Bojan Tončić
Gospodin kome ne treba verovati
Čovek iz mitova i optužnica vratio se u realnost i ključno
pitanje u Srbiji danas je šta će reći Milorad Luković
Ulemek - Legija, prvooptuženi za atentat na predsednika Vlade Zorana
Đinđića i bivšeg predsednika Srbije Ivana Stambolića,
utemeljeno osumnjičen za organizaciju masakra na Ibarskoj magistrali
i atentat na Vuka Draškovića u Budvi. Iza rešetaka je, nakon
dobrovoljne predaje 2. maja uveče, komandant Jedinice za specijalne
operacije, odmetnute, nažalost nepobedive parapolicijske falange
izrasle iz zlikovačke Srpske dobrovoljačke garde Željka
Ražnatovića - Arkana; njegovi prethodnici i pretpostavljeni
Jovica Stanišić i Franko Simatović već su u Hagu,
optuženi su pred Međunarodnim tribunalom za ratne zločine.
Zašto se predao Milorad Luković, da li će dobiti status
svedoka - saradnika i biti oslobođen krivičnog gonjenja.
Ukoliko je neko i bio zatečen prve večeri, kao, išetao
Legija posle 14 meseci, neobrijan, malo pod gasom, uz puno dobre
volje za saradnjom sa državom čiji je nameštenik donedavno
bio, u čije je ime toliko toga uradio - netom se, kroz izjave
predstavnika vlasti, Lukovićevih advokata i svekolikih antiđinđićevaca
potvrdilo da je reč o svojevrsnoj nagodbi sa državnim neprijateljem
broj jedan. Nagodbi koju je postigla država, preciznije aktuelna
vlast.
Cena slobode čoveka koji može mnogo toga da plati je ritualna
ekshumacija Zorana Đinđića, demonski obred uz pevanje
i klevetanje. Bilo bi dobro da nije tako, ali da se ne zavaravamo.
Čitaćemo i gledati istoriju koju, kako biva, osmišljavaju
pobednici. U sudnicama, na televizijskim kanalima, na kioscima.
Spiritus movens te operacije je Vojislav Koštunica.
Da li strahujemo od toga šta će reći ovejani kriminalac.
Zašto bi strahovali građani Srbije, zaboravljajući za
koga i šta su glasali, koga izglasavali na trgovima dok još nije
bilo višestranačkih parlamentarnih izbora. Legija se vratio
kao personifikacija svega što nam se događalo, pripreme i realizacije
rata, i ima razloga da se strahuje. Zbog toga što će se Legiji
verovati, zbog toga što je poodavno, za vakta Slobodana Miloševića
legalizovan zločin sa patriotskim predznakom. Utoliko je izvesno
da Srbija proživljava sve teže dane, da nema perspektivu, čak
ni sa kapitalnim ravnogorskim investicijama i ministrima koji savetuju
da, eto, novinari ne treba da svuda guraju nos.
Vojislav Koštunica razrešava sve dileme, o ratnim zločinima
i organizovanom kriminalu, progresu i izolaciji, brzom ulasku u
Evropu ili stanovitom strateškom usporavanju, sve uz kriminološke
aspekte (priču o tome da nema dogovora sa "gospodinom
Legijom") cele priče - na sve imamo odgovor od aktuelnog
premijera, sve diplomatski nezgrapno, da bismo bili svesni toga
gde se nalazimo. U izjavi za Špigl, neposredno posle hapšenja Milorada
Lukovića, predsednik Vlade Srbije nespokojno kaže da "nema
alternative saradnji sa Haškim tribunalom, nezavisno od toga šta
mi ili stručnjaci u svetu mislili o tom sudu". I o tajmingu
evropskih integracija Koštunica nema dilemu: "Možda bi moje
kritičko držanje prema Tribunalu moglo da uspori integraciju
Srbije u Evropsku uniju, ali, sigurno ne i da je spreči".
Razloge zbog kojih se prvooptuženi u procesu atentatorima predao
policiji posle 14 meseci ćemo "saznati ili nećemo",
kaže Koštunica i pozdravljajući Legijino uhićenje naglašava
da je "u interesu Srbije i ovog naroda da sazna kako je njen
premijer ubijen", "da sudu stoji na raspolaganju što više
optuženih, da oni po mogućstvu budu živi, a ne mrtvi".
I dolazimo do pretnje koja, po svemu sudeći, razotkriva motivaciju:
"Ima onih kojima bi više odgovaralo da Luković ne govori
na sudu".
Nameće se "operativno saznanje" da Vojislav Koštunica
zna više od običnog konzumenta informacija i analiza iz medija.
Logicirajmo, stoga - kao da premijer zna kako se i pod kojim uslovima
predao Legija, šta će i pod kojim uslovima govoriti. Potvrđuje
se iznova da je anuliranje svega što je učinila Vlada Zorana
Đinđića prvi cilj aktuelne vlasti, ta kreativna suicidnost
koju smo videli još od komponovanja kabineta i inauguracionog govora
premijera Koštunice, nekrofilna kriminalizacija prethodnika i afirmacija
plotovskog domaćinluka na početku 21. veka.
Koštunica poručuje bivšoj vlasti i vlasnicima aktivnog i pasivnog
biračkog prava da su njegovi (Koštuničini) prethodnici
imali neupotrebljive svedoke (Dušana Spasojevića i Mileta Lukovića),
a da on ima živog kapitalca, što bi, valjda, trebalo da znači
da je policija počela da radi svoj posao (ajmo dalje, niko
u to ne veruje). Da su Dušan Mihajlović i ekipa mogli da uhvate
Legiju da su hteli, što podrazumeva da zbog nečega nisu hteli
i sugeriše sve što su sugerisali autori uhlebljeni u tiskovinama
koje su se prodale u stotinama hiljada primeraka. Imate razloga
da strahujete od onoga što će reći Milorad Luković,
kaže Koštunica, prirodnim, ma kako to onima koji ne vide i ne slušaju
izgledalo čudno, neprijateljima iz Demokratske stranke i zatomljene
građanske opcije. Kao da premijer zna šta će govoriti
bivši komandant "crvenih beretki".
Potpredsednik Vlade Miroljub Labus uveren je da su Legiju "tražile
i ova Vlada i prethodna vlada, i ova policija i prethodna policija".
Pominje u tom kontekstu krivično delo prikrivanja i potvrđuje
da je Legijina predaja uspeh njegove vlade. A šta ćemo sa polomljenom
kamerom reportera Radija B92 i ljudima koji su se izdavali za Legijino
obezbeđenje. Gde su, koliko ih ima, koga još obezbeđuju,
kada će oni i svi drugi jataci na robiju. Gde je tu odgovornost
"ove" vlade.
Čedomir Jovanović je pred skupštiniskim odborom rekao
da je bio u Šilerovoj, a možda bi Legija podsetio na to da su Koštuničini
izaslanici pohodili sedište Jedinice za specijalne operacije u Kuli
na prijateljsko druženje. U postoktobarskom periodu, kada je bilo
izvesno da je Koštunica preuzeo Vojsku i Resor državne bezbednosti.
U interesu istorije i razotkrivanja i demistifikovanja onoga što
nam se danas dešava.. Sve,dakle, upućuje na izjavu bivšeg potpredsednika
vlade Žarka Koraća koji ne isključuje mogućnost da
bi Legija mogao da kaže da je "dilovao drogu sa Zoranom Đinđićem".
Jovanović još kaže: "Ja znam mnogo ljudi koji kažu: ‘Sada
se suočavaš sa najstrašnijim situacijama u svom životu’. Zašto,
zato što će Milorad Luković da izađe i kaže da sam
svakoga dana trošio kilogram kokaina u Šilerovoj. Pa šta? Neka me
uhapsi odmah sada Jočić i neka me odvede u zatvor, ali,
neka kažu ko je ubio Zorana Đinđića, ko je ubio Ivana
Stambolića, ko je uradio ono na Ibarskoj magistrali. Ta šizofrena
situacija jednom mora da se prekine".
Da li je, eventualno, Karla del Ponte deus ex mahina, spasilac koji
će u zlo doba da otpečati optužnicu na kojoj treba tek
dokucati ime i prezime. I onda, eto, ode Legija u Ševeningen, a
razloga ima - sve što je pripisano Stanišiću i Simatoviću,
mnogo toga što je pripisano Slobodanu Miloševiću. Zvornik,
Bijeljina, Sarajevo i drugi toponimi zločina vezuju se za Ulemeka.
Pogotovu kosovski progon Albanaca, ubistva. Sve zvanične haške
izjave, međutim, kažu da je Legija srpski problem; "to
je vrlo osetljiva tema", kaže Florans Artman. Stiče se
utisak da bi haška optužnica protiv Legije bila opasnija nego ona
protiv Miloševića koga je Luković svojeručno uhapsio,
navodno plačući.
Naš ili haški maksimum 40 domaćih godina, ili haška doživotna,
šta bi zadovoljilo žrtve. Ništa. Da li da progovori. Da, pod jednim
uslovom, da mu niko ne veruje.
A šta ako takvim pristupom ostanemo bez dragocenih saznanja koja
bi mogla da izmene noviju istoriju Srbije. Reč je o suvišnim
pitanjima, odluka je već doneta, imamo svedočenja, samo
se detalji ne znaju. Zato, ne verujmo Legiji.
Rekosmo li "gospodinu Legiji". Nije to slučajno,
kada vam neko ubije političkog protivnika, fizički eliminiše
izvor svih vaših frustracija koje se progresivno umnožavaju, gospodin
je i gospodin nad gospodinima i njegovo se gospodstvo potencira
i gde u pristojnom svetu nema mesta takvom oslovljavanju, ne bi
li se frustracije umanjile, ruganjem mrtvom čoveku i, pre svega,
njegovim poštovaocima, prijateljima, rođacima, najužoj porodici.
Degutantno, kao i srpska politička scena koju obeležavaju zlikovac
i nešto što još nije izgovorio. Šta li će biti kad počne
da priča.
|
|