...),
ond
anema
nikakve
sumnje
da
se
iza
tog
nepodnošljivog
svođenja
valja
volja
za
moć.
Kao
»stereotipu
svih
etničkih
stereotipa«
NSPM
je
posebnu
svesku
posvetio
antisemitizmu.
Sa
izvanrednim
uvodnim
tekstom
Aleksandra
Molnara
»Antisemitizam
kao
obik
rasizma«,
u
kojem
autor
izvodi
svojevrsnu
genealogiju
antisemitizma
kroz
pojam
rasizma,
preko
iscrpne
analize
kontroverzne
knjige
Danijela
Jone
Goldhagena
»Hitlerovi
dobrovoljni
dželati«
Ermoze
Bahar
i
dva
dragocena
teksta
Lasla
Sekelja,
ispunjena
empirijskim
podacima
o,
na
ovim
prostorma,
zanemarenoj
temi
antisemitizma
u
sve
tri
Jugoslavije,
sveska
NSPM
posvećena
antisemitizmu
pruža
sažet
ali
precizan
i,
koliko
je
god
to
moguće
iscrpan
pregled
glavnih
motiva
koji
su,
stvarajući
stereotipnu
sliku
o
jednoj
rasi,
o
jednom
narodu,
doveli
do
možda
najvećeg
zločina
u
istoriji
čovečanstva:
Holokausta.
Sveska
o
Polnim
stereotipa
otkriva
začuđujuće
visok
stepen
i
obilje
mogućnosti
instrumentalizovanja
polnih
stereotipa,
pre
svega
stereotipa
o
ženama.
Tekstovi
Isidore
Jarić
»Rodni
stereotipi«
i
Marine
Blagojević
»Mizoginija:
kontektstualna
i/ili
univerzalna«
predstavljaju
snažan
pojmovno-teorijski
zahvat
kojim
se
ispituju
istorijsko-društvene
pretpostavke
stvaranja
rodnih
stereotipa,
odnosno
mehanizmi
koji
dovode
do
mizoginije,
mržnje
prema
ženama.
Dva
teksta
Maje
Kandido-Jakšić
»Socijalno-psihološki
i
politički
kontekst
polnih
streotipa«
i
»Polni
stereotipi
i
homoseksualnost«
problemu
stereotipa
pristupaju
pre
svega
iz
psihološke
perspektive,
dok
Žarko
Trebješanin
u
već
pomenutom
tekstu
»Stereotip
o
ženi
u
srpskoj
kulturi«,
na
obilju
izvanredno
zanimljivog
i,
na
trenutke
čudovišnog
materijala,
izvučenog
pre
svega
iz
narodnog
predanja,
analizira
stereotipne
učinke
što
ih
proizvodi
patrijarhalna
sredina
zarad
održanja
sopstvene,
neupitne,
sklerotične
strukture.
U
takvoj
perspektivi,
stereotipi
su,
zapravo,
izraz
svojevrsne
volje
za
moć:
muški
svet
svoju
prevagu
nad
ženskim
crpe
namećući
stereotipne
odnose
kao
arhetipsku,
znači
nepromenljivu
suštinu
iz
koje
se
izvode
sve
razlike
(na
štetu
žena,
naravno).
U
preglednom
tekstu
»Metamorfoze
muških
i
ženskih
stereotipa
na
filmu«
Lazar
Nikolić
ispituje
stereotipne
slike
koje
stvara
i
nameće
filmska
produkcija,
iz
čega
se,
potom,
odnos
između
muškog
i
ženskog
sveta
da
bez
teškoća
ideologizovati:
film
oblikuje
poželjne
tipove
ponašanja,
odevanja,
uloga.
Najzad,
u
možda
i
najprodornijem
tekstu
temata
»Žene,
muškarci,
reklame
i
–
diva«,
Aleksandra
Kostić
duhovito
analizira
upotrebu
stereotripa
u
reklamama
i
popularnoj,
pre
svega
turbo-folk
kulturi.
Najzad,
sveska
o
Etničkim
stereotipima
pruža
možda
i
najraznovrsniji
materijal.
Od
već
pomenutog
teksta
Predraga
Markovića
»'Civilizacija'
protiv
'varvarstva':
prilog
teoriji
zajedničkog
porekla
etničkih
stereotipa«
koji
donosi
širu,
pre
svega
istorijsku
perspektivu
nastanka
pojma
stereotipa,
preko
izvanredno
značajnih
istraživanja
Dragana
Popadića
i
Mikloša
Biroa
»Autostereotipi
i
heterostereotipi
Srba
u
Srbiji«
koja
na
bogatom
empirijskom
podlošku
pokazuju
svu
raskoš
stereotipnih
varijeteta
što
su
prožimali
srpsko
društvo,
pre
svega
u
vreme
Miloševićevog
režima,
u
vreme,
dakle,
kada
su,
u
ekstremnoj
situaciji,
i
stereotipi
dostizali
svoju
ekstremnu
ogoljenost,
do
tekstova
Olivere
Milosavljević
»Nacionalni
stereotipi
u
istorijskoj
perspektivi«
i
»'Poturica
gori
od
Turčina«
u
kojima
se
razotkrivaju
identični
mehanizmi
stvaranja
stereotipi
bilo
o
kojem
teritorijalno-etničkom
određenju
da
je
reč,
sa
posebnim
osvrtom,
naravno,
na
balkanske
prostore
i
prilike.
Miloš
Antonović
se
u
prilogu
»Predrasude
prema
Albancima
u
kasnom
srednjem
veku«,
na
dobro
odabranom
istorijskom
materijalu
bavi
sterotipnim
slikama
o
Albancima
u
davno
prošlim
vremenima,
koje
slike,
međutim,
i
danas
imaju
savršeno
prepoznatljivu
fizonomiju.
Ljiljana
Gavrilović
ispituje
stereotipe
o
Cincarima
u
tekstu
»Kir
Janja
–
stvarnost
ili
stereotip?«,
a
Jan
Henkok
o
Romima
u
prilogu
»Borba
za
identitet
Roma«.
Uz
pregled
stereotipa
o
Srbima,
svesku
zatvaraju
pesma
Predraga
Čudića
»Naša
pesma«
i
tekst
Dušana
Kecmanovića
»Zaraza
na
putu
ka
kolektivnom
ludilu«.
Jednom
rečju,
triptih
o
stereotipima
časopisa
Nova
srpska
politička
misao
odgovor
je
na
teorijski
izazov
koji
se
pred
naučnu
javnost
postavio
nakon
mučnih
godina
u
kojima
je
instrumentalizacija
stereotipa
dostizala
epske
razmere,
a
borba
za
puki
opstanak
odmeren
pristup
ostavljala
za
neka
druga
vremena.
Ako
je
suditi
po
ovom
poduhvatu,
to
drugo
(i
drugačije)
vreme
ipak
je
na
pomolu.
Ivan
Milenković
hronika
vesti (arhiva)