Home

Info

Pretplata

Kontakt

Prošli brojevi

Posebna izdanja

Komentari

Debata

Hronika

Linkovi

NOVA SRPSKA POLITIČKA MISAO

 

Komentari

 Prenosimo Danas 10, 11. i 13 jul,

Zoran R. Tomic

Nezaustavljen talas bagatelisanja prava iziskuje vanredne izbore


Život je kratak, delo je vecno; povoljan tren brzo promine, pokušaj je varljiv, presuda teška. Ali ne treba samo lekar da ucini svoje, nego i bolesnik, okolina i spoljni svet (Hipokrit).

1. - Društveni bilans posle 5. oktobra 2000. godine u Srbiji pokazuje više uznemirujucih tendencija. Jedna od najocitijih i najopasnijih odnosi se na pravni poredak zemlje. Posredi je naizgled nezaustavljiv, odnosno nezaustavljen talas svekolikog i sveopšteg bagatelisanja pravila, nepoštovanja prava. A u tome prednjace (ne jednom o tome ponešto uzaludno pisah) oni koji imaju najviše prilike, najšire mogucnosti za tu rabotu. Oni cije je izrugivanje s pravnim režimom i najpogubnije: zvanicni vršioci vlasti svih profila, kao i njihove mecene, sateliti i satrapi, dajuci time rdav primer ostalim pravnim subjektima. Krše se, tako, medunarodne norme, Ustavna povelja SCG, ovdašnja Povelja o ljudskim i manjinskim pravima i gradanskim slobodama, još važeci ustavi država clanica, zakonski i podzakonski propisi, skupštinska, zatvorska, urbanisticka, univerzitetska, medijska, sportska pravila... Povreduju se centralni, pokrajinski i lokalni pravni dokumenti, ignorišu se ustavno-sudske, sudske i upravne odluke. Prenebregavaju se elementarni postulati pravnicke nauke i struke, i pri stvaranju pravnih akata i pri njihovom tumacenju i primeni. Ne ispunjavaju se pravna (i druga) obecanja, gazi se data rec, izvrdavaju dogovori. I u redovnim (ako ih je skoro i bilo) i u vanrednim društvenim razdobljima. Recju, nalazimo se vec poduže u ambijentu pravnog divljanja. Nije posredi lustracija prava, vec pre lustracija od (izraubovanog, premda daleko od bezgrešnog!) prava.
Na pitanje zašto je to tako, kao da se ne može izbeci uvek isti odgovor koji obuhvata bar cetiri povezane varijante objašnjenja odvijajuceg srozavanja domace opšte i pravne kulture i svesti. Prvo - glavari umišljaju da im je sve dozvoljeno, da su iznad i izvan svih pravnih regula, da je pravo prosto bilo i ostalo - a kod nas je pravni život doista stao i zaostao! - volja vladajuce klase/partijske klike, strahom od sunovrata sopstvene moci, a ne strahom od posledica po sebe usled ucinjenih protivpravnosti, vezane u bodljikavo klupko. Drugo - vladaoci su uvereni, gradani neretko dele takav stav, da je važece pravo ionako rdavo, te da im je - ponajviše upravo njima! - dozvoljeno da ga krše svakad kada im smeta, kada se pokaže kao kocnica ostvarenju zadatih tema i ciljeva. Trece - nalaze da je borba sa Miloševicem nasledem, njegovim javnim i tajnim pristalicama (onima koji se nisu na vreme povukli ili preobukli), kao i naknadnim braniocima i "patriotskim saborcima" traje, pa pretenduju da ih bilo kojim metodom, ukljucujuci i protivpravne kanale, satanizuju. Dok tako na krilima nekakvog (inace odavno skoncalog) revolucionarnog zanosa cinodejstvuju na politickim ruševinama, ujedno jezde na letecem tepihu nepresahlog ancien pravnog sistema i dobrodošlih im mehanizama. Racunaju, naime, da još nisu podvukli crtu: Kao, zaricu se da ce - tek kada stvore novo, "svoje" pravo - dosledno negovati njegovu supstancu. Nažalost, ti poceci (sic!) su višestruko i duboko obeshrabrujuci i onespokojavajuci (pogledajmo samo neprihvatljivo, zakoceno i traljavo radanje novog ustava!). Cetvrto - možda se Njih zapravo uopšte i ne ticu sami gradani i njihova perspektiva, osobito individualna nadnacionalno zajemcena prava i slobode, a ni celina ove naše nesrecne društvene (pod)celine, ne zanima ih opšte dobro. Bice da je posredi iskljucivo vlastodržacki, jedino njihov vlastiti - licni, grupni, partijski, koalicioni, uskopoliticki interes. Pa rezonuju: tako su radili oni pre nas, tako ce verovatno raditi i oni posle, pa zašto bismo mi vodili racuna o zemlji, državi Srbiji i njenim "obicnim" pripadnicima. Ukratko, izgleda da trenutni odlucioci drže da je potcinjavanje pravu obicna budalaština i gubitak vremena, novca i energije - i da u vršenju skupa javnih službi treba postupati krajnje oportunisticki, iskljucivo za sopstveni raznorodni profiterski racun. Dok traje ono što troše (svodno izraženo kroz privilegije), dok oni sami na vlasti opstajavaju.
2. - Konkretno, u ovoj klimavoj srbijansko-crnogorskoj krovnoj ravni, mandat je otpocela jedna delom virtuelna eklekticka upravljacka garnitura. Uglavnom je okrenuta ka spolja, prema dobijanju strane pomoci i uclanjenju u medunarodne asocijacije - a ne i ka unutra, u pravcu neizvesnog ponovnog zbližavanja dve veštacki razdvojene države, za šta dakako i nema dovoljno pravnih ingerencija. Od pocetka iskrsle teškoce u državnoj zajednici SCG prevazilaze se/mimoilaze se, odnosno zataškavaju uglavnom politickim, a ne i preostalim mlakim pravnim sredstvima. Nadalje, neophodna srbijansko-crnogorska poravnavanja u cilju sinhronizovanog zajednickog pristupa evropskim, prvenstveno ekonomskim tokovima, cesto bivaju opstruirana. Još nije formiran ni sud državne zajednice. Uz to, u SCG postoji raskorak izmedu formalnih i fakticki kontrolisanih državnih granica, a preobražaj zajednicke, upadljivo osiromašene vojske tek je zapoceo...
Što se pak same Srbije tice, u njoj je zacarila erozija svega i svacega, tako da je došlo i do mnogostrano prilicno jadne, da ne kažem tragicne pravne situacije: Dostignuti, ionako nedovoljni nivo ljudskih sloboda i prava je u dva-tri maha dodatno osetno snižavan, protivno prihvacenom evropskom konceptu i domacoj Povelji o ljudskim i manjinskim pravima i gradanskim slobodama. Parlament s naprezanjem obavlja svoju misiju, inace svakim danom sve manje legitiman, u poslednje vreme izgubivši gotovo svaku vezu sa narodom, sa gradanima-biracima. Parlamentarizma nema cak ni na zastarelom ustavnom papiru. U praksi, Narodna skupština je pod dvostrukim diktatom: onim partijsko-koalicionog vaninstitucionalnog (inace heterogenog) paradržavnog vrha i pod diktatom izvršne vlasti. Tako je, po dometu i nameni krucijalan Zakon o nacinu i postupku promene Ustava Republike Srbije, prošao kao obican zakon, cime se grubo i nedopušteno zadrlo u revizioni milje ustavne materije. Sve kombinovanjem pukog pravnickog diletantizma i kriterijuma politicke celishodnosti. Taj raritetni "istorijski" tekst ispao je ogoljeni amalgam sklepanog (bez formiranja, na opštim izborima, specijalne Ustavotvorne skupštine!) proceduralnog diskontinuiteta sa odlazecim Ustavom i neveštog imitiranja legaliteta. A i mnogi klasicni zakoni se u našem kraju cesto štimuju ad hoc, prema potrebama efemernog trenutka i nekakvog državnog razloga koji manje-više brzo prode, pa se onda (pod pritiskom) brže-bolje poseže za opet kratkotrajnim zakonskim novelama...
Uzmimo za ilustraciju Krivicni zakon, Zakon o organizaciji i nadležnosti državnih organa u suzbijanju organizovanog kriminala, Zakon o sudijama, Zakon o javnom tužilaštvu, Zakon o izboru predsednika Republike, Zakon o Visokom savetu pravosuda... Uopšte, zakonodavna aktivnost u mnogim sferama društvene zbilje ne zadovoljava. Vlada je fakticki obezglavljena i podeljena (mestimice se to vidi kao na dlanu, mestimice naslucuje). Sudstvo je prokaženo i dugo ce se oporavljati, a javno tužilaštvo je delom "sraslo" sa Vladom i Ministarstvom pravde, umesto da se izgraduje i obezbeduje njegova organizaciona, funkcionalna i personalna samostalnost i profesionalnost. Visoki savet pravosuda - pritešnjen izmedu stvarnog, moguceg i potrebnog - biva poslednjih meseci dobrano normativno razvlašcen u poredenju sa pocetnim prerogativama: ostala mu je poglavito samo nadležnost predlaganja sudija i prateci sadržaji, a zakonski su mu "na silu" oduzete sve ingerencije u pogledu predsednika sudova, kao i bilo kakvi uticaji na sastav javnih tužilaštava.
Još gore, država je odavno bez izabranog predsednika Republike. A Ustavni sud, opiruci se politickim uticajima u relativno uspešnom cišcenju pravnog korita od nagomilanih neustavnosti, biva sve više izolovan i nipodaštavan. ("Besposlen pop i jarice krštava", omace se jednom ministru!)
Narodna banka, ekspertski priznata u inostranim finansijskim centrima, u zemlji biva povremeno medijski i politicki šutirana. Ne bi bilo pohvalno ako je istina da policija još uvek ima najviše posla, a da je istovremeno i najefikasnija. Na koncu ovog nepotpunog spisaka, naglašavam: predsednicki izbori su odloženi do donošenja novog ustava Srbije. S donošenjem ustava se, uprkos strogom šestomesecnom roku iz Ustavne povelje (istice 4. avgusta 2003), najblaže receno preterano odugovlaci. Pre neki dan, spomenu se, kao najraniji datum ustavnog referenduma - cija plodotvornost nije unapred zagarantovana! - februaur 2004. godine! Maltene, ceka se da redovno istekne mandat sadašnjim vlastonosiocima (na jesen 2004.). Da bi se tek tada, porucuju nam Oni sami, raspisali i predsednicki i parlamentarni izbori po novom ustavu!
3. - Potpuno je svejedno da li je ovaj sastav neekspertske državne Ustavne komisije vecinski pravnicki i politicki nesposoban, nesvestan zamašnosti zadatka koji mu je dodeljen, ili pak namerno nece da prilježno i neprekidno radi (najavljuje se "letnja pauza", iako ce utvrdeni rok za usvajanje ustava iscureti za manje od mesec dana). Kako dosad dve od njene tri potkomisije nisu napravile ništa opipljivo (a sednice Komisije su održavane i tokom vanrednog stanja!), bilo bi logicno da se Komisija kolektivno povuce, umesto što nas zamajava navodnim postignucima na polju cirilice i glavnog grada, zasipajuci nas štaviše nemuštim saopštenjima, tipa: Te Srbija je država "naroda Srbije", te "nije nicija" (kako odbrusi zamenik predsednika Komisije), te pripada "iskljucivo gradanima Srbije", i tome slicno. (Da li se varam, predsednik Komisije je pre nepunih mesec dana izdaleka tobože nudio ostavku zbog jalovih komisijskih diskusija?) Da nije sve tako crno, pokazuje Potkomisija za ljudska prava, obnarodujuci pre par dana da su na tom planu "postignuti prvi konkretni rezultati u radu Ustavne komisije"!
Ako se neko iz samozvane politicke elite stidi da (se) i u Preambuli Ustava obznani notorni podatak da je srpski narod odavno stvorio svoju državu, da ona ima sopstvenu istoriju i tradicionalnu nacionalnu izmešanost, ali da je u njoj i dan-danas taj maticni narod najbrojniji, ako se, jelte, izvesni pojedinci femkaju i sami posipaju pepelom - to može da bude samo njihova privatna stvar, a ne sme da bude oficijelno gledište. Bilo bi nemudro da završni referendum, bude li se do njega uopšte stiglo, kiksne na toj elementarnoj tezi. Razume se, ravnopravnost srpskog naroda i drugih nacionalnih i etnickih grupa s kojima ga vezuje zajednicki život na ovdašnjem tlu, mora da bude nesporna i bespogovorna. Ona (ta ravnopravnost) se, pre svega, sastoji u tome što drugi narodi i etnicke zajednice imaju u Srbiji punopravni položaj nacionalnih i etnickih manjina, pa time, pored drugog, i neporecivo pravo na razlicitost, što se nipošto ne sme prevoditi kao nejednakopravnost. Naprotiv. Ipak, nota bene, u Srbiji obitava samo jedan konstitutivni nacionalni korpus, jedan državotvorni narod - onaj srpski! Sasvim drugo pitanje je gradanski karakter srpske države, važna proklamacija da vlast ("suverenost") u njoj pripada svim gradanima (medu njima i "gradankama"); to je nepobitna tekovina proteklog stoleca. Ukratko, skiciram sledecu mogucu formulaciju clana 1. buduceg ustava: "Srbija je država srpskog naroda zajednickim životom povezanog sa njemu ravnopravnim nacionalnim i etnickim manjinama, u kojoj vlast pripada svim njenim gradanima, zasnovana na... (itd.)".
4. - Podsecam, eksperiment sa neraspisivanjem novih predsednickih izbora pocetkom 2003. godine (dosoljen tadašnjim predocavanjem "sa vrha" da ce do njih obavezno doci najdocnije na jesen ove godine!), pretrpeo je fakticki fijasko. Setimo se: onomad taze v.d. šefa države - aktuelna predsednica Skupštine, posegla je potom vrlo brzo, po koaliciono-izvršnom nalogu, za suštinski neobrazloženim proglašenjem vanrednog stanja, pozivajuci se na jedan Miloševicev zakon ciji je krajnji rok upotrebe, po mnogim respektabilnim juristickim mišljenjima, odavno (1992. godine, usvajanjem Ustava SRJ, i tom prilikom prenošenja na tadašnju saveznu državu prava na prepoznavanje tzv. izuzetnih stanja) - prošao. Pa je za vreme njegovog trajanja (tog i tako neubedljivo uvedenog suspendovanja, odnosno ogranicenja odredenih kapitalnih ljudskih prava i sloboda!) donela nekoliko delikatnih, za mnoga lica sudbinskih dekreta cija ce pravnost možda jednog dana i biti (pro)ocenjena. Ispostavilo se, medutim, da je vanredno stanje u prvom redu služilo nesmetanom višenedeljnom policijskom pritvaranju ljudi radi kupovine vremena za naknadno prikupljanje dokaza o njihovoj eventualnoj krivici. Nije li to apsolutno protivno drevnoj i neizbledeloj (zna se, procesnopravno oborivoj) pretpostavci svacije nevinosti? Da paradoks bude veci, pokazalo se da je broj tada pritvorenih i zadržanih bio nepodonošljivo nesrazmerno veci od broja onih protiv kojih su kasnije podnesene krivicne prijave! Bilo šta bilo, ni jednoj zemlji državno suprotstavljanje i najljucem, mafijaškom kriminalu ne sme da bude alibi, nekakav izvinjavajuci razlog za sistematsko, masovno i produženo razaranje ljudskih prava. U suprotnom, granica izmedu prinudnih državnih i teroristickih akcija otanjuje se do nevidljivosti.
U konstelaciji sa upravo narecenim, indikativno je takode da deklarisano "prolazni" vršilac poslova državnog poglavara, dosad nijednom nije upotrebio/la ustavno raspoloživi suspenzivni zakonski veto u redovnom stanju, premda je to u nekoliko navrata bilo više nego opravdano! (Navodim ovde samo slucaj Novele Zakona o sudijama iz 2002, ustavno-sudski netom proglašene u mnogim tackama debelo neustavnom i nesaglasnom opšteusvojenim medunarodnopravnim uzusima.) Štaviše, samovoljnom pravovremenom neraspisivanju još jednih predsednickih izbora uskoro verovatno preti i onaj formalni, javni pravni slom. To ce se desiti kada/ako Ustavni sud poništi kao neustavnu onu zakonsku mogucnost koja je tom prilikom, lanac dešavanja je pokazao, mala fide iskorišcena. Bude li, naime, ustavno-sudskim putem poništena odredba Zakona o izboru predsednika Republike prema kojoj predsednik Skupštine, nakon jednih neuspelih predsednickih izbora, sam "...odlucuje o o raspisivanju novih izbora za predsednika Republike" - ti i takvi izbori ce pravno morati odmah (po objavljivanju te pretpostavljene odluke Ustavnog suda) da budu najzad i raspisani. Bez ikakvog odlaganja, morace istim povodom da bude precizno zakazan i termin njihovog održavanja, uz ostavljanje dovoljno vremena (minimum 30, maksimum 90 dana, u skladu sa zakonom) za izbornu kampanju!
5. - Paralelno sa odvijanjem prethodno osencenih (o)tužnih kvazipravnih epizoda, Evropa nas skoro nevoljno - prvenstveno sebe radi - ne prestaje da tera u kakav-takav (po)red(ak). Izvesno je da ce nas ona kad-tad nauciti, na razne nacine naterati da poštujemo njena merila. No, evropske vodece strukture kao da ipak odrešito ne osuduju, kao da imaju previše razumevanja za ovdašnja kršenja kako opštih pravnih regula, tako i ljudskih prava. Nije valjda da smatraju da naše današnje pravo i nije vredno poštovanja, a da domaci gradani, još "nepunoletni Evropljani", nisu - i zbog onog juce i zbog ovog danas - odvec zaslužili punu civilizacijsku zaštitu. (Je li moguce da je saradnja s Haškim tribunalom najvažniji dvoipogodišnji segment domace spoljne politike??) Prethodnim kostatacijama nisam implicite rekao da su medunarodno i evropsko pravo savršeno pravedni. Samo pokušavam da kažem da je bolje da oni što pre bude i kod nas poznati i bespogovorno prihvaceni, a da se istovremeno domace pravne brljotine ne precutkuju. Dabome, jednostavnije živeti u harmoniji i izvesnosti, po uhodanim receptima (koji dakako mnogo koštaju!) sa srodnim prijateljskim užim i širem okruženjem. A bojim se da tu i nemamo ikakve dostojne alternative. Uostalom, (o)probali smo soluciju nacionalnog i državnog izopštavanja. I nije nipošto nevažno s koje pozicije, s kojeg nivoa sada startujemo u evropsko društvo. Zašto to mora da bude apsolutno zacelje, bukvalno dno? Ili neko od "naših" baš to želi, a neko spolja upravo to hoce?! Doista je lakše manipulisati sa pravno nekulturnom državom, bez kompletiranih i stabilnih institucija, sa vecinom neprosvecenih gradana.
6. - Zbog svega samo površno izloženog (i još mnogo cega nenabrojanog - tu podvlacim: u Srbiji se sve teže ekonomski opstaje, sve napornije živi i sve manje radi!!), a narocito zbog socijalnog mira, odavno je sazrelo vreme da se relevantne politicke grupacije - i one parlamentarne i one vanparlamentarne - medusobno demokratski sucele u jednoj objektivnoj izbornoj utakmici. Da se promptno "vide" s narodom kako na vanrednim parlamentarnim, tako i na nezavršenim redovnim opštim predsednickim izborima. Neka se medijski umorni politicari raznih boja za promenu malo odmore od javnih svada i prepucavanja, a prevashodno od saradnje sa "kontraveznim biznismenima", vecitim sivim eminencijama, legalizovanim parajlijama i zatvorskim cuvarima - po kaznionama, zemuni/ca/ma, TV-kucama i sudnicama. Kako je u protekle više od dve i po godine bilo mnogo toga drasticno neredovnog, logicno je da bude i što bližih, recimo optimalno ovogodišnjih oktobarskih vanrednih parlamentarnih izbora, ruku-pod ruku sa onim predsednickim! Da bi se do njih došlo neophodan je snažan i stalan, i parlamentarni i vanparlamentarni opzicioni pritisak. Ali i isti takav zahtev vecine organizovanog (u sindikate, univerzitet, u tzv. civilni sektor, strukovna udruženja i sl) i neorganizovanog stanovništva. Povrh svega, u nastojanju da se do odnosnih dvostrukih novih izbora dode, znacajna je upravo uloga medunarodnog meandrirajuceg dvoglavog faktora. On, doduše, postojecu srbijansku vlast malo-malo pa bodri, cak ponekad hvali (da li iskreno?), što ne znaci da nece podržati i nju, ali i svaku drugu u svojstvu sledeceg poštenog izbornog pobednika. Pokazalo se da ovde nagovaranje sa spoljnje strane na koncu uvek (s retkim izuzecima) najbolje uspeva. Mora se, dakle, uspostaviti obruc konsenzusa oko onih koji izbegavaju oba izborna poteza, tvrdeci da imaju punu podršku gradana za ono što (ne)rade. Pa zašto onda fer i demokratski ne proveriti trenutno narodno raspoloženje? Da li ce možda do kraja ove i tokom sledece godine porasti životni standard i politicka kultura, zamreti štrajkovi, da li ce se umanjiti nezaposlenost, opasti broj ekstradiranih domacih državljana, smiriti narušavanje prava...? Inace, svet bi te ubrzane duple izbore razumeo, ako ne i pozdravio, a ionako usporene reforme zbog toga ne bi previše trpele. Posle izbora dobice cak zamah i podsticaj. Novac za pripreme i održavanje izbora bi se svakako našao, bilo u Srbiji, bilo (i) iz inostranstva, od donacija, od dijaspore i iz drugih izvora. Samo da se politicka scena razbistri, profiliše i upristoji. Stojim na stanovištu da treba jasno i glasno reci: nužno je raspisati prevremene parlamentarne izbore - i pre donošenja novog ustava koji ce uveliko i ne slucajno da zadocni, pa stoga dolikuje i da bude delo sasvim svežeg parlamentarnog saziva! - i to zbog nesumnjivo bitno promenjenih društvenih okolnosti. Rebus sic stantibus, gospodo! Radikalno izmenjeni, mahom znatno pogoršani uslovi dovode i do sledstvenog saobražavanja ranije uspostavljenih standarda, pa i vanrednog skracenja samih izbornih ciklusa! Pravo se, s obzirom da je i samo njegov deo, mora prilagodavati pulsirajucem životu, osobito njegovim naglim skokovima i padovima! Jer, od prošlih parlamentarnih izbora desile su se krupne politicke stvari: (1) Propala je i treca Jugoslavija, a položaj Srbije u novoj državnoj vezi s Crnom Gorom, korenito je drugaciji. (2) Došlo je do nezanemarljivog odrona nekada pobednicke oktobarske politicke koalicije, a bilo je i dosta poslanickih stranackih preleta. (3) Preduzete su neke bolne ekonomsko-politicke mere. (4) Odvrnuta je s mukom i po nuždi ekstradiciona slavina put Haga. (5) Ubijen je premijer Ðindic. (6) Prošli smo kroz vanredno stanje. (7) Kosovsko-metohijska zbivanja su sve alarmantnija, na ivici katastrofe. (8) Ne od skora, i vojvodanska dešavanja opominju. (9) Zalaganja za samostalnu Srbiju po svemu sudeci rastu, cak i u vladajucoj srbijanskoj koaliciji s jednim nedavno zamrznutim parcetom. Referendumski pokret za nezavisnu Srbiju je samo privremeno utihnuo, u sigurnoj zavetrini cekajuci pogodan momenat. (10) Zahtevi za otvaranjem policijskih dosijea gradana, de lege ferenda - u cilju potpunijeg spoznavanja i ne ponavljanja prošlosti radi eticnije buducnosti - ne nalaze pozitivnog odjeka u taktizirajucim vladajucim krugovima. (11) S tim u vezi, novodoneti zakon o lustraciji je, s jedne strane prilicno zakasneo (u odnosu na dogadaje od 5. oktobra 2000), s druge preuranio, jer je držanje podalje od javnih položaja onih koji su okaljali ruke skrnaveci ljudska prava - bez prethodne dostupnosti njihovih dosijea - jako rizican poduhvat. I samo po sebi, identifikovati lustrate i rafinirano ih razdvojiti od lustranata, nezahvalno je sizifovski teško; u prisusutvu tajnih dosijea, to je prakticno iluzorno! (12) Najzad, posle odluke Ustavnog suda o poništavanju zakonskih odredbi o vec odomacenom stranackom, odnosno koalicionom raspolaganju poslanickim mandatima, ispostavilo se da je izborna procedura u stvari ustavno drugacija od one, do pre neku nedelju zakonski predvidene i kod biraca uvrežene. Za ljubav evropskog nacela "slobodnog poslanickog mandata", žrtvovana je (s puno razloga za, no i s jakim argumentima protiv) pravna sigurnost, princip legitimnih ocekivanja gradana.
Dugorocno gledano pro futuro, ta po vokaciji napredna sudska presuda, uvela je u naše anahrono izborno zakonodavstvo delimicnu retroaktivnost. Sudski je naredeno vracanje poslanickih mandata ex lege ranije oduzetih na temelju prestanka clanstva u politickoj stranci, odnosno koaliciji. Takode, tom odlukom "najavljeni" su u suštini novi izbori, po modernijem obrascu. Ne zaboravimo: njena rdava konsekvenca je u tome što ubuduce "šetanje" poslanika od stranke do stranke nece biti moguce ni pravno, ni politicki sankcionisati. Uzgred, dosad nisam primetio da se doticna sudska kogentna norma skupštinski pocela da pretace u stvarnost.
Naznaceni katalog izuzetno znacajnih društvenih slika, upucujuci na potencijalno spasonosni urgentni izborni kljuc, držim u ovom casu osvešcujuce delotvoran, nije ni izbliza iscrpljen. Nezavisno od te cinjenice, i u opisanom, na brzinu rasprostrtom manjkavom kontekstu, politicka podloga sadašnje srbijanske vlasti je krajnje problematicna. Osim ako se ona ne poziva na izbledele koštunjicave oktobarske uspomene, na tragicno zbrisani elan dr Ðindica - i na preko noci otupeli "Sabljicak".
7. - Zakljucujem: niko nema steceno pravo na nastavljanje kršenja prav(il)a! Niko nema mandat da zluopotrebljava pravne klauzule, ma kakve da su one. Isto vredi i za jednom, no ne za svagda - pa, bogme, ni za citav izborni period! - politicki zadobijeno biracko poverenje. Duh i smisao valjanog i legitimnog prava je u prozracnosti, pouzdanosti, konzistentnosti, skladu, redu, blagostanju - i, posebno, u moralnosti, pravdi i jednakopravnosti. Ako vec nisu/nismo imali snage (!?) za neposredni ondašnji postoktobarski diskontinuitet s Miloševicevom pravno-politickim baštinom, nacinimo makar sada, što pre, koliko sutra - realno bi bilo opet pocetkom nailazeceg oktobra!
- Prekid s tekucom skandaloznom politickom konfuzijom i sramotnom pravnom igrarijom. Radi postepene pravne renesanse i obnove politickog dijaloga tih, recimo na jesen od naroda najpodržavanijih stranaka srodnih demokratskih revitalizovanih orijentacija. Savremenih partijskih/koalicionih programa u kojima se strucno, nacionalno, gradansko i evropsko nece iskljucivati, vec fino uklapati i oplemenjivati. Kako bi se uložio solidaran napor za stvaranje takve Srbije koja konacno shvata svoju istoriju i svoje greške, izvlaceci iz njih pouku. Za Srbiju koja uvida svoju pravu težinu i mesto u Evropi, i želi vedru ekonomsku i ostalu perspektivu prožetu znanjem, strpljenjem, radom i otvorenošcu za integracione procese. Proizlazi da se jedino hitrim izborima, parlamentarnim i predsednickim - podesnim uslovom poletnom donošenju životnog, sprovodljivog, a evropejskog ustava - može približno izmeriti politicka i pravna odgovornost vodecih državno-partijskih cinilaca za sve ono što je loše uradeno i za sve ono što nije uradeno, a moralo je da bude u protekla 33 meseca. Zamislite cuda: poklopilo se da ove godine 5. oktobar pada (taj datum, a ne Vlada!) baš u tu hipoteticku biracku nedelju!


Autor je redovni profesor Pravnog fakulteta u Beogradu i clan Visokog saveta pravosuda

 

hronika vesti (arhiva)

 

Copyright by NSPM