Home

Info

Pretplata

Kontakt

Prošli brojevi

Posebna izdanja

Komentari

Debata

Hronika

Linkovi

NOVA SRPSKA POLITIČKA MISAO

 

Komentari

 BlicNews, 30 april.

Intervju sa Djordjem Vukadinovicem

Sad se vidi ko su rezimski intelektualci, jer i ova vlast neguje samo udvorice

 

Ime i prezime: Đorđe Vukadinović

Rođen: 23. oktobar 1962. u Somboru

Obrazovanje: Filozofski fakultet u Beogradu

Porodica: Oženjen, sinovi Milan i Igor

Restoran: Mornar, Kolarac i slični

Jelo: Mnoga, na žalost

Knjiga: Teško pitanje za jednog profesionalnog čitača. Ali, u principu sve koji teraju suze na oči

Film: Od domaćih, Ko to tamo peva? I većina iz tog perioda. Od stranih,   Kum, Terminator, Gladijator i slični porodični spektakli

Moto: Marfijev zakon u svim verzijama

 

IN

Otvorenost

Demokratija

Solidarnost

Prijateljstvo

Ljubav

 

OUT

Pretvornost

Demagogija

Nasilje

Primitivizam

Imperijalizam

 

Da li vam je bilo teško da ćutite 42 dana, za vreme vanrednog stanja?

- Ne, tim pre što i nisam ćutao, jer smo ja i grupa prijatelja, saradnika Nove srpske političke misli, sve vreme zadržali visok nivo intelektualne aktivnosti posredstvom našeg sajta www.nspm.org.yu koji je u uslovima medijske blokade u vanrednom stanju, bio neka vrsta ventila kroz koji smo mi i naši saradnici i čitaoci komunicirali. A to što je bilo manje poziva, izjava i intervjua, za mene, a imam utisak i za moje kolege, bilo je dobra pauza i prijatan odmor. Dodatna kolateralna korist jeste to što je sada postalo sasvim  transparentno ko su nezavisni, a ko režimski intelektualci i analitičari. Za ove druge nisu važila nikakva ograničenja u pohvalama vladi i vanrednom stanju. U svakom slučaju, sada će biti teško navići se na veći intenzitet javnih nastupa koji često umaraju i ostavljaju utisak besmislenosti.

 

Zašto?

- Imaš utisak da mesecima i godinama ideš i pričaš po raznim medijima, a efekti toga vide se malo ili nimalo. I pošto su materijalni efekti inače nikakvi, a politički ostaju najčešće nevidljivi, postavlja se pitanje svrsishodnosti čitave priče. Vanredno stanje je pokazalo da je veoma malo urađeno kada je reč o demokratskom otvaranju i stvaranju demokratske klime u javnom prostoru.

Mislite da će se posle vanrednog stanja više otvoriti demokratsko polje?

- Ono će naravno biti otvorenije nego za vreme vanrednog stanja, ali ne treba gajiti iluzije. Političke, medijske i psihološke posledice vanrednog stanja trajaće znatno duže od samog vanrednog stanja.

 

Kakve su to posledice?

- Najvidljivije su medijske posledice. Ne pamti se kada su, računajući i period najtvrđe Miloševićeve svevlasti, mediji bili ovako zatvoreni za svaki glas koji nije bio glas vlasti. Takva atmosfera ne može sad preko noći biti zamenjena stanjem u kojem će javna debata procvetati i procesi prekinuti tragičnim događajem od 12. marta odjednom biti nastavljeni kao da se ništa nije dogodilo. Mislim da će biti potrebno dosta vremena da se mediji otvore i da se novinari oslobode latentne autocenzure, koja je gora od same cenzure koja im je bila nametnuta. Najnoviji medijski zakoni očito neće ići na ruku tom otvaranju. Njima se najpre štite političari. Uopšte, mislim da je vanredno stanje pokazalo da je nivo demokratske svesti i slobode u našem prostoru veoma nizak i koliko je malo potrebno da gotovo sve tekovine borbe protiv Miloševićevog autoritarizma budu dovedene u pitanje.

 

Čime to objašnjavate?

- Niskim stepenom demokratske kulture i građanske hrabrosti. Mediji su sprovodili veći nivo cenzure nego što je to u samom tekstu naredbe o uvođenju vanrednog stanja bilo naloženo. Taj tekst je samo zabranjivao raspravu o razlozima za uvođenje vanrednog stanja, a ne i svaku političku raspravu. Ali te rasprave nije bilo, već samo beskonačne samohvale i defilea predstavnika vlasti. Vanredno stanje nije nužno povlačilo da se svaki glas i sve teme koje nisu po volji vlasti proteraju sa medija - a to je bio slučaj.

 

Vaš sajt bio je, praktično, jedino mesto na kojem nije važilo vanredno stanje.

- Ne znam da li je bilo jedino mesto, ali jeste bio važan sabirni centar različitih kritičkih glasova, kako običnih građana, tako i stručnjaka, kolega analitičara, profesora, nezavisnih novinara, koji su dosta kritički, pa i oštro sudili o vanrednom stanju. Neko može reći da je to što je naš sajt preživeo znak da vanredno stanje i nije bilo tako strogo, ali ono što je omogućilo relativno nesmetan rad našeg sajta je, s jedne strane, njegova relativna marginalnost, s druge strane specifična težina onih koji su se na njemu oglašavali, kao i politička težina onih koji su taj sajt posećivali. Možemo nagađati da li je razlog toga što smo ostali pošteđeni to što smo bili suviše politički marginalni ili pak što smo bili dovoljno uticajni.

 

Šta vi mislite da je verovatnije?

- Ja mislim da je u pitanju po malo i jedno i drugo. Treći faktor je da je već negde na polovini vanrednog stanja prvobitni konsenzus unutar vladajućeg DOS počeo da pokazuje znake popuštanja. Vlast je sve više bila zabavljena samom sobom, kao i kritikama vanrednog stanja koje su dolazile u vidu sve manje uvijenih upozorenja iz međunarodne zajednice. Ona jeste načelno podržavala borbu protiv kriminala, pa i samo vanredno stanje, ali isto tako je u svim kontaktima naglašavana briga da se to ne zloupotrebi u obračunu sa političkim protivnicima. Mislim da je u velikoj meri i sudbina DSS odnosno Vojislava Koštunice, zavisila od upozorenja međunarodne zajednice.

 

Hoćete da kažete da su stranci spasili Koštunicu čak i mogućeg privođenja?

- Po mome sudu, da. Mislim da je tu međunarodni faktor bio dosta značajan, kao i neki glasovi razuma iz samog DOS.

Na koga mislite?

- Pre svega na Mićunovića, ali i na Isakova, Čovića i još neke. Jer kako je ova družina bila krenula, kako se zahuktala, sve je išlo ka tome da će biti priveden i Koštunica i još neki njegovi saradnici.

 

Da li ste u nekom trenutku pomislili da bi i vas mogli da privedu?

-         Ja ne. Ali neki moji prijatelji jesu. Uostalom, kada se jednom zakotrlja mehanizam političke i policijske samovolje, nikad ne znate gde ce se zaustaviti. Naše privođenje bi značilo de facto uvođenje verbalnog delikta na velika vrata. Aktivnost nas oko NSPM svodila se na tekstove i komentare po medijima. Mi ne učestvujemo direktno u političkom životu. Ja svoje analize ne zasnivam na informacijama iz «dobro obaveštenih izvora», koji su mi, delom, nedostupni, a delom beskorisni, jer se to u našim uslovima najčešće svodi na tračeve, poluistine, a često i obične dezinformacije. Moje procene više se zasnivaju na onome što može da sazna pažljivi pratilac medija i na jednoj vrsti logičke prerade i analize tih informacija. Privoditi tako nekog je bespredmetno jer on ne zna ništa više od onoga što je napisao.

 

Pojedinci koji su se oglašavali na sajtu ipak su bili prozivani na brifinzima u Vladi Srbije.

- Naravno da se naše analize nisu mogli dopadati predstavnicima Vlade, iako mislim da bi svaka pametna vlast trebalo da neguje i podržava takvu vrstu kritika i analiza kakvim smo mi podvrgli ovu vlast, kako ranije, tako i za vreme vanrednog stanja. Prokletstvo srpskih vlasti je što neguju javnost koja će biti udvorička, koja će ih veličati i hvaliti svaki njihov potez i žestoko se obrušavati na sve njihove protivnike, sve do trenutka do kad su na vlasti. Koliko su vlasti u Srbiji decenijama sklone zloupotrebi, korupciji i autoritarnom ponašanju, toliko su i javnost, mediji, pa i sami građani, da ne govorim o intelektualcima, odgovorni što imaju takvu vlast. Oni svojim neodgovornim i udvoričkim ponašanjem podstiču vlast da se tako ponaša.

 

Ipak Nova srpska politička misao nazivana je «novom srpskom nacističkom mišlju», a oni koji su se oglašavali na sajtu nazivani su salonskim fašistima. Mislim na tekst Petra Lukovića.

- To su incidenti kojima ne treba pridavati preveliku pažnju. I u ovom trenutku na našem sajtu ima kritičkih komentara, recimo, na moje tekstove i analize drugih kolega, koje mi uredno objavljujemo. Povremeno su oni vrlo interesantni, pa i korisni upravo iz razloga zbog kojih bi, recimo, naše kritike mogle biti od koristi pametnoj vlasti. Ali tekst gospodina Lukovića stavljen je na sajt iz drugih, rekao bih, političko-pedagoških razloga. On nipošto ne može da se podvede pod kriterijum ozbiljne, odgovorne, tolerantne i kompetentne debate. To je više primer loše, zle političke krvi koja se ovde prenosi s kolena na koleno, po kojoj je najvažnije što žešćom etiketom zalepiti i «sahraniti» protivnika. Što se u tome bude grublji, vulgarniji i siroviji, to se čini da je sopstvena pozicija jača. Ako postoji nešto kao što je misija ili ideja Nove srpske političke misli, onda je to upravo pokušaj da se politika u Srbiji više ne shvata i ne sprovodi na takav način. To je ono što nas istinski zanima, a ne trijumf ove ili one političke opcije. Možda takav angažman u današnjem svetu i današnjoj Srbiji deluje staromodno, ali mi verujemo da je još uvek itekako poželjan, a nadamo se i moguć. 

 

Pojedinici iz vlasti priznaju da su određeni ljudi iz DOS pokušali da iskoriste vanredno stanje za obračun sa političkim protivnicima.

- Naravno da su pokušali. To je valjda i slepcima jasno. Vanredno stanje je bogom dano stanje za takvu vrstu zloupotreba. Ono što je apsurdno u ovoj i psihozi koja je stvorena tokom vanrednog stanja jeste upravo to da se stvara utisak kao da je vanredno stanje, zapravo, idealno stanje, jer se sada, eto, možemo uspešno boriti protiv kriminala. Vanredno stanje, tobože, nije upereno protiv građana već samo protiv kriminalaca i sada se bezbedno živi.   Da je to tako, onda bi verovatno Severna Koreja bila najslobodnija i najnaprednija zemlja na svetu.

 

Mnogi su zaista tako reagovali na vanredno stanje.

- Dešavalo se više puta da su se dnevnici sastojali samo od Vladinih i policijskih saopštenja, agencijskih vesti o ratu u Iraku - vremenske prognoze. Što je najgore, mnogi predstavnici vlasti i neke nevladine organizacije, koje bi po prirodi stvari trebalo da brinu o stanju demokratije i ljudskih prava, takvo stanje proglašavale su nekom vrstom poželjnog političkog ideala. Dug je spisak onih koji su se na taj način naslikali. Najdrastičniji slučaj su ipak kolege koje su, izgleda, dale svoj pristanak za članstvo u onoj čuvenoj komisiji u kojoj su pojedine nevladine organizacije, skupa sa ministarstvom policije i ministarstvom kulture, trebalo da  zajednički utvrđuj spisak onih koji su kritikovali vladu i «stvarali atmosferu linča». Kao pozitivan izuzetak pomenuo bih aktivnost Fonda za humanitarno pravo i još nekih sličnih organizacija koje su prosto radile svoj posao, umesto da se igraju visoke politike i «spašavanja države».  

 

Mislite li da nije bilo potrebe za uvođenjem vanrednog stanja ili je to bilo opravdano?

- Ono je, po mom mišljenju, uvedeno nelegalno i nelegitimno, pogotovo s obzirom na organ, odnosno osobu koja ga je proglasila, a koja ni sama nema adekvatan politički legitimitet. Mislim naravno na v.d. predsednicu Natašu Mićić, koja barem od februara ove godine nema nikakvog ustavnog ni političkog opravdanja da se nalazi na mestu na kojem se nalazi. Međutim,  isto tako ne bih bio spreman ni da poreknem izvesne pozitivne efekte koji su  postignuti. Pre svega, mnoge ubice i kriminalci našli su se iza brave. To nije za potcenjivanje i to je nešto što građani priznaju i što će pohvaliti nezavisno od stranačkih simpatija. Druga je stvar pitanje zašto je bilo potrebno vanredno stanje da bi se kriminalci našli iza brave. Hapšenje onih koji su se ogrešili o zakon jeste posao odgovorne vlasti i odgovorne države u redovnom stanju.

 

Verujete li da će se borba protiv kriminala istim intenzitetom nastaviti i po ukidanju vanrednog stanja?

- Pitanje je i da li će i koliko dosledno stvari u tome smeru da budu vođene, odnosno, da li će zamah «Sablje» zastati pred finansijskim, političkim i medijskim potporama vlasti. Ako borba protiv kriminala zastane pred tim centrima moći, mislim da će i ovi pozitivni efekti vanrednog stanja biti vrlo brzo potrti. Ukoliko, pak, stvar bude doslednije i radikalnije sprovedena, to bi zaista značilo neku vrstu pozitivnog političkog prevrata, prevrata koji bi se po značaju čak mogao meriti sa 5. oktobrom.

Šta mislite pod tim radikalnijim sprovođenjem?

- To znači da bi pod udar pravde morali doći i mnogi sponzori, finansijeri, prijatelji i kumovi sadašnje DOS-ovske elite. A da ta sprega postoji znaju svi građani Srbije. Beograd je džungla u kojoj se mnogo toga još i može zabašuriti uz malo medijske manipulacije, ali u drugim gradovima, počev od Niša i Novog Sada, pa nadalje, takva vrsta manipulacije prosto ne prolazi. Tamo se tačno zna ko sa kim diluje, ko koga finansira, ko je kome na slavi i ko je kome kum. Tu specijalne emisije, saopštenja i brifinzi Vlade ili policije ne mogu pomoći. U tom smislu ne treba imati iluzije da, bez obzira na pritiske i medijsku manipulaciju, građani neće moći da procene koliki je stvarni domet mera preduzetih protiv kriminala. Podršku koju oni daju, daju upravo zbog toga što se nadaju da će te mere biti radikalne i da će bar jedno od ključnih obećanja DOS, zahtev za društvenom pravdom, biti ispunjeno.

 

Zanimljivo je da je Vlada istog dana kada je Đinđić ubijen izašla sa spiskom osoba osumnjičenih za ubistvo. To ukazuje da su dugo znali za te kriminalce. Zašto se nije ranije krenulo u akciju nego je premijer morao da bude ubijen?

- Očito je da se mnogo kalkulisalo da li, kada, na koji način i koliko radikalno ući u obračun sa organizovanim grupama. Uostalom, znamo da su visoki predstavnici Vlade, uključujući i samog premijera, veoma dugo i poricali postojanje organizovanog kriminala. Govorili su o izolovanim grupama, a onda se ispostavlja ne samo da mafija postoji, već i da je - kako je to već uobičajeno u našem maniru preterivanja i preuveličavanja, gde mi moramo biti prvi uvek i u svemu - ona najjača, najorganizovanija i najbogatija mafija u Evropi.

 

Kako kometarišete pretnje Vladimira Popovića Bebe, šefa Vladinog Biroa za informisanje novinarki Gordani Suši?

- Taj slučaj je pokazatelj ozbiljne nesloge i raslojavanja u samoj vladajućoj koaliciji, kao i toga da se u tom obračunu ne biraju i neće birati sredstva.

 

Mislite na obračun u samom DOS?

- Da. Vanredno stanje je samo privremeno zamrzlo političke tenzije, i nakon njegovog ukidanja ponovo će doći do izražaja sve ono što je bilo i ranije, još pojačano novim konfliktima, sukobima i omrazama stvorenim za vreme vanrednog stanja. Svako ko iole prati srpsku političku i medijsku scenu zna da ove pretnje i prozivke od strane Popovića nisu usamljen primer i svako ko se bavi ovim poslom bi mogao iz prve ruke da navede barem pet ljudi koji su imali kontakt sličnog tipa sa dotičnim gospodinom. To što je ovaj slučaj baš sada tako dramatično eskalirao, za mene je znak ne samo povećane hrabrosti ili naglo probuđenog demokratskog instikta u novinarskoj branši, već više zaoštravanja političke borbe unutar samog DOS-a, gde je očigledno neko s razlogom procenio da bi Popović mogao da bude najslabija karika u lancu aktuelnih srpskih vlastodržaca. Kao što su, po mom skromnom sudu,  sledeće dve Dragan Veselinov i Čeda Jovanović, kao najdrastičniji primeri iritantne političke partizanštine i pobedničke bahatosti.

Rekli ste da je već u sredini vanrednog stanja vlast više počela da se bavi sama sobom.

- Naravno, i to je do vrhunca došlo u polemici između Čede Jovanovića i Nebojše Čovića. Privid monolita stvoren posle Đinđićevog ubistva nije ni moguće, ni realno, a na kraju krajeva ni poželjno čuvati po svaku cenu. Jedino je neizvesno kojim će se sredstvima to diferenciranje u DOS-u sprovoditi. Da li će to biti kao i do sada daleko od očiju javnosti i sredstvima koja nisu demokratska, raznim aferama koje se dozirano puštaju u javnost, ili pak na jedino prihvatljiv način u demokratskim zemljama, a to su izbori.

 

U vanrednom stanju donet je i zakon o promeni ustava, prema kojem je za to potrebna natpolovična većina u Skupštini i potvrda više od polovine izašlih birača na referendumu, uz uslov da na njega izađe više od polovine upisanih glasača.

- To je samo deo priče o političkim zloupotrebama u vreme vanrednog stanja. Najvidljivije su neposredne zloupotrebe u kritici opozicije i njenih lidera, a da oni nemaju mnogo prostora da uzvrate. Dugoročno su, međutim,  opasnije zloupotrebe koje se sastoje u tome da se u vreme suspendovanih političkih sloboda nametnu rešenja koja će dugoročno odrediti izgled srpske političke scene u dužem periodu, kao što je, na primer,  donošenje odluke o načinu promene ustava, medijski zakoni, prekompozicija i potčinjavanje sudske vlasti i slično. Nije dobro da se ustav donosi tako tankom većinom, bez neophodnog političkog konsenzusa. Ustavi doneti na taj način obično služe samo za jednokratnu upotrebu i retko nadžive svoje pisce.

 

Šta je trebalo uraditi?

- Trebalo je ići na poteze koji bi na najmanju meru sveli kršenje ustavne procedure. Na primer, zadržati neophodnu dvotrećinsku većinu u parlamentu, a odustati od referenduma. Ili pak, ako se želeo naglasiti diskontinuitet od Miloševićevog ustava, ustavotvorna skupština je bila najbolji način da se uspostavi ta vrsta diskontinuiteta. 

 

Objavljeno je nekoliko istraživanja javnog mnjenja. Jedno od njih, iz Stratedžik marketinga, govori kako je samo trećina građana za vanredne izbore.

- To su ona ista istraživanja koja kažu da je podrška DS u ovom trenutku duplo veća od zbira podrški svim drugim strankama, što je, blago rečeno, problematičan rezultat, iako nema sumnje da je D(O)S na neki način politički profitirao iz čitave ove situacije. Generalno je nekorektno, pa i nemoralno, na takav način (zlo)upotrebljavati istraživanja javnog mnjenja sprovedena u vreme vanrednog stanja. Teško da u ovakvim uslovima možete očekivati slobodno izjašnjavanje građana o raznim pitanjima, počev od simpatija i antipatija prema političkim strankama, pa do pitanja da li ste za prevremene izbore ili da li podržavate vanredno stanje. U vreme vanrednog stanja, kada je zabranjeno komentarisanje vanrednog stanja, vi pravite i prezentujete ankete da li građani podržavaju vanredno stanje. Pa da li očekujete da će neko reći da ga ne podržava, ili da ćete lako naći nekoga na ulici ko će reći kako podržava SSJ ili SRS? Čak je i DSS u jedan mah bio na ivici kriminalizacije, a kamoli ostale opozicione stranke.

 

Mislite li da su prevremeni izbori neophodni?

- Da je bilo političke mudrosti i političkog morala, prevremene izbore imali bismo najkasnije u jesen 2001. kada se definitivno videlo da je pukla tikva unutar vladajuće koalicije. Ako ne tada, onda se bar u jesen 2002. moralo ići na prevremene izbore, kada su bili i predsednički izbori. Tada ne bi bilo problema ni sa izlaznošću. No prevladala je sitna politička računica DOS, a to je da se vlast drži što duže i po svaku cenu. Verujem da je na kraju i pokojni Đinđić, na žalost, postao žrtva takve problematične i kratkoročne računice. Nisu njega, razume se, ubili borci za demokratiju, slobodu, i pravnu državu. Ali to što je vlast koju je on simbolizovao često izigravala demokratska pravila igre, prekrajala volju građana i koncentrisala moć mimo uhodanih procedura, jeste na neki način izdvojilo Đinđića kao metu.

 

Da li se moglo čekati i ići sporijim tempom reformi ili je bilo potrebo preduzimati radikalnije poteze?

- Mešetarenje i krađa poslaničkih mandata, zloupotreba i instrumentalizacija medija nisu nikakav brži put reformi. Lažna je dilema da li treba ići brže ili sporije u reforme. Dilema je da li treba ili ne treba graditi institucije koje omogućuju stabilan put u normalnu demokratsku državu. Treba najbrže moguće graditi takve institucije i vući poteze koji vode stvaranju takve političke klime. Ali brzina i potezi koje je vukla ova vlast samo su ubrzano vodili preuzimanju svih poluga formalne i neformalne moći u državi i na neki način od Vlade i njenog premijera kao ubedljivo najkrupnije figure u tom društvu, stvarali političku i svaku drugu metu.

 

Koliku i kakvu odgovornost Koštunica i DSS snose za ubistvo Zorana Đinđića?

- Veliku odgovornost, samo na različite načine, zaista snose mnogi akteri političke scene, uključujući i samog pokojnog premijera, koji je najskupljom cenom platio brzopletost i sklonost da, kao što je sam govorio, traži prijatelje i u raju i u paklu i da pravi različite vrste više ili manje neprincipijelnih dilova. Tu se očito preračunao, jer je, izgleda, verovao da će i sa ovim podzemnim strukturama moći da izađe na kraj na sličan način kao što je izlazio  i sa svojim političkim protivnicima, pre svega Koštunicom, pa i Labusom. Po svoj prici, namera mu je bila da navede jedne na druge, a onda jedne izruči Hagu, druge učini zaštićenim svedocima, a treće osudi zbog organizovanog kriminala. Ta igra na ivici noža jeste mu u jednom trenutku omogućila dominaciju na srpskoj političkoj sceni, ali to je igra u kojoj se samo jednom može pogrešiti. On je konstantno dobijao partije i izgleda da je i u ovoj poslednjoj bio na ivici pobede, ali je izgubio za korak, za dan-dva. Njegovi politički protivnici, pre svega iz DSS, nisu odgovorni za njegovu sudbinu u onom smislu za koji ih prozivaju neki predstavnici vlasti, ali su, možda, posredno odgovorni zato što se nisu dovoljno suprotstavili ili sprečili Đinđića i ekipu oko njega da na takav način koncentrišu moć i da ih potpuno izgura sa političke scene.

 

Mislite da je Koštunica kriv što nije sa njim podelio odgovornost.

- Da, mada, pošteno govoreći, ni Đinđić nije bio previše raspoložen da tu odgovornost deli. Koštunica je, pre svega, odgovoran zato što ogromnu podršku građana koju je imao nije iskoristio da nametne neki svoj pozitivan program reformi, što uključuje određeni rizik, nego se opredelio za defanzivnu strategiju oponiranja i kritike onoga što čine Đinđić i ekipa oko njega. Da se Koštunica ne može amnestirati od odgovornosti za stanje u kojem se Srbija danas nalazi, nema nikakve dileme, ali se ni ta odgovornost ne može izjednačavati sa onom DOS-a.

 

Ko je još kriv?

- Rekao bih da je kriva i srpska politička javnost koja nije pravovremeno i dovoljno upozoravala na sve primetnije autoritarne crte u ponašanju Zorana Đinđića i ljudi oko njega i što je veoma dugo to ili pasivno posmatrala, smatrajući da ne treba da se meša u borbu za vlast između DS i DSS, ili je iz nekih razloga, na primer, zbog navodno reformskog i proevropskog kursa, zatvarala oči pred tim sve očitijim manifestacijama autoritarnog ponašanja DOS-ovske vlasti. Dakle, možda i više od političkih protivnika, za tragičan kraj Zorana Đinđića odgovorni su i oni koji su suviše dugo i mirno gledali i podržavali ga na tom putu koji se pokazao kao put bez povratka. Da su bili prevremeni izbori, Zoran Đinđić bi možda i danas bio premijer. Čak i da nije bio premijer, da su se izbori nepovoljno završili po njega, on bi i dalje bio važan faktor u novoj vlasti, a čak i da je poraz bio potpun i da su on i njegova stranka ispali iz Vlade, on bi imao dobre šanse da se kroz najviše godinu ili dve dana trijumfalno, na belom reformskom konju, vrati na vlast. Za Srbiju bi verovatno bilo bolje da se bilo šta od te tri stvari dogodilo. Da i ne govorimo koliko bi za njega lično bilo bolje.

hronika vesti (arhiva)

 

Copyright by NSPM