pristigli
komentari
Peščanik,
22.
februar
2003.
godine
Mi
i
dalje
govorimo
o
Americi.
Govoriće
Ivan
Milenković,
čiji
tekst
otvara
poslednji
broj
časopisa
"Nova
srpska
politička
misao".
Čitav
broj
posvećen
je
11.
septembru.
Milenković:
Karl
Šmit
je
smatrao
da
je
evropsko
ratno
pravo
jedno
od
najvećih
civilizacijskih
dostignuća.
Zašto?
Zato
što
ukoliko
imamo
jedan
ratni
sukob
koji
je
na
neki
način
ograničen
nekakvim
normama,
nekakvim
pravilima,
taj
rat
nikada
neće
biti
baš
rat
do
istrebljenja.
Imamo
neke
norme
kojih
će
se
zaraćene
strane
držati.
Ovim
napadom
od
11.
septembra
pokazalo
se
zapravo
da
nikakve
norme
više
ne
važe.
Ako
je
neprijatelj
konstitutivan
za
moje
političko
biće,
prema
Karlu
Šmitu,
onda
je
Sovjetski
Savez
bio
taj
idelani
neprijatelj,
dakle
neprijatelj
jake
subjektivnosti,
neprijatelj
koji
je
dostojan
mene,
i
tu
nema
nikakvih
problema.
Dokle
god
imamo
s
jedne
strane
tog
zlog
neprijatelja,
nema
nikakvih
problema
da
se
mi
konstituišemo
kao
dobri
prijatelj.
Međutim,
Sovjetski
Savez
je
pao,
Amerika
je
krenula
u
potragu
za
idealnim
neprijateljem,
nije
ga
mogla
naći
i
najednom
se
pojavio
terorizam,
naizgled
savršeno,
sjajno.
Dakle,
neprijatelj
protiv
kojeg
ja
mogu
da
angažujem
čitavu
moju
političku,
ratnu,
ideološku
mašineriju
i
na
taj
način
povratno
da
konstituišem
sebe
kao
političko
biće,
kao
političku
tvorevinu.
Međutim,
tu
nastaju
problemi
jer
–
šta
je
terorizam?
Terorizam
ne
podrazumeva
nikakva
pravla
igre,
pravila
igre
nema.
Terorizam
menja
pravila
igre
pri
čemu
se
on
sam
ne
drži
sopstvenih
pravila
igre
i
to
je
ono
što
ga
zapravo
čini
neuhvatljivim.
Nemamo
pojma
ko
je
neprijatelj,
neke
terorističke
organizacije
mogu
da
udare
bilo
kada,
na
bilo
koga,
zbog
bilo
čega.
S
obzirom
na
to
da
ja
pred
sobom
imam
samo
jednu
sablast,
ja
je
mogu
tumačiti
kako
god
hoću,
ta
sablast
može
biti
dobra
sablast,
može
biti
dobri
kućni
duh,
a
može
biti,
bogami,
i
avet
koja
me
noću
budi,
plaši,
koja
mi
smera
svašta,
koja
se
može
poistovetiti
s
čime
god
hoćete,
sa
đavolom,
zašto
da
ne,
čak
je
i
takvih
reči
bilo.
Bin
Laden
je
đavo,
demon.
S
obzirom
na
to
da
je
pojam
terorizma
neodrediv,
s
obzirom
na
to
da
je
tako
fluidan,
mi
možemo
raditi
s
njim
šta
god
hoćemo
i,
naravno,
to
jeste
upravo
ono
što
imperija
zloupotrebljava.
Na
konto
toga
što
je
taj
pojam
neodrediv
mi
možemo
teroristima
proglasiti
koga
god
hoćemo,
baba
Višnju
možemo
da
proglasimo
teroristom,
i
s
obzirom
na
to
da
je
ona
terorista
sve
je
dozvoljeno
u
borbi
protiv
terorizma.
Pogledajmo
napad
na
Avganistan.
Krećemo
u
borbu
protiv
Talibana
koji
štite
teroriste.
Znači,
već
imamo
jedno
malo
pomeranje.
Talibani,
ma
kakvi
da
su,
a
užasni
su,
srušili
su
Bude
u
Bamijamu,
to
je
zločin,
plakao
sam,
bukvalno
sam
plakao,
i
to
je
sjajno
što
su
ih
zbirsali,
ali
to
je,
kako
bih
rekao,
kolateralni
učinak
borbe
protiv
terorizma.
I
to
je
ono
što
ostavlja
pomalo
gorak
ukus
kada
su
u
pitanju
ovakve
američke
akcije.
Amerika
je
bez
ikakve
sumnje
demokratska,
zemlja
koja
gaji
nekakve
ključne
vrednosti
za
ovu
našu
današnju
civilizaciju.
Mislim
da
je
to
veoma
teško
dovesti
u
sumnju.
Međutim,
ako
se
sada
te
vrednosti
tako
proizvoljno
stavljaju
kao
politički
ulog
nedovoljno
promišljenih
akcija,
same
te
vrednosti
dolaze
u
pitanje,
same
te
vrednosti
upadaju
u
krizu
i
protivnici
Amerike
zapravo
Americi
zameraju
to
što
se
ona
spočitava
drugima.
Dolazi
se
do
toga
da
Amerika
postaje
zapravo
terorista
broj
jedan
u
svetu.
Naravno,
ja
mislim
da
je
to
strahovito
svedeno.
Noam
Čomski
će
naravno
reći
–
pa
da,
Amerika
je
glavni
terorista
i
za
njega
u
to
nema
nikakve
sumnje.
Pol
Virilio,
“Od
terora
do
apokalipse”:
Sarajevski
atentat
je
bio
inicijalna
kapisla
Prvog
svetskog
rata
a
atentat
u
Njujorku
je
isto
toliko
značajan,
pošto
markira
početak
prvog
rata
u
procesu
globalizacije.
Ali
okolnost
da
jedna
strana
raspolaže
komandosima
kamikazama
uvodi
novu
dimenziju
u
konflikt
koji
ima
odlike
građanskog
rata.
Ona
u
ovaj
rat
svih
protiv
svih
uvodi
dimenziju
koja
ga
čini
takvim
da
se
može
uporediti
sa
atomskim
ratom.
Ukoliko
se
pusti
na
volju
terorističkom
ekstremizmu,
onda
nas
čeka
apokalipsa,
pa
i
atomska
apokalipsa.
Mora
se
izbeći
veliki
verski
rat.
U
suprotnom
smo
izgubljeni
i
ulazimo
u
doba
vojne
anarhije.
S
obzirom
na
ratni
materijal
kojim
se
raspolaže
na
globalnoj
ravni,
smatram
da
je
vojna
anarhija
nešto
nezamislivo
i
strašno.
Milenković:
Mi
možemo
reći
pa
dobro
zašto
bi
sad
to
bilo
strašno
ako
mi
gubimo
naš
tradicionalni
subjektivitet.
Identitet
nas
samih
sa
nama
samima.
Takve
priče
su
zapravo
priče
o
naciji,
priče
o
suverenitetu.
To
su
sve
te
tradicionalne
priče
koje
počivaju
na
jednom
jakom
nedeljivom
subjektu.
Mi
zaista
možemo
bez
toga.
Eventualna
promena
ovoga
o
čemu
mi
sada
govorimo,
i
koja
bi
izašla
na
nešto
dobro,
nikako
nije
nešto
što
može
da
se
desi
za
deset
ili
petnaest
godina.
To
je,
naprosto,
proces
koji
traje
i
koji
može
da
odvede
čak
i
do
dobrih
stvari.
I
u
tom
smislu
se
pokazuje
sav
paradoks
čitave
te
situacije
sa
Irakom.
S
jedne
strane,
Amerika
je
bez
ikakve
sumnje
predvodnik
onoga
što
bismo,
ma
šta
o
tome
mislili,
nazvali
globalizacijom,
odnosno
mondijalizacijom.
Amerika
kao
da
se
u
isto
vreme
postavlja
i
kao
kočničar
tog
procesa.
Sa
procesom
globalizacije
se
na
neki
način
svet
depolitizuje.
Politika
u
tradicionalnom
smislu
u
jednom
globalno
zahvaćenom
svetu
zapravo
se
gubi.
Ovim
napadom
na
Irak
Amerika
kao
da
čini
korak
nazad
u
odnosu
na
taj
korak
globalizacije.
Ona
sama
afirmiše
i
onaj
pojam
nacije
kakav
je,
recimo,
doveo
do
jezivih
sukoba
na
Balkanu,
ona
afirmiše
pojam
suvereniteta
za
koji
se
Milošević
držao
grčevito,
utoliko
je
rat
u
Iraku
zapravo
uskakanje
u
sopstvena
usta,
postavljanje
noge
samome
sebi,
dakle
bespotreban.
Ukoliko
bismo
u
tom
procesu
globalizacije
uspeli
da
dospemo
do
nečega
što
bi
se
uslovno
rečeno
moglo
nazvati
nekakvom
svetskom
vladom
koja
bi
raspolagala
monopolom
sile,
dakle
ono
što
se
u
zametku
nalazi
već
u
Ujedinjenim
nacijama.
Pa
kada
bi
se
postavio
neki
konsenzus
da
se
režimi
poput
režima
Sadama
Huseina,
Miloševićev
režim,
režim
Severne
Koreje,
da
se
na
njih
udari
silom
zato
što
ta
svetska
vlada
ima
monopol
na
primenu
fizičke
sile,
onda
bi
ove
američke
akcije
koje
imaju
taj
neprijatni
ukus
usputnosti,
slučajnosti,
zadobile
nekakav
pravni,
moralni
i
civilizacijski
legitimitet,
te
bi
u
tom
slučaju
akcija
protiv
Sadama
Huseina
bila
i
te
kako
opravdana.
To
Buš
hoće
da
proda
i
on
to
prodaje,
međutim,
to
još
uvek
nije
to.
Zapravo,
čini
mi
se
da
iza
postoje
neki
drugi
interesi.
Ako
mi
dozvolite,
moram
da
se
pozovem
na
svog
omiljenog
političkog
analitičara,
a
pozivam
se
zato
što
je
najbolji,
naravno
na
Koraksa.
Pre
neki
dan
je
Koraks
objavio
jednu
fenomenalnu
karikaturu
–
na
levoj
strani
crteža
imamo
rađanje
Venere,
Botičelija,
detalj
te
čuvene
slike
kada
Venera
izlazi
iz
morske
pene,
naga
u
školjci.
Na
drugom
delu
Koraksovog
crteža
imamo
takođe
školjku
veoma
sličnu
ovoj
Venerinoj,
jedino
što
je
to
ona
Šelova
školjka,
dakle
magnata
naftnog,
Šelova
školjka
u
kojoj
se
umesto
nage
Venere
nalazi
jedan
užasno
ružni
američki
vojnik
sa
puškom
i
u
punoj
ratnoj
opremi.
Majkl
Ignjatijev,
“Kako
će
izgledati
pobeda”:
Oni
čestite
duše
koji
veruju
da
treba
razumeti
mržnju
terorista
i
da
treba
menjati
ono
što
oni
mrze
kako
oni
više
ne
bi
mrzeli
te
duše
–
ne
razumeju
teroriste.
Teroristi
misle
da
zlo
ne
može
da
se
menja,
ono
samo
može
da
se
zbriše,
to
je
njima
sasvim
jasno.
Čini
se
da
mi
to
ne
razumemo.
Mnogo
dobrih
ljudi
i
dalje
veruje
da
su
ti
napadi
bili
vapaj
iz
srca
nepravednoga
sveta,
osuda
američke
sile
zbog
nepravdi
koje
je
nanela.
Neki
idu
čak
tako
daleko
da
kažu
kako
Amerika
zato
što
je
kriva
nema
pravo
da
uzvrati.
Priličan
je
luksuz
ako
uživate
u
slobodama
zapadnog
društva
dok
istovremeno
ta
društva
okrivljujete
za
sva
zla
ovog
sveta.
Nečista
savest
može
da
napravi
idiote
od
svih
nas.
Idiotski
je
pretpostaviti
da
su
teroristi
predstavnici
bilo
čega
drugog
do
svoje
vlastite
kriminalne
prirode.
Teroristima
ne
dugujemo
ništa
drugo
do
saosećanje
koje
ima
pravo
da
zahteva
svaki
živi
čovek
ali
sebi
dugujemo
više.
Mi
se
držimo
obaveze
u
borbi
čak
i
kada
to
ne
čine
oni
s
kojima
se
borimo.
Te
obaveze
su
ono
što
dugujemo
samo
sebi,
moralnom
identitetu
zahvaljujući
kojem
je
naš
cilj
pravedan.
Borci
koji
će
u
naše
ime
voditi
ovaj
rat
moraće
nadalje
da
žive
s
onim
što
su
uradili,
ubistvo
nevinih,
slanje
civila
u
smrt,
pa
čak
i
mučenje
krivaca
jeste
ono
što
će
progoniti
one
koji
služe
u
naše
ime.
Već
to
je
dovoljan
razlog
da
rat
protiv
terorizma
bude
diskriminativan,
proporcionalan
i
ograničen.
Nećemo
imati
luksuz
da
dobijemo
bezuslovnu
predaju
neprijatelja.
Ne
znam
da
li
ćemo
znati
kada
smo
pobedili
u
tom
ratu.
Znam
samo
da
je
to
rat
u
koji
još
nismo
ni
ušli.
Arundanti
Roj,
“Rat
je
mir”:
Uveliko
se
nazire
rat.
Šta
god
još
treba
da
se
kaže
treba
kazati
brzo.
Terorizam
kao
fenomen
možda
nikada
neće
nestati
ali
ako
ga
treba
obuzdati,
prvi
korak
za
Ameriku
je
barem
da
prizna
da
ovu
planetu
deli
s
drugim
zemljama,
sa
drugim
ljudskim
bićima
koja
čak,
iako
se
ne
pojavljuju
na
televiziji,
ipak,
i
vole,
i
pate
i
imaju
svoje
priče,
pesme
i
tuge
i,
za
ime
božje,
svoja
prava.
Umesto
toga,
Donald
Ramsveld,
američki
sekretar
odbrane,
na
pitanje
šta
bi
smatrao
pobedom
u
novom
ratu
koji
Amerika
vodi
kaže
da
bi
pobeda
bila
to
da
uvere
svet
kako
Americi
mora
biti
dopušteno
da
nastavi
da
živi
na
svoj
način.
Udari
od
11.
septembra
bili
su
tek
drugi
napad
na
američkom
tlu
za
više
od
jednog
veka.
Prvi
je
bio
Perl
Harbur.
Dugačak
je
bio
put
dok
se
stiglo
do
odmazde
ali
je
završio
sa
Hirošimom
i
Nagasakijem.
Ovaj
put
svet
bez
daha
čeka
užase
koji
će
se
tek
dogoditi.
Predsednik
Buš
je
svim
ljudima
na
svetu
uputio
ultimatum
–
ako
niste
sa
nama,
onda
ste
protiv
nas.
To
je
samo
drska
arogancija.
To
nije
izbor
koji
ljudi
žele,
koji
je
potreban,
ili
izbor
pred
kojim
bi
ljudi
uopšte
trebalo
da
se
nađu.
Prislonite
uši
na
tle
u
ovom
delu
sveta
i
čućete
tutnjavu,
smrtonosne
udarce
besa
koji
buja,
molimo
vas
prestanite
rat
odmah,
dovoljno
ljudi
je
poginulo,
pametni
projektili
nisu
dovoljno
pametni,
oni
u
vazduh
dižu
čitava
skladišta
potisnutog
gneva.
Milenković:
Još
uvek
smo
očajnici.
Pa
trinaest
godina
užasa
u
kojem
smo
živeli,
potrebno
je
barem
dva
puta
toliko
da
bismo
ugledali
bela
dana.
Mi
još
nismo
postali
ni
građani.
Mi
gotovo
da
smo
i
dalje
u
nekoj
vrsti
podaničkog
odnosa
prema
vlasti.
Ljudi
koje
si
pomenula
u
Iraku,
ti
ljudi
nisu
građani,
oni
su
naprosto
biološke
jedinke,
oni
su
neka
porodica
u
nekom
društvu
koje
je
možda
polufeudalno,
možda
i
nije,
ali
ti
ljudi
koje
si
pomenula
nisu
građani.
Njihova
situacija
bi
možda
mogla
da
se
promeni
upravo
onog
trenutka
kada
oni
zadobiju
nekakvu
građansku
subjektivnost.
Da
li
će
to
da
se
desi
sa
američkim
tenkovima,
kako
se,
uzgred
budi
rečeno,
desilo
u
Nemačkoj
45.
godine?
Nemci
su
dobili
demokratiju
na
tenkovima.
Oni
su
ponovo
zadobili
građanski
status
tako
što
su
američki
tenkovi
ušli
u
Nemačku,
i
molim
lepo.
Naravno,
ti
ljudi
bi
prethodno
trebalo
da
prežive
američko
bombardovanje
da
bi
se
uopšte
bilo
šta
o
njima
govorilo,
ali
i
čitava
priča,
kako
o
Iraku
tako
i
o
zločincima
koji
hodaju
oko
nas,
čini
mi
se
da
je
eminentno
politička
priča
u
tom
smislu
što
se
ona
može
konzumirati
tek
ako
izađemo
iz
tog
pretpolitičkog
stanja
u
kojem
se
još
uvek
nalazimo.
Doduše,
tu
postoji
jedan
ključni
prigovor,
zar
se
politička
scena
neće
oformiti
upravo
ako
prvo
rešimo
te
probleme,
ako
ove
ljude
koji
hodaju
među
nama
a
koji
su
ubijali
u
Srebrenici
ili
ne
znam
već
gde
u
Hrvatskoj
ili
Bosni
prvo
pohvatamo
pa
prvo
razrešimo
odnose
s
njima,
nećemo
li
se
tek
onda
konstituisati
kao
politička
bića,
ali
se
plašim
da
je
to
malo
pitanje
kokoška
–jaje.
Mi
bismo
najviše
voleli
da
ih
pohvatamo
sve,
pošaljemo
u
Hag
ili
da
im
ovde
sudimo,
pa
onda
da
vidimo
šta
ćemo.
Plašim
se
da
je
to
u
realpolitičkom
prostoru,
posebno
u
prostoru
kakav
je
naš
ili
hrvatski,
ako
hoćete,
svejedno.
Onaj
tip
je
u
Splitu
oslobodio
one
manijake
iz
Lore
upravo
zato
što
nije
postojao
politički
supstrat
da
bi
ta
sudska
vlast
mogla
da
deluje
kao
nezavisna
institucija.
O
tome
mi
pričamo.
Ovde
nema
institucija,
u
Hrvatskoj
nema
institucija,
a
bez
tih
institucija
čitava
ova
priča
gubi
na
snazi.
U
knjizi
"Sila
zakona"
Derida
je
govorio
o
odnosu
između
pravde,
s
jedne,
i
prava,
s
druge
strane,
i
u
osnovu
tog
odnosa
zapravo
je
smestio
razmišljanje
o
sili
i
tu
je
izgovorio
jednu
rečenicu
koja
kao
da
je
urezana
u
mermer.
"Naši
parlamenti,
evropski,
zapadni
parlamenti,
počivaju
na
zaboravu
nasilja."
Na
šta
je
Derida
mislio?
Pa,
naravno,
na
Francusku
revoluciju.
Koliko
je
tu
litara
krvi
isteklo
da
bi
se
stvorio
zapravo
parlament
u
onom
obliku
u
kakvom
ga
mi
danas
poznajemo?
Dakle,
do
građana
se
došlo
preko
krvi
do
kolena,
što
nikako
ne
treba
shvatiti
kao
neku
preporuku
kako
se
dotle
dolazi.
Slavuj
Žižek,
“Dobrodošli
u
pustinju
realnog”:
Setimo
se
procesa
raspada
političkih
režima,
recimo
komunističkih
režima
u
Istočnoj
Evropi
90-ih
godina.
U
jednom
trenutku
ljudi
su
iznenada
postali
svesni
da
je
igra
gotova
i
da
su
komunisti
izgubili.
Prekid
je
bio
čisto
simbolički.
U
stvarnosti
se
nije
ništa
promenilo
a
ipak
je
od
tog
trenutka
konačni
pad
režima
bio
samo
još
pitanje
dana.
Šta
bi
bilo
da
se
11.
septembra
zaista
dogodilo
nešto
što
bi
se
s
tim
moglo
uporediti.
Amerika
će
ili
ostati
na
duboko
nemoralnom
stavu
–
zašto
da
se
to
nama
događa,
ovde
se
takve
stvari
ne
događaju
–
i
još
ga
pojačati,
što
će
dovesti
do
paranoidnog
ponašanja,
ili
će
Amerika
konačno
rizikovati
da
napravi
korak
kroz
fantazmatsku
zavesu
koja
je
deli
od
spoljašnjeg
sveta,
prihvatiće
da
je
prispela
u
realan
svet
i
napraviće
mnogo
zakasnelih
koraka
od
"ovako
nešto
ovde
ne
sme
da
se
dogodi"
do
"ovako
nešto
nigde
ne
sme
da
se
dogodi".
Američki
odmor
od
istorije
je
bio
prevara.
Američki
mir
je
kupljen
katastrofama
na
drugim
mestima.
Tokom
izborne
kampanje
predsednik
Buš
je
rekao
da
je
Isus
Hrist
najvažnija
osoba
u
njegovom
životu.
Sada
ima
jedinstvenu
šansu
da
dokaže
da
je
ozbiljno
mislio.
Za
njega
kao
i
za
sve
Amerikance
"voli
bližnjeg
svog"
danas
znači
"voli
muslimane"
i
ne
znači
baš
ništa.
Pristigli
komentari
Mario
Kalik
O
ukusu
jednog
placljivog
budiste
Ivan
Milenkovic
nam
se
ispovedio
kako
je
"bukvalno
plakao"
kada
je
video
da
Talibani
ruše
"Bude
u
Bamijamu";
kao
budista,
sasvim
je
sigurno
bio
pogoden
ovim
varvarskim
cinom.
Na
srecu,
tu
je
"nesumnjivo
demokratska"
Amerika
koja
je
Talibane
"sjajno
zbrisala"
-
ova
najmocnija
svetska
sila
pobrinula
se
da
osveti
Milenkovicev
bol.
Po
njemu,
ipak,
ova
i
slicne
akcije
ostavljaju
"pomalo
gorak",
"neprijatan"
ukus,
buduci
da
su
Talibani
samo
štitili
teroriste,
i
predstavljali
"kolateralni
ucinak
borbe
protiv
terorizma",
ne
jedno
od
istinskih
teroristickih
jezgara.
Cini
se,
medutim,
da
njegova
"analiza"
terorizma
ne
opravdava
ovakve
senzacije
cula
ukusa
-
ako
"nemamo
pojma
ko
je
neprijatelj",
onda
se
on
može
proizvesti
u
skladu
sa
necijim
strateškim
opredeljenjima,
i
u
tom
proizvoljnom
odredivanju
neprijatelja
deluje
se
na
neki
nacin
smisleno
i
planski.
Ne
vidi
se
kakva
bi
"gorcina"
tu
mogla
postojati,
osim
ako
ne
pretpostavimo
da
ipak
znamo
ko
je
neprijatelj,
pa,
umesto
njega,
uništimo
druge
grupe,
ili
ako
ne
odobravamo
necija
strateška
opredeljenja.
Milenkovic
ne
misli
ni
jedno
ni
drugo
-
naprotiv,
"sjajno"
je
što
su
Talibani
"zbrisani",
a
pošto
je
Amerika
"nesumnjivo
demokratska",
njeni
strateški
interesi
"nesumnjivo"
moraju
biti
takode
demokratski.
Medutim,
kada
neko
istakne
svoj
ukus,
to
nije
sasvim
bez
osnova;
to
je
granica
do
koje
dolaze
oni
koji
ne
sumnjaju
u
demokratsku
prirodu
Amerike,
suocivši
se
sa
scenama
njenog
brutalnog
nasilja
nad
drugim
nacijama
ili
pojedincima.
Bice
povredeno
njihovo
culo
ukusa,
jer
to
što
inace
opravdavaju
moglo
se,
po
njima,
izvesti
na
jedan
"prijatniji"
nacin
-
tako
bi
se
onemogucilo
da
protivnici
americkih
ciljeva,
koji
su
"nesumnjivo
demokratski",
uzmu
sredstva
americke
spoljne
"politike"
kao
argument
protiv
samih
ovih
ciljeva.
Oni
stoga
nikada
nece
reci
da
je
pocinjen
zlocin
ili
agresija
od
strane
Amerike,
vec
samo
da
se
možda
malo
preteralo
sa
inace
opravdanom
upotrebom
sile
protiv
nepocudnih
država
i
naroda.
Medutim,
problem
je
što
je
upotreba
ovih
nasilnickih
sredstava
postala
toliko
sistematska
i
ucestala,
da
su
sami
ciljevi,
cija
"dobrota"
treba
da
opravda
takva
sredstva,
odavno
dovedeni
u
pitanje.
Sam
Milenkovic
tvrdi
da
ako
se
te
vrednosti,
koje
su
"kljucne
za
ovu
našu
današnju
civilizacuju"
i
koje
Amerika
"gaji",
tako
"proizvoljno
stavljaju
kao
politicki
ulog
nedovoljno
promišljenih
akcija",
onda
one
"upadaju
u
krizu".
To
je
glas
zdravog
razuma
koji
smatra
da
se
dobri
ciljevi
ne
mogu
postici
kontinuiranom
upotrebom
rdavih
sredstava
koja,
u
najboljem
slucaju,
ostavljaju
"gorak
ukus",
vec
da
cilj
odreduje,
a
ne
samo
opravdava,
sredstva
-
ako
je
cilj
demokratski,
onda
i
sredstva
za
njegovo
ostvarivanje
takode
moraju
biti
demokratska.
Nažalost,
ovaj
usamljeni
glas
ubrzo
potiskuje
dominantna
vera
iza
koje
se
ne
nalaze
nikakvi
racionalni
argumenti.
Konsekventnu
analizu,
cije
korake
na
pojedinim
mestima
sam
Milenkovic
uspeva
da
prati,
potiskuje
spoljašnje
uverenje
da
je
sve
to
"strahovito
svedeno",
nakon
cega
dolazi
tacka
i
prelazi
se
na
sledeci
problem
koga
smo
se
slucajno
uhvatili,
pomalo
zastrašeni
logikom
koja
prkosi
našim
uverenjima.
Razumem,
teško
je
posle
Hirošime,
Nagasakija,
Koreje,
Vijetnama,
Iraka
prvi
put,
SRJ,
Iraka
drugi
put,
govoriti
dalje
o
americkoj
demokratiji.
Zato
Milenkovicevo
ponavljanje
da
je
Amerika
"bez
ikakve
sumnje
demokratska"
ima
cisto
performativan
ucinak
-
ono
treba
da
potisne
upravo
suprotan
zakljucak
koji,
kao
što
vidimo,
ponegde
stidljivo
viri
iz
samog
Milenkovicevog
izlaganja.
To
je
akt
vere,
iza
koga,
samim
tim,
stoje
neki
drugi
interesi
od
onih
saznajno-teorijskih.
To
je
prazno
mesto,
floskula
koja
nema
nikakvu
analiticku
vrednost,
vec
samo
pokušava
još
jednom
da
uveri
nekoga
ko
je
podložniji
sugestiji
u
pogledu
americke
demokratije.
Zlonamerniji
bi
taj
gest
citali
kao
nesvesni
akt
priznanja
necega
što
je
upravo
suprotno,
cinjenice
da
je
Amerika
"bez
ikakve
sumnje"
nedemokratska.
U
svakom
slucaju,
Milenkovic
nam
je
ostao
dužan
u
navodenju
necega
što
bi
opravdalo
njegov
stav
da
je
Amerika
"bez
ikakve
sumnje
demokratska"
-
možda
se
to
podrazumevalo
krajem
II
svetskog
rata,
ali
danas
su
za
to
svakako
neophodni
argumenti.
Cini
se
da
nepoverenje
u
ovakvu
prirodu
Amerike
postaju
sve
vece,
a
vernici
u
americku
demokratiju
sve
malobrojniji.
Drugi
korpus
pitanja
koji
otvara
Milenkovicevo
izlaganje
vezan
je
za
tumacenje
terorizma.
Postala
je
uvrežena
predstava
da
se
ovaj
fenomen
u
novom
vidu
pojavio
od
famoznog
11.
septembra
2001.
godine,
i
Milenkovic
deli
tu
predstavu
sa
mnogim
drugima.
Za
njega
je
ovaj
datum
na
neki
nacin
prektretnica
u
istoriji
i
pravu.
Tada
se
"pokazalo
da
nikakve
norme
više
ne
važe".
Dakle,
nekakve
norme
su
važile,
na
primer,
u
slucaju
Hirošime,
Nagasakija,
Vijetnama
ili
agresije
NATO-a
na
SRJ,
i
tek
sa
prvim
ozbiljnijim
napadom
na
americki
suverenitet
i
integritet
dolazi
se
do
akta
kome
nedostaje
bilo
kakva
legitimacija.
Ponovo,
Milenkovic
nam
uskracuje
navodenje
normi
koje
su
važile
u
ovim
slucajevim
pre
11.
septembra.
Uzmimo
za
primer
agresiju
NATO-a
na
SRJ,
koju
mnogi
pravni
teoreticari
i
strucnjaci
smatraju
presedanom
u
posleratnoj
istoriji.
Ne
samo
da
u
tom
slucaju
nisu
važile
norme
medunarodnog
prava,
formulisane
u
Povelji
UN,
nego
su
zemlje
NATO-a
prekršile
ustave
vlastitih
država,
pa
cak
i
sam
Statut
NATO-a.
Milenkovic
tvrdi
da
"terorizam
menja
pravila
igre
pri
cemu
se
on
sam
ne
drži
sopstvenih
pravila
igre".
Ergo,
SAD
i
NATO
su
teroristi.
U
toj
strahovitoj
agresiji
poginuo
je
gotovo
isti
broj
ljudi
kao
i
u
napadima
na
Njujork
i
Vašington,
a
materijalna
šteta
je
nesrazmerno
veca,
obzirom
na
odnos
razvijenosti
SRJ
i
SAD.
Ne
tražim
od
Milenkovica
da
se
ovim
slucajem
pozabavi
iz
nekakvog
osecanja
patriotizma,
vec
iz
razloga
teorijske
nepristrasnosti,
odnosno
objektivnosti.
No,
dobro,
terorizam
se
u
pretecem
obliku
"najednom
pojavio"
nakon
11.
septembra.
Medutim,
kako
se
ovo
može
reci
ako
se
prethodno
tvrdi
da
je
"Amerika
krenula
u
potragu
za
idealnim
neprijateljem"?
U
tom
slucaju
se
ono
što
Amerika
naziva
terorizmom
nije
iznenada
i
nekako
sasvim
spolja
pojavilo,
kao
anticki
deus
ex
machina.
Pravilno
je
reci
da
je
Amerika
u
toj
potrazi
zapravo
proizvela
neprijatelja.
On,
u
njenim
ocima,
nije
nimalo
neodreden
i
neuhvatljiv,
kako
misli
Milenkovic
-
to
su
sve
one
zemlje
i
narodi
koji
se
suprotstavljaju
americkoj
hegemonij
i
koji
su,
sa
njene
strane,
nazvani
"osovinom
zla",
u
skladu
sa
prirodom
svake
imperije
da
svoju
moc
razumeva
u
manihejskim
kategorijama.
Bušovo
uverenje
"ko
nije
s
nama,
taj
je
protiv
nas"
samo
je
izraz
takvog
nacina
mišljenja,
koje
odaje
destruktivnu
svezu
straha,
sumnje
i
agresivnosti.
Istog
dana
kada
su
izvršeni
napadi
na
Njujork
i
Vašington,
americka
administracija
je
pronašla
krivca
u
Osami
Bin
Ladenu,
a
nedugo
zatim
je
pocela
da
govori
o
"osovini
zla".
Pitamo
se
otkuda
takva
brzina
u
pronalaženju
krivaca
za
sve
nesrece
ovog
sveta.
Pa
otuda
što
ih
je
sama
Amerika
proizvela,
tako
da
se
u
strogom
smislu
ne
može
reci
ni
da
ih
je
"pronašla".
S
druge
strane,
u
skladu
sa
predstavom
o
istorijskoj
dinamici
kakvu
servira
CNN
ili
BBC,
za
Milenkovica
je
dogadaj
od
11.
septembra
u
pravom
smislu
puki
dogadaj,
nekakav
iznenadan
prelom
u
dotadašnjem
kontinuitetu
stabilnosti
i
poštovanja
pravnih
i
obicajnih
normi.
Hipoteza
da
je
rec
o
reakciji
na
dotadašnju
americku
spoljno-politicku
aktivnost,
u
skladu
sa
ustaljenim
zamenjivanjem
teza,
verovatno
bi
se
a
priori
odbacila
kao
nešto
što
opravdava
pogibiju
velikog
broja
nedužnih
ljudi.
Ali,
šta
onda
sa
stradanjima
nedužnih
ljudi
u
Avganistanu
-
zašto
bi
oni
bili
manje
ljudi
i
svedeni
na
status
"kolateralnog
ucinka
borbe
protiv
terorizma".
Možda
zato
što
su
srušili
Bude?
Ali,
i
Amerika
je
rušila
verske
spomenike
drugih
naroda
u
svojim
agresivnim
"intervencijama".
Stoga,
uprkos
tome
što
imam
razumevanja
za
Milenkoviceva
verska
osecanja,
mislim
da
nas
ovakva
vrsta
analize
ne
bi
daleko
odvela.
Jedino
što
jedan
analiticar
društveno-politickih
zbivanja
treba
i
mora
da
cini
jeste
da
razmotri
njihov
determinacijski
sklop,
u
kojoj
meri
su
neka
delovanja
bila
izazvana
ili
podstaknuta
nekim
drugim
delovanjima.
A
Milenkovic
pretenduje
da
bude
takav
analiticar.
Onda,
šta
je
sa
navedenom
hipotezom?
Milenkovic
dalje
pretenduje
da
se
bavi
pojmovima
subjektiviteta,
gradanina,
suvereniteta
i
slicnim
fundamentalnim
kategorijama
politicke
filozofije.
On
spominje
"tradicionalni
subjektivitet"
i
kaže
da
taj
pojam
podrazumeva
"price
o
naciji,
price
o
suverenitetu".
Po
njemu,
"mi
zaista
možemo
bez
toga".
Ne
ulazeci
dublje
u
razmatranje
ovih
kategorija,
odmah
je
uocljivo
pitanje
u
kojem
smislu
je
kod
"prica
o
naciji"
i
"prica
o
suverenitetu"
rec
o
"tradicionalnom"
subjektivitetu,
ma
šta
to
znacilo.
Ako
se
pode
od
ustaljene
podele
tradicionalno-moderno,
onda
su
pojmovi
nacije
i
suvereniteta
vezani
upravo
za
konstiuisanje
moderne
politicke
subjektivnosti,
za
iskustvo
Americke
i
Francuske
revolucije.
A
možda
se
za
Milenkovicev
pogled
sa
postmodernih
visina
moderno
vec
odavno
srozalo
na
tradicionalno
i
možda
"mi
zaista
možemo
bez
toga".
Amerika,
koliko
vidimo,
još
uvek
ne
može
bez
toga
i
grcevito
se
drži
svoje
nacije
i
njenog
suvereniteta
u
svakom
medunarodnom
pitanju.
Milenkovic
pokazuje
u
ovoj
prilici
hrabrost
i
protivi
se
mocnoj
zemlji
u
pogledu
koje
inace
gaji
iskrene
simpatije.
Medutim,
koji
smo
to
onda
"mi",
i
da
li
u
ovom
postmodernom
zanosu
uspevamo
da
se
ne
survamo
u
"tradicionalni"
subjektivitet?
Da
li
smo
to
mi
koji
još
nismo
stekli
status
nacije,
dakle
potlaceni
i
potcinjeni
podanici
jednog
feudalno-monarhistickog
poretka,
ili
neki
gradani
koji,
opet,
nisu
gradani
u
modernom
smsilu?
Što
se
tice
prvog,
možda
Milenkovic
i
njemu
slicni
može
da
prihvati
takav
položaj,
ali
to
je
sasvim
sigurno
neprihvatljivo
za
mene
i
one
koji
odbijaju
postmoderni
povratak
u
premoderno.
Naime,
takvo
subjektiviranje
u
kojem
sebe
svodim
na
puki
objekt
potcinjenosti,
protivno
je
celokupnom
modernom
istorijskom
razvoju
u
kojem
se
odvija
borba
za
slobodu.
Što
se
tice
drugog,
nejasno
je
o
kakvom
pojmu
gradanina
je
rec.
Jedino
što
Milenkovic
navodi
jesu
moderna
odredenja
ovog
pojma.
On
spominje
Deridin
stav
koji
ukazuje
upravo
na
vezu
izmedu
gradanina
i
Francuske
revolucije.
Tek
u
njoj
je
došlo
do
politicke
emancipacije,
što
je
pretpostavlaljo
borbu
protiv
dotadašnjeg
dominantnog
društvenog
sklopa,
uz
koju
dolazi
i
"krv
do
kolena".
Ta
prolivena
krv
svedocanstvo
je
borbe
za
nešto
znacajno
i
veliko,
za
suverenitet
koji
nam
omogucava
da
smo
mi,
kao
gradani,
vlastiti
zakonodavci,
a
ne
da
nam
se
zakoni
namecu
od
strane
monarha,
ili
danas,
organizacija
koje
u
našoj
politickoj
zajednici
nisu
uopšte
legitimisane
i
ciji
nismo
ni
clanovi.
I
upravo
je
suprotstavljanje
Iracana
ultimatumima
SAD,
slicno
našem
otporu
agresiji
NATO-a,
odbrana
tog
gradanskog
suvereniteta,
onih
emancipatorskih
potencijala
modernog
doba
od
cijeg
su
univerzalnog
priznanja
odustale
današnje
velike
sile,
a
time
i
od
vlastitih
idejnih
osnova
koje
su
ocuvane
još
samo
u
ceremonijalnom
obliku.
Amerikanci
obeležavaju
Dan
nezavisnosti,
a
Francuzi
Dan
republike,
klanjaju
se
svojim
zastavama
i
pevaju
svoju
himnu,
dok
to
u
autenticnom
obliku
ne
sme
da
važi
za
one
ciji
nezavisnost
i
suverenitet
moraju
da
se
eliminišu
zarad
stavljanja
pod
kontrolu
SAD,
EU
ili
NATO.
Stoga
Milenkovic
može
da
kaže
za
sebe
i
njemu
slicne
da
nisu
još
postali
gradani
-
on
je
sam
svestan
cene
koja
se
mora
platiti
da
bi
se
stekao
gradanski
status.
Ali,
nema
pravo
da
taj
status
odrice
ljudima
u
Iraku
i
da
govori
da
su
oni
"naprosto
biološke
jedinke",
kada
su
oni
spremni
da
proliju
onu
"krv
do
kolena"
kako
bi
odbranili
svoj
suverenitet,
pravo
da
se
pitaju
i
odlucuju
o
vlastitom
životu,
bez
lažnih
i
mocnih
tutora
sa
strane.
Milenkovicu
bi
bolje
bilo
da
se
potrudi
da
postane
covek,
odnosno
da
hoda
uspravno
(Bloh),
što
u
istinskom
smislu
znaci
da
bude
gradanin,
umesto
što
u
gmizecem
položaju
nekakve
biološke
jedinke
prebacuje
onima
koji
ne
žele
da
im
se
kicma
ponovo
savije
da
su
"biološke
jedinke".
On
misli
da
ce
manje
biti
rob
ako
vidi
one
koji
još
uvek
nisu
robovi
kako
potpadaju
pod
vlast
razuzdanog
gospodara.
Šta
bi
drugo
trebalo
da
znaci
pomisao
da
se
gradanska
subjektivnost,
odnosno
demokratija,
"dobija
na
tenkovima"?
Kao
prvo,
subjektivnost
i
demokratija,
kao
što
smo
videli,
ne
mogu
se
dobiti,
vec
samo
zadobiti,
i
to
putem
teške
i
iscrpljujuce
borbe
protiv
vladajucih
i
nametnutih
klika.
Kao
drugo,
nije
mi
jasno
o
kakvoj
se
subjektivnosti
i
demokratiji
radi
u
okupiranoj
zemlji,
gde
smo
svedeni
na
objekt
upravljanja
i
gde
ne
vlada
narod
vec
okupator
uz
pomoc
svojih
tenkova.
Milenkoviceva
agresivnost
spram
svega
što
hoda
uspravno
dostiže
vrhunac
u
tvrdnji
da
bi
ljudi
u
Iraku
"prethodno
trebalo
da
prežive
americko
bombardovanje
da
bi
se
uopšte
bilo
šta
o
njima
govorilo".
Nije
li
ovo
otvoreni
"govor
mržnje"
i
huškanje
na
rat?
Kako
bi
prikrio
ovo
poslednje,
Milenkovic
se
na
kraju
ustremljuje
na
"ljude
koji
hodaju
medu
nama
a
koji
su
ubijali
u
Srebrenici
ili
ne
znam
vec
gde
u
Hrvatskoj
ili
Bosni",
i
predlaže
da
ih
"prvo
pohvatamo
pa
razrešimo
odnose
sa
njima".
Ovo
mi
zvuci
da
Milenkovic,
kao
ljubitelj
Amerike,
zagovara
obnavljanje
metode
linca
od
kojeg
ce
stradati
svi
oni
za
koje
je
neko
proturio
da
su
"ratni
zlocinci",
slicno
onim
nesrecnicima
koje
prvo
hapse
ili
ubijaju,
a
onda
utvrduju
da
se
radi
o
(kolateralnoj)
grešci.
Problem
sa
Milenkovicem
i
njemu
slicnima
je
što
oni
samo
mniju
da
postoje
ljudi
"medu
nama"
koji
su
pocinili
neke
zlocine,
ali
ne
znaju
da
im
navedu
imena,
ili
ako
to
znaju,
uglavnom
se
ispostavi
da
je
bilo
reci
samo
o
njihovim
mnenjima.
Na
srecu,
ova
mnenja
nisu
opšteprihvacena,
tako
da
smo,
bar
za
sada,
bezbedni
od
pojava
linca.
Zaista
razumem
Milenkovicevu
tugu
zbog
rušenja
Budinih
statua.
Onaj
Buda
je
stajao
uspravno.
A
svako
tuguje
za
onim
što
nije.
hronika
vesti (arhiva)