Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

PRIKAZI

Prikaz knjige: Norma i odluka - Karl Šmit i njegovi kritičari, Filip Višnjić, Beograd, 2001

   

 

Saša Gajić

Nomos kao temelj odluke i norme u delu Karla Šmita

Jedan od   naizgled najvećih paradoksa savremenih   pravnih i političkih nauka je da je, upravo u vreme trijumfa koncepta liberalne države nad njenim rivalima (kako na polju teorije, tako i real - politike), došlo do ponovnog povećanog interesovanja političkih teoretičara za povratak klasičnog, metafizičkog diskursa (kao npr. u slučaju razlikovanja “politike” i “političkog”) koga je liberalizam “proterao” iz rasprava o državi, pravu i političkom identitetu, a što inače predstavlja   trend   u savremenoj filozofiji koja se umorila i od   egzistencijalizma i od empricizma.

Poklonici Karla Šmita će u ovim tendencijama naći potvrdu o ispravnosti njegovog učenja o političkom, dok će se drugi sa znatiželjom latiti ponovnog proučavanja jednog od najvažnijih i najkontroverznijih teoretičara apsolutne države i protivnika liberalizma.

Karl Šmit je, kao prvorazredni mislilac i autor, u istoriji pravno-politčke misli dvadesetog veka stekao reputaciju “modernog Epimeteja” (“onog koji prekasno saznaje”) tj. poznog teoretičara “aspolutne države” u vremenu njenog isčeznuća, koji, kao nastavljač hobsovske   tradicije u političkoj teoriji, stoji na kraju razvoja misli unutar ove teorijske škole, kao njeni rekapitulator i najreprezentativniji primer vremenski najbliži savremenom trenutku. Put od Hobsa do Šmita kao originalnog mislioca (a ne hobsovskog tumača politike tokom najvećeg dela prošlog veka) zapravo predstavlja kontinuitet misli o modernoj državi od vremena njenog nastanka (XVII vek) kada je živeo Tomas Hobs, do vremena “kraja klasične državnosti” u XX veku o kojoj je nadahnuto pisao Šmit. Posebnu patinu Šmitovom opusu daje njegova “gubinička pozicija” tj. činjenica da je, pošto je bio na strani poraženih u II. Svetskom ratu, i njegovo učenje bilo osuđeno na proskripciju, zaborav i ignorisanje, ili pak egzistiranje na margini.

Međutim, svedoci i pobornici istorijski poraženih koncepcija i pregaženih epoha najčešće bivaju i njihovi nabolji analitičari i tumači (valjda lišeni sujete koju donosi trijumf), koji tragičnošću svoje pozicije i dubinskim otrežnjenjem koje donosi poraz u nasleđe ostavljaju zaključke vredne pažnje i ništa manje vredne prognoze. Setimo se samo Platona (pobornika aristokratskog poretka u vreme trijumfa demosa), Polibija i Ksenofonta (Grka poraženih od strane Rimljana), pa i samog Hobsa kao branioca apsolutizma i nedeljivosti suvereniteta u vreme pobede parlamentarizma….

Delo Karla Šmita pripada korpusu konzervativne misli iz vremena Vajmarske republike, hetorogenom i   teorijski nedovoljno proučenom “Deutche Bewegung”- u čije su idejno jezgro činili “mladokonzervativci” tj. nacionalistička aristokratska inteligencija. Pored Šmita, najuticajnijeg nemarksističkog kritičara liberalizma, isticali su se, okupljeni oko časopisa “Delo” (Tat) i “Prsten” (Ring) Ernst Jinger, Hans Frejer, Ersnt Forsthof, Meler van der Bruk, Ernst Nikiš, kao i renomirani mislioci poput Hajdegera, Mana i Špenglera. Vreme posle “versajske katastrofe” nakon koje je usledio i ekonomski kolaps, među pripadnicima ovih grupa, pa tako i kod samog Šmita,   stvorilo je, u skadu sa ekstremnim situacijama (revolucionarna vrenja i propast tradicionalnih hijerarhijskih vrednosti),   kod njih i ekstremne vidove reakcije. One su u Šmitovom slučaju dovele do zauzimanja pozicije radikalnog i doslednog teoretičara državne suverenosti. Naravno, na formiranje pogleda Karla Šmita doprineli su i narazličitiji uticaji kojima je bio izložen u mladosti, od oduševljenja katoličkom crkvom i njenom organizacijom i stabilnošću, preko usvajanja dela učenja Hobsa i Donoso Korteza od kojih he preuzeo pesimistički antropološki stav i sklonost ka decizionizmu, do uticaja Špenglera, Pareta, Sorela, Makijavelija, Rusoa (u pogledu tumačenja volonte generale ), pa čak i Hegela (dijalektičko tumačenje istorijskog procesa).

Knjiga “Norma i odluka – Karl Šmit i njegovi kritičari” kao zbirka nekoliko ključnih Šmitovih teorijskih radova te njihovih kritika od strane relevantih liberalnih misioca, predstavlja prvi pokušaj da naš čitalac dobije reprezentativan uvid u njegovu teoriju države i politike. Sam   posao pravljenja izbora nije bio nimalo lak, budući da se radi o misliocu čiji je opus obiman i čija su mnoga dela doživela više dopunjenih i izmenjenih izdanja. Uz svaki od njegovih radova stoji i propratni kritički tekst o tim radovima, a ponegde i   dodatna pisma kritičara autoru, tako da je ovaj svojevrsni uvod u Šmitovo delo zapravo podeljen na više polemičkih blokova.

Tako uz “Pojam političkog” stoji kritička recenzija Leo Štrausa koji, osim implikacija Šmitove teorije političkog, ukazuje i na nedoslednosti i protivurečnosti između morala i politike koju Šmit načelno želi da isključi iz sfere političkog, dok sa druge strane donosi moralne sudove (npr. o idealima pacifizma). Uz Šmitovu “Političku teologiju”   data nam je kritika Karla Levita, koja se, doduše, tiče celokupnog Šmitovog dela, pogotovo onog koji se tiče decizionizma kao stavljanja ljudske odluke kao stvaraoca prava iznad pravnog sistema. Opisujući šmitovsku teoriju o romantici koja vrši istorijski prelazak humanističkog morala na prevlast tehničke ekonomije u XIX veku, a potom i političku teologiju kao apologiju izuzetka, Levitov prikaz oslikava suprotstavljenost romantizma i decizionizma, kao i da poreklo ovog drugog koje leži u Kjerkegorovooj tezi o egzistencijalnom misliocu i Marksovom antigrađanskom zahtevu. Treći Šmitov tekst koji je uvršten u ovaj izbor je “Duhovnopovesni položaj današnjeg parlamentarizma”   uz koju je stavljen i autorov kratak osvrt na kritiku Riharda Tome koja je takođe priključena uz ovo delo, a koja poriče Šmitov stav da druge ideje, u prvom redu one racionalne diktature, duhovno jače žive i odmenjuju ideale građanskog sporazumevanja. Tomin stav

je sledeći: on, naime, ukazuje da svaka institucija prolazi kroz metamorfozu svrhe i preobražaj svoje strukture, pa tako i racionalizam parlamentarizma, tako da Šmit greši što kritikuje parlamentarizam u liberalnom vidu, jer svrha njegovog postojanja ne moraju jednom zauvek da budu “romantični ideali” dijaloga, već i drugačiji, pa i realpolitički razlozi, kao npr. pretvaranje parlamentarizma u stranačko i izborno nadmetanje (ili kako kaže “uterivanje u stranku”).   Vrhunac Tomine lucidne rasprave, a povodom Šmita, svakako predstavlja identifikovanje nespojivosti konskeventnog marksizma sa demokratijom i neizbežnost njegovog okretanja trajnoj diktaturi. Četvrti par tekstova čine Šmitova knjiga “Čuvar ustava” i Kelzenova replika, koje u stvari predstavljaju sukob dve vrste mišljenja, decizionističkog i pravno – normativističkog.   U želji poricanja teze da je ustavni sud čuvar ustava (koju zastupa Kelzen), a tvrdeći da je to predsednik sa suverenim, izvorno političkim moćima, a u skadu sa decizionističkim pozicijama, Šmit postavlja tezu da se razlike u mišljenju kao i razlike nosilaca političkog odlučivanja i prava ne mogu sudski rešiti, već se one otklanjaju odozgo, snažnijom političkom vlašću, ili neutralnim trećim koji ne stoji iznad već pored drugih ustavnih vlasti. Peti par tekstova čine Šmitov spis “Legalnost i legitimnost” u kojima on, obrađujući pricipe Vajmarskog ustava, pokušava da dokaže protivurečnosti između mogućnosti opravdanja demokratije i određenih ustavnih elemenata, odnosno prakse njihove primene, i Oto Kirhajmerove “Napomene o legalnosti i legitimnosti” koje pokušavaju da oprovrgnu ili relativizuju Šmitove primedbe na funkcionisanje parlamentarizma i njegove protivurečnosti sa demokratijom.

Ovakav polemički prikaz izbora iz Šmitovog dela je, i po strukturi i po sadržini,   veoma plodotvoran i daje pravi uvid čitaocu u agonalnu dimenziju Šmitovog opusa, koji je uostalom utemeljen na heraklitovskom stavu da je u osnovu ljudskog sveta ugrađena konfrontacija i borba. Kako je Šmit svoj naučni rad gradio upravo na intelektualnom suprotstavljanju   vodećim tokovim moderne političke teorije, polemišući i (u bukvalnom smislu te reči)   vodeći   borbu protiv liberalizma, koji po njemu svojom “neutralizacijom i deopolitizacijom” predstavlja glavnog nosioca propadanja klasične državnosti, ovakav pristup priređivača Šmitovom delu se pokazao kao dobitna kombinacija. I mada se nekome može učiniti da je ovim pristupom “Norma i odluka” izgubila na preglednosti i sistematičnosti, ona zapravo na najbolji način odslikava Šmitov opus koji počiva ne na pravilima nego na izuzecima, ne na opsežnom definisanju već na dinamici procesa, na prednosti odluke u odnosu na normu, kao i na preuzimanju i aktualizaciji delova teorijskih koncepata koje je liberalna misao smatrala prevaziđenim a koji su premenjeni u borbenom protivstavljanju, sve bez i najmanje namere da se napravi sistem pojmova i teza koje će političku zbilju generalizovati i podvesti pod univerzalne kategorije.

***

Najlakši način da se započne kratak opis Šmitovih osnovnih misli je njegov pojam političkog, koji se i našao na početku ovog izbora. Borbeno Šmitovo gledište, koje državu posmatra kao javnu stvar (res publica), odnosno obuhvatno i merodavno političko jednostvo, pokuša da definiše politiku aktivistički (izjednačava politiku i političko delovanje): “Političko delovanje je zapravo razlikovanje između prijatelja i neprijatelja” glasi   njegova čuvena definicija. Na ovo razlikovanje se svode sve političke radnje i motivi. Odustajući od iscrpne definicije, kako primećuje Leo Štraus, pitanje o suštini političkog   je od strane Šmita shvaćeno kao pitanje o specifičnosti političkog, pa ono stoga u najmanju ruku implicira kritiku pojma kulture jer dovodi u pitanje autonomiju pojedinih delova stvarnosti.

Političko područje je samostalno područje između ovih suprotnosti, koje se ne da podvrći pod druge opozite: dobro i zlo (etičko područje), lepo i ružno (estetika), korisno i štetno (ekonomija)…   Polje političkog kao realnu mogućnost (ne nužno i aktualitet) ostavlja konfliknost koja razvrstava ljude na prijatelje i neprijatelje   sa kojim se može stupiti u sukob. Za Šmita političko je primordijalno, jer prethodi državi i transcendira njeno funkcionisanje, a otkriva se kako u trenutku osnivanja države tako i u nepisanoj metafizici ustava, tj. onom drugom, političkom delu ustava (pored državno-pravnog) čime šmitovska ustavna teorija oponira klasičnom kontitucionalizmu.

Šmitov teorijski pristup pokušava da potvrdi isključivo državnu sferu uticaja, kao što je crkva dominantna na prostoru religioznosti, a društvo u ekonomiji. Ovakva “apsolutizacija političkog” državi omogućava opstajanje kao neporecivog arbitra nad difuznim i interesima rascepkanim građanskim društvom, čijim se raznovrsnim antagonizma ne sme dozvoliti da dostignu nivo “političkog”, i time stvore uslovi za građanski rat. Drugim rečima, centralni politički položaj države čini je održavaocem zajednice koji služi da razreši sve probleme, a sva razlikovanja svede na ona unutar postojećeg političkog jednistva. Razlika unutar države je takmičarska (agonalna), a ne prava “politička”. Kada se ovo agonalno “neprijateljstvo” pretvori u pravo, onda sve druge razlike dobijaju politički karakter. Svaka druga suprotnost (verska, ekonomska, etnička…)   može da se pretvori u političku koja ih, ranije ili kasnije, svrstava na prijatelje ili neprijatelje. Političko svrstavanje određuje ozbiljni slučaj, upravo jer je političko jedinstvo merodavno, totalno (ne zato što što je svaka pojava u društvu politička, već zato što može postati politička) i suvereno.

Šmitova politička teorija je dijametralno suprotna liberalističkoj, koje kroz osporavanje političkog (tj. razlikovanje prijatelj – neprijatelj) vodi praksi relativizacije i nepoverenju svim svrstavanjima mimo ličnog interesa. On stoga tvrdi da ne postoji nikakva suštinska liberalna politika, već samo liberalna kritika političkog koja počiva na unutarpolitičkoj borbi protiv državne vlasti, jer liberalizam sem individue i čovečanstva ne priznaje ništa drugo kao političku realnost. Liberalna ideologija i njen pojmovni aparat kreću se između etike i ekonomije, te iz te perspektive nastoje ukinuti “političko” kao merodavnu, podjarmjujuću silu, ne bili ekonomiju (u čijem je fundamentu privatno vlasništvo) postavili kao dominantnu silu u odnosu   na koju se sve druge pojave unutar jedne zajednice razmatraju i   vrednuju. Rat postaje “konkurencija”, polemika “diskusija”, država “društvo”, a moral individualistički, stvar ličnog uverenja, autonoman prema religiji i zajednici.

  Posledice “neutralizacije” političkog koju vrši liberalizam su, prema Šmitu, sledeće. “Depolitizovana” liberalna država ne prestaje biti političkom, već samo odbacuje vrednosti koje su bile osnov za identifikacuju unutar političkog jedinstva, koje doduše i dalje egzistiraju,   kao nevažne, “oslobođene” unutar društva, a koje kriterijume svrstavanja na prijatelja i neprijatelja sada određuje u opsegu između ekonomskog interesa i individualnog morala. Neprijatelj u tom “depolitizovanom” sistemu   ne naziva se više neprijateljem, već   “kršiteljem mira”, koji se stavlja izvan čovečanstva i koji se “poslednjim ratom čovečanstva” mora dovesti u red sa zahtevima unutar liberalističke ekomije i “etike” u skladu sa progresističkom filozofijom istorije.

Tako se u konačnoj analizi, polje političkog pokazuje kao činjenjica egzistencije, koja trancendira norme i stvara suverena dominacijom egistencijalog nad teorijskim i ideološkim, i koja se, kao temelj samog postojanja, ne može izbeći, jer bi čovek prestao da bude čovek ako bi prestao da bude političan. Upravo u   činjenici zamagljivanja političkog i njegovog podjarmljivanja ekonomskim interesima, a koji će ponovo potvrditi neizbežnost političkog svrstavanja u krajnjem slučaju i to još bezuslovnije i bezobzirnije nego pre, Šmit vidi licemernost liberalizma i pacifizma, pogotovo što to svrstavanje obrazlažu zahtevom   pravednošču, koji je istovremeno i zahtev za totalnošću svakog razračunavanja.

U želji da opovrgne neke od najrasprostranjenijih mitova modernog liberalizma, Šmit je proširivao obim svog interesovanja sa polja političkog na sve glavne institute modernog prava, da bi objašnjavajući prirodu države i suvereniteta, postavio svoju modernu decizionističku teoriju. Prihvatajući hobsovsko polazište da autoritas, non veritas facit legem   Šmit je u “Politčkoj teologiji” tvrdio da je “Suveren onaj koji odlučuje o vanrednom stanju” . Uzimajući primere vanrednih situacija te presedana, on je pokušao da dokaže da upravo ovakve situacije u kojima se otkriva suština političkog kao konačnog autoriteta koji ex nihilo stvara pravo (i koje je stoga nadređeno pravnom poretku) ne samo da pokazuju neutemeljenost liberalističkih teorija koji demokratiju shvataju kao depersonalizovanu nomokratiju, već i cele racionalističke moderne tradicije koja smatra da sloboda znači ne zavisiti ni od čega osim zakona. Štaviše, njegov negativan stav koji gradi prema ovom postulatu je izričit. “Po normativizmu kralj, vođa, država i sudije puki su izvrštelji norme; zakon razara konkretni poredak “vladavinom zakona” pri čemu ne vlada više ni poredak, a ni zakon, već gospodari lex-a (oni koji ga stvaraju) podvrgavaju rex-a.”

Pravna država, po Šmitu, predstavlja organizaciju uprave, ali ona nije vlast, već predstavlja vladanje. Šmit vlast pronalazi u stanjima koje po definiciji ne mogu biti predmet pravne odluke donete unapred, pre pojave tog stanja. Ko će presuditi? Zakon daje autoritet, ali kome? To je pitanje suvereniteta, gde je suveren taj koji odlučuje sosptvenom voljom da se kroz (ili iza) postojećih institucija razreši novonastalo stanje i ex nihilo stvori pravo, a što je pojava na koju   liberalističke koncepcije pravne države izbegavaju da daju odgovor, prebacujući ga na polje kompetencija (teorija kontravlasti), odnosno uvođenjem međusobne kontrole između postojećih grana vlasti.

Ovaj problem izuzetnih situacija, prema Šmitu, može se rešiti samo putem odluke kao stvarnog istorijskog događaja, a ne normom kao aistorijskom i trancendentnom idejom.   Polje izuzetaka tako ocrtava ograničenja vladavine prava i otvara nad - pravni prostor u kome se otkriva odluka kao voljni događaj koji predstavlja pravnu osnovu svih pravnih važenja. Za Šmitov decizionizam suverena odluka predstavlja apsolutni početak koji polazi iz normativnog ništa i konkretnog nereda.

Držeći se polaznog stava da su svi pregnanti pojmovi moderne teorije države sekular izovani teološki pojmovi, Šmit je pokušao da razvije teoriju kako su tokom modernog istorijskog marša   od teologije do jurisprudencije svi teorijski pojmovi zapravo vidovi transformisane predstave svemogućeg Boga u vrhovnog zakonodavca. U tom procesu dugom četiri veka, Šmit identifikuje četiri velike etape u promeni egzistencije unutar zapadnog društva, od teološke, preko metafizičke, do etape humanističkog morala i ekonomije. Ovaj razvoj, po Šmitu, takođe označava devijaciju, to jest eliminaciju ideje čuda koja se u jurisprusdenciji otkriva kao problem izuzetka, a koji je fundametalan za njegovo decizionističko poimanje prava i države.

Posmatrajući razvoj moderne države, Šmit je nastavio sa kritikom institucionalne prakse liberalnog parlamentarizma, dokazujući da se ona istorijski nametnula verom u racionalnu diskusiju i otvorenost, a koja je u moderna vremena izgubila početnu snagu i   pretvorila se u partijsku politiku koja preti da, postajući u pravom smislu politička, razori unutardržavni konsenzus i otvori polje razdora koji će postojeće parlamentarne opcije svrstati na prijatelje i neprijatelje i tako otvoriti prostor građanskim sukobima i ratovima. Suprotstavljajući parlamentarizam demokratiji kojoj pripisuje homogenizujuću ulogu, Šmit dokazuje esencijalnu inkompatibilnost između liberalne doktrine podele vlasti i identiteta vlasti i vladanih kao suštine demokratije, te posledično noseću demokratsku snagu modernih vremena vidi u demokratskim diktaturama.   Cilj demokratskih diktatura je da kroz „totalnu državu“ kao metastazu moderne države, spreče da množina politizovanih moći iz društva uđu na isključivo državno polje i održe željeno političko jedinstvo.

Država koju opisuje Šmit svoju egzistenciju ostvaruje u rasponu između odluke i norme. Ona se utemeljuje i brani odlukom, dok živi i funkcioniše normom kao opštim „izvedenim“   pravilom ponašanja za normalno, redovno stanje. Odluka stvara pravni poredak i brani ga, što ne znači da ona pripada samo onom političkom, a norma isključivo samo pravnom. Naprotiv, i odluka je kao i norma, pravo, nomos, a ne zakon. „Nomos, kao ni law, ne znači zakon, pravilo ili normu, nego pravo, koje predstavlja kako normu, tako i odluku, a pre svega poredak.“

***

Upravo iz ovog i ovakvog   Šmitovog   poimanja nomosa kao poretka koji porađa i odluku i normu, proističe i glavna manjkavost izbora iz njegovog dela koji se našao u „Normi i odluci“. Dok su Šmitove oportunističke knjige, pisane tokom tridesetih godina, mada idjeno koherentne sa njegovim fundamentalnim radovima iz perioda Vajmarske republike, izlišne za uvod u Šmitov opus kao vid upodobljavanja njegove originalne političke filozofije (makar samo delimično) tadašnjim pogubnim ideološkim tokovima nemačkog totalitarizma, suštinsko određenje nomosa (koje je dato u delu „Nomos zemlje“) odslikava nam vrednosnu dimenziju političke zajednice koju Šmit teži da odbrani i rodno mesto odluke i norme. Bez ovog poimanja nomosa kao poretka, problematizuju se svi prigovori Šmitovim pravno – politčkim stavovima. Prema ovim prigovorima, kojima je, definišući politiku dinamički, kao svrstavanje, a bez iscrpne „pozitivne“ definicije političkog,   sve krećući se od izuzetaka i od   razlikovanja „prema spolja“, Šmit prenebregao nijanse unutarpolitičkog života i čitavu skalu odnosa približavanja i udaljavanja čije su prijateljstvo i neprijateljstvo dve ekstremne pozicije, on se istovremeno i lišio mogućnosti da   proučavajući ceo dijapazon unutarpolitičkog života upravo sa pozicija decizionizma izvede brojne nove plodotvorne teorijske zaključke.  

U „Nomosu zemlje“, u kojem Šmit pokazuje nomos kao vrednosnu matricu poretka, formu organizacije bića koja ustanovljava harmonične odnose unutar društvenog života, dati su filozofsko - metafizički osnovi njegovog učenja kao jedne zaokružene celine. Njihovim uključivanjem u izbor „Norme i odluke“ ova knjiga bi prekoračila dimenzije pravno - političke polemike i prešla na filozofsko polje, na koga je Šmit kao odvažan, sintetički   mislilac neretko ulazio. Zato nam ostaje da   sačekamo neka od sledećih izdanja Šmitovih knjiga kojima bi u potpunosti bio zaokružen opus ovog „poslednjeg mislioca apsolutne države“ sa čijim se stavovima, naravno, ne moramo slagati, ali koji nam nesumnjivo mogu biti inspirativni da preispitujemo aktuelna učenja o prirodi savremenih političkih zajednica i njihovog funkcionisanja.

LITERATURA:

•  K. Šmit, Pojam politike i ostale rasprave, Matica Hrvatska, 1943

•  Norma i odluka - Karl Šmit i njegovi kritičari, Filip Višnjić, Beograd, 2001

•  Petar   Bojanić, Prijatelj – neprijatelj, Svetovi, 1995

•  T.Kuljić, Teorije o totalitarizmu, Kultura, Beograd, 1983,

1. Mladokozervatici su, pored monarhističkih ideja, zagovarali kritiku liberalizma, moderne kulture i novovekovnog racionalizma. Važno je istaći činjenicu   da mladokonzervativci, i pored individualnih,   po pravilu kratkotrajnih naučnih i stručnih aranžmana za vreme III. Rajha, nikada nisu stopili sa nacističkim pokretom koji je posle 1933. godine   ugušio svaku ideološku alternativu. Još za vreme Vajmarske republike, oni su gajili odbojnost i prezir prema nacistima kao malograđanskom i populističkom pokretu. Iz mladokonzervativnih aristokratskih krugova poteći će jedina ozbiljna pretnja Hitlerovom režimu (Štaunfenbergov atentat iz 1944. godine).

2. „Pojam politike“ K. Šmit, Matica Hrvatska, 1943

3. Karl Šmit, Norma i odluka, Politička teologija, Filip Višnjić, Beograd, 2001, str. 91

4. T.Kuljić ,Teorije o totalitarizmu, Kultura, Beograd, 1983, str.45

5. S. Samardžić, predgovor knjige „ Norma i odluka“, Filip Višnjić, Beograd, 2001

 
     
     
 
Copyright by NSPM