Home
Komentari
Debate
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
Prikazi
Linkovi
   
 

PRENOSIMO

Komentari: Srbija posle predaje Milorada Lukovića-Legije

   



Bojan Tončić

Gospodin kome ne treba verovati


Čovek iz mitova i optužnica vratio se u realnost i ključno pitanje u Srbiji danas je šta će reći Milorad Luković Ulemek - Legija, prvooptuženi za atentat na predsednika Vlade Zorana Đinđića i bivšeg predsednika Srbije Ivana Stambolića, utemeljeno osumnjičen za organizaciju masakra na Ibarskoj magistrali i atentat na Vuka Draškovića u Budvi. Iza rešetaka je, nakon dobrovoljne predaje 2. maja uveče, komandant Jedinice za specijalne operacije, odmetnute, nažalost nepobedive parapolicijske falange izrasle iz zlikovačke Srpske dobrovoljačke garde Željka Ražnatovića - Arkana; njegovi prethodnici i pretpostavljeni Jovica Stanišić i Franko Simatović već su u Hagu, optuženi su pred Međunarodnim tribunalom za ratne zločine.

Zašto se predao Milorad Luković, da li će dobiti status svedoka - saradnika i biti oslobođen krivičnog gonjenja. Ukoliko je neko i bio zatečen prve večeri, kao, išetao Legija posle 14 meseci, neobrijan, malo pod gasom, uz puno dobre volje za saradnjom sa državom čiji je nameštenik donedavno bio, u čije je ime toliko toga uradio - netom se, kroz izjave predstavnika vlasti, Lukovićevih advokata i svekolikih antiđinđićevaca potvrdilo da je reč o svojevrsnoj nagodbi sa državnim neprijateljem broj jedan. Nagodbi koju je postigla država, preciznije aktuelna vlast.

Cena slobode čoveka koji može mnogo toga da plati je ritualna ekshumacija Zorana Đinđića, demonski obred uz pevanje i klevetanje. Bilo bi dobro da nije tako, ali da se ne zavaravamo. Čitaćemo i gledati istoriju koju, kako biva, osmišljavaju pobednici. U sudnicama, na televizijskim kanalima, na kioscima. Spiritus movens te operacije je Vojislav Koštunica.

Da li strahujemo od toga šta će reći ovejani kriminalac. Zašto bi strahovali građani Srbije, zaboravljajući za koga i šta su glasali, koga izglasavali na trgovima dok još nije bilo višestranačkih parlamentarnih izbora. Legija se vratio kao personifikacija svega što nam se događalo, pripreme i realizacije rata, i ima razloga da se strahuje. Zbog toga što će se Legiji verovati, zbog toga što je poodavno, za vakta Slobodana Miloševića legalizovan zločin sa patriotskim predznakom. Utoliko je izvesno da Srbija proživljava sve teže dane, da nema perspektivu, čak ni sa kapitalnim ravnogorskim investicijama i ministrima koji savetuju da, eto, novinari ne treba da svuda guraju nos.

Vojislav Koštunica razrešava sve dileme, o ratnim zločinima i organizovanom kriminalu, progresu i izolaciji, brzom ulasku u Evropu ili stanovitom strateškom usporavanju, sve uz kriminološke aspekte (priču o tome da nema dogovora sa "gospodinom Legijom") cele priče - na sve imamo odgovor od aktuelnog premijera, sve diplomatski nezgrapno, da bismo bili svesni toga gde se nalazimo. U izjavi za Špigl, neposredno posle hapšenja Milorada Lukovića, predsednik Vlade Srbije nespokojno kaže da "nema alternative saradnji sa Haškim tribunalom, nezavisno od toga šta mi ili stručnjaci u svetu mislili o tom sudu". I o tajmingu evropskih integracija Koštunica nema dilemu: "Možda bi moje kritičko držanje prema Tribunalu moglo da uspori integraciju Srbije u Evropsku uniju, ali, sigurno ne i da je spreči".

Razloge zbog kojih se prvooptuženi u procesu atentatorima predao policiji posle 14 meseci ćemo "saznati ili nećemo", kaže Koštunica i pozdravljajući Legijino uhićenje naglašava da je "u interesu Srbije i ovog naroda da sazna kako je njen premijer ubijen", "da sudu stoji na raspolaganju što više optuženih, da oni po mogućstvu budu živi, a ne mrtvi". I dolazimo do pretnje koja, po svemu sudeći, razotkriva motivaciju: "Ima onih kojima bi više odgovaralo da Luković ne govori na sudu".

Nameće se "operativno saznanje" da Vojislav Koštunica zna više od običnog konzumenta informacija i analiza iz medija. Logicirajmo, stoga - kao da premijer zna kako se i pod kojim uslovima predao Legija, šta će i pod kojim uslovima govoriti. Potvrđuje se iznova da je anuliranje svega što je učinila Vlada Zorana Đinđića prvi cilj aktuelne vlasti, ta kreativna suicidnost koju smo videli još od komponovanja kabineta i inauguracionog govora premijera Koštunice, nekrofilna kriminalizacija prethodnika i afirmacija plotovskog domaćinluka na početku 21. veka.

Koštunica poručuje bivšoj vlasti i vlasnicima aktivnog i pasivnog biračkog prava da su njegovi (Koštuničini) prethodnici imali neupotrebljive svedoke (Dušana Spasojevića i Mileta Lukovića), a da on ima živog kapitalca, što bi, valjda, trebalo da znači da je policija počela da radi svoj posao (ajmo dalje, niko u to ne veruje). Da su Dušan Mihajlović i ekipa mogli da uhvate Legiju da su hteli, što podrazumeva da zbog nečega nisu hteli i sugeriše sve što su sugerisali autori uhlebljeni u tiskovinama koje su se prodale u stotinama hiljada primeraka. Imate razloga da strahujete od onoga što će reći Milorad Luković, kaže Koštunica, prirodnim, ma kako to onima koji ne vide i ne slušaju izgledalo čudno, neprijateljima iz Demokratske stranke i zatomljene građanske opcije. Kao da premijer zna šta će govoriti bivši komandant "crvenih beretki".

Potpredsednik Vlade Miroljub Labus uveren je da su Legiju "tražile i ova Vlada i prethodna vlada, i ova policija i prethodna policija". Pominje u tom kontekstu krivično delo prikrivanja i potvrđuje da je Legijina predaja uspeh njegove vlade. A šta ćemo sa polomljenom kamerom reportera Radija B92 i ljudima koji su se izdavali za Legijino obezbeđenje. Gde su, koliko ih ima, koga još obezbeđuju, kada će oni i svi drugi jataci na robiju. Gde je tu odgovornost "ove" vlade.


Čedomir Jovanović je pred skupštiniskim odborom rekao da je bio u Šilerovoj, a možda bi Legija podsetio na to da su Koštuničini izaslanici pohodili sedište Jedinice za specijalne operacije u Kuli na prijateljsko druženje. U postoktobarskom periodu, kada je bilo izvesno da je Koštunica preuzeo Vojsku i Resor državne bezbednosti. U interesu istorije i razotkrivanja i demistifikovanja onoga što nam se danas dešava.. Sve,dakle, upućuje na izjavu bivšeg potpredsednika vlade Žarka Koraća koji ne isključuje mogućnost da bi Legija mogao da kaže da je "dilovao drogu sa Zoranom Đinđićem".

Jovanović još kaže: "Ja znam mnogo ljudi koji kažu: ‘Sada se suočavaš sa najstrašnijim situacijama u svom životu’. Zašto, zato što će Milorad Luković da izađe i kaže da sam svakoga dana trošio kilogram kokaina u Šilerovoj. Pa šta? Neka me uhapsi odmah sada Jočić i neka me odvede u zatvor, ali, neka kažu ko je ubio Zorana Đinđića, ko je ubio Ivana Stambolića, ko je uradio ono na Ibarskoj magistrali. Ta šizofrena situacija jednom mora da se prekine".

Da li je, eventualno, Karla del Ponte deus ex mahina, spasilac koji će u zlo doba da otpečati optužnicu na kojoj treba tek dokucati ime i prezime. I onda, eto, ode Legija u Ševeningen, a razloga ima - sve što je pripisano Stanišiću i Simatoviću, mnogo toga što je pripisano Slobodanu Miloševiću. Zvornik, Bijeljina, Sarajevo i drugi toponimi zločina vezuju se za Ulemeka. Pogotovu kosovski progon Albanaca, ubistva. Sve zvanične haške izjave, međutim, kažu da je Legija srpski problem; "to je vrlo osetljiva tema", kaže Florans Artman. Stiče se utisak da bi haška optužnica protiv Legije bila opasnija nego ona protiv Miloševića koga je Luković svojeručno uhapsio, navodno plačući.

Naš ili haški maksimum 40 domaćih godina, ili haška doživotna, šta bi zadovoljilo žrtve. Ništa. Da li da progovori. Da, pod jednim uslovom, da mu niko ne veruje.

A šta ako takvim pristupom ostanemo bez dragocenih saznanja koja bi mogla da izmene noviju istoriju Srbije. Reč je o suvišnim pitanjima, odluka je već doneta, imamo svedočenja, samo se detalji ne znaju. Zato, ne verujmo Legiji.

Rekosmo li "gospodinu Legiji". Nije to slučajno, kada vam neko ubije političkog protivnika, fizički eliminiše izvor svih vaših frustracija koje se progresivno umnožavaju, gospodin je i gospodin nad gospodinima i njegovo se gospodstvo potencira i gde u pristojnom svetu nema mesta takvom oslovljavanju, ne bi li se frustracije umanjile, ruganjem mrtvom čoveku i, pre svega, njegovim poštovaocima, prijateljima, rođacima, najužoj porodici.

Degutantno, kao i srpska politička scena koju obeležavaju zlikovac i nešto što još nije izgovorio. Šta li će biti kad počne da priča.

 
     
     
 
Copyright by NSPM