Prenosimo Danas 10, 11. i 13 jul,
Nezaustavljen talas bagatelisanja prava iziskuje vanredne izbore
Život je kratak, delo je vecno; povoljan tren brzo promine,
pokušaj je varljiv, presuda teška. Ali ne treba samo lekar da
ucini svoje, nego i bolesnik, okolina i spoljni svet (Hipokrit).
1. - Društveni bilans posle 5. oktobra 2000. godine u Srbiji
pokazuje više uznemirujucih tendencija. Jedna od najocitijih
i najopasnijih odnosi se na pravni poredak zemlje. Posredi je
naizgled nezaustavljiv, odnosno nezaustavljen talas svekolikog
i sveopšteg bagatelisanja pravila, nepoštovanja prava. A u tome
prednjace (ne jednom o tome ponešto uzaludno pisah) oni koji
imaju najviše prilike, najšire mogucnosti za tu rabotu. Oni
cije je izrugivanje s pravnim režimom i najpogubnije: zvanicni
vršioci vlasti svih profila, kao i njihove mecene, sateliti
i satrapi, dajuci time rdav primer ostalim pravnim subjektima.
Krše se, tako, medunarodne norme, Ustavna povelja SCG, ovdašnja
Povelja o ljudskim i manjinskim pravima i gradanskim slobodama,
još važeci ustavi država clanica, zakonski i podzakonski propisi,
skupštinska, zatvorska, urbanisticka, univerzitetska, medijska,
sportska pravila... Povreduju se centralni, pokrajinski i lokalni
pravni dokumenti, ignorišu se ustavno-sudske, sudske i upravne
odluke. Prenebregavaju se elementarni postulati pravnicke nauke
i struke, i pri stvaranju pravnih akata i pri njihovom tumacenju
i primeni. Ne ispunjavaju se pravna (i druga) obecanja, gazi
se data rec, izvrdavaju dogovori. I u redovnim (ako ih je skoro
i bilo) i u vanrednim društvenim razdobljima. Recju, nalazimo
se vec poduže u ambijentu pravnog divljanja. Nije posredi lustracija
prava, vec pre lustracija od (izraubovanog, premda daleko od
bezgrešnog!) prava.
Na pitanje zašto je to tako, kao da se ne može izbeci uvek isti
odgovor koji obuhvata bar cetiri povezane varijante objašnjenja
odvijajuceg srozavanja domace opšte i pravne kulture i svesti.
Prvo - glavari umišljaju da im je sve dozvoljeno, da su iznad
i izvan svih pravnih regula, da je pravo prosto bilo i ostalo
- a kod nas je pravni život doista stao i zaostao! - volja vladajuce
klase/partijske klike, strahom od sunovrata sopstvene moci,
a ne strahom od posledica po sebe usled ucinjenih protivpravnosti,
vezane u bodljikavo klupko. Drugo - vladaoci su uvereni, gradani
neretko dele takav stav, da je važece pravo ionako rdavo, te
da im je - ponajviše upravo njima! - dozvoljeno da ga krše svakad
kada im smeta, kada se pokaže kao kocnica ostvarenju zadatih
tema i ciljeva. Trece - nalaze da je borba sa Miloševicem nasledem,
njegovim javnim i tajnim pristalicama (onima koji se nisu na
vreme povukli ili preobukli), kao i naknadnim braniocima i "patriotskim
saborcima" traje, pa pretenduju da ih bilo kojim metodom,
ukljucujuci i protivpravne kanale, satanizuju. Dok tako na krilima
nekakvog (inace odavno skoncalog) revolucionarnog zanosa cinodejstvuju
na politickim ruševinama, ujedno jezde na letecem tepihu nepresahlog
ancien pravnog sistema i dobrodošlih im mehanizama. Racunaju,
naime, da još nisu podvukli crtu: Kao, zaricu se da ce - tek
kada stvore novo, "svoje" pravo - dosledno negovati
njegovu supstancu. Nažalost, ti poceci (sic!) su višestruko
i duboko obeshrabrujuci i onespokojavajuci (pogledajmo samo
neprihvatljivo, zakoceno i traljavo radanje novog ustava!).
Cetvrto - možda se Njih zapravo uopšte i ne ticu sami gradani
i njihova perspektiva, osobito individualna nadnacionalno zajemcena
prava i slobode, a ni celina ove naše nesrecne društvene (pod)celine,
ne zanima ih opšte dobro. Bice da je posredi iskljucivo vlastodržacki,
jedino njihov vlastiti - licni, grupni, partijski, koalicioni,
uskopoliticki interes. Pa rezonuju: tako su radili oni pre nas,
tako ce verovatno raditi i oni posle, pa zašto bismo mi vodili
racuna o zemlji, državi Srbiji i njenim "obicnim"
pripadnicima. Ukratko, izgleda da trenutni odlucioci drže da
je potcinjavanje pravu obicna budalaština i gubitak vremena,
novca i energije - i da u vršenju skupa javnih službi treba
postupati krajnje oportunisticki, iskljucivo za sopstveni raznorodni
profiterski racun. Dok traje ono što troše (svodno izraženo
kroz privilegije), dok oni sami na vlasti opstajavaju.
2. - Konkretno, u ovoj klimavoj srbijansko-crnogorskoj krovnoj
ravni, mandat je otpocela jedna delom virtuelna eklekticka upravljacka
garnitura. Uglavnom je okrenuta ka spolja, prema dobijanju strane
pomoci i uclanjenju u medunarodne asocijacije - a ne i ka unutra,
u pravcu neizvesnog ponovnog zbližavanja dve veštacki razdvojene
države, za šta dakako i nema dovoljno pravnih ingerencija. Od
pocetka iskrsle teškoce u državnoj zajednici SCG prevazilaze
se/mimoilaze se, odnosno zataškavaju uglavnom politickim, a
ne i preostalim mlakim pravnim sredstvima. Nadalje, neophodna
srbijansko-crnogorska poravnavanja u cilju sinhronizovanog zajednickog
pristupa evropskim, prvenstveno ekonomskim tokovima, cesto bivaju
opstruirana. Još nije formiran ni sud državne zajednice. Uz
to, u SCG postoji raskorak izmedu formalnih i fakticki kontrolisanih
državnih granica, a preobražaj zajednicke, upadljivo osiromašene
vojske tek je zapoceo...
Što se pak same Srbije tice, u njoj je zacarila erozija svega
i svacega, tako da je došlo i do mnogostrano prilicno jadne,
da ne kažem tragicne pravne situacije: Dostignuti, ionako nedovoljni
nivo ljudskih sloboda i prava je u dva-tri maha dodatno osetno
snižavan, protivno prihvacenom evropskom konceptu i domacoj
Povelji o ljudskim i manjinskim pravima i gradanskim slobodama.
Parlament s naprezanjem obavlja svoju misiju, inace svakim danom
sve manje legitiman, u poslednje vreme izgubivši gotovo svaku
vezu sa narodom, sa gradanima-biracima. Parlamentarizma nema
cak ni na zastarelom ustavnom papiru. U praksi, Narodna skupština
je pod dvostrukim diktatom: onim partijsko-koalicionog vaninstitucionalnog
(inace heterogenog) paradržavnog vrha i pod diktatom izvršne
vlasti. Tako je, po dometu i nameni krucijalan Zakon o nacinu
i postupku promene Ustava Republike Srbije, prošao kao obican
zakon, cime se grubo i nedopušteno zadrlo u revizioni milje
ustavne materije. Sve kombinovanjem pukog pravnickog diletantizma
i kriterijuma politicke celishodnosti. Taj raritetni "istorijski"
tekst ispao je ogoljeni amalgam sklepanog (bez formiranja, na
opštim izborima, specijalne Ustavotvorne skupštine!) proceduralnog
diskontinuiteta sa odlazecim Ustavom i neveštog imitiranja legaliteta.
A i mnogi klasicni zakoni se u našem kraju cesto štimuju ad
hoc, prema potrebama efemernog trenutka i nekakvog državnog
razloga koji manje-više brzo prode, pa se onda (pod pritiskom)
brže-bolje poseže za opet kratkotrajnim zakonskim novelama...
Uzmimo za ilustraciju Krivicni zakon, Zakon o organizaciji i
nadležnosti državnih organa u suzbijanju organizovanog kriminala,
Zakon o sudijama, Zakon o javnom tužilaštvu, Zakon o izboru
predsednika Republike, Zakon o Visokom savetu pravosuda... Uopšte,
zakonodavna aktivnost u mnogim sferama društvene zbilje ne zadovoljava.
Vlada je fakticki obezglavljena i podeljena (mestimice se to
vidi kao na dlanu, mestimice naslucuje). Sudstvo je prokaženo
i dugo ce se oporavljati, a javno tužilaštvo je delom "sraslo"
sa Vladom i Ministarstvom pravde, umesto da se izgraduje i obezbeduje
njegova organizaciona, funkcionalna i personalna samostalnost
i profesionalnost. Visoki savet pravosuda - pritešnjen izmedu
stvarnog, moguceg i potrebnog - biva poslednjih meseci dobrano
normativno razvlašcen u poredenju sa pocetnim prerogativama:
ostala mu je poglavito samo nadležnost predlaganja sudija i
prateci sadržaji, a zakonski su mu "na silu" oduzete
sve ingerencije u pogledu predsednika sudova, kao i bilo kakvi
uticaji na sastav javnih tužilaštava.
Još gore, država je odavno bez izabranog predsednika Republike.
A Ustavni sud, opiruci se politickim uticajima u relativno uspešnom
cišcenju pravnog korita od nagomilanih neustavnosti, biva sve
više izolovan i nipodaštavan. ("Besposlen pop i jarice
krštava", omace se jednom ministru!)
Narodna banka, ekspertski priznata u inostranim finansijskim
centrima, u zemlji biva povremeno medijski i politicki šutirana.
Ne bi bilo pohvalno ako je istina da policija još uvek ima najviše
posla, a da je istovremeno i najefikasnija. Na koncu ovog nepotpunog
spisaka, naglašavam: predsednicki izbori su odloženi do donošenja
novog ustava Srbije. S donošenjem ustava se, uprkos strogom
šestomesecnom roku iz Ustavne povelje (istice 4. avgusta 2003),
najblaže receno preterano odugovlaci. Pre neki dan, spomenu
se, kao najraniji datum ustavnog referenduma - cija plodotvornost
nije unapred zagarantovana! - februaur 2004. godine! Maltene,
ceka se da redovno istekne mandat sadašnjim vlastonosiocima
(na jesen 2004.). Da bi se tek tada, porucuju nam Oni sami,
raspisali i predsednicki i parlamentarni izbori po novom ustavu!
3. - Potpuno je svejedno da li je ovaj sastav neekspertske državne
Ustavne komisije vecinski pravnicki i politicki nesposoban,
nesvestan zamašnosti zadatka koji mu je dodeljen, ili pak namerno
nece da prilježno i neprekidno radi (najavljuje se "letnja
pauza", iako ce utvrdeni rok za usvajanje ustava iscureti
za manje od mesec dana). Kako dosad dve od njene tri potkomisije
nisu napravile ništa opipljivo (a sednice Komisije su održavane
i tokom vanrednog stanja!), bilo bi logicno da se Komisija kolektivno
povuce, umesto što nas zamajava navodnim postignucima na polju
cirilice i glavnog grada, zasipajuci nas štaviše nemuštim saopštenjima,
tipa: Te Srbija je država "naroda Srbije", te "nije
nicija" (kako odbrusi zamenik predsednika Komisije), te
pripada "iskljucivo gradanima Srbije", i tome slicno.
(Da li se varam, predsednik Komisije je pre nepunih mesec dana
izdaleka tobože nudio ostavku zbog jalovih komisijskih diskusija?)
Da nije sve tako crno, pokazuje Potkomisija za ljudska prava,
obnarodujuci pre par dana da su na tom planu "postignuti
prvi konkretni rezultati u radu Ustavne komisije"!
Ako se neko iz samozvane politicke elite stidi da (se) i u Preambuli
Ustava obznani notorni podatak da je srpski narod odavno stvorio
svoju državu, da ona ima sopstvenu istoriju i tradicionalnu
nacionalnu izmešanost, ali da je u njoj i dan-danas taj maticni
narod najbrojniji, ako se, jelte, izvesni pojedinci femkaju
i sami posipaju pepelom - to može da bude samo njihova privatna
stvar, a ne sme da bude oficijelno gledište. Bilo bi nemudro
da završni referendum, bude li se do njega uopšte stiglo, kiksne
na toj elementarnoj tezi. Razume se, ravnopravnost srpskog naroda
i drugih nacionalnih i etnickih grupa s kojima ga vezuje zajednicki
život na ovdašnjem tlu, mora da bude nesporna i bespogovorna.
Ona (ta ravnopravnost) se, pre svega, sastoji u tome što drugi
narodi i etnicke zajednice imaju u Srbiji punopravni položaj
nacionalnih i etnickih manjina, pa time, pored drugog, i neporecivo
pravo na razlicitost, što se nipošto ne sme prevoditi kao nejednakopravnost.
Naprotiv. Ipak, nota bene, u Srbiji obitava samo jedan konstitutivni
nacionalni korpus, jedan državotvorni narod - onaj srpski! Sasvim
drugo pitanje je gradanski karakter srpske države, važna proklamacija
da vlast ("suverenost") u njoj pripada svim gradanima
(medu njima i "gradankama"); to je nepobitna tekovina
proteklog stoleca. Ukratko, skiciram sledecu mogucu formulaciju
clana 1. buduceg ustava: "Srbija je država srpskog naroda
zajednickim životom povezanog sa njemu ravnopravnim nacionalnim
i etnickim manjinama, u kojoj vlast pripada svim njenim gradanima,
zasnovana na... (itd.)".
4. - Podsecam, eksperiment sa neraspisivanjem novih predsednickih
izbora pocetkom 2003. godine (dosoljen tadašnjim predocavanjem
"sa vrha" da ce do njih obavezno doci najdocnije na
jesen ove godine!), pretrpeo je fakticki fijasko. Setimo se:
onomad taze v.d. šefa države - aktuelna predsednica Skupštine,
posegla je potom vrlo brzo, po koaliciono-izvršnom nalogu, za
suštinski neobrazloženim proglašenjem vanrednog stanja, pozivajuci
se na jedan Miloševicev zakon ciji je krajnji rok upotrebe,
po mnogim respektabilnim juristickim mišljenjima, odavno (1992.
godine, usvajanjem Ustava SRJ, i tom prilikom prenošenja na
tadašnju saveznu državu prava na prepoznavanje tzv. izuzetnih
stanja) - prošao. Pa je za vreme njegovog trajanja (tog i tako
neubedljivo uvedenog suspendovanja, odnosno ogranicenja odredenih
kapitalnih ljudskih prava i sloboda!) donela nekoliko delikatnih,
za mnoga lica sudbinskih dekreta cija ce pravnost možda jednog
dana i biti (pro)ocenjena. Ispostavilo se, medutim, da je vanredno
stanje u prvom redu služilo nesmetanom višenedeljnom policijskom
pritvaranju ljudi radi kupovine vremena za naknadno prikupljanje
dokaza o njihovoj eventualnoj krivici. Nije li to apsolutno
protivno drevnoj i neizbledeloj (zna se, procesnopravno oborivoj)
pretpostavci svacije nevinosti? Da paradoks bude veci, pokazalo
se da je broj tada pritvorenih i zadržanih bio nepodonošljivo
nesrazmerno veci od broja onih protiv kojih su kasnije podnesene
krivicne prijave! Bilo šta bilo, ni jednoj zemlji državno suprotstavljanje
i najljucem, mafijaškom kriminalu ne sme da bude alibi, nekakav
izvinjavajuci razlog za sistematsko, masovno i produženo razaranje
ljudskih prava. U suprotnom, granica izmedu prinudnih državnih
i teroristickih akcija otanjuje se do nevidljivosti.
U konstelaciji sa upravo narecenim, indikativno je takode da
deklarisano "prolazni" vršilac poslova državnog poglavara,
dosad nijednom nije upotrebio/la ustavno raspoloživi suspenzivni
zakonski veto u redovnom stanju, premda je to u nekoliko navrata
bilo više nego opravdano! (Navodim ovde samo slucaj Novele Zakona
o sudijama iz 2002, ustavno-sudski netom proglašene u mnogim
tackama debelo neustavnom i nesaglasnom opšteusvojenim medunarodnopravnim
uzusima.) Štaviše, samovoljnom pravovremenom neraspisivanju
još jednih predsednickih izbora uskoro verovatno preti i onaj
formalni, javni pravni slom. To ce se desiti kada/ako Ustavni
sud poništi kao neustavnu onu zakonsku mogucnost koja je tom
prilikom, lanac dešavanja je pokazao, mala fide iskorišcena.
Bude li, naime, ustavno-sudskim putem poništena odredba Zakona
o izboru predsednika Republike prema kojoj predsednik Skupštine,
nakon jednih neuspelih predsednickih izbora, sam "...odlucuje
o o raspisivanju novih izbora za predsednika Republike"
- ti i takvi izbori ce pravno morati odmah (po objavljivanju
te pretpostavljene odluke Ustavnog suda) da budu najzad i raspisani.
Bez ikakvog odlaganja, morace istim povodom da bude precizno
zakazan i termin njihovog održavanja, uz ostavljanje dovoljno
vremena (minimum 30, maksimum 90 dana, u skladu sa zakonom)
za izbornu kampanju!
5. - Paralelno sa odvijanjem prethodno osencenih (o)tužnih kvazipravnih
epizoda, Evropa nas skoro nevoljno - prvenstveno sebe radi -
ne prestaje da tera u kakav-takav (po)red(ak). Izvesno je da
ce nas ona kad-tad nauciti, na razne nacine naterati da poštujemo
njena merila. No, evropske vodece strukture kao da ipak odrešito
ne osuduju, kao da imaju previše razumevanja za ovdašnja kršenja
kako opštih pravnih regula, tako i ljudskih prava. Nije valjda
da smatraju da naše današnje pravo i nije vredno poštovanja,
a da domaci gradani, još "nepunoletni Evropljani",
nisu - i zbog onog juce i zbog ovog danas - odvec zaslužili
punu civilizacijsku zaštitu. (Je li moguce da je saradnja s
Haškim tribunalom najvažniji dvoipogodišnji segment domace spoljne
politike??) Prethodnim kostatacijama nisam implicite rekao da
su medunarodno i evropsko pravo savršeno pravedni. Samo pokušavam
da kažem da je bolje da oni što pre bude i kod nas poznati i
bespogovorno prihvaceni, a da se istovremeno domace pravne brljotine
ne precutkuju. Dabome, jednostavnije živeti u harmoniji i izvesnosti,
po uhodanim receptima (koji dakako mnogo koštaju!) sa srodnim
prijateljskim užim i širem okruženjem. A bojim se da tu i nemamo
ikakve dostojne alternative. Uostalom, (o)probali smo soluciju
nacionalnog i državnog izopštavanja. I nije nipošto nevažno
s koje pozicije, s kojeg nivoa sada startujemo u evropsko društvo.
Zašto to mora da bude apsolutno zacelje, bukvalno dno? Ili neko
od "naših" baš to želi, a neko spolja upravo to hoce?!
Doista je lakše manipulisati sa pravno nekulturnom državom,
bez kompletiranih i stabilnih institucija, sa vecinom neprosvecenih
gradana.
6. - Zbog svega samo površno izloženog (i još mnogo cega nenabrojanog
- tu podvlacim: u Srbiji se sve teže ekonomski opstaje, sve
napornije živi i sve manje radi!!), a narocito zbog socijalnog
mira, odavno je sazrelo vreme da se relevantne politicke grupacije
- i one parlamentarne i one vanparlamentarne - medusobno demokratski
sucele u jednoj objektivnoj izbornoj utakmici. Da se promptno
"vide" s narodom kako na vanrednim parlamentarnim,
tako i na nezavršenim redovnim opštim predsednickim izborima.
Neka se medijski umorni politicari raznih boja za promenu malo
odmore od javnih svada i prepucavanja, a prevashodno od saradnje
sa "kontraveznim biznismenima", vecitim sivim eminencijama,
legalizovanim parajlijama i zatvorskim cuvarima - po kaznionama,
zemuni/ca/ma, TV-kucama i sudnicama. Kako je u protekle više
od dve i po godine bilo mnogo toga drasticno neredovnog, logicno
je da bude i što bližih, recimo optimalno ovogodišnjih oktobarskih
vanrednih parlamentarnih izbora, ruku-pod ruku sa onim predsednickim!
Da bi se do njih došlo neophodan je snažan i stalan, i parlamentarni
i vanparlamentarni opzicioni pritisak. Ali i isti takav zahtev
vecine organizovanog (u sindikate, univerzitet, u tzv. civilni
sektor, strukovna udruženja i sl) i neorganizovanog stanovništva.
Povrh svega, u nastojanju da se do odnosnih dvostrukih novih
izbora dode, znacajna je upravo uloga medunarodnog meandrirajuceg
dvoglavog faktora. On, doduše, postojecu srbijansku vlast malo-malo
pa bodri, cak ponekad hvali (da li iskreno?), što ne znaci da
nece podržati i nju, ali i svaku drugu u svojstvu sledeceg poštenog
izbornog pobednika. Pokazalo se da ovde nagovaranje sa spoljnje
strane na koncu uvek (s retkim izuzecima) najbolje uspeva. Mora
se, dakle, uspostaviti obruc konsenzusa oko onih koji izbegavaju
oba izborna poteza, tvrdeci da imaju punu podršku gradana za
ono što (ne)rade. Pa zašto onda fer i demokratski ne proveriti
trenutno narodno raspoloženje? Da li ce možda do kraja ove i
tokom sledece godine porasti životni standard i politicka kultura,
zamreti štrajkovi, da li ce se umanjiti nezaposlenost, opasti
broj ekstradiranih domacih državljana, smiriti narušavanje prava...?
Inace, svet bi te ubrzane duple izbore razumeo, ako ne i pozdravio,
a ionako usporene reforme zbog toga ne bi previše trpele. Posle
izbora dobice cak zamah i podsticaj. Novac za pripreme i održavanje
izbora bi se svakako našao, bilo u Srbiji, bilo (i) iz inostranstva,
od donacija, od dijaspore i iz drugih izvora. Samo da se politicka
scena razbistri, profiliše i upristoji. Stojim na stanovištu
da treba jasno i glasno reci: nužno je raspisati prevremene
parlamentarne izbore - i pre donošenja novog ustava koji ce
uveliko i ne slucajno da zadocni, pa stoga dolikuje i da bude
delo sasvim svežeg parlamentarnog saziva! - i to zbog nesumnjivo
bitno promenjenih društvenih okolnosti. Rebus sic stantibus,
gospodo! Radikalno izmenjeni, mahom znatno pogoršani uslovi
dovode i do sledstvenog saobražavanja ranije uspostavljenih
standarda, pa i vanrednog skracenja samih izbornih ciklusa!
Pravo se, s obzirom da je i samo njegov deo, mora prilagodavati
pulsirajucem životu, osobito njegovim naglim skokovima i padovima!
Jer, od prošlih parlamentarnih izbora desile su se krupne politicke
stvari: (1) Propala je i treca Jugoslavija, a položaj Srbije
u novoj državnoj vezi s Crnom Gorom, korenito je drugaciji.
(2) Došlo je do nezanemarljivog odrona nekada pobednicke oktobarske
politicke koalicije, a bilo je i dosta poslanickih stranackih
preleta. (3) Preduzete su neke bolne ekonomsko-politicke mere.
(4) Odvrnuta je s mukom i po nuždi ekstradiciona slavina put
Haga. (5) Ubijen je premijer Ðindic. (6) Prošli smo kroz
vanredno stanje. (7) Kosovsko-metohijska zbivanja su sve alarmantnija,
na ivici katastrofe. (8) Ne od skora, i vojvodanska dešavanja
opominju. (9) Zalaganja za samostalnu Srbiju po svemu sudeci
rastu, cak i u vladajucoj srbijanskoj koaliciji s jednim nedavno
zamrznutim parcetom. Referendumski pokret za nezavisnu Srbiju
je samo privremeno utihnuo, u sigurnoj zavetrini cekajuci pogodan
momenat. (10) Zahtevi za otvaranjem policijskih dosijea gradana,
de lege ferenda - u cilju potpunijeg spoznavanja i ne ponavljanja
prošlosti radi eticnije buducnosti - ne nalaze pozitivnog odjeka
u taktizirajucim vladajucim krugovima. (11) S tim u vezi, novodoneti
zakon o lustraciji je, s jedne strane prilicno zakasneo (u odnosu
na dogadaje od 5. oktobra 2000), s druge preuranio, jer je držanje
podalje od javnih položaja onih koji su okaljali ruke skrnaveci
ljudska prava - bez prethodne dostupnosti njihovih dosijea -
jako rizican poduhvat. I samo po sebi, identifikovati lustrate
i rafinirano ih razdvojiti od lustranata, nezahvalno je sizifovski
teško; u prisusutvu tajnih dosijea, to je prakticno iluzorno!
(12) Najzad, posle odluke Ustavnog suda o poništavanju zakonskih
odredbi o vec odomacenom stranackom, odnosno koalicionom raspolaganju
poslanickim mandatima, ispostavilo se da je izborna procedura
u stvari ustavno drugacija od one, do pre neku nedelju zakonski
predvidene i kod biraca uvrežene. Za ljubav evropskog nacela
"slobodnog poslanickog mandata", žrtvovana je (s puno
razloga za, no i s jakim argumentima protiv) pravna sigurnost,
princip legitimnih ocekivanja gradana.
Dugorocno gledano pro futuro, ta po vokaciji napredna sudska
presuda, uvela je u naše anahrono izborno zakonodavstvo delimicnu
retroaktivnost. Sudski je naredeno vracanje poslanickih mandata
ex lege ranije oduzetih na temelju prestanka clanstva u politickoj
stranci, odnosno koaliciji. Takode, tom odlukom "najavljeni"
su u suštini novi izbori, po modernijem obrascu. Ne zaboravimo:
njena rdava konsekvenca je u tome što ubuduce "šetanje"
poslanika od stranke do stranke nece biti moguce ni pravno,
ni politicki sankcionisati. Uzgred, dosad nisam primetio da
se doticna sudska kogentna norma skupštinski pocela da pretace
u stvarnost.
Naznaceni katalog izuzetno znacajnih društvenih slika, upucujuci
na potencijalno spasonosni urgentni izborni kljuc, držim u ovom
casu osvešcujuce delotvoran, nije ni izbliza iscrpljen. Nezavisno
od te cinjenice, i u opisanom, na brzinu rasprostrtom manjkavom
kontekstu, politicka podloga sadašnje srbijanske vlasti je krajnje
problematicna. Osim ako se ona ne poziva na izbledele koštunjicave
oktobarske uspomene, na tragicno zbrisani elan dr Ðindica
- i na preko noci otupeli "Sabljicak".
7. - Zakljucujem: niko nema steceno pravo na nastavljanje kršenja
prav(il)a! Niko nema mandat da zluopotrebljava pravne klauzule,
ma kakve da su one. Isto vredi i za jednom, no ne za svagda
- pa, bogme, ni za citav izborni period! - politicki zadobijeno
biracko poverenje. Duh i smisao valjanog i legitimnog prava
je u prozracnosti, pouzdanosti, konzistentnosti, skladu, redu,
blagostanju - i, posebno, u moralnosti, pravdi i jednakopravnosti.
Ako vec nisu/nismo imali snage (!?) za neposredni ondašnji postoktobarski
diskontinuitet s Miloševicevom pravno-politickim baštinom, nacinimo
makar sada, što pre, koliko sutra - realno bi bilo opet pocetkom
nailazeceg oktobra!
- Prekid s tekucom skandaloznom politickom konfuzijom i sramotnom
pravnom igrarijom. Radi postepene pravne renesanse i obnove
politickog dijaloga tih, recimo na jesen od naroda najpodržavanijih
stranaka srodnih demokratskih revitalizovanih orijentacija.
Savremenih partijskih/koalicionih programa u kojima se strucno,
nacionalno, gradansko i evropsko nece iskljucivati, vec fino
uklapati i oplemenjivati. Kako bi se uložio solidaran napor
za stvaranje takve Srbije koja konacno shvata svoju istoriju
i svoje greške, izvlaceci iz njih pouku. Za Srbiju koja uvida
svoju pravu težinu i mesto u Evropi, i želi vedru ekonomsku
i ostalu perspektivu prožetu znanjem, strpljenjem, radom i otvorenošcu
za integracione procese. Proizlazi da se jedino hitrim izborima,
parlamentarnim i predsednickim - podesnim uslovom poletnom donošenju
životnog, sprovodljivog, a evropejskog ustava - može približno
izmeriti politicka i pravna odgovornost vodecih državno-partijskih
cinilaca za sve ono što je loše uradeno i za sve ono što nije
uradeno, a moralo je da bude u protekla 33 meseca. Zamislite
cuda: poklopilo se da ove godine 5. oktobar pada (taj datum,
a ne Vlada!) baš u tu hipoteticku biracku nedelju!
Autor je redovni profesor Pravnog fakulteta u Beogradu i clan
Visokog saveta pravosuda
hronika
vesti (arhiva)