Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

KOMENTARI

Đorđe Jončić: Prikaz knjige Biljane Plavšić "Svedočim" (I i II), Trioprint, banjaluka 2005. - drugi deo teksta

   

 

Đorđe Jončić

Prikaz knjige BILJANA PLAVŠIĆ: „SVEDOČIM“ (KNJIGA 1. i KNJIGA 2.), TRIOPRINT, Banjaluka, 2005.

- drugi deo teksta

Biljana Plavšić je bila antikomunista, želela je da Jugoslavija postane deo Evrope, a ne deo jednog političkog bloka. Osim toga, bila je pobožna i išla u crkvu. Studirala je biologiju u Zagrebu, a nakon studija počela da radi kao asistent na Sarajevskom univerzitetu. Iako nije   bila član Saveza komunista, sredinom 80-ih izabrana je za predsednika Komisije za nauku SR BiH i za dekana Prirodno-matematičkog fakulteta u Sarajevu. Uticala je na izbor Nenada Kecmanovića za rektora Univerziteta 1987. godine. Argument koji je tom prilikom odlučio bio je nacionalni ključ - rektor je postao čovek srpske nacionalnosti. Protivnici organizuju partijske sastanke i proglašavaju novoizabranog rektora „britanskim špijunom“. I Socijalistički savez radnog naroda raspravljao je o rektoru „špijunu“ i „državnom neprijatelju“. Na kraju, Kecmanović je ostao rektor, a Biljana Plavšić dekan. Na Dečjoj klinici 1986. umrlo je prvo sedam beba, a potom još toliko. Prirodno-matematički fakultet raspolagao je elektronskim mikroskopom pomoću kojeg je ustanovljeno da se radilo o zarazi jednim virusom. Biljana Plavšić je izolovala virus u crevima jedne od sestara koja se upravo vratila iz Libije i koja nije prošla rutinsku kontrolu. Ministarstvo zdravlja saopštilo je javnosti da su umrle samo četiri bebe. Izveštaj Biljane Plavšić obelodanio je smrt četrnaest beba, što je dovelo do oštre reakcije i sukoba s ministrom, dok je ona verovala da su ovakve pojave vezane samo za komunistički režim.

         „Što se tiče Jugoslavije u to vreme, nikad nisam mogla ni pomisliti da će jugoslovenski narodi (jugoslovenski političari, primedba autora) rušiti svoju državu. Režim da, ali ne nikako državu. Naivno sam mislila da će demokratija rešiti međunacionalne, ali i druge probleme...“ (Biljana Plavšić, „Svedočim“, knjiga 1, Trioprint, Banja Luka, 2005, str. 20).

        Godina 1990, godina višestranačkih izbora.

        U prvoj polovini 1990. nastaju dve stranke. Najpre Hrvatska demokratska zajednica – HDZ, ogranak stranke HDZ iz Hrvatske, potom i Stranka demokratske akcije – SDA sa Alijom Izetbegovićem kao predsednikom. Osim njih, nastale su još dve – Stranka reformista predsednika jugoslovenske vlade Ante Markovića i UJDI, stranka intelektualaca. Osim SDA, oformljena je još jedna muslimanska partija, takozvana Bošnjačka partija, na čijem čelu su stajali Adil Zulfikarpašić i Muhamed Filipović. U to vreme osnovana je i jedna srpska partija u Hrvatskoj – Srpska demokratska stranka SDS, na čijem je čelu bio dr Jovan Rašković. Osnivačka skupština Srpske demokratske stranke u BiH održana je 12. jula 1990. u Sarajevu. Biljana Plavšić je prisustvovala. Na ovoj skupštini prvi put je videla većinu ljudi koji će biti izabrani u rukovodstvo stranke. Na primer, dr Radovana Karadžića, za koga ranije nikad nije čula, a koji je izabran za predsednika stranke. O njemu Biljana Plavšić piše da je bio umišljen da zna sve, neskroman, tipičan skorojević. Prisutni su bili i Jovan Rašković i Alija Izetbegović, koji se pre uspostavljanja muslimanske nacije (1972) izjašnjavao kao Srbin. Kada ga je komunistička vlast BiH 1984. optužila za fundamentalizam, srpski intelektualci, među njima i Dobrica Ćosić, ustali su u njegovu odbranu.

        Posle osnivačke skupštine SDS-a Biljana je provela odmor u Dubrovniku, gde je pratila direktan prenos iz Sabora Hrvatske. Ovaj sabor je proglasio srpski narod u Hrvatskoj manjinom, a usledili su i žestoki napadi na Srbiju i Beograd. Septembra 1990. ugledni profesor Nikola Koljević poziva Biljanu Plavšić da prisustvuje sastanku Saveta Srpske demokratske stranke (savetodavno telo). Kasnije, kada je formirana muslimansko-hrvatska koalicija, ovaj savet se bavio odnosima među nacijama, odnosno među partijama. Problem je nastao nakon formiranja novih stranaka. Postavilo se pitanje kako uspostaviti sistem koji bi funkcionisao kao što je to bilo dok nisu postojale stranke. I predsednik stranke Radovan Karadžić dolazio je na sastanke Saveta.

        „Smatrala sam da ono što svi zajedno hoćemo da postignemo, a to je promena (komunističkog) režima, demokratizacija društva, rešavanje međunacionalnih odnosa demokratskim putem, da sve to prevazilazi okvire jedne stranke, to se tiče celog srpskog naroda, ali i druga dva naroda i svih građana BiH i Jugoslavije. Očekivala sam da vodeći ljudi u druge dve nacionalne stranke imaju isto mišljenje u vezi sa tako krupnim pitanjima i da bi ih zajedno trebalo rešavati. Drugi to nisu uopšte hteli. Imali su druge ciljeve, što se vrlo brzo i pokazalo. I u tome sam bila naivna ” („Svedočim“, knjiga 1, str. 36).

           Biljana Plavšić i Nikola Koljević predloženi su za članove Predsedništva BiH oktobra 1990. Srpski kandidat iz Stranke reformista bio je i Nenad Kecmanović. Konačni rezultati glasanja pokazali su malu prednost Koljevića, koji je postao, pored Biljane Plavšić, drugi član Predsedništva BiH. Posle izbora Biljana Plavšić se srela sa Fikretom Abdićem (afera „Agrokomerc“), Stjepanom Kljujićem (vođa HDZ-a) i Ejupom Ganićem (muslimanski predstavnik).

           Izbori u Bosni i Hercegovini održani su novembra 1990. Srpska SDS, muslimanska SDA i hrvatska HDZ pobedile su na tim izborima. Više od 90 odsto Srba glasalo je za SDA. „Milom bogu hvala. Srbi su se definitivno otkačili od KP (Komunističke partije)“ (str. 49). Te tri stranke su na početku bile u koaliciji i njihova rukovodstva su redovno održavala međustranačke sastanke. Biljana Plavšić je smatrala da će se, kada se uspostave republičke institucije, smanjiti značaj stranaka. Kasnije je došlo do sukoba između SDS-a i druge dve koalicione stranke – SDA i HDZ, što je paralisalo rad institucija. Nastala je beznadežna situacija. “ Ranije je bila jedna partija i jedan CK, sada su tri partije i tri CK“, navodi Biljana (str. 45).

           Između tri stranke dogovoreno je da predsednik Skupštine bude iz SDS-a, premijer iz HDZ-a, a predsednik Predsedništva BiH – SDA. Po broju glasova, predsednik SDA trebalo je da postane Fikret Abdić, ali su u SDA dogovorili da predsednik bude Alija Izetbegović. „Ubrzo se pokazalo da je to fatalna greška jer je na taj način BiH zakoračila na put konflikta, međunacionalnih sukobljavanja i fundamentalizma. Više puta u istoriji, pa i u ovom slučaju, potvrdilo se da od jednog čoveka zavisi sudbina naroda, države, celog regiona. Da je Fikret Abdić bio predsednik BiH, sve bi išlo nekim drugim putem, sigurno ne ovim pogubnim koji je vodio Alija Izetbegović“ (str. 50). Za Momčila Krajišnika, predsednika Skupštine BiH, Biljana Plavšić kaže da je bio čovek koji je vukao sve konce u SDS-u i da je mnogo puta on bio prvi, a predsednik stranke SDS Radovan Karadžić drugi, i da su njih dvojica odlučivali o svemu. Za Krajišnika još kaže da je bio „opasan i po život ako mu se neko ispreči na putu“. Biljana je boravila na Palama, sedištu srpske stranke, nekih pola godine 1992. U Beogradu je boravila od 1993. do sredine 1994. godine (u vremenu kada je Slobodan Milošević uveo sankcije Srbima u BiH), a potom prešla u Banja Luku. „Pa i kada sam bila na Palama, nikad nisam prisustvovala nekim dogovorima u užem krugu ili nekim nezvaničnim ali važnim sastancima, kojih je bilo, ali bez mene“ (str. 51).

        Decembra 1990, pre prvog zasedanja Skupštine BiH, održan je sastanak novog i starog prethodnog skupštinskog rukovodstva. Prisustvovali su i predstavnici novih parlamentarnih stranaka. Razgovaralo se o proceduri. Karadžić je tražio da Skupština BiH bude dvodomna, sastavljena od Veća građana i Veća naroda. Međunacionalni problemi moraju da se rasprave u Veću naroda, a odluke moraju da se donose u Veću naroda, i to konsenzusom. Muslimanski i hrvatski predstavnici izjasnili su se protiv srpskog predloga i predložili su formiranje Komisije za nacionalnu ravnopravnost pri Veću naroda. „Tada niko od prisutnih Srba nije mogao ni pomisliti da je ovo samo početak i da će taj način glasanja, preglasavanja, koji je prvi put javno demonstriran, dovesti do tragičnih događaja i proizvesti rat u BiH“ (str. 52). Inauguralna skupština održana je decembra 1990. Pripremni sastanak za skupštinsko zasedanje i sporenja oko teksta zakletve (tekst je trebalo da odražava ustavni status BiH kao republike u sastavu SFRJ) pred početak inauguracije ukazivali su na razmimoilaženja u osnovnim pitanjima. „Nisam ni tada, kao ni sada, mogla da shvatim da zakletva bude odraz nečijih želja, ili ovo mi se sviđa, a ovo ne, pa daj da to izbacimo“ (str. 52). Problem se pojavio pred sâm početak zasedanja. „Nije da oni koji su želeli tekst neusklađen sa Ustavom nisu znali to unapred, ali su želeli da to u poslednjem trenutku pod pritiskom menjaju. Tako nešto moglo je izaći samo iz Alijine (Izetbegovićeve) glave. Još mu nismo bili vični, ali već tada je to bio deo njegove lukave strategije“ (str. 53).

        O Izetbegoviću Biljana Plavšić piše: „Radi se o izuzetno prepredenom, beskrupuloznom fanatiku, kojeg je i njegov saborac Sefer Halilović dobro opisao u knjizi 'Lukava strategija'. I ja sam u početku, kao uostalom većina, mislila da Alija Izetbegović zaslužuje poštovanje, ne samo kao predsednik nego prvenstveno kao čovek. U početku sam posumnjala i u tačnost informacija koje sam čula o njemu. Ipak je lukavstvo ono što je dominantno kod njega i funkcioniše na svim nivoima oficijelne i neoficijelne komunikacije. Ne znam kome bih dala prednost u tome, njemu ili Momiru Krajišniku... Sličnost po lukavstvu – Alija Izetbegović je bio u prednosti što je mogao da zavara, a siromah Momo, verovatno zbog one obrve ( „oči se ne mogu sagledati od obrva, bolje rečeno, jedne obrve koja se iznad očiju nadvila kao streha“), kao da je unapred upozoravao – čuvaj me se“ (str. 54).

        Nakon inaugurisanja Skupštine BiH, članovi Predsedništva – njih sedmoro (po dva iz svakog od tri naroda i jedan ispred Jugoslovena) – pristupili su izboru rotacionog predsednika Predsedništva. Bilo je dogovoreno da prvi bude Musliman. Fikret Abdić je prvi govorio. On je rekao koliko je on glasova dobio, a koliko Izetbegović (Abdić daleko ispred, daleko više). Na kraju je čestitao Izetbegoviću: „Eto Alija, ja sam mlađi, biće vremena za mene, ali ga ti nemaš“ (str. 55). Biljana Plavšić:   „... a mi nismo bili ni svesni kolika je greška učinjena u tom trenutku, greška sa tragičnim posledicama za celu zemlju“ (str. 55).

        Prva sednica Predsedništva BiH održana je u drugoj polovini decembra 1990. Predsednik Saveta za odbranu postao je po funkciji predsednik Predsedništva – Izetbegović. Biljana Plavšić rukovodila je Savetom za zaštitu ustavnog poretka. Do juna 1991. održano je osam sednica ovog saveta, a članovi koji su bili u obavezi da prisustvuju sednicama bili su ministar policije (Musliman Alija Delimustafić), ministar odbrane (Hrvat Jerko Doko), predstavnik Vlade i Skupštine i šef državne bezbednosti. Od juna 1991. raspravljano je o unošenju oružja iz Hrvatske i upadu diverzantskih grupa iz Hrvatske. Počinioci su uhvaćeni i zaplenjeno je nekoliko kamiona oružja. To je trebalo da bude i na Savetu odbrane, ali taj savet u drugoj polovini 1991. nije sazivao Alija Izetbegović. Biljana Plavšić nije više bila u mogućnosti da saziva Savet za zaštitu ustavnog poretka pošto su je u tome onemogućili ministar policije Delimustafić i ministar odbrane Doko. “ Ja sam bila zabrinuta zbog namerne opstrukcije rada Saveta u tom vremenu kada je Ustav svakodnevno kršen. Kasnije se pokazalo da to nije bez svog smisla. Sve je to bila uvertira za totalno bezvlašće i nezakonito delovanje, koje je nastupilo (od) 15. oktobra 1991“ (str. 56). „Neki su u budućem haosu, koji se sredinom 1991. mogao nazirati, videli dobru šansu za ostvarivanje svojih ličnih materijalnih interesa... O opstrukciji Saveta obaveštavala sam Predsedništvo i tražila od predsednika Predsedništva (Izetbegovića) da ga sazove, ali on je bio potpuno indiferentan. Sekretar Saveta za odbranu rekao mi je da istu ravnodušnost pokazuje kada je u pitanju upravo Savet, kojeg je on (Izetbegović) vodio. Izbegavao je sastanke te institucije jer sigurno da je i njemu, Izetbegoviću, bilo paradoksalno da je na čelu Saveta odbrane BiH, a ilegalno učestvuje u organizaciji Patriotske lige, (muslimanske) paravojne formacije koja je imala svoju promociju u drugoj polovini 1991. Tako je prvi čovek BiH, predsednik Predsedništva, rušio ustavni poredak Republike na čijem je čelu ” (str. 57).

        U novembru 1990. održani su republički izbori, a od januara 1991. funkcionisale su sve republičke institucije. Biljana Plavšić je, kao član Predsedništva BiH, redovno učestvovala u radu tog tela. Međutim, hrvatski predstavnik Kljujić je skoro redovno posle uvodnih reči predsednika (Izetbegovića) napuštao sednicu govoreći: “ Predsedniče, neka bude kako ti kažeš, imaš moj glas“ (str. 61). Srpski predstavnik Nikola Koljević često nije dolazio na sednice, o čemu Biljanu Plavšić nije obaveštavao. Na sednicama Saveta sve češće se raspravljalo o Jugoslaviji federalnog, konfederalnog ili asimetričnog uređenja. Zaključci Predsedništva često su izglasavani preglasavanjem srpskih predstavnika, i to od muslimansko-hrvatske koalicije.

         Prva poseta inostranstvu Alije Izetbegovića, u svojstvu predsednika Predsedništva, bila je poseta predsedniku Austrije Kurtu Valdhajmu, političaru koga su svi svetski državnici izbegavali zbog njegove nacističke prošlosti. Valdhajm je učestvovao u Drugom svetskom ratu i na području Jugoslavije. Biljana Plavšić je o toj poseti saznala iz novina. Nakon Austrije, Izetbegović je posetio Vatikan. “ Dakle, nijednog trena, makar u početku, nije vodio računa kako će to prihvatiti Srbi, a njih je 32%... Taj se nikad nije osvrtao na to, a i nije imao neke teškoće zbog toga. Od samog početka postavio se kao da je predsednik samo Muslimana, a BiH je njihova i samo njihova država“ (str. 63). Kasnije je trebalo da otputuje u Libiju. Biljana Plavšić o tome piše: „Još danas ne znam da li je uopšte bio u Libiji. Mediji su objavili da je u Turskoj, a posle nekoliko dana našao se u Teheranu“ (str. 63). Sa tih putovanja, ali i iz Sarajeva, na početku 1991. on poručuje narodima BiH „zabrinjavajuće“ i „užasavajuće“ poruke. U intervjuu za sarajevsku televizijsku stanicu 10. aprila 1991. Izetbegović je rekao: „Ili će biti kako Muslimani kažu, ili nema dogovora... Desetine hiljada mladih Muslimana spremno je da brani BiH najstrašnijim terorizmom“ (str. 63). Na pitanje novinara „Ekspres politike“ iz Beograda da li među Muslimanima ima fundamentalizma, Izetbegović je odgovorio: „Ako sada nema fundamentalizma, ne znači da ga neće biti. U slobodnoj i suverenoj BiH neće ga biti. Ali, ako nekome padne na pamet da je porobi, onda ne da će biti fundamentalizma, već će biti terorizma kome se neće znati kraj, biće ga u velikim razmerama“ (str. 64). A 24. juna 1991. u Beču Alija Izetbegović dao je intervju listu „Profil“ gde je rekao: „Mi Muslimani ćemo se boriti. U BiH živi dva miliona Muslimana, ova dva ostala naroda, Srbi i Hrvati, nisu dovoljno brojni (međutim, zajedno Srba i Hrvata je u to vreme bilo više nego Muslimana) da bi mogli da nas progutaju ” (str. 64). Biljana Plavšić komentariše: „Očito je da ružni izrazi potiču od ružnih misli... Ove izjave prvog čoveka BiH ne samo da su zbunjivale narod nego ni mi u Predsedništvu nismo znali čiji je stav onaj njegov pravi“ (str. 64).

        Pred pravoslavnom crkvom u Sarajevu 1. marta 1992. napadnuti su srpski svatovi. Stari svat je ubijen, a nekoliko ljudi ranjeno. „Ovaj zločin počinili su članovi Patriotske lige“ (str. 119). Biljana Plavšić smatra da je to bila provokacija i da je osamdeset hiljada vojnika te lige čekalo da stupi u akciju. „Imali su u planu i u jednoj noći hapšenje svih viđenijih Srba. Ali, te noći, 1. na 2. mart 1992, Srbi su postavili barikade na prilazu Sarajevu i u samom gradu. Ovo provokatori nisu očekivali. Sledećeg dana pojavile su se muslimanske barikade“ (str. 120). Ubrzo je bio postignut dogovor da barikade budu otklonjene. U to vreme međunarodna zajednica je bila uključena u pregovore o statusu BiH, a aktuelni predlog za razmatranje bio je Kutiljerov plan. Krajem marta 1992. zapaljen je srpski deo sela Sijekovac (kod B. Broda), a ljudi poubijani. „Reč, naziv sela, koja označava početak hajke i ubijanja Srba, paljenje njihove imovine. Pa kada pitaju kada je počelo, neće da čuju i još se ne zna, tamo gde bi moralo da se zna, u Hagu, za Sijekovac. Ali, Sijekovac je posledica one prevare u Skupštini BiH od 15. oktobra 1991. kada je pogažen Ustav, kada je nastalo bezvlašće i haos ” (str. 129).

          Biljana Plavšić je 28. marta 1992, sa još dva člana Predsedništva, Fikretom Abdićem i Borasom (hrvatskim članom Predsedništva), posetila Sijekovac. Podneli su izveštaj, ali je Predsedništvo BiH prešlo preko događaja u Sijekovcu, kao i preko činjenice da se na teritoriji BiH nalaze naoružani ljudi iz Hrvatske. Samo što se vratila iz Sijekovca, Biljana je trebalo da sa Borasom ide za Kupres, odakle su Srbi tražili pomoć. “ To je ostatak Srba iz pokolja u Drugom svetskom ratu, koji je posebno u području Livna, Duvna, Glamoča, Kupresa bio stravičan. Nameravala sam da iza Sijekovca dam ostavku, ali kako da ne odem da vidim te očajnike, da više saznam o situaciji, da porazgovaram sa njima, da sa Borasom pokušam nešto da učinim za njih... A bilo je preteško opet gledati ono čega se iz detinjstva sećam, samo što tada nisam, kao dete, bila okupirana tim, ali sada ta prošlost, pomešana sa ovim što svakodnevno gledam, ne daje mi mira ni danju ni noću... Svakim danom nam nešto pripreme, neki užasan događaj, kojim najavljuju reprizu 1941. godine, a ja sam direktni svedok toga ” (str. 132).

         Na zahtev pukovnika JNA Jankovića, 1. aprila 1992. Biljana Plavšić je pozvala telefonom Arkana koji je bio u Bijeljini. Tamo su bili otputovali Abdić, Doko i Simović (Srbin, potpredsednik Vlade BiH), a ona smatra da ih je, na svoju ruku, uputio Izetbegović. Pukovnik Janković rekao joj je da su zarobljeni i da ona treba da razgovara sa „komandantom“ Arkanom. Biljana Plavšić je zamolila Arkana (o njemu nije nikad ranije čula) da ih pusti, što je on i učinio. Dva dana kasnije, 4. aprila 1992. Biljana, Abdić iz Predsedništva i general Praščević (JNA) putuju za Bijeljinu sa namerom da provere Izetbegovićevu tvrdnju da se tamo navodno sprema “ pokolj“ Muslimana. Pred opštinskom zgradom sačekali su ih vojnici u plavim maskiranim uniformama sa naoružanjem, a njima je komandovao Arkan koji je zagrlio i poljubio Biljanu Plavšić, dok su televizijski novinari sa sarajevske televizije sve to snimili. Na licu mesta saznali su šta se dogodilo. Rečeno im je da je trebalo da se ostvari neki već utvrđeni plan o sprovođenju borbenih akcija na Bijeljinu. Za plan je prvi saznao jedan radio amater, Srbin, koji je obavestio ostale. „Prema tom planu, bolje rečeno Alijinom (Izetbegović) planu, trebalo je prvo zauzeti Bijeljinu, pa zajedno sa ljudima iz Janje, gde je živelo oko 12.000 Muslimana, proširiti vlast na čitavu Semberiju. Oko 50 njihovih boraca već je bilo zauzelo najvažnije strateške punktove u gradu... U Bijeljini je bilo mrtvih, poginulo je 9 do 10 meštana, koji su bili pogođeni gelerima, dok se vodila borba sa onima koji su već bili zauzeli strateške pozicije. Među poginulima bilo je najviše Srba... Osim njih, u borbama su izginuli svi koji su napali Bijeljinu i borili se u sklopu plana zauzimanja Semberije. Njih oko 40. Među njima bilo je i dosta Šiptara (Albanaca). Svi su oni bili naoružani automatima sa zelenom ručkom, na kojoj je pisalo ‘ Made in Croatia'“ (str. 138/139). Bilo je i ljudi koji su se za vreme borbi sklonili kod vojske u kasarnu. Posle posete sve se opet smirilo. Nije bilo progona. O pokolju Muslimana u Semberiji, kako je govorio Izetbegović, „nije bilo govora ni tada niti za vreme rata“. Tek početkom 1994. Muslimani su počeli da napuštaju grad kada su Srbi odlazili iz Tuzle. Pravljeni su i ugovori za zamenu kuća i stanova.

        „Znala sam da Fikret (Abdić) neće lagati, a ono što smo videli i čuli zajedno, o tome jedino možemo da govorimo. Ujutru, u svim sredstvima informisanja bila je samo moja izjava... Abdić je uzbuđen ušao u moj kabinet da protestuje što uopšte nisu nijednu njegovu rečenicu uzeli u obzir... Rekla sam da je to Izetbegović uredio, zato su u Tuzli (na novinarskoj konferenciji posle posete Bijeljini) i postavljena dva odvojena stola (jedan za Biljanu, drugi za Abdića)... Jedini način da Muslimani posumnjaju u istinitost događaja u Bijeljini i mojih izjava, a koje su neprekidno pokrivali slikom kako se ljubim sa Arkanom, jeste onemogućiti da do javnosti dopre i Fikretova (Abdić) izjava... Iz celog konteksta bijeljinske priče došlo je u medije ono što je Alija (Izetbegović) dozvolio, a što se uklapalo u njegov scenario... Konačno je odabrao ključni provokativni događaj da ga prikaže u zemlji i međunarodnoj zajednici kao povod za rat. Nije taj povod onakav kako ga je on zamišljao i nameštao, ali uz naklonost međunarodne zajednice i njeno zatvaranje očiju pred istinom, može proći ” (str. 142). Poslednja sednica Predsedništva, na kojoj su Plavšić i Abdić podneli usmeni izveštaj, održana je 6. aprila 1992. Tog dana međunarodna zajednica priznala je BiH kao državu. Biljana je posle dva dana podnela ostavku na mesto člana Predsedništva.

        Biljana Plavšić piše da je krajem februara ili početkom marta 1992. održano poslednje zasedanje Skupštine BiH, kojem su prisustvovali i lideri parlamentarnih stranaka – Radovan Karadžić, Alija Izetbegović i Stjepan Kljujić. Srpski poslanici su ponovili da se izdvajanje BiH po receptu za Hrvatsku ne može ostvariti pošto u BiH živi 32% Srba i 10% Jugoslovena koji su većinom Srbi. Govorio je i Radovan Karadžić. “ Karadžić apeluje na sve da se zaustavi srljanje u propast i daje do znanja Skupštini da se Srbi ne mogu odreći svojih prava kao konstitutivan narod. Dalje govori, ako dođe do rata, najteže će stradati muslimanski narod. Po njihovoj proceni, Srbi i Hrvati su u boljoj poziciji jer imaju matične drzave. Ovo nije bila nikakva pretnja, ovo je bilo upozorenje i otvaranje očiju onima koji od užarenih emocija nisu bili u stanju da normalno prosuđuju. To odgovorno tvrdim i sada, iako sam kasnije upoznala lošu osobinu Radovanovu (Karadžić) – voli da preti i ucenjuje. Ali, u njegovom govoru u Skupštini toga nije bilo ” (str. 147). Govorio je i Muhamed Čengić, potpredsednik Vlade BiH i potpredsednik SDA, vrlo razložno pitajući poslanike kuda to vodi i šta će biti sa BiH ako se tako nastavi i da li su poslanici svesni svoje odgovornosti. Izetbegović je izašao na govornicu i prekinuo Čengića rečima: „Ko ti je dozvolio da govoriš?“, a potom je izjavio: „Žrtvovaću mir za suverenu Bosnu“ (str. 148). Čengić je jednom kasnije, 1993. godine, ispričao Biljani Plavšić šta mu se desilo iza zasedanja Parlamenta. Život mu je bio u opasnosti, iste večeri otputovao je za Beograd, a onda u Tursku, gde mu je već bila porodica. „Ja sam i pretpostavljala da mu je Alija spremao 'zlatan gajtan'. I on je rekao da je Alija konstantno sprečavao sve mogućnosti da dođe do kompromisa“ (str. 151).

      Srbi su rekli da neće izdvajanje BiH od Jugoslavije, a da u slučaju odvajanja hoće samoopredeljenje. „Ili, ako BiH dobije samostalnost, Srbi će pristati na to, ali da se prethodno izvrši kantonizacija... I mirno rešenje se može postići samo na najavljenoj konferenciji tri nacionalne zajednice. Ta konferencija počela je 21. februara 1992. u Lisabonu. Posrednik je bila Evropska zajednica, koju je predstavljao portugalski diplomata Horhe Kutiljero. Prema ovom planu, buduća BiH biće kantonizovana prema etničkom principu. Ovaj plan su prihvatile sve tri nacionalne zajednice (Izetbegović, Karadžić, Kljujić). Plan je potpisan. Predstavnici sva tri naroda stavili su svoj potpis, a predsednik Predsedništva Alija Izetbegović daje u Lisabonu izjavu za javnost: ‘ Buduća BiH će morati uvažiti etničke razloge u svojoj unutrašnjoj organizaciji'. Nakon nekoliko dana Alija (Izetbegović) je povukao svoj potpis. Zašto i kako? To objašnjava američki ambasador u Beogradu Voren Zimerman. On kaže da je bio nezadovoljan što je potpisan sporazum. Zvao je Izetbegovića i u razgovoru sa njim mogao je zaključiti isto. Odmah je otišao u Sarajevo“ (str. 146). Zimerman je rekao Izetbegoviću da odmah, dok je on još u Sarajevu, povuče svoj potpis. „Eto, našlo se rešenje. Zimerman, odnosno SDA, neće mirno rešenje, hoće sukob, hoće rat“ (str. 146).    

       

 
     
     
 
Copyright by NSPM