Home
Komentari
Debate
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
Prikazi
Linkovi
   
 

KOMENTARI

   

Ivan Jovanović

Globalizacija. Agumenti protiv (priredili: Džeri Mander, Edvard Goldsmit) CLIO, Beograd 2003.

Spisak autora čije je viđenje globalizacije izloženo u ovoj knjizi: Džeri Mander, Dejvid S. Korten, Helena Norbert Hodž, Martin Kor, Mod Varlou, Heder Džejn Robertson, Ričard Varnet, Džon Kavana, Edvard Goldsmit, Džeremi Rifkin, Koren Lejman i Al Krebs, Endru Kimbrel, Ted Halsted i Kilford Kob, Robert Gudland, Dejvid Moris, Volfgan Saks, Valden Velo, Toni Klark, Vendel Veri, Satiš Kumar, Danijel Imhof, Suzan Miker Louri.

Globalizacija je pojava koja dominantno određuje duh vremena u kome živimo. S tim u vezi postala je predmet velikog interesovanja javnosti, političara ali i intelektualnog sveta. Tako se iskristalisala rasprava na ovu temu, koja je nedvosmisleno podelila pomenute grupacije na dva tabora. Na jednoj strani se nalaze zagovornici globalizacije, a na drugoj njeni protivnici. Ova knjiga ”Globalizacija (argumenti protiv)” nudi pregršt razloga koji upućuju na negativne strane ovog procesa. Naime, priredili su je Džeri Mander i Edvard Goldsmit koji su tako na jednom mestu izložili mišljenja dvadesetak eminentnih naučnika iz oblasti ekonomije, ekologije, sociologije... To je svakako podatak koji potvrđuje kvalitet ove knjige, jer ona na taj način predstavlja punu afirmaciju interdisciplinarnog pristupa koji je neophodan u proučavanju višeznačnog i kompleksnog procesa kakav je proces globalizacije. Sve to je stavljeno u funkciju osnovnog cilja ove knjige koja treba da pokaže i dokaže kako je jedina lepa stvar u priči o globalizaciji činjenica da još nije kasno da se ona zaustavi. Od brojnih “argumenata protiv” interpretiraću nekoliko za koje smatram da na reprezentativan način predstavljaju sadržaj ove interesantne knjige.

Globalizacija je ostavila svoj pečat na gotovo sve sfere društvenog života – ekonomiju, ekologiju, kulturu, rad... Polazeći od ove teze, autori su hteli uputiti na reprekusije ovog procesa u svim ovim oblastima društvenog života.

Kada je reč o ekonomiji autori su orijentisani na demaskiranje nekoliko osnovnih pojmova koji predstavljaju ugaoni kamen globalizacije. U tom smislu Dejvid S. Korten eksplicira značenje slobodnog tržišta. On smatra da tržište samo po sebi nije problem i da Sovjetski Savez predstavlja eklatantan primer pogubnog poduhvata izgradnje privrede bez tržišta. To, međutim, ne znači da između tržišta i slobodnog tržišta ne postoji krucijalna razlika. Stoga se Korten protivi tvrđenju ideologa zasnivanja privrede na načelima slobode za korporacije, jer tvrdi kako su ekonomska teorija i praksa odavno ustanovili da je tržištu potrebna država da bi efikasno funkcionisalo. Uspešne firme se stalno uvećavaju i imaju sve veći monopol, pa je potrebno da se država umeša kako bi ih razbila i povratila konkurentnost. Država, dakle, ima ulogu u održavanju ravnoteže između tržišta i interesa zajednice. To znači da ako je tržište nacionalno, onda mora postojati i snažna nacionalna država. U trenutku proširivanja tržišta van granica države putem privredne globalizacije, koncentracija tržišne moći se neizbežno pomera van okvira države. To je bila suštinska posledica programa Svetske banke i MMF-a za strukturalno prilagođavanje i trgovinskih sporazuma. U krajnjoj instanci upravne odluke se prenose sa državnih rukovodstava na multinacionalne kompanije koje po svojoj prirodi služe interesima svojih bogatih akcionara. Tako ekološke i druge nevolje nisu ono čime bi se društva širom planete mogla baviti. Pritom se ogromna ekonomska moć koncentriše u rukama svega nekoliko svetskih korporacija, čiji dalji rast ničim nije ograničen. Antimonopolističke mere jesu samo jedan od brojnih gubitaka prouzrokovanih globalizacijom. Štaviše, sadašnja politika podstiče firme da se integrišu i postaju sve moćnije kako bi ojačale svoje pozicije na tržištu. Osim toga, Korten ističe da tu postoji i utisak koji zavarava, a to je da brzina otpuštanja radnika stvara predstavu kako moć tih firmi slabi. Časopis Forčen, međutim, navodi da i pored toga što je 500 najmoćnijih firmi otpustilo između 1988. i 1993. godine 4,4 miliona radnika, u istom periodu prodaja je porasla 1,4 puta, nekretnine 2,3 puta, a bonusi generalnih direktora 6,1 put. Dakle, cela priča Kortena upućuje na to da ideja slobodnog tržišta u svojoj pozadini nosi ambiciju neograničenog uvećavanja krupnih korporacija, pri čemu se stvaraju ekološki i mnogi drugi problemi. Upravo na tom mestu vidi se nemoć države i moć multinacionalnih korporacija.

Izvesno je da je ekonomija oblast u kojoj je globalizacija najviše odmakla. Sledstveno tome, autori veliku pažnju pridaju posledicama proisteklim iz te činjenice. Sve one znače neracionalnost, sve veći jaz između bogatih i siromašnih, homogenizaciju kulture u cilju stvaranja potrošačkog duha... To znači obmanu na jednom visokom nivou koji je daleko od opažajnih mogućnosti prosečnog čoveka. Najbolja potvrda ovih reči jeste ingeniozno zapažanje Teda Halsteda i Kilforda Koba. Kao mladi, ali vrlo istaknuti ekonomisti upisali su se u krug onih koji se suprotstavljaju ekonomskim pretpostavkama na osnovu kojih se trenutno meri privredni učinak. Evo kako oni vide neke stvari. Oštro kritikuju bruto nacionalni proizvod (BNP), jer se njime mere pogrešne stvari i zato što dovodi do pogrešnih zaključaka i pogrešne politike. Ministarstvo trgovine SAD četiri puta godišnje iznosi najnovije brojke za BNP, a potom sledi trka među političarima da dođu pre drugih do mikrofona i objasne kako znaju način na koji će povećati BNP brže od svojih protivnika. Pritom se zdravo za gotovo uzima da je BNP sinonim za napredak, da je prikladno i precizno merilo blagostanja.

No, ekonomisti koji su smislili BNP 30-ih godina XX veka nisu predviđali ovakvu njegovu ulogu. Za vreme privredne krize napravljene su prve verzije BNP. Potom je poslužio kao vodič Kejnsovim privrednim rukovodiocima i približio se sadašnjem obliku u vreme II svetskog rata, kada se ulagao veliki napor da se održi proizvodnja. Proizvodnja je u tim okolnostima bila osnovna briga. Sa redovima za hleb i fabrikama koje su stajale u trenutku privredne krize, malo njih je moglo biti zabrinuto za takva pitanja kao što su mogući uticaji koje će proizvodnja imati na staništa i zajednice. Štaviše, takva pitanja ekonomisti nisu tretirali kao svoju brigu.

Drugim rečima, iz vizure multinacionalnih kompanija BNP predstavlja oblik obračuna koji meri “blagostanje” društva isključivo po količini usluga i proizvoda koje ono proizvodi i plaća, a prikriva prave društvene i ekološke troškove zanemarujući vrednost neplaćenog rada porodice i zajednice. Razume se da je jasno zašto ova statistička prevara ide u prilog multinacionalnim kompanijama. Nejasno je zašto štampa i javna interesna zajednica nisu razotkrile BNP.

Poenta je u tome što je upotreba BNP izopačena kao upotreba merila “napretka”. On na više načina iskrivljuje stvarnost:

1) BNP ne uzima u obzir osiromašenje prirodnih resursa (Ako kompanija drvne industrije poseče šumu sekvoja npr., BNP skače u skladu sa tržišnom vrednošću drveta. Ali, on ne uzima u obzir društvene, ekonomske i ekološke troškove uključene u gubitak šume.);

2) Slično tome, BNP gleda na slom porodice i na bolest kao na ekonomske blagodeti (Razvod znači zaradu advokata, troškove selidbe, stvaranje dva domaćinstva namesto nekadašnjeg jednog – a sve to pokazuje se kao porast BNP.);

3) Samo zato što ukupna proizvodnja raste, ne znači da je život svakog od nas bolji. BNP ne uzima u obzir raspodelu prihoda. On je u poslednjih 20 godina u SAD porastao za 55%, ali su stvarne nadnice pale za 14%, dok je vodećih 5% domaćinstava doživelo porast prihoda za 20%.

Moguće je navesti još mnogo primera, ali verujem da su ova tri konteksta izopačenja stvarnosti dovoljno ilustrativna za razumevanje suštine kritike BNP. On je u osnovi merilo ukupne proizvodnje; njime se pretpostavlja da je sve što je proizvedeno po definiciji dobro. To je bilans stanja u koji nisu uključeni troškovi; on ne pravi razliku između troškova i koristi, između proizvodnih i razornih aktivnosti ili između aktivnosti koje su održive i koje to nisu. “To je mašina za računanje koja sabira, a koja ne oduzima.”

Kob i Halsted kao alternativu BNP-u vide PPN (pravi pokazatelj napretka). On etablira mnogo preciznija merila napretka, koja uzimaju u obzir 20-ak aspekata koje BNP ili potpuno zanemaruje ili začudo, stavlja na pozitivnu stranu. Koristeći se ovom proširenom obračunskom lupom, stvarnost biva objektivnije valorizovana.

Ovo zapažanje mi se čini inspirativnim i zbog toga što ostavlja utisak da se pobornici globalne privrede koriste mehanizmima tipičnim za mnoge totalitarne sisteme. Mislim na zamenu teza i u prvom redu na onu duhovitu opasku “statistika naša dika, sve što poželiš naslika”.

Sa ovim izlaganjem o BNP-u kao i sa pričom o slobodnom tržištu ne završava se izlaganje o ekonomiji. No, mislim da su ovi primeri vrlo ilustrativni i upečatljivi.

Iako najznačajnija, ekonomija nije i jedina postojana dimenzija društvenog života u kome je proces globalizacije ostavio svoj trag. Da je ovo jasno i autorima to je nesumnjivo.

Upravo je početak izlaganja o ekonomiji najavio ekologiju kao aspekt koji ne treba ispustiti iz vida kada se analizira globalizacija. Deregulacija kao minimiziranje uloge države u donošenju propisa ima za jedan od primarnih ciljeva da profit multinacionalnih korporacija učini nadređenim u odnosu na životnu sredinu. Globalne klimatske promene, njihove dugoročne posledice kao što su otapanje leda na polovima, nepovoljni uticaj na poljoprivredu i snabdevanje hranom, ili uništenje prirodnih staništa, smanjenje ozonskog omotača, zagađenost okeana, ratovi koji se vode oko resursa kao što su nafta, i možda uskoro, voda – jesu problemi o kojima možemo povremeno čitati ili biti izveštavani s vremena na vreme preko mas-medija. Međutim, mali broj ovih pitanja dovodi se u vezu sa zahtevima globalne privredne ekspanzije, sa povećanjem globalnog transporta, sa prekomernom eksploatacijom sirovina ili sa stilom života koji podrazumeva ogromne količine robe koje korporacije prodaju širom sveta putem televizijske tehnologije. Krajnji rezultat je opustelost. Konkretni podaci govore, da je u poslednjih jedanaest godina bilo sedam najtoplijih godina, da je 35% zemljišta na planeti nepovratno uništeno, da je već uništeno 55% tropskih šuma, najbogatijih svetskih staništa životinjskih i biljnih vrsta.

Nije moguće težiti neograničenom rastu na planeti koja je u svakom smislu ograničena. Najveće kompanije bi trebalo da pogledaju malo dalje od kratkoročnih interesa i shvate da organizam koji se hrani samim sobom nije u stanju večno da traje. Stoga su pojedini ekolozi pisali bezbroj izveštaja pokušavajući da politiku Svetske banke usklade sa principima ekološke privrede, naročito sa ekološkim ograničenjima rasta, ograničenjem resursa i skladištenjem otpadnih materija.

Ni sfera rada kao jedna od centralnih sfera društvenog života nije mogla a da se ne suoči sa uticajem globalne privrede. Džeremi Rifkin, jedan od vodećih filozofa o društvenim i ekološkim uticajima nove tehnologije, u svojoj knjizi “Kraj rada” 1995. opisuje odnos između privredne globalizacije koju prati nova kompjuterska tehnologija (naročito automatizacija) i sumorne budućnosti koja čeka radnike u svim segmentima privrede. Upućuje, takođe i na to da je tehnologija koja se danas koristi za opis industrijske aktivnosti eufemistička. Efikasnost znači zamenu radnika mašinama; konkurentnost znači smanjivanje nadnica kako bi se išlo u korak niskim nadnicama stranih konkurenata... U sva tri ključna sektora zaposlenosti – poljoprivredi, prizvodnji i uslugama – radna snaga se ubrzano zamenjuje mašinama, obećavajući da će do sredine 21. veka celokupna proizvodnja biti automatizovana.

1) Usavršavanje poljoprivrednih kompjuterskih programa doneće veće prinose i smanjiće broj radnika. Zemljoradnici u Izraelu su već uveliko na putu obrađivanja zemlje pomoću robota. Napravljen je ROMPER – robot koji bere lubenice i koji koristi posebne senzore kako bi utvrdio da li je usev zreo za branje. To će pogoditi oko 30.000 ljudi koji su radili taj posao. Isto tako, spoj kompjuterske i biotehnološke revolucije u jedinstven tehnološki kompleks najavljuje novo razdoblje u kojem će se hrana proizvoditi nezavisno od zemljišta, klimatskih uslova i promenljivih godišnjih doba, koji su dosad uslovljavali poljoprivrednu proizvodnju. U narednih 50 godina tradicionalna poljoprivreda će se verovatno ugasiti, postaće žrtva tehnoloških sila koje ubrzano zamenjuju zemljoradnju na otvorenom prostoru manipulacijom molekulima u laboratorijama. Stotine miliona ratara širom planete suočeno je sa nezavidnom sudbinom da budu trajno isključeni iz ekonomskih tokova.

2) Slična je i sudbina fabričkih radnika. Nove generacije “pametnih” robota, naoružanih većom inteligencijom i okretnošću probijaju se na tržište i zamenjuju radnike kao mnogo isplativiji. To u prvom redu važi za automobilsku industriju. U privredi jedan robot zamenjuje četiri radnika. Dakle, sve veća automatizacija proizvodnje vodi sve većoj nezaposlenosti. Tako je “Dženeral Elektrik”, svetski predvodnik u elektronskoj proizvodnji, od 1981. do 1993. sa 400.000 radnih mesta došao do broja od 230.000 radnih mesta.

3) Nade da će radnici iz prethodna dva sektora biti zaposleni u sektoru usluga ostaju nerealne. U bankama se sve više koriste automati za odgovore klijentima, sve je veći broj bankomata, koji obavljaju više transakcija i pri čemu su efikasniji. Smanjuje se broj sekretarica. Slično je i u poštanskoj službi, ali i u drugim oblicima uslužnih delatnosti. Strah, neizvesnost, asocijalno ponašanje..., ostaju kao rezultat potrebe korporacija da se uveća rast, profit, treba li reći po svaku cenu?

Tako je Džeremi Rifkin sa svojim delom “Kraj rada” 1995. ugrađen u ovu knjigu kao njen veliki, ali tek jedan od njenih brojnih doprinosa. Zaista je raznovrstan spektar izlaganja koje su Džeri Mander i Edvard Goldsmit priredili na jednom mestu. Ovde izložene ilustracije mogu poslužiti tek kao dobar uvod u ovu knjigu.

Konačno, dvostruki je cilj ovog dela. Najpre, da pokaže kako je globalna privreda loša vest, a dobra upravo ta da nije kasno da se ovaj proces zaustavi. Dakle, šta je alternativa, ako već još uvek ima vremena za nju. Po mišljenju onih koji su posvetili znatnu pažnju ovom problemu, odgovor je – suprotnost globalizaciji. Odgovor leži u okretanju lokalnom – razbijanjem privrednih aktivnosti na manje segmente kojima je mnogo lakše upravljati i koji povezuju ljude koji odlučuju, bilo pozitivno ili negativno. To znači vezati kapital za jedno mesto i podeliti nadzor nad njim na najveći mogući broj ljudi.

Pritom autori nemaju nikakvih iluzija. Jasno im je da na ovom putu koji vodi do preokretanja sadašnjih tendencija stoje moćni interesi. Po njihovom mišljenju najveća prepreka leži, međutim, u nedovoljnoj raspravi o ovom predmetu. Zato smatraju da bi se moralo početi od otvorenog iznošenja ovog problema i njihovog unošenja u najvažnije političke rasprave. U činjenici da bi ova knjiga mogla da bude od pomoći u tom pogledu, leži i glavna motivacija njenog nastanka.

Mislim da ova knjiga u tom smislu može biti značajno oruđe za razumevanje ove teme. Uvažavajući kvalitet ovde pročitanih sadržaja, ipak bih primetio da u samoj knjizi nema drugih argumenata osim protiv globalizacije. To nije neki nedostatak ako ovu knjigu vidimo kao prilog raspravi na nekom opštem nivou. Sama za sebe ona, međutim, nije rasprava. Smatram da je to u izvesnom smislu nedostatak, jer ovako osetljive teme ne trpe monolog već sučeljavanje. Tome nas je učio još Sokrat svojom čuvenom sentencom da je čovek biće razgovora, a ne govora. Tek tada ova tema će biti više spoznata nego poznata. Do tada ostaje nam ova knjiga, koja i pored ove primedbe, predstavlja bogato sredstvo na putu spoznavanja ovog procesa.

 
     
     
 
Copyright by NSPM