BlicNews,
30
april.
Intervju
sa Djordjem Vukadinovicem
Sad
se
vidi
ko
su
rezimski
intelektualci,
jer
i
ova
vlast
neguje
samo
udvorice
Ime
i
prezime:
Đorđe
Vukadinović
Rođen:
23.
oktobar
1962.
u
Somboru
Obrazovanje:
Filozofski
fakultet
u
Beogradu
Porodica:
Oženjen,
sinovi
Milan
i
Igor
Restoran:
Mornar,
Kolarac
i
slični
Jelo:
Mnoga,
na
žalost
Knjiga:
Teško
pitanje
za
jednog
profesionalnog
čitača.
Ali,
u
principu
sve
koji
teraju
suze
na
oči
Film:
Od
domaćih,
Ko
to
tamo
peva?
I
većina
iz
tog
perioda.
Od
stranih,
Kum,
Terminator,
Gladijator
i
slični
porodični
spektakli
Moto:
Marfijev
zakon
u
svim
verzijama
IN
Otvorenost
Demokratija
Solidarnost
Prijateljstvo
Ljubav
OUT
Pretvornost
Demagogija
Nasilje
Primitivizam
Imperijalizam
Da
li
vam
je
bilo
teško
da
ćutite
42
dana,
za
vreme
vanrednog
stanja?
-
Ne,
tim
pre
što
i
nisam
ćutao,
jer
smo
ja
i
grupa
prijatelja,
saradnika
Nove
srpske
političke
misli,
sve
vreme
zadržali
visok
nivo
intelektualne
aktivnosti
posredstvom
našeg
sajta
www.nspm.org.yu
koji
je
u
uslovima
medijske
blokade
u
vanrednom
stanju,
bio
neka
vrsta
ventila
kroz
koji
smo
mi
i
naši
saradnici
i
čitaoci
komunicirali.
A
to
što
je
bilo
manje
poziva,
izjava
i
intervjua,
za
mene,
a
imam
utisak
i
za
moje
kolege,
bilo
je
dobra
pauza
i
prijatan
odmor.
Dodatna
kolateralna
korist
jeste
to
što
je
sada
postalo
sasvim
transparentno
ko
su
nezavisni,
a
ko
režimski
intelektualci
i
analitičari.
Za
ove
druge
nisu
važila
nikakva
ograničenja
u
pohvalama
vladi
i
vanrednom
stanju.
U
svakom
slučaju,
sada
će
biti
teško
navići
se
na
veći
intenzitet
javnih
nastupa
koji
često
umaraju
i
ostavljaju
utisak
besmislenosti.
Zašto?
-
Imaš
utisak
da
mesecima
i
godinama
ideš
i
pričaš
po
raznim
medijima,
a
efekti
toga
vide
se
malo
ili
nimalo.
I
pošto
su
materijalni
efekti
inače
nikakvi,
a
politički
ostaju
najčešće
nevidljivi,
postavlja
se
pitanje
svrsishodnosti
čitave
priče.
Vanredno
stanje
je
pokazalo
da
je
veoma
malo
urađeno
kada
je
reč
o
demokratskom
otvaranju
i
stvaranju
demokratske
klime
u
javnom
prostoru.
Mislite
da
će
se
posle
vanrednog
stanja
više
otvoriti
demokratsko
polje?
-
Ono
će
naravno
biti
otvorenije
nego
za
vreme
vanrednog
stanja,
ali
ne
treba
gajiti
iluzije.
Političke,
medijske
i
psihološke
posledice
vanrednog
stanja
trajaće
znatno
duže
od
samog
vanrednog
stanja.
Kakve
su
to
posledice?
-
Najvidljivije
su
medijske
posledice.
Ne
pamti
se
kada
su,
računajući
i
period
najtvrđe
Miloševićeve
svevlasti,
mediji
bili
ovako
zatvoreni
za
svaki
glas
koji
nije
bio
glas
vlasti.
Takva
atmosfera
ne
može
sad
preko
noći
biti
zamenjena
stanjem
u
kojem
će
javna
debata
procvetati
i
procesi
prekinuti
tragičnim
događajem
od
12.
marta
odjednom
biti
nastavljeni
kao
da
se
ništa
nije
dogodilo.
Mislim
da
će
biti
potrebno
dosta
vremena
da
se
mediji
otvore
i
da
se
novinari
oslobode
latentne
autocenzure,
koja
je
gora
od
same
cenzure
koja
im
je
bila
nametnuta.
Najnoviji
medijski
zakoni
očito
neće
ići
na
ruku
tom
otvaranju.
Njima
se
najpre
štite
političari.
Uopšte,
mislim
da
je
vanredno
stanje
pokazalo
da
je
nivo
demokratske
svesti
i
slobode
u
našem
prostoru
veoma
nizak
i
koliko
je
malo
potrebno
da
gotovo
sve
tekovine
borbe
protiv
Miloševićevog
autoritarizma
budu
dovedene
u
pitanje.
Čime
to
objašnjavate?
-
Niskim
stepenom
demokratske
kulture
i
građanske
hrabrosti.
Mediji
su
sprovodili
veći
nivo
cenzure
nego
što
je
to
u
samom
tekstu
naredbe
o
uvođenju
vanrednog
stanja
bilo
naloženo.
Taj
tekst
je
samo
zabranjivao
raspravu
o
razlozima
za
uvođenje
vanrednog
stanja,
a
ne
i
svaku
političku
raspravu.
Ali
te
rasprave
nije
bilo,
već
samo
beskonačne
samohvale
i
defilea
predstavnika
vlasti.
Vanredno
stanje
nije
nužno
povlačilo
da
se
svaki
glas
i
sve
teme
koje
nisu
po
volji
vlasti
proteraju
sa
medija
-
a
to
je
bio
slučaj.
Vaš
sajt
bio
je,
praktično,
jedino
mesto
na
kojem
nije
važilo
vanredno
stanje.
-
Ne
znam
da
li
je
bilo
jedino
mesto,
ali
jeste
bio
važan
sabirni
centar
različitih
kritičkih
glasova,
kako
običnih
građana,
tako
i
stručnjaka,
kolega
analitičara,
profesora,
nezavisnih
novinara,
koji
su
dosta
kritički,
pa
i
oštro
sudili
o
vanrednom
stanju.
Neko
može
reći
da
je
to
što
je
naš
sajt
preživeo
znak
da
vanredno
stanje
i
nije
bilo
tako
strogo,
ali
ono
što
je
omogućilo
relativno
nesmetan
rad
našeg
sajta
je,
s
jedne
strane,
njegova
relativna
marginalnost,
s
druge
strane
specifična
težina
onih
koji
su
se
na
njemu
oglašavali,
kao
i
politička
težina
onih
koji
su
taj
sajt
posećivali.
Možemo
nagađati
da
li
je
razlog
toga
što
smo
ostali
pošteđeni
to
što
smo
bili
suviše
politički
marginalni
ili
pak
što
smo
bili
dovoljno
uticajni.
Šta
vi
mislite
da
je
verovatnije?
-
Ja
mislim
da
je
u
pitanju
po
malo
i
jedno
i
drugo.
Treći
faktor
je
da
je
već
negde
na
polovini
vanrednog
stanja
prvobitni
konsenzus
unutar
vladajućeg
DOS
počeo
da
pokazuje
znake
popuštanja.
Vlast
je
sve
više
bila
zabavljena
samom
sobom,
kao
i
kritikama
vanrednog
stanja
koje
su
dolazile
u
vidu
sve
manje
uvijenih
upozorenja
iz
međunarodne
zajednice.
Ona
jeste
načelno
podržavala
borbu
protiv
kriminala,
pa
i
samo
vanredno
stanje,
ali
isto
tako
je
u
svim
kontaktima
naglašavana
briga
da
se
to
ne
zloupotrebi
u
obračunu
sa
političkim
protivnicima.
Mislim
da
je
u
velikoj
meri
i
sudbina
DSS
odnosno
Vojislava
Koštunice,
zavisila
od
upozorenja
međunarodne
zajednice.
Hoćete
da
kažete
da
su
stranci
spasili
Koštunicu
čak
i
mogućeg
privođenja?
-
Po
mome
sudu,
da.
Mislim
da
je
tu
međunarodni
faktor
bio
dosta
značajan,
kao
i
neki
glasovi
razuma
iz
samog
DOS.
Na
koga
mislite?
-
Pre
svega
na
Mićunovića,
ali
i
na
Isakova,
Čovića
i
još
neke.
Jer
kako
je
ova
družina
bila
krenula,
kako
se
zahuktala,
sve
je
išlo
ka
tome
da
će
biti
priveden
i
Koštunica
i
još
neki
njegovi
saradnici.
Da
li
ste
u
nekom
trenutku
pomislili
da
bi
i
vas
mogli
da
privedu?
-
Ja
ne.
Ali
neki
moji
prijatelji
jesu.
Uostalom,
kada
se
jednom
zakotrlja
mehanizam
političke
i
policijske
samovolje,
nikad
ne
znate
gde
ce
se
zaustaviti.
Naše
privođenje
bi
značilo
de
facto
uvođenje
verbalnog
delikta
na
velika
vrata.
Aktivnost
nas
oko
NSPM
svodila
se
na
tekstove
i
komentare
po
medijima.
Mi
ne
učestvujemo
direktno
u
političkom
životu.
Ja
svoje
analize
ne
zasnivam
na
informacijama
iz
«dobro
obaveštenih
izvora»,
koji
su
mi,
delom,
nedostupni,
a
delom
beskorisni,
jer
se
to
u
našim
uslovima
najčešće
svodi
na
tračeve,
poluistine,
a
često
i
obične
dezinformacije.
Moje
procene
više
se
zasnivaju
na
onome
što
može
da
sazna
pažljivi
pratilac
medija
i
na
jednoj
vrsti
logičke
prerade
i
analize
tih
informacija.
Privoditi
tako
nekog
je
bespredmetno
jer
on
ne
zna
ništa
više
od
onoga
što
je
napisao.
Pojedinci
koji
su
se
oglašavali
na
sajtu
ipak
su
bili
prozivani
na
brifinzima
u
Vladi
Srbije.
-
Naravno
da
se
naše
analize
nisu
mogli
dopadati
predstavnicima
Vlade,
iako
mislim
da
bi
svaka
pametna
vlast
trebalo
da
neguje
i
podržava
takvu
vrstu
kritika
i
analiza
kakvim
smo
mi
podvrgli
ovu
vlast,
kako
ranije,
tako
i
za
vreme
vanrednog
stanja.
Prokletstvo
srpskih
vlasti
je
što
neguju
javnost
koja
će
biti
udvorička,
koja
će
ih
veličati
i
hvaliti
svaki
njihov
potez
i
žestoko
se
obrušavati
na
sve
njihove
protivnike,
sve
do
trenutka
do
kad
su
na
vlasti.
Koliko
su
vlasti
u
Srbiji
decenijama
sklone
zloupotrebi,
korupciji
i
autoritarnom
ponašanju,
toliko
su
i
javnost,
mediji,
pa
i
sami
građani,
da
ne
govorim
o
intelektualcima,
odgovorni
što
imaju
takvu
vlast.
Oni
svojim
neodgovornim
i
udvoričkim
ponašanjem
podstiču
vlast
da
se
tako
ponaša.
Ipak
Nova
srpska
politička
misao
nazivana
je
«novom
srpskom
nacističkom
mišlju»,
a
oni
koji
su
se
oglašavali
na
sajtu
nazivani
su
salonskim
fašistima.
Mislim
na
tekst
Petra
Lukovića.
-
To
su
incidenti
kojima
ne
treba
pridavati
preveliku
pažnju.
I
u
ovom
trenutku
na
našem
sajtu
ima
kritičkih
komentara,
recimo,
na
moje
tekstove
i
analize
drugih
kolega,
koje
mi
uredno
objavljujemo.
Povremeno
su
oni
vrlo
interesantni,
pa
i
korisni
upravo
iz
razloga
zbog
kojih
bi,
recimo,
naše
kritike
mogle
biti
od
koristi
pametnoj
vlasti.
Ali
tekst
gospodina
Lukovića
stavljen
je
na
sajt
iz
drugih,
rekao
bih,
političko-pedagoških
razloga.
On
nipošto
ne
može
da
se
podvede
pod
kriterijum
ozbiljne,
odgovorne,
tolerantne
i
kompetentne
debate.
To
je
više
primer
loše,
zle
političke
krvi
koja
se
ovde
prenosi
s
kolena
na
koleno,
po
kojoj
je
najvažnije
što
žešćom
etiketom
zalepiti
i
«sahraniti»
protivnika.
Što
se
u
tome
bude
grublji,
vulgarniji
i
siroviji,
to
se
čini
da
je
sopstvena
pozicija
jača.
Ako
postoji
nešto
kao
što
je
misija
ili
ideja
Nove
srpske
političke
misli,
onda
je
to
upravo
pokušaj
da
se
politika
u
Srbiji
više
ne
shvata
i
ne
sprovodi
na
takav
način.
To
je
ono
što
nas
istinski
zanima,
a
ne
trijumf
ove
ili
one
političke
opcije.
Možda
takav
angažman
u
današnjem
svetu
i
današnjoj
Srbiji
deluje
staromodno,
ali
mi
verujemo
da
je
još
uvek
itekako
poželjan,
a
nadamo
se
i
moguć.
Pojedinici
iz
vlasti
priznaju
da
su
određeni
ljudi
iz
DOS
pokušali
da
iskoriste
vanredno
stanje
za
obračun
sa
političkim
protivnicima.
-
Naravno
da
su
pokušali.
To
je
valjda
i
slepcima
jasno.
Vanredno
stanje
je
bogom
dano
stanje
za
takvu
vrstu
zloupotreba.
Ono
što
je
apsurdno
u
ovoj
i
psihozi
koja
je
stvorena
tokom
vanrednog
stanja
jeste
upravo
to
da
se
stvara
utisak
kao
da
je
vanredno
stanje,
zapravo,
idealno
stanje,
jer
se
sada,
eto,
možemo
uspešno
boriti
protiv
kriminala.
Vanredno
stanje,
tobože,
nije
upereno
protiv
građana
već
samo
protiv
kriminalaca
i
sada
se
bezbedno
živi.
Da
je
to
tako,
onda
bi
verovatno
Severna
Koreja
bila
najslobodnija
i
najnaprednija
zemlja
na
svetu.
Mnogi
su
zaista
tako
reagovali
na
vanredno
stanje.
-
Dešavalo
se
više
puta
da
su
se
dnevnici
sastojali
samo
od
Vladinih
i
policijskih
saopštenja,
agencijskih
vesti
o
ratu
u
Iraku
-
vremenske
prognoze.
Što
je
najgore,
mnogi
predstavnici
vlasti
i
neke
nevladine
organizacije,
koje
bi
po
prirodi
stvari
trebalo
da
brinu
o
stanju
demokratije
i
ljudskih
prava,
takvo
stanje
proglašavale
su
nekom
vrstom
poželjnog
političkog
ideala.
Dug
je
spisak
onih
koji
su
se
na
taj
način
naslikali.
Najdrastičniji
slučaj
su
ipak
kolege
koje
su,
izgleda,
dale
svoj
pristanak
za
članstvo
u
onoj
čuvenoj
komisiji
u
kojoj
su
pojedine
nevladine
organizacije,
skupa
sa
ministarstvom
policije
i
ministarstvom
kulture,
trebalo
da
zajednički
utvrđuj
spisak
onih
koji
su
kritikovali
vladu
i
«stvarali
atmosferu
linča».
Kao
pozitivan
izuzetak
pomenuo
bih
aktivnost
Fonda
za
humanitarno
pravo
i
još
nekih
sličnih
organizacija
koje
su
prosto
radile
svoj
posao,
umesto
da
se
igraju
visoke
politike
i
«spašavanja
države».
Mislite
li
da
nije
bilo
potrebe
za
uvođenjem
vanrednog
stanja
ili
je
to
bilo
opravdano?
-
Ono
je,
po
mom
mišljenju,
uvedeno
nelegalno
i
nelegitimno,
pogotovo
s
obzirom
na
organ,
odnosno
osobu
koja
ga
je
proglasila,
a
koja
ni
sama
nema
adekvatan
politički
legitimitet.
Mislim
naravno
na
v.d.
predsednicu
Natašu
Mićić,
koja
barem
od
februara
ove
godine
nema
nikakvog
ustavnog
ni
političkog
opravdanja
da
se
nalazi
na
mestu
na
kojem
se
nalazi.
Međutim,
isto
tako
ne
bih
bio
spreman
ni
da
poreknem
izvesne
pozitivne
efekte
koji
su
postignuti.
Pre
svega,
mnoge
ubice
i
kriminalci
našli
su
se
iza
brave.
To
nije
za
potcenjivanje
i
to
je
nešto
što
građani
priznaju
i
što
će
pohvaliti
nezavisno
od
stranačkih
simpatija.
Druga
je
stvar
pitanje
zašto
je
bilo
potrebno
vanredno
stanje
da
bi
se
kriminalci
našli
iza
brave.
Hapšenje
onih
koji
su
se
ogrešili
o
zakon
jeste
posao
odgovorne
vlasti
i
odgovorne
države
u
redovnom
stanju.
Verujete
li
da
će
se
borba
protiv
kriminala
istim
intenzitetom
nastaviti
i
po
ukidanju
vanrednog
stanja?
-
Pitanje
je
i
da
li
će
i
koliko
dosledno
stvari
u
tome
smeru
da
budu
vođene,
odnosno,
da
li
će
zamah
«Sablje»
zastati
pred
finansijskim,
političkim
i
medijskim
potporama
vlasti.
Ako
borba
protiv
kriminala
zastane
pred
tim
centrima
moći,
mislim
da
će
i
ovi
pozitivni
efekti
vanrednog
stanja
biti
vrlo
brzo
potrti.
Ukoliko,
pak,
stvar
bude
doslednije
i
radikalnije
sprovedena,
to
bi
zaista
značilo
neku
vrstu
pozitivnog
političkog
prevrata,
prevrata
koji
bi
se
po
značaju
čak
mogao
meriti
sa
5.
oktobrom.
Šta
mislite
pod
tim
radikalnijim
sprovođenjem?
-
To
znači
da
bi
pod
udar
pravde
morali
doći
i
mnogi
sponzori,
finansijeri,
prijatelji
i
kumovi
sadašnje
DOS-ovske
elite.
A
da
ta
sprega
postoji
znaju
svi
građani
Srbije.
Beograd
je
džungla
u
kojoj
se
mnogo
toga
još
i
može
zabašuriti
uz
malo
medijske
manipulacije,
ali
u
drugim
gradovima,
počev
od
Niša
i
Novog
Sada,
pa
nadalje,
takva
vrsta
manipulacije
prosto
ne
prolazi.
Tamo
se
tačno
zna
ko
sa
kim
diluje,
ko
koga
finansira,
ko
je
kome
na
slavi
i
ko
je
kome
kum.
Tu
specijalne
emisije,
saopštenja
i
brifinzi
Vlade
ili
policije
ne
mogu
pomoći.
U
tom
smislu
ne
treba
imati
iluzije
da,
bez
obzira
na
pritiske
i
medijsku
manipulaciju,
građani
neće
moći
da
procene
koliki
je
stvarni
domet
mera
preduzetih
protiv
kriminala.
Podršku
koju
oni
daju,
daju
upravo
zbog
toga
što
se
nadaju
da
će
te
mere
biti
radikalne
i
da
će
bar
jedno
od
ključnih
obećanja
DOS,
zahtev
za
društvenom
pravdom,
biti
ispunjeno.
Zanimljivo
je
da
je
Vlada
istog
dana
kada
je
Đinđić
ubijen
izašla
sa
spiskom
osoba
osumnjičenih
za
ubistvo.
To
ukazuje
da
su
dugo
znali
za
te
kriminalce.
Zašto
se
nije
ranije
krenulo
u
akciju
nego
je
premijer
morao
da
bude
ubijen?
-
Očito
je
da
se
mnogo
kalkulisalo
da
li,
kada,
na
koji
način
i
koliko
radikalno
ući
u
obračun
sa
organizovanim
grupama.
Uostalom,
znamo
da
su
visoki
predstavnici
Vlade,
uključujući
i
samog
premijera,
veoma
dugo
i
poricali
postojanje
organizovanog
kriminala.
Govorili
su
o
izolovanim
grupama,
a
onda
se
ispostavlja
ne
samo
da
mafija
postoji,
već
i
da
je
-
kako
je
to
već
uobičajeno
u
našem
maniru
preterivanja
i
preuveličavanja,
gde
mi
moramo
biti
prvi
uvek
i
u
svemu
-
ona
najjača,
najorganizovanija
i
najbogatija
mafija
u
Evropi.
Kako
kometarišete
pretnje
Vladimira
Popovića
Bebe,
šefa
Vladinog
Biroa
za
informisanje
novinarki
Gordani
Suši?
-
Taj
slučaj
je
pokazatelj
ozbiljne
nesloge
i
raslojavanja
u
samoj
vladajućoj
koaliciji,
kao
i
toga
da
se
u
tom
obračunu
ne
biraju
i
neće
birati
sredstva.
Mislite
na
obračun
u
samom
DOS?
-
Da.
Vanredno
stanje
je
samo
privremeno
zamrzlo
političke
tenzije,
i
nakon
njegovog
ukidanja
ponovo
će
doći
do
izražaja
sve
ono
što
je
bilo
i
ranije,
još
pojačano
novim
konfliktima,
sukobima
i
omrazama
stvorenim
za
vreme
vanrednog
stanja.
Svako
ko
iole
prati
srpsku
političku
i
medijsku
scenu
zna
da
ove
pretnje
i
prozivke
od
strane
Popovića
nisu
usamljen
primer
i
svako
ko
se
bavi
ovim
poslom
bi
mogao
iz
prve
ruke
da
navede
barem
pet
ljudi
koji
su
imali
kontakt
sličnog
tipa
sa
dotičnim
gospodinom.
To
što
je
ovaj
slučaj
baš
sada
tako
dramatično
eskalirao,
za
mene
je
znak
ne
samo
povećane
hrabrosti
ili
naglo
probuđenog
demokratskog
instikta
u
novinarskoj
branši,
već
više
zaoštravanja
političke
borbe
unutar
samog
DOS-a,
gde
je
očigledno
neko
s
razlogom
procenio
da
bi
Popović
mogao
da
bude
najslabija
karika
u
lancu
aktuelnih
srpskih
vlastodržaca.
Kao
što
su,
po
mom
skromnom
sudu,
sledeće
dve
Dragan
Veselinov
i
Čeda
Jovanović,
kao
najdrastičniji
primeri
iritantne
političke
partizanštine
i
pobedničke
bahatosti.
Rekli
ste
da
je
već
u
sredini
vanrednog
stanja
vlast
više
počela
da
se
bavi
sama
sobom.
-
Naravno,
i
to
je
do
vrhunca
došlo
u
polemici
između
Čede
Jovanovića
i
Nebojše
Čovića.
Privid
monolita
stvoren
posle
Đinđićevog
ubistva
nije
ni
moguće,
ni
realno,
a
na
kraju
krajeva
ni
poželjno
čuvati
po
svaku
cenu.
Jedino
je
neizvesno
kojim
će
se
sredstvima
to
diferenciranje
u
DOS-u
sprovoditi.
Da
li
će
to
biti
kao
i
do
sada
daleko
od
očiju
javnosti
i
sredstvima
koja
nisu
demokratska,
raznim
aferama
koje
se
dozirano
puštaju
u
javnost,
ili
pak
na
jedino
prihvatljiv
način
u
demokratskim
zemljama,
a
to
su
izbori.
U
vanrednom
stanju
donet
je
i
zakon
o
promeni
ustava,
prema
kojem
je
za
to
potrebna
natpolovična
većina
u
Skupštini
i
potvrda
više
od
polovine
izašlih
birača
na
referendumu,
uz
uslov
da
na
njega
izađe
više
od
polovine
upisanih
glasača.
-
To
je
samo
deo
priče
o
političkim
zloupotrebama
u
vreme
vanrednog
stanja.
Najvidljivije
su
neposredne
zloupotrebe
u
kritici
opozicije
i
njenih
lidera,
a
da
oni
nemaju
mnogo
prostora
da
uzvrate.
Dugoročno
su,
međutim,
opasnije
zloupotrebe
koje
se
sastoje
u
tome
da
se
u
vreme
suspendovanih
političkih
sloboda
nametnu
rešenja
koja
će
dugoročno
odrediti
izgled
srpske
političke
scene
u
dužem
periodu,
kao
što
je,
na
primer,
donošenje
odluke
o
načinu
promene
ustava,
medijski
zakoni,
prekompozicija
i
potčinjavanje
sudske
vlasti
i
slično.
Nije
dobro
da
se
ustav
donosi
tako
tankom
većinom,
bez
neophodnog
političkog
konsenzusa.
Ustavi
doneti
na
taj
način
obično
služe
samo
za
jednokratnu
upotrebu
i
retko
nadžive
svoje
pisce.
Šta
je
trebalo
uraditi?
-
Trebalo
je
ići
na
poteze
koji
bi
na
najmanju
meru
sveli
kršenje
ustavne
procedure.
Na
primer,
zadržati
neophodnu
dvotrećinsku
većinu
u
parlamentu,
a
odustati
od
referenduma.
Ili
pak,
ako
se
želeo
naglasiti
diskontinuitet
od
Miloševićevog
ustava,
ustavotvorna
skupština
je
bila
najbolji
način
da
se
uspostavi
ta
vrsta
diskontinuiteta.
Objavljeno
je
nekoliko
istraživanja
javnog
mnjenja.
Jedno
od
njih,
iz
Stratedžik
marketinga,
govori
kako
je
samo
trećina
građana
za
vanredne
izbore.
-
To
su
ona
ista
istraživanja
koja
kažu
da
je
podrška
DS
u
ovom
trenutku
duplo
veća
od
zbira
podrški
svim
drugim
strankama,
što
je,
blago
rečeno,
problematičan
rezultat,
iako
nema
sumnje
da
je
D(O)S
na
neki
način
politički
profitirao
iz
čitave
ove
situacije.
Generalno
je
nekorektno,
pa
i
nemoralno,
na
takav
način
(zlo)upotrebljavati
istraživanja
javnog
mnjenja
sprovedena
u
vreme
vanrednog
stanja.
Teško
da
u
ovakvim
uslovima
možete
očekivati
slobodno
izjašnjavanje
građana
o
raznim
pitanjima,
počev
od
simpatija
i
antipatija
prema
političkim
strankama,
pa
do
pitanja
da
li
ste
za
prevremene
izbore
ili
da
li
podržavate
vanredno
stanje.
U
vreme
vanrednog
stanja,
kada
je
zabranjeno
komentarisanje
vanrednog
stanja,
vi
pravite
i
prezentujete
ankete
da
li
građani
podržavaju
vanredno
stanje.
Pa
da
li
očekujete
da
će
neko
reći
da
ga
ne
podržava,
ili
da
ćete
lako
naći
nekoga
na
ulici
ko
će
reći
kako
podržava
SSJ
ili
SRS?
Čak
je
i
DSS
u
jedan
mah
bio
na
ivici
kriminalizacije,
a
kamoli
ostale
opozicione
stranke.
Mislite
li
da
su
prevremeni
izbori
neophodni?
-
Da
je
bilo
političke
mudrosti
i
političkog
morala,
prevremene
izbore
imali
bismo
najkasnije
u
jesen
2001.
kada
se
definitivno
videlo
da
je
pukla
tikva
unutar
vladajuće
koalicije.
Ako
ne
tada,
onda
se
bar
u
jesen
2002.
moralo
ići
na
prevremene
izbore,
kada
su
bili
i
predsednički
izbori.
Tada
ne
bi
bilo
problema
ni
sa
izlaznošću.
No
prevladala
je
sitna
politička
računica
DOS,
a
to
je
da
se
vlast
drži
što
duže
i
po
svaku
cenu.
Verujem
da
je
na
kraju
i
pokojni
Đinđić,
na
žalost,
postao
žrtva
takve
problematične
i
kratkoročne
računice.
Nisu
njega,
razume
se,
ubili
borci
za
demokratiju,
slobodu,
i
pravnu
državu.
Ali
to
što
je
vlast
koju
je
on
simbolizovao
često
izigravala
demokratska
pravila
igre,
prekrajala
volju
građana
i
koncentrisala
moć
mimo
uhodanih
procedura,
jeste
na
neki
način
izdvojilo
Đinđića
kao
metu.
Da
li
se
moglo
čekati
i
ići
sporijim
tempom
reformi
ili
je
bilo
potrebo
preduzimati
radikalnije
poteze?
-
Mešetarenje
i
krađa
poslaničkih
mandata,
zloupotreba
i
instrumentalizacija
medija
nisu
nikakav
brži
put
reformi.
Lažna
je
dilema
da
li
treba
ići
brže
ili
sporije
u
reforme.
Dilema
je
da
li
treba
ili
ne
treba
graditi
institucije
koje
omogućuju
stabilan
put
u
normalnu
demokratsku
državu.
Treba
najbrže
moguće
graditi
takve
institucije
i
vući
poteze
koji
vode
stvaranju
takve
političke
klime.
Ali
brzina
i
potezi
koje
je
vukla
ova
vlast
samo
su
ubrzano
vodili
preuzimanju
svih
poluga
formalne
i
neformalne
moći
u
državi
i
na
neki
način
od
Vlade
i
njenog
premijera
kao
ubedljivo
najkrupnije
figure
u
tom
društvu,
stvarali
političku
i
svaku
drugu
metu.
Koliku
i
kakvu
odgovornost
Koštunica
i
DSS
snose
za
ubistvo
Zorana
Đinđića?
-
Veliku
odgovornost,
samo
na
različite
načine,
zaista
snose
mnogi
akteri
političke
scene,
uključujući
i
samog
pokojnog
premijera,
koji
je
najskupljom
cenom
platio
brzopletost
i
sklonost
da,
kao
što
je
sam
govorio,
traži
prijatelje
i
u
raju
i
u
paklu
i
da
pravi
različite
vrste
više
ili
manje
neprincipijelnih
dilova.
Tu
se
očito
preračunao,
jer
je,
izgleda,
verovao
da
će
i
sa
ovim
podzemnim
strukturama
moći
da
izađe
na
kraj
na
sličan
način
kao
što
je
izlazio
i
sa
svojim
političkim
protivnicima,
pre
svega
Koštunicom,
pa
i
Labusom.
Po
svoj
prici,
namera
mu
je
bila
da
navede
jedne
na
druge,
a
onda
jedne
izruči
Hagu,
druge
učini
zaštićenim
svedocima,
a
treće
osudi
zbog
organizovanog
kriminala.
Ta
igra
na
ivici
noža
jeste
mu
u
jednom
trenutku
omogućila
dominaciju
na
srpskoj
političkoj
sceni,
ali
to
je
igra
u
kojoj
se
samo
jednom
može
pogrešiti.
On
je
konstantno
dobijao
partije
i
izgleda
da
je
i
u
ovoj
poslednjoj
bio
na
ivici
pobede,
ali
je
izgubio
za
korak,
za
dan-dva.
Njegovi
politički
protivnici,
pre
svega
iz
DSS,
nisu
odgovorni
za
njegovu
sudbinu
u
onom
smislu
za
koji
ih
prozivaju
neki
predstavnici
vlasti,
ali
su,
možda,
posredno
odgovorni
zato
što
se
nisu
dovoljno
suprotstavili
ili
sprečili
Đinđića
i
ekipu
oko
njega
da
na
takav
način
koncentrišu
moć
i
da
ih
potpuno
izgura
sa
političke
scene.
Mislite
da
je
Koštunica
kriv
što
nije
sa
njim
podelio
odgovornost.
-
Da,
mada,
pošteno
govoreći,
ni
Đinđić
nije
bio
previše
raspoložen
da
tu
odgovornost
deli.
Koštunica
je,
pre
svega,
odgovoran
zato
što
ogromnu
podršku
građana
koju
je
imao
nije
iskoristio
da
nametne
neki
svoj
pozitivan
program
reformi,
što
uključuje
određeni
rizik,
nego
se
opredelio
za
defanzivnu
strategiju
oponiranja
i
kritike
onoga
što
čine
Đinđić
i
ekipa
oko
njega.
Da
se
Koštunica
ne
može
amnestirati
od
odgovornosti
za
stanje
u
kojem
se
Srbija
danas
nalazi,
nema
nikakve
dileme,
ali
se
ni
ta
odgovornost
ne
može
izjednačavati
sa
onom
DOS-a.
Ko
je
još
kriv?
-
Rekao
bih
da
je
kriva
i
srpska
politička
javnost
koja
nije
pravovremeno
i
dovoljno
upozoravala
na
sve
primetnije
autoritarne
crte
u
ponašanju
Zorana
Đinđića
i
ljudi
oko
njega
i
što
je
veoma
dugo
to
ili
pasivno
posmatrala,
smatrajući
da
ne
treba
da
se
meša
u
borbu
za
vlast
između
DS
i
DSS,
ili
je
iz
nekih
razloga,
na
primer,
zbog
navodno
reformskog
i
proevropskog
kursa,
zatvarala
oči
pred
tim
sve
očitijim
manifestacijama
autoritarnog
ponašanja
DOS-ovske
vlasti.
Dakle,
možda
i
više
od
političkih
protivnika,
za
tragičan
kraj
Zorana
Đinđića
odgovorni
su
i
oni
koji
su
suviše
dugo
i
mirno
gledali
i
podržavali
ga
na
tom
putu
koji
se
pokazao
kao
put
bez
povratka.
Da
su
bili
prevremeni
izbori,
Zoran
Đinđić
bi
možda
i
danas
bio
premijer.
Čak
i
da
nije
bio
premijer,
da
su
se
izbori
nepovoljno
završili
po
njega,
on
bi
i
dalje
bio
važan
faktor
u
novoj
vlasti,
a
čak
i
da
je
poraz
bio
potpun
i
da
su
on
i
njegova
stranka
ispali
iz
Vlade,
on
bi
imao
dobre
šanse
da
se
kroz
najviše
godinu
ili
dve
dana
trijumfalno,
na
belom
reformskom
konju,
vrati
na
vlast.
Za
Srbiju
bi
verovatno
bilo
bolje
da
se
bilo
šta
od
te
tri
stvari
dogodilo.
Da
i
ne
govorimo
koliko
bi
za
njega
lično
bilo
bolje.
hronika
vesti (arhiva)