Polemika u listu "Vreme" povodom teksta Slobodana Antonica:

 Misionarska inteligencija u danasnjoj Srbiji (Vreme, 6.02.03.)

Vreme, 8. maj

Vladimir Pištalo:
Ples duhova

I dalje o "misionarskim intelektualcima"

U Zapisima seoskog lekara Mihail Bulgakov je ispričao ovakvu priču: mladić je došao kod lekara u zabitom selu i požalio se da ga grebe grlo. Doktor ga je pregledao i video – sifilis. "Slušaj, ovo je vrlo ozbiljno", rekao je on mladom seljaku. "Evo ti mast. Redovno se maži njome." Mladić ga je pogledao sa onim idiotskim seljačkim podsmehom i ponovio: "Mene grlo boli. Mislio sam da mi date neku vodicu da ispiram." "Zaboravi vodicu", rekao je doktor. "Ovo je ozbiljno. Maži se tom mašću ako ti je stalo do zdravlja". Doktor ga je čuo kako se u hodniku žali nekoj babi: "Mene grlo grebe. A ovaj mi dao neku mast." "Mlad je, loše leči", odgovarala je baba onim zanemoglim seljačkim glasom. U doktorovom uhu je opet zaškripao mladićev smeh.

"Neće se smejati kad počnu da mu trnu noge", pomislio je. Odnos tog seljaka i tog doktora odnekud me jako podseća na stanje duhova u Srbiji od pre jedne decenije. Od Osme sednice pa sve donedavno Srbijom su vladali jedan čovek koji je ličio na besno prase i jedna žena koja je ličila na duševno bolesnog hrčka. Mladim doktorima "koji loše leče" se činilo da su ti ljudi upropastili sve ono što se upropastiti moglo. Odgovor na tadašnja upozorenja bio je podsmešljivi smeh. Nabusito držanje pacijenata je govorilo:

"Nek’ bude po našem pa nek’ nam bude loše."

Kritikovati bolesnu klimu "godina raspleta" pokazalo se manje rizično nego što je onda izgledalo. Ipak, relativno malo ljudi je – u "Vremenu", "Republici", "Borbi", "Danasu" ili na B92 – javno kritikovalo Miloševićevu vladavinu. Kada je nevolja koliko-toliko prošla oni koji su se bunili nisu upitali one koji su ćutali: "Je li, a što ste vi toliko ćutali?" Desilo se upravo suprotno. Oni koji su ćutali stali su da optužuju one koji su kritikovali. Tako se razvila jedna nedavna polemika.

Čitajući pisma u "Vremenu" činilo mi se da sam sve to već negde video. I u drugim zemljama i u drugim polemikama. U Rusiji se nešto slično nazivalo raspravom Evropljana i Slavjanofila (pri čemu su isti ljudi ponekad stajali na različitim stranama polemike). U Americi je nekoliko puta obnavljana polemika između internacionalista i izolacionista. U Srbiji smo sve to iskusili pod drugim imenima. Kritički raspoloženi intelektualci su prvo nazivani "stranim plaćenicima". Izvesni gospodin je svojevremeno javno tvrdio da su za sve što nam se dešava krivi ne Mladić ili Milošević nego – Vesna Pešić. Zatim su oni kojima je svetsko prvenstvo u fudbalu jedini dokaz da svet postoji nazivali one koji su i bez toga znali da svet postoji – mundijalistima. (Uzdajući se da će ih mentalni ekvivalent albanskih bunkera odbraniti od nesigurnosti i nejednakosti globalizacije). U aktuelnoj varijaciji te iste dosadne melodije srećemo termin "misionarski intelektualci". Smisao je, valjda, da se ti misionari – daleko im lepa kuća – vrate tamo odakle su došli. Pred tim domišljatim izrazom upitao sam se da li je "misionarski intelektualac" bio na primer Petar Petrović Njegoš, pošto mu je uzor u svemu, sem u pisanju, bio Petar Veliki koji je Rusiju vesternizovao ognjem i mačem i uveo porez na brade. U suštini mi se čini da je manje važno ko je u prošlosti ili – prema onom denuncijantskom spisku – upravo sada "misionarski intelektualac". Suštinsko pitanje je šta bi bila alternativa tome što je duhovito nazvano misionarskim intelektualcem? Da li je to:

a) Evet efendija?

Opisan u Andrićevom Omer-paši Latasu. Dolazi od turske reči evet – koja znači "da", "jeste", "potvrđujem". Funkcija laskavca sa dvorova drevnog istoka za koju je Andrić zamislio da je preživela u sviti seraskera u Bosni u XIX veku. Njegova dužnost je da na sve što se dešava kaže da je odlično, sjajno, ne može biti bolje. On svog velikaša ubeđuje da živi u najboljem od svih svetova. Andrićev evet efendija se usred starosti zaboravio da malo umeri svoje pohvale pa je povikao nešto kao: "E hvala ti bože da te takvog vidim" jednom oficiru kome je tog dana umrla žena na porođaju i ovaj ga zamalo nije ubio.

b) Seoski sluga?

Definisan rečenicom koju je Dobrica Ćosić uputio domaćinima u Višegradu krajem bosanskog rata: "Ovde sam da vam služim." Ta ljubavna izjava bila je namenjena lažnoj i idealizovanoj slici naroda. Stigla je na adresu Zmije, Pacova i Prevare.

c) Oprezni tumač čaršijskih tabua?

Neko ko rado i lepo govori o ničemu. Lekar za mrtve konje. Stručnjak za carevo novo odelo.

d) Udbaški psiholog kulture?

Bestidni propagandist. Profiter sumanutosti. Dušamanin nade, uništitelj smisla, već deset godina zanjihan između smaranja i mrakobesja, između gluposti i zla. Oslanjajući se na lokalne autentične potencijale, nastoji da mentalnu konfuziju pretvori u permanentno stanje. U tom cilju je proživeo udbaške Tarabice, crvene vojvode, salonske fašiste, zakukuljene ubice i sve ono što je progmizalo, prourlalo i prorezalo po našoj istorijskoj sceni protekle decenije.

I konačno, ko bi bio alternativa misionarskom intelektualcu ako ne:

e) Aboridžin?

Osoba koja se ne kupa iz straha da ne izgubi od autentičnosti. Recimo onaj rodoljubivi i mudri sveštenik koji je u vreme kralja Milana grmeo protiv železnice – "zapadne ale". Tradicionalista. Nepobedivi igrač Plesa Duhova. Šta je Ples Duhova? To je oblik radikalnog (mada izmenjenog) tradicionalizma i mesijanizma nekih indijanskih plemena. Ples je nastao kao proizvod vizije proroka plemena Pajuta Vavoke, 90-ih godina XIX veka, kada su glavni indijanski ratovi bili već završeni a poraz izvestan. Tužni i inspirativni ples se proširio među plemenima Velikih Ravnica kao plamen. Plesači su verovali da će se ako nastave da igraju Ples Duhova sa neba vratiti umrli ratnici i bizoni i oni će biti brojniji od belaca. Pošto su igrači mislili da su njihove košulje neprobojne za metke, Ples Duhova je, posredno, doveo do poslednjeg masakra kod Ranjenog Kolena.

Da li se opis poželjnog srpskog intelektualca nalazi na ovom spisku hvalitelja, zaluđivača, slepih vođa, slugu koje u stvari naređuju, udbaških proroka i najposle opasnih i tužnih tradicionalističko – mesijanskih šarlatana?

"Ja sam svagda primetio da oni koji mnogo čitaju malo poste", rekao je jednom dobrodušno Dositej Obradović. A ja sam svagda primetio da narod uglavnom besramno idealizuju i hvale oni koji hoće da ga prevare i pokradu. Ko neće da krade ne mora ni da hvali. Oni koji su 10 godina u Bambilendu mirisali cveće iz kose Mire Marković, a zatim se uljuljkivali Koštuničinim unjkanjem i mirboženjem, najednom su se osvrnuli oko sebe i utvrdili da neki neodgovorni pojedinci kritikuju ono što se nakad nazivalo "našom stvarnošću", a nisu primetili ništa čudno dok su se narodni poslanici rvali s medvedima i na skupštinsku govornicu izlazili praćeni harmonikašem. Nisu primetili najdužu opsadu stoleća i one hladnjače. Sad ih je uznemirilo to što su "patrioti" bili izdajnici a "izdajnici" patrioti, budući da im je na pravi način bilo stalo do dobrobiti svog i okolnih naroda. Uzrujalo ih je otkriće da nema takvog koncepta, patriotizma ili pak takvog zagonetnog "legaliteta" iza kojih se bezbedno mogu kriti ubice. Njih brine što se naokolo hapse glave kriminalne hidre, ljudi sa rukama krvavim do ramena koji su učinili toliko zla nama i – ne zaboravite – drugima.

Prava podela među srpskim intelektualcima očito nema veza ni sa misionarima ni sa aboridžinima. To je podela između profesionalnih hvalitelja i kritičkih intelektualaca. A zašto kritičkih? – zatreptaće neko sa novopronađenim darom za uloge naivki. Zato što treba verovati da život može da bude bolji. Zato što je Maksim Gorki trpljenje smatrao "osobinom životinje, drveta i kamena". Zato što je Volter govorio da kritičnost prestaje sa smrću. Zato što je Karl Kraus učio da je svaka književnost koja nije protiv današnjeg dana samo književnost za današnji dan.

P.S. Konačno, upitajmo se da li je ubijeni premijer Đinđić bio misionarski intelektualac? Odgovor na ovo pitanje pomaže nam da definišemo ovu polemiku i osvetljava pozicije ljudi na njenim dvema stranama?

P.S.S. A sada nešto sasvim drugačije – što bi rekli oni u Monti Pajtonu: Jedna od najvažnijih osobina demokratije je "pravo da izražavaš nepopularno mišljenje". Nimalo mi ne bi smetalo da neke od crnih kapuljača, sa sve psihijatrom i onim generalom sa osmehom i tiranosaurusa, završe u Hagu. Srbija se umorila od uloge njihovih taoca. Znam da je Vašington kompromitovan kolonijalnim iskorakom u Irak. Znam da zvanična Amerika, sa hipokrizijom dostojnom Mire Marković, ne priznaje sud koji je sama ustanovila. I utoliko to je "lažni sud". To je "lažni zatvor". Jeste, ali ima prave rešetke i iza njega će sedeti prave ubice. I, kao što sad neko u Hagu, umesto mene, mora da trpi Miloševićevu monomaniju, tako je za Beograd očigledno bolje da crne kapuljače sede tamo nego da kod kuće ubijaju premijere.

Vladimir Pištalo
 

Vojin Dimitrijević :
Tvrdnja i celina

"Urednik zabranio"; "Vreme" br. 642–643

Jedan poznati pariski novinar – obzirno mi ne navodeći ime – sasvim je opravdano ukazao javnosti da sam pogrešio kada sam napisao da je Remon Aron (Raymond Aron) bio levičar i da je svoje tekstove protiv rata u Alžiru objavljivao u desničarskom "Figarou". Aron izgleda nije bio levičar, a pisao je protiv francuske alžirske avanture ne u "Figarou", nego u knjizi La Tragédie algérienne. Nije objavljivao u pomenutom listu jer mu to nikako ne bi dopustio tadašnji urednik Pierre Brisson. Tako se ustanovilo da su mediji u Francuskoj bili gori od medija u Srbiji.

To što sam, pročitavši L'opium des intellectuels, zaključio da se može biti kritičar marksizma i ismejivač Komunističke partije Francuske, a istovremeno stajati politički levo moja je pogrešna vrednosna ocena koja srećom nije kažnjiva po novom Zakonu o informisanju. Ali, tvrdeći da je Aron članke o alžirskom ratu štampao u "Figarou" iznosio sam i pronosio notornu laž, čega se stidim. Tako mi i treba kada koristim podatke iz druge ruke.

Nadam se, međutim, da proturanjem neistina u polemici o misionarskoj inteligenciji nisam sasvim uništio svoju slabašnu tezu da se o autoru ne može zaključivati po glasilu u kome objavljuje i s kim se oko toga "okupio". Srećom, ovom intervencijom nisu osporene druge moje tvrdnje, uključujući i onu da čoveka ne treba ceniti po tome gde prima platu.

Ovim putem se izvinjavam g. Franu Cetiniću i čitaocima "Vremena".

Vojin Dimitrijević
 

Svetozar Savić :
Da! Otkazali ste!

"Odgovor Popovu i Dereti"; "Vreme" br. 640

"Dakle: ne, nisam otkazivao gostovanje ni u kakvim emisijama..." ("Vreme" br. 640), jedna je od reakcija Slobodana Antonića, povodom nekih "reakcija" na tekst "Misionarska inteligencija" ("Vreme" br. 631) .

Red je da reagujem. Po izlasku vašeg lista (br. 631), u kojem je i objavljen tekst gospodina Antonića, ili bolje reći tekst koji izaziva "polemike" , uputio sam pomenutom gospodinu poziv za gostovanje u emisiji "Može da bude, ne mora da znači" (Radio Politika, 11. februar 2003). Tema emisije je bila "Neonacionalizam i nova desnica". Ljubazno (vrlo) on odbija moju ponudu, jer, kako je rekao, očekuje polemike na objavljeni tekst. Dr Nebojša Popov, kao i dr Stjepan Gredelj i dr Vladimir Cvetković, pored drugih funkcija, svi su iz Instituta za filozofiju i društvenu teoriju, prihvataju učešće. Za pojedine sam mu saopštio da su prihvatili učešće, a to su gospodin Popov i gospodin Gredelj.

Pitam se samo da li je emisija, odnosno serijal na talasima radija Politika, koji je ista radio stanica realizovala svakog radnog dana od 16 do 17.30 časova, zapravo, "nikakva" emisija/serijal, ili gospodin Antonić pravi jednostavnu slovnu grešku. Naime, kada govori kako nije otkazivao gostovanja "ni u kakvim emisijama", možda je ono "u" ubačeno greškom, a on zapravo misli na "nikakve" ili pak emisije koje ne zavređuju nikakvu pažnju.

Da ste dobili polemiku, dobili ste. A ja bih samo malo istine u tome. Nije lepo lagati, gospodine.

Svetozar Savić
 

Originalni tekst, 6. maj

Povratak "Otpisanih"

Piše : Dragan Milosavljevic -slobodan novinar

Nastajanje nove elite u nas, kao i diljem urušenog sovjetskog lagera, prati perverzna ideološka travestija bivših promotera komunisticke utopije u propagatore globalnog, neoliberalnog kapitalizma.

Bivši marksisti, prvoborci protiv imperjalizma i neokolonijalizma, sada kao clanovi brojnih nevladinih organizacija, sa žarom i manirom predjašnje boljševicke iskljucivosti, obezbedjuju moralno pokrice nametnutog modela globalizacije u kome inferiorne države imaju de fakto status protektorata.

Parama multinacionalnih korporacija, koje ih "lukrativno" finansiraju u funkciji nekakvih neformalnih centara odlucivanja i lobiranja, bivši "crveni" kreiraju kvazi demokratske kulise za sumnjive tranzicione modele, "preventivna bombardovanja", rasturanje višenacionalnih država i prisvajanje njihovih resursa. Sve u ime i za dobrobit "ljudskih prava" izgladnjivanih, pregaženih i raseljenih.

Za tako nešto odabrane žrtve moraju imati status dežurnog krivca, makar dok traje aukcija njihove državnosti i prava na opstanak. I upravo zato bivši Brozovi kadrovi i njihova deca (iz) komunizma, sada u ulozi "misionara" "Treceg Rima", vec godinama bave se "dekontaminacijom" i "denacifikacijom" srpskih prostora koji je i dalje, uz asistenciju "namesnika" tipa Štajnera i Ešdauna, na tapetu geopolitickih prekrajanja.

Ali ta brutalna i jasno vidjiva intervencionisticka devastacija teritorijalne i istorijske baštine srpskog naroda, ciji se mehanizmi pritisaka, korak po korak, ubacuju i u procese odlucivanja u Beogradu, samoproklamovane borce za ljudska prava ne zanima.

U izveštajima raznih odbora i gotovo svakodnevnim javnim nastupima oni proglašavaju Srbiju zonom nacionalistickog besnila.U to ime, insistiraju da nova država, provizorijum, prihvati da nadoknadi ratne štete koje su nastale tokom rastakanja Jugoslavije, cime bi osudili na trajno africko siromaštvo sve dolazece generacije. I u ovoj ulozi dobro su rasporedjeni, mada radije se drže senke zvanicne politike. Sada su na mestima odakle tehnologijom sekti transmituju poruke "ugroženim" manjinama, oblikuju kulturu, spoljnu politiku, savetuju katarzu u kojoj bi Srbi sve grehe, posledice razbijanja nekadašnje Jugoslavije, u koju su ugradili milionske žrtve, stavili iskljucivo na svoj , navodno hegemonisticki, konto.

Zahvaljujuci takvim porukama "misionara" u francuskom udžbeniku za istoriju stoji da je "etnicko cišcenje nacionalna ideologija Srba", a nad tim falsifikatom zaprepašcena je americka novinarka Dajana Džonston.

Da je zaista tako, bila bi to najlagodnija indulgencija za strategiju sankcija, kojima je oslabljen potencijal gradjana za borbu protiv kriptokomunistickog režima Miloševica, stvorena mafijaška finansijska elita, infiltrirane policijske i obaveštajne strukture, prvo ojacan diktator kao "faktor mira", da bi zatim cinicno bio bombardovan narod zato što ga je izabrao. Ali tek onda kada je odradjen poslednji cin projektovane drame. A ona je upornim, za laika teško razumljivim srljanjem Miloševica u susret ratu sa NATO, dovela do potpunog parcanja i vojnog zaposedanja Balkan.

Da se rat svesno priziva od strane "branilaca mostova", a da ce ga sjajno iskoristiti za završno pranje ranijih biografija advokati "humanitarnih intervencija", nisu znali samo oni kojima se danas pripisuje kolektivna krivica i genocidne namere što su u njega gurnuti.

Sadašnja vlast, bivša opizicija, u medjuvremenu, pronašla je put za pragmatsko, da li i najbolje i najpravicnije razrešenje problema da se imenuju i kazne svi krivci za godine koje su nam "pojeli skakavci". Umesto da se sudi ovdašnjim poslovodjama etnickog inženjeringa, utanacenog u lovištima i na "Brijunima" po "smernicama" Ustava iz 1974, a ohrabrenog spolja, ona Slobu i saradnike, ljude koji su uspešno dezavuisali pravo Srba na dostojanstvo i opstanak, izrucuje medjunarodnoj arbitraži. Da odluci ciji je "komunisticki šovinizam" najkrivlji za balkansku tribalisticku klanicu. Odgovor vec znamo.

Istovremeno narod, koji im je petog oktobra dao mandat, i to u ime moralne i svake druge obnove Srbije, ukljucujuci tu i rehabilitaciju njenih opravdanih nacionalnih interesa, koje štiti svaka normalna država, ta vlast prepušta "misionarima". Tako su ovi genetski izdanci Kominterne ponovo na omiljenom zadatku prevaspitavanja Srba od navodne endemske mržnje prema komšijama i "velikosrpskog hegemonizma".

Veštim potezima svojih gurua, pokrivenih imunitetom medjunarodnih priznanja i funkcija, pocesto i ambasadorskih i drugih sinekura (za dosadašnji doprinos), domaci port paroli politike "mirotvornog andjela" realizuju i odredjena kadrovska rešenja visokih državnih odgovornosti. Sve to u okriljima patuljastih, a ipak mocnih, ne zna se kako, od koga i koliko finansiranih stranaka. Zato nije ni malo beznacajno, ali ni slucajno, što upravo oni istrajavaju na ponovo aktuelnoj Staljinovoj dogmi i Titovoj ustavotvornoj praksi, da Srbiju treba maksimalno oslabiti.

Ostaje za potonje analize zašto je nezadovoljstvo premijera Djindjica cinjenicom da se SAD još nisu odrekle ove Brozove prakse ispalo iz intrevjua datog štampi nekoliko dana pred atentat. Djindjic je tada, da podsetimo, bio u punom zamahu okretanja kosovskom, dakle nacionalnom, pitanju, sa zahtevom da se neodložno povede dijalog o definitivnom statusu ove okupirane srpske teritorije.

"Misionari", medjutim, navodno u ime mira na Balkanu, interesa drugih nacija, manjinskih i drugih medjunarodno priznatih potreba (secesija recimo ) i dalje vrte svoju plocu da Srbiju (svaka je za njih prevelika) treba lišiti prava na identitet. Pa, zaboga, i ovako okljaštrena, sutra cak i bez Vojvodine, koja još nije licitirana javno, i sa "autonomnom" Šumadijom, ova Karadjordjeva zadužbina, tvrde oni, ne prestaje da kuje svoje velikodržavne zavere o otimanju tudjih teritorija.

I dok se ovih dana u Iraku okoncalo, po slicnom scenariju kao i na Balkanu, novo pobednicko "oslobadjanje", opet u ime detronizacije diktatora (nekadašnjeg miljenika Vašingtona), ovde bivši drugovi i drugarice prete svakom neistomisljeniku da ce biti uvaljan u katran i perje kao nosilac "govora mržnje", a zatim , oduzimanjem prava na javnu rec , smešten u karantin za "nacionaliste", obolele od "teorije zavere". Za njih nije praksa zavere ako se omoguci devastacija nacionalog muzeja u Bagdadu i išcupa istorijsko korenje naroda kradjom i uništenjem l70.000 eksponata. Šestog aprila l941. u Beogradu, bombardovanjem nacionalne riznice kjniga i starih rukopisa, to je uradio jedan drugi osvajac sveta.

Dok globalni fašizam okupira Irak i vec preti susednoj Siriji, "misionari" nastoje da otvore front, antifašisticki, kod svoje kuce. Za denacifikaciju naroda srpskog. Ovih dana je, recimo, lansirana teza da Miloševic, zapravo, i nije pravi krivac, vec i sam žrtva etnickog nacionalizma, koji je prigrlio.Tu je negde i klerofašizam, nacizam i ko ce još popamtiti sve nastranosti ovdašnje. Ne zna se ko je, prema "misionarima", od patriota opasniji. Oni sa ili oni bez navodnika.

Pritom se providnom demagogijom, nezvanicno vec otvorene predizborne kampanje i kriminalci i istinske patriote trpaju u isti koš. A nije prošlo ni 4o dana od tragicne pogibije premijera, ciji politicki testament, ma kako ga tumacili zvani i nezvani, nije, niti bi mogao biti povratak na l945. Upravo je tada održano komunisticko opelo demokratiji.

U modeliranju kadrovskih lista, diplomatije, ekonomije i drugih kljucnih tokova politike, "misionari" bez problema favorizuju svoje ljude, obicno iz minornih stranaka, ciji izvori finansiranja nisu poznati . Tako smo u situaciji da dajemo legitimitet klonovima godinama "žirenim" iz fondova u koje je novac tajno dovlacen i u džakovima.

I upravo ti likovi, obogaceni medjunaradnim priznanjima za mirotvorstvo i novcanim nagradama koje ih prate, gorljivo preporucuju boljševicku recepturu "gvozdene metle" koja je, znamo, od Gulaga do Golog otoka mela neselektivno i masovno. Narocito je bila efikasna u uklanjanju politickih neistomišljenika koji su po pravilu lošije prolazilili od kriminalaca. A Korcagina što vole da jašu ove metle bice uvek kao i "misionara" koji ih drže u predsoblju. U ime "starih dobrih vremena".

Neki strani novinari opisuju oktobarski prevrat, kao "igru senki". Sugerišu da su mase poslužile kao obicna ikebana. Da li se "nebeski narod" dogadjao samo Slobi "slobodi" i da li ga je samo on vracao u magarecu klupu da ponavlja istoriju. "Misionari", mada imaju "dobre izvore", ne oglašavaju se o ovim škakljivim temama. Oni se obracunavaju sa mrtvim vladikom Nikolajem, koji se sa porukama o imperativu ocuvanja srpskog identiteta vraca kroz prozor, mada je izbacen na velika vrata Brozove istoriografije.

Za buduci status Vojvodine, po izboru "misionara" iz šest pokrajinskih NVO, brine vec deset godina lobista profesor Carls Ingrao, strucnjak za srednju Evropu i Balkan, koji u najpogodnijem trenutku, u Vašingtonu, treba da isposluje "jaci status od teritorijalne autonomije, cak i secesiju", javljaju ovih dana mediji.

Ponašanje "misionara", klonova koji se sjano snalaze u NVO pluralizmu bez demokratije i bez polaganja racuna javnosti, ciji donatorski šešir ima dvostruko dno, kao i cuveni Titov kofer, nije nikakva nova ideologija. To je stara praksa, obavijena samo novim floskulama.

Ovi nekadašnji Titovi jurišnici, pa potom paradisidenti iz pecina i isposnica državnih instituta, praksisovci bekstva iz Evrope u nesvrstanost ili okrilje "komunizma sa ljudskim likom", okupljeni su u misiji ruženja svog naroda Oni mu ne veruju, niti ga cene, jer ga jašu generacijama. Kako dede, tako i unuci.

Ta srpska valpurgijska noc bez zore na vidiku, dokaz je jedne nedovoljno istražene pojave cije nas metastaze vode direktno u propast. Naime, u epicentru razgradnje istorijskog bica Srbije i njenog naroda odvijao se više od deceniju i po, a da se time ne bave najumnije (preostale) srpske glave, sukob interesa izmedju dve frakcije jedne iste partije, ljudi istog mentalnog sklopa i (ne)morala: paranacionalista (lažnih patriota) i parademokrata (lažnih pluralista).

Prvi su se setili Srbije i "najskuplje srpske reci" kada je uvela "ljubicica plava", drugi su na vreme sa Titove džade skrenuli na autrostradu globalizacije. Pragmaticno procenjujuci da tamo vodi put u buducnost nove "internacionale" koja se sada peva na muziku i tekst poznate himne "neka bog blagoslovi Ameriku". A ko ne peva u horu sa njima, zlo (mu se) misli.

Suprotno virtuelnoj slici sukoba oko principa koju stvaraju ovi posvadjani klonovi "samoupravnog socijalizma" su prokletstvom svog totalitarnog duha osudjeni na istu dozu nelojalnosti prema Srbiji. U prekomponovanju Balkana i za jedne i za druge Srbija je, kao i kod njihovog duhovnog oca Tita, bila ne otadžbina vec moneta za ostvarenje licnih ambicija i gladi za vlašcu.

U tom nadmetanju dva tima iz istog kluba, kao na u utakmici dogovorenog rezultata, sve lopte paranacionalista, Slobinih cetnika, orlova, tigrova , ko zna koga još, nabacene pred srpski istorijski kazneni prostor , "mondijalisti" pretvaraju u lake pogotke...I tako je saldo zalaganja jednih da naciju uvedu u sukob sa svetom, a obogate se na cemeru sankcija uz asistenciju notornih kriminalaca i nastojanje drugih da ovo gnusno boljševicko ratno profiterstvo proglase dominatnim vidom patriorizma u Srba, dovelo do stanja u kome se Augijeve štale ciste "gvozdenom metlom."

Govori se o zaveri patriotskih snaga a niko da se priseti kako su "patriote", cije su se vodje kostimirale u uniforme i šapke najcasnijih spskih generala iz epopeje herojskog rata 1914. do 1918. iznikle iz Titove udbaške laboratorije. Tamo gde je cvetala proizvodnja egzekutora, doušnika, provokatora, razbijaca dijaspore (sto nerešenih ubistava van zemlje) i gde su kasnije deljene titule cetnickih vojvoda, smišljane Dafine, Jezde, planirane sive emisije. Tamo gde su zacete poslovne biografije prvih srpskih tajkuna kojima, koliko vidimo, u celoj ovoj halabuci obracuna sa kriminalom ne fali, za sada, ni dlaka sa glave.

Dežurni glas javne savesti, "misionari", nešto se ne oglašavaju oko lika i dela onih koji su, šta u prošlom režimu , šta u postoktobarskom, ovaj narod i ovu državu ojadili mnogo više od narkodilera i asvaltera. Svi cekaju rasplet frtutme, ukljucujuci tu i vlasnike neopranog novca, koje politicke partije interesuju samo u funkciji "hemijskog cišcenja" ekstraprofita, stecenog korupcijom, pljackom i privilegijama.

Hoce li konacno, posle svih hapšenja, iz nasledjenih štala Rankovica, Steve Krajacica, Kardelja, Dolanca, Bakarica, Herljevica … Miloševica prestati da izlaze protuve sa snajperima i bezbol palicama, bez kojih se ne da režirati ni jedna predstava o nepodobnoj Srbiji. Hoce li kostimografi, konacno, na djubrište istorije odbaciti rekvizite, beretke, šapke, lažne brade. Ili ce iz jazbina, skladišta za ucenjivacka dosijea, umnožena u ko zna koliko indigo verzija i dalje, u novim odorama, nastaviti da kuljaju , a da to "misionari" kao ne vide, policijski intimusi, batinaši. Da i dalje "vole oni nas" i u novoj vlasti.

U celom tom kriptokomunistickom makabru crnih i belih obrazina nekadašnjih Titovih ministara, ambasadora, paradisidenata, fulrbajtovskih preobracenika, NVO potrckala, nezavinsnih zavisnika od fondova, kokaina i zelenih novcanica, u ružicastom mutljagu, titra nešto kao parapodsmeh onih koji su i pred skrivenim i javnim kamerama odlucni da ostanu u misiji. Isplati im se, mada cena je previsoka za Srbiju.

(kraj)

Dragan Milosavljevich, slobodan novinar Beograd l4 april

Vreme, 29. april

Frano Cetinić:
Urednik zabranio

O "misionarskim intelektualcima"

U polemici koja se poslednja dva mjeseca vodila na stranicama "Vremena", povodom priloga Slobodana Antonića o "misionarskoj inteligenciji" u Srbiji, jedan je od kritičara "metodološke orijentacije" iznio i slijedeću ocjenu o francuskom političkom misliocu Raymondu Aronu: "Remon Aron, koji je bio levičar, objavljivao je svoje članke protiv rata u Alžiru u desničarskom ‘Figarou’ jer je mislio da su njegovi čitaoci ona publika koju treba uveriti da je taj rat loša avantura." ("Vreme" br. 636, u prilogu "Greška u koracima".)

Budući da smo kod grešaka, recimo odmah da je, osim interpunkcija, sve ostalo strogo pogrešno u navedenoj rečenici! Raymond Aron nikada nije bio ljevičar, a u "Figarou" je objavljivao – od 1947. do 1977. godine – na sve velike teme iz međunarodnih odnosa, jedino ne o alžirskome ratu. I samo površna analiza predmetnog kazala u tri sveska Aronovih članaka što su objavljivani u "Figarou": "Hladni rat", "Koegzistencija", "Krize" – a koji ukupno broje četiri tisuće i sedam stotina stranica ! – brojkom: 4700 – izdavač: Fallois, Pariz 1990. godine – pokazuje kako u prvom svesku (1400 stranica) nema ni jednog jedinog članka na alžirske teme. I s pravom, budući da taj svezak pokriva razdoblje od 1947. do 1955. Ali ni u drugom svesku – 1500 stranica – koji se odnosi na razdoblje 1955–1965, dakle na godine alžirskoga rata – nema nijednog naslova koji se bavi ratom što bjesni na drugoj obali Sredozemlja. Isto tako ni u završnom, trećem svesku koji broji svega 1800 stranica.

Svoj stav o alžirskome ratu Aron je najjasnije iznio u knjizi Alžirska tragedija (1957), ne i u slavnim komentarima u "Figarou", i to iz veoma jednostavnog ali posve djelotvornog razloga: Pierre Brisson, urednik lista, zabranio je bio Aronu da u svojim komentarima piše na alžirske teme!!!

Raymond Aron, jedan od najdubljih francuskih političkih mislilaca, čitavog je svog intelektualnog života (umro u oktobru 1983) bio kritičar marksizma, zagovornik atlantizma i liberalizma. Nije dakle mogao, on "koji je bio levičar", nijednog čitatelja "desničarskog ‘Figaroa’" uvjeriti da je rat "loša avantura".

Arona je trebalo čitati, kao protuotrov, u vrijeme epidemije jednoumlja. U vrijeme mnogoumlja ne bi se smjelo njime manipulirati.

P. S. Uključio bih se bio na vrijeme u već minulu polemiku da me praćenje misionarske humanizacije i demokratizacije Mezopotamije nije jedno vrijeme bilo udaljilo od redovitog praćenja "Vremena".

Frano Cetinić, Pariz

Vreme, 10. april

Slobodan Antonic: Odgovor Popovu i Dereti

Dvostruka merila svagda su ocaravajuca. Kada vi, ili vaši prijatelji, godinama pratite pisanje i nastupe drugih ovdašnjih intelektualaca, kada ih poimenice analizirate i grupišete u odredene kategorije, i kada pokušavate da utvrdite njihov moguci uticaj na politiku, a time i njihovu javnu odgovornost – posao koji se, recimo, u "Republici" zdušno i uspešno obavlja vec citavu deceniju – onda je to "smela naucna analiza", "intelektualna kriticnost" i "gradanska odgovornost". Ali, šta ako se neko usudi da slicnoj analizi podvrgne i vas same? Tada se odmah prisetite brojnih metodoloških problema (koje vam je do tada bilo nepristojno i pominjati) – od problema konteksta, do problema tipologizacije intelektualnih krugova i njihovih glasila. Tada prošlost namah postaje vredna pamcenja pa se i vi opsetite Šuvareve "Bijele knjige" (koja možda i nije sasvim rdava s obzirom da su njeni junaci upravo glavni likovi vaših analiza?), tada odmah zavapite "to je ponovno pravljenje spiskova" i "necemo mešanje nauke i politike". Tada odjednom ponovo postaju važni i motivi (zašto to neko radi), i "frustriranost", i intelektualna bliskost, i politicke simpatije, pa i – izvori finansiranja.

Da, zaista su zanimljiva ta dvostruka merila. Po njima, sve dok je neko kriticki nastrojen samo prema starom, autoritarnom režimu i njemu bliskim intelektualcima, on je vaš rado viden saradnik i sagovornik, njega pozivate i citirate, on može da bude ugledan sociolog i autor knjige koja se, po ozbiljnosti pristupa, "izdvaja... iz malobrojnih knjiga, obilja publicistickih i preobilja novinskih tekstova" ("Republika", februar 2003, br. 302-3, str. 30). Ali, šta ako taj isti slucajno poveruje u vaše pozive na "otvorenost", "kriticku analizu", "dalja istraživanja" i "dijalog", pa svoje istraživacko zanimanje usmeri i na vas same? Onda ce on ne samo ubrzo biti optužen za "kik-nauku", "denuncijaciju" i "diskvalifikaciju", nego ce vec u prvom narednom broju "protiv-stihije-straha-mržnje-i-nasilja" mesecnika (mart 2003, br. 304-305, str. 64), o sebi da cita clanak pod recito tolerantnim i ljubaznim naslovom "Analiticar-spiskadžija" u kom se, valjda kao poseban doprinos atmosferi tolerancije i dijaloga, sa njime raspravlja tako što se javnost, izmedu ostalog, podseca i na zvukovnu podudarnost reci "analiticar" sa recju – "analni"!?

Ali dobro, mi se ne razlikujemo samo po shvatanju pristojnosti, koja se valjda ima zadržati i onda kada nas neko povredi ili razgnevi (nije li upravo to njen smisao?). Mi se razlikujemo i po shvatanju smisla javne rasprave cija svrha valjda nije da se oponent javno ponizi i uništi (ne razumem kako bih drugacije mogao da protumacim poruku gospodina Miljenka Derete o dubokoj vodi i davljenju?), vec da se odredene tvrdnje ili sopstveni stavovi prikažu javnosti na što jasniji i argumentovaniji nacin. Mi se razlikujemo i po shvatanju poštovanja oponenta, jer ima nas koji verujemo da nipodaštavanjem oponenta i mi sami bivamo uniženi, a da se nepoštenom borbom ("književnickim spletkarenjem") potcenjuje ne samo oponent vec i publika. (Kao odgovor na takve zahvate zbilja je katkad dovoljna i po jedna recenica. Dakle: ne, nisam otkazivao gostovanje ni u kakvim emisijama; i ne, nisam se žalio što neko sa mnom nece da raspravlja – vec što to cini tamo gde ne mogu da odgovorim; i ne, nikada nisam izvršio misaoni masakr nad dr Vojinom Dimitrijevicem; i ne, nisam srpski nacionalista par excellence; i tako dalje.)

Ali, sve ove razlike možda i nisu toliko znacajne koliko mi se cine dubokim razlikovanja koja postoje u našem shvatanju srpske društvene stvarnosti. Neke od tih razlika publici su vec jasne, ali o jednoj je svakako dobro još nešto progovoriti. Rec je o pitanju broja, odnosno demokratskog karaktera današnjih "Srbija".

U doba staroga režima uvrežilo se uverenje o postojanju dve Srbije. "Prva Srbija" bila je, grubo uzev, ona vladajuca, uglavnom autoritarna, militaristicka i ksenofobicna. "Druga Srbija" bila je potisnuta u opoziciju, uglavnom demokratska, mirotvorna i proevropska. I to nije bila sasvim netacna slika. Medutim, o Srbiji nakon 5. oktobra uspostavila su se suštinski razlicita shvatanja. Za intelektualce koji ovih dana ne prestaju da nam objašnjavaju vrline sadašnje vlade kao i vrline vanrednog stanja (a oni su, da li sasvim slucajno, upravo pripadnici naše "misionarske ineteligencije"), u Srbiji se nakon 5. oktobra ništa suštinski nije dogodilo, osim što su Prva i Druga Srbija zamenile mesta u odnosu na vlast. Druga Srbija je, dakle, sada ona vladajuca, demokratska, proevropska i progresivna, dok je Prva Srbija prešla u opoziciju, kao autoritarna, kriminalna i izolacionisticka. Istina, tu postoje i izvesni "renegati izvornog DOS-a", ali su se oni svojim legalizmom i nacionalizmom toliko iskompromitovali da, upravo ovih dana – razobliceni i raskrinkani – ubrzano politicki nestaju, stapajuci se sa nedemokratskom i neevropskom Prvom Srbijom.

Postoji, medutim, i jedno drugacije videnje današnje Srbije, videnje koje ni meni nije sasvim strano. Po njemu, u Srbiji se, nakon 5. oktobra, desilo ono što se dešava i u svim drugim demokratskim porecima. Demokratske i proevropske snage razlucile su se u dva krila, potpuno prirodna i jednako potrebna svakom demokratskom sistemu. Ona se medu sobom veoma razlikuju, ali su oba demokratska i oba evropska. Prvo krilo (koje možemo nazvati i Novom Prvom Srbijom) više je levo, drugo krilo (koje možemo nazvati i Novom Drugom Srbijom) više je desno; prvo je više radikalno-reformatorsko, drugo je više oprezno i konzervativno; prvo je više aktivisticko, drugo više skepticko; prvo je više revolucionarno, drugo više legalisticko; prvo je više gradanisticko, drugo više nacionalno; prvo je više ateisticko, drugo više religiozno; prvo je glasno i o svemu ima mišljenje, drugo je tiho i nerado se izjašnjava cak i o stvarima o kojima se mora progovoriti; prvo hoce akciju sa što manje rasprave, a drugo misli da treba više puta izmeriti pre nego što krene da se sece; prvo smatra da staro uglavnom ne valja, dok drugo misli da sve novo ne mora biti bolje od starog; prvo smatra da se moramo uhvatiti u koštac sa gorucim problemima (2001. i 2002. to je bila ekonomija, 2003. to je postao kriminal) makar privremeno zapostavili neka polja i neke vrednosti; drugo tvrdi da se nijedno važno pitanje ne sme rešavati nauštrb drugih (recimo, ekonomija na racun demokratije, ili borba sa kriminalom na racun ljudskih prava i pravne sigurnosti); prvo veruje da su dugotrajne rdave ustanove iskvarile narod, i da se, osim popravljanja ustanova, i obican gradanin mora popravljati – ubedivanjem, obrazovanjem, pa i izvesnom silom; drugo smatra da je dovoljno popraviti postojece društvene ustanove pa da dobre osobine našeg coveka dodu do izražaja; prvo želi da od gradanina Srbije stvori evropskog coveka, drugo želi da ga pusti da slobodno živi u skladu sa njegovim valjanim obicajima koji nisu ništa manje evropski nego u drugih naroda; prvo govori o probitacnosti, racionalnosti i životu u blagostanju, drugo o moralu, osecanjima i nacelima...

Može nam se više dopadati jedno ili drugo krilo. Može srcu da nam bude bliža Nova Prva ili Nova Druga Srbija. Ali, i jedna i druga opcija životno su neophodne Srbiji, tek obe daju punocu i snagu našem državnom životu. A ono što najmanje smemo da radimo je da bilo kojoj od te dve Srbije odricemo demokratski i evropski karakter (to možemo jedino nekadašnjoj Prvoj Srbiji, koja je danas zapravo izumiruca Treca Srbija, sve manje važna i sve manje preteca). Ma koliko to zvucalo strašno našim "energicnim" i "borbenim" reformatorima i njihovim intelektualnim sekundantima i ideolozima (proizašlim po pravilu iz brozovsko-komunisticke leve tradicije), konzervativizam i politicka desnica su jednako demokratski i jednako evropski kao i reformizam i politicka levica. I levica i desnica, i reformatori i konzervativci, i naša Nova Prva i ona Nova Druga Srbija potrebne su kako bi srpski politicki život bio stabilan, trezven i uspešan. I jedni i drugi sastavni su deo modernog demokratskog procesa i modernog demokratskog sistema. U jednom vremenu možda bolje odgovore nudi jedna, u drugom druga opcija. Ali, u svakom vremenu moraju da postoje i jedna i druga Srbija.

Želeti danas da Srbija ostane bez jednog od ova dva svoja demokratska krila – a to je upravo ono o cemu lakomisleno maštaju i za šta se uporno zalažu "Danas", "Republika" i "Povelja" – znaci obogaljiti demokratiju u Srbiji, gurati je u haos jakobinske faze revolucije (taj stalno priželjkivani "6. oktobar"!), fazu koja se teško može završiti drugacije do krvavim termidorskim obracunima sa "narodnim neprijateljima", "reakcionarima", pa cak i – "umerenjacima" (ne, napadi na "ekstremnu umerenost" nikako nisu ovdašnji izum, sve se to – do najbizarnijih detalja, do istovetnih naziva, do identicnih optužbi – vec odigralo u Francuskoj pre dvesta godina). To odricanje demokratskog i evropskog karaktera svakoj drugacijoj Srbiji osim "našoj", to monopolisanje revolucije (tj. projekta modernizacije i evropeizacije Srbije), taj strah od poštenih izbora kao jedinog demokratskog korektiva revolucije, taj razmah ideološke i licne netrpeljivosti preko svake granice društvene pristojnosti – sve to nalazimo u korenu naše "misionarske inteligencije" i njene ideologije. (Jer, ona prezire ovdašnji narod ne zato što ga poznaje, vec zato što se ispostavlja da je obican covek daleko složeniji od njenih knjiških i geometrijskih predstava o ljudima i narodima. Da taj narod vecinom hoce da glasa za njene politicke miljenike, da hoce da bezuslovno primi njene ideje, da hoce da ide za njom ne pitajuci ništa, da vidite kako bi namah postao dobar i vredan, moderan i evropski.)

Žao mi je ako sam svojim razmišljanjima bilo koga licno povredio ili uznemirio. Ali, nisam siguran da mi je žao ako su povredeni neciji monopoli i sujete, necije površnosti i ideološke zaslepljenosti, necije politicke ambicije i materijalne povlašcenosti... I još nešto. Kada odbijam tvrdnju da je najveci problem današnje Srbije srpski nacionalizam, to ne znaci da sam srpski nacionalista; kada branim pravo na postojanje skepticne i konzervativne Srbije, to ne znaci da sam clan DSS-a i Koštunicin potajnik; kada protestujem što srpska policija ispituje pritvorenike tako što im stavlja plasticne kese na glavu i pušta ih da se guše dok sve ne priznaju (saopštenje Amnesty International-a, "Danas", 4. april 2003, str. 14), to ne radim zato što sam kriminalac i narkoman; kada mi je odvratno što kolumnista "Danasa" (20. mart 2003, str. 7) o Ceci Ražnatovic piše kao o – doslovce – "palanackoj kurvetini" (!) to nije zato što sam ljubitelj turbo-folka. Sve to, a i drugo, radim samo zato što verujem da Srbija, ma kakva prošlost bila za njom, vec u ovom trenutku zaslužuje elementarnu demokratiju, elementarno poštovanje ljudskih prava i – elementarnu pristojnost.

Slobodan Antonic

Vreme, 3. april

Slobodan Divjak:
Kontradikcije Nenada Dakovića

 

Nenad Daković je u listu "Vreme", 20. mart br. 637, napisao tekst "Tačka razlaza" u kojem komentariše i moje stavove o "liberalnom nacionalizmu" iznesene u Helsinškoj povelji (br. 60). Osnovna kvalifikacija mog odnosa prema naznačenom fenomenu data je u sledećem pasusu Dakovićevog teksta: "Ja lično nisam sklon da ovaj liberalni nacionalizam prihvatim ni u benignom obliku koji zagovara prijateljski raspoložen Slobodan Divjak, kao 'oznaku za pristrasnost prema vlastitoj neetničkoj državi u odnosu na druge države sve dok se ona pridržava liberalnih načela'. Jer ovo stanovište zavisi od načela ili normi, a šta je to nego normativizam ili 'nasilje nad realnošću'. Jer, eto neki ljudi ili grupe neće da odustanu od svojih kolektivnih prava uprkos liberalnim konceptualnim nivoima sopstva. Ovde je zato potreban svakodnevni plebiscit, kako je naciju definisao Ernst Renan."

I pored najbolje volje, ne mogu da nađem bilo kakve veze između mog odnosa prema pojmu nacionalnog liberalizma iznesenog u Helsinškoj povelji, koji je Daković delimično citirao, i Dakovićevog komentara. On kao da je čitao neki drugi tekst! Ja, naime, kao prvo, tvrdim da je etnički nacionalizam nespojiv sa liberalnom koncepcijom države jer ona, kao čisto politička, neetnička kategorija ne može, bar na formalno-institucionalnom nivou, da privileguje nijedan etnos. "Primera radi, ističem ja u pomenutom tekstu, američki nacionalista etničkog usmerenja morao bi da definiše američku naciju u terminima jezika, rase, religije i etnosa i da zahteva da samo oni koji se slažu sa tom definicijom mogu biti punopravni pripadnici američke države; eventualnim ostvarenjem takve ideje razorilo bi se samo ustrojstvo postojeće američke države." Potom naznačujem koji bi tip "nacionalizma" mogao biti u saglasnosti sa liberalnom koncepcijom države. "S druge strane, tako nešto kao što je neetnički liberalni nacionalizam nije nespojivo sa liberalnom doktrinom iz prostog razloga što bi bio oznaka za pristrasnost prema vlastitoj državi sve dok se ona pridržava liberalnih načela."

Dakle, ja se ne zalažem ni za kakvu vrstu nacionalizma, makar i benignog, kako mi pripisuje Daković, već nastojim da, na osnovu čitanja samih eminentno liberalnih mislilaca, predočim dva bitno različita pojma nacionalizma: onog etničkog (šovinističkog) koji je antiliberalan jer se na osnovu njega ne može ni na koji način konstituisati liberalna, tj. etnički neutralna država i onog koji se, bar po mišljenju nemalog broja liberalnih teoretičara, ne kosi sa načelima liberalno konstituisane države. Takvo mišljenje zastupa recimo Izraelka Jael Tamir, na čiju knjigu, u nas inače nedavno prevedenu, Liberalni nacionalizam referira ogroman broj savremenih teoretičara. Naravno, svako od nas se može slagati ili ne slagati sa njenim stanovištem (ja ga recimo u svojim tekstovima kritički preispitujem), ali tvrditi da ono nije svojstveno pristalicama liberalizma naprosto nema veze sa činjeničnim stanjem.

Ova teza o spojivosti neetnički orijentisanog nacionalizma (ispoljavanja pristrasnosti prema vlastitoj liberalno ustrojenoj državi) sa liberalnom koncepcijom nema ama baš nikakve pravno-normativne implikacije, kako to misli Daković. Naime, liberalno shvaćene pravne norme nisu pozitivno već negativno određene norme, te se otuda njima ne može građanima nalagati kakav odnos oni treba da imaju prema vlastitoj državi; prema tome, same pravne norme nimalo ne sprečavaju građane da se ponašaju, ukoliko to žele, i suprotno od naznačene logike. Tom tezom jedan broj liberalnih mislilaca jednostavno želi naznačiti ono što se, po njima, zbiva na nivou fakticiteta liberalne države, tj. da će većina njenih članova "navijati" za svoju državu u njenoj ekonomskoj, političkoj itd. utakmici sa drugim državama, ukoliko ona pri tom ne krši liberalne i opštepriznate ljudske norme. Po njihovom mišljenju, reč je naprosto o normalnom stepenu patriotizma bez kojeg i liberalna država teško može da funkcioniše. Oni se pri tom pozivaju na empirijsku evidenciju. Ako neko smatra da ova evidencija ne ide u prilog takvom stanovištu, on bi trebalo da navede kontraevidenciju.

Međutim, ono što me je začudilo jeste Dakovićev pozitivan odnos prema Renanovoj definiciji nacije kao "dnevnog plebiscita". On verovatno taj svoj odnos zasniva na Habermasovoj interpretaciji Renana iznesenoj u njegovom tekstu "Građanstvo i nacionalni identitet" koji sam ja uvrstio u svoj zbornik Nacija, kultura i građanstvo. Ali ta interpretacija prelazi preko neoborive činjenice da definisati naciju kao "dnevni plebiscit" znači otvoriti vrata plebiscitarnoj demokratiji u kojoj se ruši logika formalno-institucionalne, proceduralne demokratije i uspostavlja neposredan odnos između naroda i Vođe. Upravo je, nadam se, za nama ostao period u kojem se postojanje nacije iskazivalo kao dnevni plebiscit: jer šta je Miloševića uzdiglo na pijedestal nadlegalnog arbitra, koji je instrumentalizovao sve demokratske institucije, uključiv i vrhovne i ustavne sudove, ako ne koncepcija nacije kao kontinuiranog plebiscita izražavanog kroz mitinge, sabore i permanentnu medijsku buku. Jednostavno, nema te demokratske procedure pomoću koje se može registrovati dnevni plebiscit, te otuda takva koncepcija nacije nužno vodi u ono što Daković hoće da izloži kritici – u populizam najautoritarnijeg tipa.

Dakovićev osnovni problem sastoji se u tome što on hoće da bude radikalni liberal, "građanista", kosmopolita i antitradicionalista ("Nenad Daković je predak Nenada Dakovića"), s jedne strane, i s druge strane radikalni multikulturalista. Jer, nema tog multikulturaliste – ama baš nijednog – koji će za sebe reći da je radikalni liberal, kosmopolita, građanista i antitradicionalista. Nijedan od njih ne bi potpisao ono: "Nenad Daković je predak Nenada Dakovića". Zato Daković ne shvata da Sveta Stojanović, kada kritikuje "građanizam", čini to upravo iz multikulturalističke perspektive koja nastoji da ukaže na postojanje tesne veze između vezanosti ljudi za vlastitu kulturu, tj. tradiciju i konstitucionalno-pravne ravni i, da na osnovu toga, dakle na osnovu kritike liberalne koncepcije, izvede legitimitet manjinskih prava. Moj pristup drugačiji je i od Dakovićevog i od Stojanovićevog. Daković to ne može da uoči zato što stalno brka nivoe analize, analizu institucionalno-pravne ravni i analizu fakticiteta. Razlog tome je to što se on, kada piše o ovoj problematici, više oslanja na "logiku srca" nego na savremenu literaturu o njoj.

Slobodan Divjak, Beograd
 

Nenad Daković:
Etikete i argumenti

 

Evo me kako žurim da odgovorim Slobodanu Samardžiću, jer u mom malom stanu u selu Borča nema odveć prostora pa mora da se čeka na red i kad je sto u kuhinji prazan, i ostali spavaju ili se tek bude, i jedina pisaća mašina slobodna. Mogao sam da kažem i stara, ali bi to bilo odveć patetično, iako je to istina.

Vidim da me Samardžić, koga lično poznajem a i on mene, sve braneći, kao kakav fiškal Antonića od mene i moje eristike, titulira kao "ždanovistu", "pogromaša", potencijalnog polpotovca i tome slično, pa mu ja izazvan, u svojoj eristici uzvrćam i tituliram kao "savetnika", "mislioca kontinuiteta" i potencijalnog "ideologa Crvenih beretki", a mogao bih i gore i duže, ali neću jer se poznajemo, jer čovek je pravi gospodin i nosi šešir na glavi i sve tako.

I njegov "logički i mentalni redosled" (mislim na Samardžićev tekst) obrnut je. I on je prvo udario etikete, pa onda izložio argumente, pa evo i ja tako postupam. Sve braneći Antonića "ni krivog ni dužnog" od njega samoga, a sve da bi svoje vjeruju javno obelodanio. Ali, ukućani se bude i moram da požurim. Naravno da su moji argumenti egzistencijalni, kao i Samardžićevi pretpostavljam. Jer, u svojoj javnoj zločinačkoj delatnosti "nacionalni radnici" nisu ni mogli imati, niti su to hteli, nekakvu "misaonu distancu, osim ako ono pozivanje na narod srpski i njegovu zaštitu nije bila ova famozna "distanca". Moj dalekozor na nacionalizam srpski je eto egzistencijalni, pošto on izašavši iz svoje privatne osetljivosti nije više nikakva misaona pričaonica ili eksperiment, o kome govori Samardžić, nego masovni zločin. Zato i rečenica koju navodi Samardžić iz mog pisma: "Zato posle svega biti nacionalista danas u Srbiji znači biti otvoren ili oportun saučesnik u zločinu, dobrovoljnom zločinu" – jeste egzistencijalna i normativna a ne predikativna, kako veli Samardžić. Jer ovo "posle svega" ima normativno značenje, koje Samardžić ne vidi, pošto i on javno nacionalističko divljanje doživljava kao misionarsku delatnost, a ne kao zločin. Ja sam u svom tekstu rekao da nacionalizam može imati različita lica ili maske od onih benignih do zločinačkih, što nije nikakav "misaoni eksperiment", nego naša žalobna egzistencija. Nisam, dakle, ja izjednačio nacionalizam i zločin, pošto mi je ta mentra o kolektivnoj krivici odvratna, jer, za razliku od Samardžića koji uvek govori u ime naroda, ja eto mislim da "narod" ne postoji, što sam i napisao, i zato govorim egzistencijalno i u svoje ime, i ne umem na drugi način. Jer, eto zahvaljujući ovom "misaonom eksperimentu" živeli smo i možda preživeli pa zato pripovedamo u državi koja i nije bila država nego zločinačka organizacija, kako je govorio pokojni Vladan Vasilijević. I mogao bih sada naširoko da pripovedam o zločinima u "državi" u kojoj je predsednik osumnjičen ne samo za ratne nego i za privatne zločine, ali neću i ne mogu, jer mi se utroba prevrće, možda Samardžić ima bolji želudac, i zato velim: Ne pristajem! Ne pristajem na zločine!

I da kažem još ovo na ovu neakademsku temu. Ne postoji kolektivna krivica, ali postoji politička odgovornost za zločine, i o tome sam pisao toliko puta pa neću više. Ja sam politički odgovoran za zločine, kao i Samardžić, pretpostavljam, ili on možda misli da je nevin.

U svojoj zaslepljenosti Samardžić, koji ide u crkvu (ja ne idem), čak i trezvene reči patrijarha Pavla: "Budimo ljudi, iako smo Srbi!" titulira kao "idiotsku šalu", ne videći ponovo da je u pitanju moralno upozorenje a ne predikativna rečenica, jer mu se čini da patrijarh veli "Srbi su neljudi".

Ne pristajem! Ne pristajem na zločine! Jer sam politički odgovoran za njih. Zato i pišem.

Nenad Daković, Beograd
 

Veran Matić:
Nije montaža

 

U pismu Slobodana Samardžića koje ste objavili u broju od 27. marta objavljena je i sledeća tvrdnja: "...Pošto Srbi u Srbiji politički nisu ništa, može im se olako, bez ikakve javne osude, sa špice Radija B92 više puta u toku dana upućivati javna poruka: 'Budimo ljudi, iako smo Srbi.' Idiotska šala sa rasističkim sadržajem. Da li samo benigno konstruisana igra reči? Možda. Ali idealno uklopljena u priču o kolektivnom zločinu..."

U delu javnosti postoji uverenje da je ova izjava patrijarha Pavla – montaža. Snimak ove izjave patrijarha Pavla napravljen je za vreme studentskog protesta ispred Terazijske česme 1991. godine. Ovo je autentična izjava a ne konstrukcija. Jedino što je u špici B92 ponovljeno dva puta jeste pitanje "Šta kaže, šta kaže?".

Ne slažem se sa konstatacijom da je ova patrijarhova izjava ''idiotska šala sa rasističkim sadržajem''. Smatram da je to izjava mudrog čoveka koji zna da napravi ironičnu distancu prema fantazmagoričnim konstrukcijama o nebeskom narodu.

Veran Matić, B92
 

Vreme, 27. mart

Nebojša Popov:
Poražavajuća kik-nauka

 

Kao i svakog ko nešto piše, i mene raduje kada vidim da to neko čita. Radost je tim veća kada se čita i ono što objavljuje "Republika", list/časopis koji uređujem. Verujem da je svako ko piše i objavljuje svestan rizika kojem se izlaže, a to je da ne zna kako će ga ko čitati i tumačiti. Čitanje i tumačenje članaka iz "Republike" od strane profesora sociologije Slobodana Antonića, što više čitam njegove polemike, udaljava me od bilo kakvog radovanja.

Pošto je nekolicinu autora i tekstova iz "Republike" svrstao u negativno označenu "misionarsku inteligenciju" ("Vreme", 6. februar), Antonić posmatra tok polemike na stranicama "Vremena" pa u najnovijem broju (20. marta), ceneći da je ona u završnoj fazi, konstatuje da su neki od označenih autora izostali s borilišta na kojem se bitka (polemos) vodi, što on vidi kao izbegavanje megdana od strane Mirka Tepavca i Miodraga Stanisavljevića koji reaguju na Antonićev tekst tamo gde on nije prisutan. Mogao bih mu na sličan način uzvratiti, podsećajući ga da sam očekivao da će doći na jedan razgovor koji je zakazan, nekoliko dana nakon objavljivanja njegovog članka u "Vremenu", u Radio Politici (11. februara), gde smo mogli "licem u lice" razgovarati i o njegovom tekstu, ali tek na ulasku u studio obavešten sam da je on svoje najavljeno učešće – otkazao. Da sam mlađi a prpošan, mogao bih se junačiti kako je uvaženi profesor utekao s megdana, ali stvar je ozbiljnija od megdanžijske pripovetke.

Od jednog profesora sociologije očekuje se barem toliko da građu, u ovom slučaju tekstove iz "Republike", uzima u analizu onako kako su napisani. Međutim, u članku "Misionarska inteligencija u današnjoj Srbiji" ("Vreme", 6. februar) nalazimo jednu konstrukciju "grupe" autora i listova, uključiv i "Republiku", koja, prema Antoniću, piše o Srbima na negativan način, kao da su sposobni i spremni samo za rđave a ne i za dobre stvari, pa i za demokratiju. To nije tačno. U proteklih četrnaest godina u "Republici" je objavljeno na stotine tekstova (dokumenata, informativnih, analitičkih i istraživačkih) o slobodarskim idejama, akterima i delovanju raznih ličnosti, grupa, stranaka, medija, nevladinih organizacija i pokreta koji su se proteklih godina borili za demokratske promene u Srbiji. Ko nije redovno čitao "Republiku", to može da proveri u Bibliografiji (1989-2000), objavljenoj u "Republici" br. 260-262 (1-31. maj 2000). To je mogao i Antonić. Da je to makar i površno uradio, ne bi mogao da tvrdi da su se autori "Republike" bavili "ruženjem ljudi iz svoga naroda", i pričama da je "narod u Srbiji, u suštini, primitivan, antimoderan i neevropski". Dabome, objavljen je i veliki broj tekstova o preprekama na koje nailaze pomenute ideje i akteri, o "stihiji straha, mržnje i nasilja" koja godinama hara "ovim prostorima". Ali, ni u njima nema poistovećivanja čitavog naroda s nasiljem, zločinima, pljačkom i drugim zlodelima. Sve to Antonić ignoriše i bez ikakve činjeničke osnove izvodi svoje ocene. Da nije tako postupio, bio bi moguć, a verujem i koristan, dijalog o tome koje su sve ideje i akteri na delu, zašto slobodarske i demokratske ideje i akcije nemaju većeg efekta itd. U polemici, pak, nema mesta za ovu temu dijaloga, tu je jedino važno ko je "ispravan" a ko nije, ko pobeđuje a ko gubi.

Logično je pretpostaviti da je Antonić u "Republici" mogao naći i neke tekstove koji odudaraju od opšteg trenda i tona, i koji bi potkrepili njegove ocene. On pominje tekstove Mirka Tepavca, Miodraga Stanisavljevića, Olivere Milosavljević, Stevana Dedijera i jedan moj tekst. Ni citati istrgnuti iz konteksta ne mogu da posluže za Antonićeve ocene da je na delu ruženje srpskog naroda. Umesto opširnog dokazivanja naopake (i opake) interpretacije citata svih autora, ograničiću se na njegovo tumačenje moga teksta.

Antonić tačno citira iz mog članka ("Republika", 1-15. decembar 2002): "U nas već godinama dominira jedna neobična vrsta pluralizma... ideja i ideologija Dimitrija Ljotića, Ravnogorskog pokreta, Milana Nedića i Aleksandra Rankovića.

... Takav košmar je suprotan civilizacijskom i demokratskom poimanju pluralizma". I, umesto ispitivanja tačnosti navoda, on se okomio na moje, veli, pogrešno shvatanje pluralizma, i to autoratitativnom sentencom – "pluralizam je pluralizam", dodajući da je "čista ideološka smicalica tvrdnja da postoji nekakav stvarni pluralizam koji, slučajno, uključuje baš nama bliske ideje, dok su sva ostala stanovišta, sa nama nesimpatičnim idejama... lažan i suvišan pluralizam kojeg se, valjda, što pre nekako treba ratosiljati". Zar ikome, iole nepristrasnom posmatraču ovdašnjih krvavih orgija, ne samo novijih, treba dokazivati da se u njima oglašavaju i ostvaruju ideologije nasilja, zločina i pljačke, da se pristalice tih ideologija i međusobno brutalno obračunavaju, a da nastupaju i jedinstveno protiv zajedničkih neprijatelja? Zar vrtlog tih ideologija nije razorio jednu državu ma kakva ona bila, i ne sprečava uspostavljanje bilo kakve normalne države u kojoj neće moći bezmalo svako ko ima neku moć da nekažnjeno ubija, pljačka i tlači? I ljude na vrhu vlasti a ne samo obične državljane. Antonić prećutkuje poentu mog teksta, a to je da nisu dovoljo artikulisane različite humanističke, liberalne i socijalističke ideje, i da one nemaju veći uticaj na uspostavljanje normalne države. Eto, ovo potonje bi bio graditeljski, civilizacijski i demokratski pluralizam, a ono što već dugo dominira je razarački, varvarski i antidemokratski pluralizam. Tamo gde sam, uz još nekoliko učesnika, izlagao svoje teze, na tribini o pluralizmu, u beogradskom Narodnom pozorištu (23. novembra), prisutne pristalice antidemokratskih ideologija su toliko larmale da smo jedva uspeli da završimo razgovor a da nas ne rasteraju. Ni o tome Antonić ni reči da prozbori, ali se zgraža zbog istupanja sve samih istomišljenika koje je obuzela, veli on, "fiksacija na nacionalizam" i "opsesija antinacionalističkim egzorcizmom". Prećutkivanje bitnih činjenica i argumenata i ovde olakšava komotne konstrukcije, diskvalifikacije i zastrašujuće prizore. Po onome što on piše, tekstovi i autori za koje kaže da ruže srpski narod, baš oni imaju fiksideje i skloni su egzorcizmu a ako bi, ne daj bože, došli na vlast, eto nama "još jedno dogmatsko tiranisanje društva", Srbija bi se našla u "još jednom krugu nasilja, ratova i propasti".

Ne zanimaju me motivi nastajanja i objavljivanja stavova koji počivaju na neistinama, falsifikovanju predmeta kojim se bave i krcatog pretnjama. Ne znam šta smišlja i smera profesor Antonić. Znam šta je napisao i objavio: da izvesni autori i listovi ruže srpski narod, da oni i ne pripadaju tom narodu, da rade za nekog drugog (Zapad, dabome), prizivaju okupaciju, već sada proizvode rđave posledice i prete još opasnijim namerama.

Imajući sve rečeno u vidu, razumljivo je da nestaje svaka radost što se ovako – izopačeno – čitaju i tumače tekstovi objavljeni u "Republici". O drugim tekstovima i autorima ništa nisam rekao jer ih nedovoljno poznajem, a odgovoran sam za svoje tekstove i za tekstove objavljene u "Republici", čiji sam odgovorni urednik, pa mi je dužnost da reagujem na netačna i opaka čitanja i tumačenja u njoj objavljenih tekstova.

Mada je radosti nestalo a na njeno mesto stupa zebnja i strah od posledica borbenog izopštenja iz nacije i ko zna iz čega sve ne, jer "zna se" šta može da sledi iz već osvedočenih ideologija. Na ideološke manipulacije i egzekucije smo donekle već navikli. Iznenađuje i plaši kada se slično čini u ime nauke. Žao mi je što u tome učestvuje i jedan profesor sociologije koji je pokazao da zna i drukčije da razmišlja, o čemu sam nedavno pisao u "Republici". Kik-nauka, verujem da to zna i Antonić, nema ama baš ništa zajedničko s naukom, čak ni s korektnom publicistikom. Kečerski zahvati mogu poraziti protivnika na raznim megdanima ali su poražavajući i po sam razum, ne samo razmahanog megdandžije. A što se "Republike" tiče, ona je i do sada delila sudbinu borbe za demokratske promene, pa nema razloga da tako ne bude i ubuduće.

Nebojša Popov

Slobodan Samardžić:
Od mrzovolje do zla

 

Možda je polemika oko Antonićevog eseja o "misionarskoj inteligenciji" zaista ušla u završnu fazu, kako se autoru čini. Ako nekim slučajem bude tako, ja mu kao kolega odajem priznanje da je efektno otvorio temu koja celu deceniju unazad, a možda i duže, obeležava deo opozicione, a potom i vladajuće scene, konkretno njihov sektor "idejne fronte danas". To što su neki učesnici u polemici negodovali zbog svrstavanja i navodno nasilne Antonićeve tipologizacije njihove javne reči, samo je izraz njihove nelagode što su potpali pod nečiju istraživačko-analitičku pažnju. Antonić je ubedljivo pokazao da takav fenomen, koji naziva "misionarskom inteligencijom" (o oznaci se zaista dâ diskutovati), ne samo da postoji već i znatno obeležava intelektualnu i političku (javnomnjenjsku, a od 5. oktobra sve više i institucionalnu) situaciju Srbije.

I kada sam čitajući poslednji prilog autora ("Plivanje i glasanje"), osetio ličnu nelagodu što se rasprava o ovom neobično značajnom fenomenu bliži kraju, sve uz blagi utisak da tema nije dovoljno raspravljena, naredni prilog Nenada Dakovića u istom broju "Vremena" podstače me da se uključim. Ovaj, spram njegove sadržine, neopravdano dug tekst dao mi je dva povoda za reagovanje: prvo, to je ždanovističko etiketiranje Slobodana Antonića, ni krivog ni dužnog za ovakvu vrstu obračuna; drugo, Dakovićeva udarna teza koja glasi – nacionalizam jednako zločin. Ovakav redosled nalazi se u Dakovićevom tekstu; on je prvo udario etikete Antoniću pa je tek pred kraj teksta izložio ovu ekstremističku tezu. Ali, logički i mentalni redosled upravo je obrnut – iz ovakve teze proizilazi odgovarajuća "argumentacija": Antonić je doslovno "majka Tereza našeg populizma", on se služi "julovskim diskvalifikacijama", on se ne služi "mišljenjem nego populističkim predrasudama", konačno, taj "’liberal’ je trbuhozborac srpskog nacionalizma".

Bojim se da sâm Daković i način njegovog pisanja ne mogu biti predmet nekog ozbiljnog teksta. Neka se Antonić, ako nalazi za shodno, sam brani od ovakvih nesuvislih, premda u današnje vreme u Srbiji opakih napada. Takođe, način na koji je ovaj pogromaš obrazložio svoju osnovnu tezu nije za analizu. To su najobičniji parolaški usklici i presude (po formi iskaza) upućene nacionalistima svih boja. Ne bi, dakle, sâm tekst izazavao moju pažnju da on ne predstavlja idealnu, do krajnjih konsekvenci dovedenu, storiju o nacionalizmu i zločinu neprekidno tematizovanu među autorima koji su izazvali Antonićevo reagovanje.

Dakle, nacionalizam jednako zločin, po sebi i za (sve) nas. To je stvar nekakvog socijalnog apriorija, koji se nužnim načinom otelovljuje u delovanju ne samo neposrednih egzekutora zločina nego i onih (mnogih) koji mu pružaju duhovnu, tj. ideološku, podlogu. Posle dijagnoze sledi terapija. Nacionalistički prožet narod mora najpre da doživi kolektivnu katarzu, a uporedo s tim i nešto manje masovnu kaznu. Iza jednačine nacionalizma i zločina krije se teza o kolektivnoj krivici, koja ne podrazumeva kaznu samo za navodnu masovnu podršku masovnom zločinu već i za celokupnu istorijsku i zloduhu pripremu zločina. Nacionaliste treba fizički izolovati, a narod (njegov ostatak) prevaspitati.

Misaono nasilje koje demonstrira Daković nije nepoznato. Podržavanje prokažene ideologije već je zločin. Da ostavimo po strani raspravu o nacionalizmu, šta je to zapravo u svom pojmovnom sadržaju i istorijskim manifestacijama. Uzmimo da je reč o nečemu jasnom i jednoznačnom, kao što to čine naši pobornici direktne akcije. Neko naprosto prihvata ili zastupa određeno ideološko stanovište, u ovom slučaju nacionalizam, u nekom drugom slučaju komunizam, liberalizam ili bilo šta drugo. Presuditelj, ako mu se može intelektualno ili politički, tvrdi da je zločin inherentan tom shvatanju. On ne sudi o nekom činu (konkretnoj radnji), nego o verovanju samom. Krivci, kao slučajni pojedinci, samo su karakterne maske predmeta osude, a to je konkretna ideologija. Kada ovo postane obrazac javnog delovanja, on hoće i da se institucionalizuje, da postane politički merodavan. A ukoliko se to dogodi, teror nije samo neizbežan nego i poželjan.

Istorija je puna ovakvih primera, i to najmanje povodom nacionalizma, daleko učestalije povodom zastupanja drugih vrsta verovanja ili svetonazora. Srbija je danas istorijski karakerističa po (intencionalnom) uvođenju nacionalizma, ponavljam ma šta on konkretno značio, u krug oficijelnog egzorcizma. Razume se, ovde pravim misaoni eksperiment o tome šta bi bilo kada bi u političkom poretku i u javnom mnjenju Srbije prevagu odnelo ovakvo stanoviše, koje bi se samim tim pretvorilo u oficijelnu ideologiju. Bojim se da bi kažnjavanje nacionalista jednako zločinaca i odgovarajuće prevaspitavanje naroda dovelo do polpotovskih posledica.

Zašto u svom misaonom eksperimentu, koji preduzimam zato što mislim da nije eksperimentalno naivan, idem toliko daleko? Zato što imam dovoljno zloslutnih pokazatelja za to. Većinski narod u ovoj zemlji već dugo je pod paskom unutrašnje (samo)osude. To je narod, određeni kolektivni identitet, samo kad treba o njemu našto loše da se kaže, recimo da je ogrezao u nacionalizmu istorijski i aktuelno, inače je politički i supstantivno ništa, "svakodnevni plebiscit", kako to Daković kaže u svom komičnom nerazumevanju Ernesta (ne Ernsta, dva puta u tekstu) Renana. Pošto Srbi u Srbiji politički nisu ništa, može im se olako, bez ikakve javne osude, sa špice Radija B92 više puta u toku dana upućivati javna poruka: "Budimo ljudi, iako smo Srbi". Idiotska šala sa rasističkim sadržajem. Da li samo benigno konstruisana igra reči? Možda. Ali, idealno uklopljena u priču o kolektivnom zločinu (jednako nacionalizam) protiv čovečnosti, čiji masovni sprovoditelj ne zaslužuje da opstaje u redu čovečanstva. Sem, razume se, ukoliko se ne podvrgne famoznoj denacifikaciji i potonjem prevaspitavanju.

Ako Daković na kraju svog teksta kaže: "Zato posle svega biti nacionalista danas u Srbiji znači biti otvoren ili oportun saučesnik u zločinu, dobrovoljnom zločinu", onda je jasno da on diskusiju ne zatvara diskurzivno, već to čini egzistencijalno. Protivnik, a to je nacionalista ma šta on stvarno bio, nije vredan egzistencije, a ne diskusije. Na fenomenološkom planu (na kom još uvek stojimo), toga se treba bojati. Tim pre što ovaj stav nije usamljen, već vrlo rasprostranjen u onom delu javnog govora koji je Slobodan Antonić učinio preglednim.

Slobodan Samardžić, Beograd
 

Miljenko Dereta:
Misaoni masakr

 

Tužna je sudbina Slobodana Antonića. "Misionarska inteligencija" neće s njim da se dopisuje. Sram je bilo. On je onoliko naružio, omalovažio i izvređao, srpski rečeno pozvao na megdan, a oni ništa. Ispalo je da sa njim žele da razgovaraju samo njegovi istomišljenici i branioci.

Umesto da se nad tom činjenicom ozbiljno zamisli, Slobodan Antonić to naziva intelektualnom nezrelošću i strahom od javne rasprave. Sve dokazane kukavice: Teofil Pančić, Petar Luković, Mirko Tepavac, Sonja Biserko, Olivera Milosavljević... Ajde!!!

Nije Antoniću palo na pamet da su "prozvani" naprosto SLOBODNO IZABRALI da ne žele dijalog na način na koji ga je on započeo i na koji ga vodi. Uveren sam da to nije bila kolektivna odluka "misionarske inteligencije", već da svako od njih ima lične razloge za to. Dozvoliću sebi da pretpostavim da im je zajednička bila procena da tekst, koji autor naziva naučnim ogledom, nije vredan ozbiljnog razmatranja.

Da su bili u pravu, dokazuje Antonićev odgovor na tekst "Greške u koracima" dr Vojina Dimitrijevića koji je na ljubazan način pokušao da uozbilji ponuđeni dijalog. Antonić je to nazvao iznošenjem "izvesnih primedbi na moj ogled koje se nikako ne mogu nazvati neumesnim". Odbijanje da "primedbe koje se nikako ne mogu nazvati neumesnim" prosto nazove UMESNIM PRIMEDBAMA nije ništa u odnosu na misaoni masakr koji je Antonić izveo nad delom teksta dr Dimitrijevića. Prvo je Antonić, ničim izazvan i neverovatnim logičkim kalamburom, iz podnaslova "Narod je uvek u pravu" izveo beslovesnu "primisao koja glasi: Srbi mogu dobiti demokratiju tek kada prestanu da greše"!?!? Potom je, koristeći dalje svoju "metodologiju", navedenu "primisao" suprotstavio svom stavu "...i Srbi su zreli za demokratiju". Tako je glupost koju je sam smislio posredno pripisao dr Dimitrijeviću i "misionarima". To se, Antoniću, nikako ne može nazvati dijalogom. To su podmetačine i denuncijacije. Zato se verovatno niko neće odazvati ni na providnu provokaciju da sa vama raspravlja o opravdanosti uvođenja vanrednog stanja.

I jedan savet Slobodanu Antoniću pre nego što skoči u duboku vodu i potone: nije tačno da se "Plivanje najbolje uči plivanjem". Plivanje se najbolje uči sa učiteljem plivanja.

Isto važi i za demokratiju.

Miljenko Dereta, Beograd
 

Nermin Vučelj:
Bela knjiga

 

Članak Slobodana Antonića s pretenzijom da bude naučni esej, jer u njemu on daje definiciju svoje teze šta je to misionarska inteligencija, koje su njene karakteristike i to potkrepljuje citatima i "dokazima", pošto je imenovao srbijanske misionare, dok ga čitam, neodoljivo me podseća na Belu knjigu Stipe Šuvara, u kojoj je on, pre dvadesetak godina, sačinio crnu listu intelektualaca i umetnika koji su svojim napisima zastranili u odnosu na komunističku progresivnu ideju. Ti devijantni intelektualci su, prema Šuvaru, propagirali ideje zapadnog kapitalističkog sveta, a znamo da će kapitalistički Zapad da završi na smetlištu istorije, kako nas je učio marksizam.

Poput Šuvara, Slobodan Antonić nastoji da u postmiloševićevskoj Srbiji načini crnu listu najpre novinara, a onda i stranih plaćenika, tj. nevladinih organizacija, koji veličaju nekakve antirasističke, antinacionalističke i antihomofobične ideje. Torov, Pančić, Biserko, Odalovićeva, Popov. Jasan je psihološki, politički i intelektualni profil onih koje Slobodan Antonić podrugljivo, u čemu se oseća i koliko su mu i mrski, naziva misionarskom inteligencijom.

I meni, kao i gospodinu Antoniću, posve je jasan profil pomenutih ljudi. Tu se mogu ubrojati još i Vesna Pešić, Vojin Dimitrijević, Nataša Kandić. Siguran sam da Antonić ima averziju i prema njima.

S druge strane, jasno je koji je politički i intelektualni profil gospodina Slobodana Antonića. To je pozicija na kojoj se nalaze i Srpska akademija, miljenici Muze u Francuskoj 7, DSS i postoktobarski (2000. godine) članovi, simpatizeri i savetnici unutar Koštuničine stranke.

Ukratko, Slobodan Antonić je srpski nacionalista par excellence.

Nermin Vučelj, elektronskom poštom
 


Nenad Daković:
Ispravka

 

U tekstu "Tačka razlaza" ("Vreme", 20. mart 2003) poslednji pasus: Zato nacionalizam nije samo ideologija banalnosti nego "elementarno zlo", momentalno zlo, kako ste objavili, treba da stoji: Zato nacionalizam nije samo ideologija banalnosti nego "elementarno zlo", mentalno zlo.

Nenad Daković
 

Vreme, 20. mart

Slobodan Antonić:
Plivanje i glasanje

 

Stičem utisak da je, nakon mesec dana, rasprava pokrenuta mojim ogledom ušla u završnu fazu. Ako mi se dozvoli ocena dosadašnje rasprave, osvrnuo bih se na njenu dobru i lošu stranu.

Dobra strana je što se, nakon prvih reakcija, rasprava u "Vremenu" brzo odlepila od ličnog. Pogotovo je značajno to što se, tokom smirivanja strasti, moglo čuti i jedno "izvini". To je toliko retko u našim polemikama da ne bi smelo ostati nezapaženo. Gospodinu Milošu Stanojeviću čestitke i zahvalnost na tome. Takođe, smirenost i argumentovanost priloga dr Vojina Dimitrijevića omogućila je da se rasprava ne rasplinjuje i ne izgubi u svođenju na koloplet optužbi i protivoptužbi.

Loša strana dosadašnje rasprave je – izbegavanje rasprave. Bilo je prirodno očekivati da će se u "Vremenu" najpre oglasiti oni koji su neposredno pomenuti u mom ogledu. Oni su se oglasili, ali ne u "Vremenu", već u kolumnama koje pišu (recimo, Nataša Odalović u "Danasu", ili Miodrag Stanisavljević u "Republici"), ili na skupovima čiji su organizatori (recimo, Mirko Tepavac, na konferenciji o ekstremizmu u Srbiji). Takvo posredno polemisanje, u "svojoj" kolumni i na "svojim" konferencijama, dakle, u okolnostima u kojima oponent zapravo nije prisutan i ne može da odgovori, teško da se može zvati javnim dijalogom.

Takav način polemisanja, koji sadržinski predstavlja grđenje oponenta vikom iz svog dvorišta i odbijanje da se izađe na polje javnog dijaloga, mislim da dodatno ukazuje na svu dubinu rascepljenosti naše inteligencije. Ona je izdeljena po krugovima i medijima, između kojih teško da postoji stvarna komunikacija. I premda se stalno i mnogo priča o dijalogu, kulturi dijaloga, toleranciji za drugo i drugačije, omiljeno sredstvo izražavanja jednog dela naše inteligencije izgleda da je samo – proklinjanje (bacanje anatema). Na pomenutom skupu o ekstremizmu ja sam, jednom jedinom rečenicom gospodina Tepavca, bez navođenja dokaza, bez rasprave i bez obrazloženja presude (a o mogućnosti odbrane da i ne govorim), jednostavno proglašen još jednim srpskim nacionalistom. Time je, valjda, uvodničar rešio problem i mene i moga mišljenja.

Ali, bacanje prokletstva i izopštenje iz zajednice teško da su način na koji se, u demokratskim društvima, rešavaju nesporazumi i problemi. Za to služi javna rasprava. Upravo za to je trebalo da posluže i stranice koje nam je "Vreme" ljubazno stavilo na raspolaganje. Ova dobra volja uredništva tim je značajnija što je "Vreme" jedno od retkih domaćih glasila u kojima se još mogu naći i sučeliti mišljenja različitih, prvenstveno demokratskih intelektualnih krugova. Bojkotovati to, tako zahvalno polje za javnu raspravu (pod izgovorom: "e baš nećemo 'Vremenu' da dižemo tiraž"), u osnovi pokazuje ne samo intelektualnu nezrelost, već i strah od javne rasprave. Onaj ko ne želi da se pojavi na mestu gde može da susretne i drugačije mišljenje, a pri tom priča o dijalogu, zapravo govori o dijalogu istomišljenika. Ne znam ko ozbiljan to uopšte može nazvati dijalogom.

Vratiću se sada na prilog dr Dimitrijevića. U njemu se iznose izvesne primedbe na moj ogled koje se nikako ne mogu nazvati neumesnim. Te primedbe su metodološke naravi, a stručnjaci su uvek na njih osetljivi. Stručnjaci, takođe, znaju da svaki metod ima svoje vrline, ali i svoje mane. Uopšte ne želim da tvrdim da u mom postupku nema mana. Recimo, jasno mi je da je termin "misionarski", kao i većina termina u društvenim naukama, ne samo deskriptivan (opisujući) već i normativan (vrednujući). Možda sam mogao da pronađem i adekvatniji naziv od tog. Možda sam tim pojmom mogao da obuhvatim i neke druge intelektualne grupe. Ipak, činilo mi se da u "današnjoj Srbiji", kako stoji u naslovu mog rada, ovaj intelektualni krug pokazuje najviše misionarskih ambicija, najviše misionarske energije i najviše misionarskog uticaja. I da je misionarstvo jedno od njegovih glavnih osobina. Ako sam ikoga tim nazivom uvredio, spreman sam da se izvinim. Ali, imam utisak da sam taj naziv potkrepio sa dovoljno argumenata, sa dovoljno citata i dovoljno imena, i tako opravdao njegovu upotrebu.

Slično bih mogao da odgovorim i na druge metodološke primedbe dr Dimitrijevića. To, međutim, neću odmah uraditi (premda ostajem spreman da to iscprno učinim prvom sledećom prilikom) jer mi se čini da je nedavni izuzetno tragični događaj učinio da naša javnost u ovom trenutku izgubi jači interes za čisto metodološke rasprave. Ipak, ono što mi i ovog trenutka izgleda vredno pretresa jeste poslednji argument dr Dimitrijevića, koji je on kritički nazvao "Narod je uvek u pravu". Meni je zanimljivo da je moje odbijanje ocene ovdašnjeg naroda kao primitivnog i antimodernog pročitano kao navedeni iskaz. Naravno, reč je o srpskom narodu i srpskoj društvenoj eliti. Nema sumnje da i srpski narod, kao i srpska društvena elita mogu da greše. Kraj osamdesetih i početak devedesetih godina više su nego dobar primer za to. Međutim, da li greške počinjene u prošlosti nužno podrazumevaju kako su Srbi nezreli za demokratiju? Meni se čini da u upornom zamenjivanju teze "i Srbi su zreli za demokratiju", sa netačnom i lako oborivom tezom "(Srpski) narod je uvek u pravu" postoji jedna primisao koja se ne iskazuje. Ona glasi: "Srbi mogu dobiti demokratiju tek kada prestanu da greše."

Upravo to je ključna "tačka razlaza" među današnjom srpskom demokratskom inteligencijom. Jedni misle da, uprkos svemu – već učinjenim greškama, kao i greškama koje nadalje mogu učiniti – i Srbi zaslužuju punu i neograničenu demokratiju. Kao što se plivanje najbolje uči plivanjem, tako je najbolji način za učenje demokratije – upražnjavanje demokratije. Drugi, međutim, misle da dokle god Srbi čine greške – a ključnom se smatra što na izborima i dalje većinom glasaju za "nacionalističke" i "konzervativne", a ne "reformističke" i "progresivne" snage – dotle Srbe treba držati pod nekom vrstom starateljstva. To starateljstvo može biti starateljstvo stranaca, starateljstvo ovdašnje elite, ili neka vrsta kombinacije jednog i drugog. U svakom slučaju, Srbima ne treba, bar još neko vreme, davati da slobodno biraju svoju vlast i svoje institucije. Ja sebe svrstavam u prvu grupu, dok sam one koje nazivam "misionarskom inteligencijom" sklon da svrstam u drugu grupu.

Ova podela među inteligencijom još više je došla do izražaja sa nedavnim uvođenjem vanrednog stanja. Nije slučajno da iz prve grupe stiže najviše kritika širine i vremenske neodređenosti suspenzije ljudskih prava u Srbiji (recimo, kakve veze ima ukidanje prava na štrajk sa hvatanjem kriminalaca?), najviše zalaganja za vladu narodnog spasa koju bi činile sve demokratske snage u Srbiji, i najodlučniji apeli da se politička kriza rešava izborima (videti, recimo, diskusiju na sajtu nspm.org.yu). Takođe, nije slučajno da upravo iz druge grupe potiče najveći broj apologija uvedenog vanrednog stanja ("opasno je bilo Milutinovićevo vanredno stanje, ovo sadašnje obični građani neće ni da osete"), najžešća odbijanja ponovnog okupljanja demokratskih snaga ("ne trebaju nam antireformisti u vladi"), i najžešća odbijanja skorih izbora ("to bi samo zaustavilo obračun sa kriminalom i reforme"; videti izjave objavljivane ovih dana na B92, kao i na sajtu B92.net).

Sama po sebi, ta podela u demokratskoj inteligenciji nije tragična. Međutim, istinsku opasnost predstavljalo bi ne samo izbegavanje ili prekidanje daljeg dijaloga, toliko neophodnog demokratskom zdravlju ovoga društva, već i korišćenje političkih prilika za sputavanje dijaloga. Ukoliko bi ovo vanredno stanje bilo iskorišćeno (mimo dokazive povezanosti sa kriminalnim grupama) makar i za najneznatniji progon političkih i drugih neistomišljenika, ako se pod plaštom "6. oktobra" iz čisto političkih razloga izbaci ijedan sudija iz sudstva, ijedan jedini profesor sa univerziteta, krivicu za to neće snositi samo sadašnji nosioci vlasti. Odgovornost za to će snositi i svi oni intelektualci koji su, kao što je to činjeno osamdesetih godina za Miloševića, upravo ovih godina i ovih dana prostirali crveni tepih za moguće uvođenje jednog novog, verovatno ništa manje opasnog političkog autoritarizma. Krivicu za to će snositi i svi oni intelektualci koji su se, zaboravivši na obavezu kritičke uzdržanosti, neodgovorno i lakomisleno prepustili diskursu lične i političke idolatrije.

Može se imati manje ili više razumevanja za "argument budućnosti". Ali, upravo zarad budućnosti koja "još ne postoji", nemojmo zaklapati uši pred blagovremenim i argumentovanim upozorenjima iskrenih privrženika demokratije u Srbiji – poput upozorenja da svako veće odstupanje od demokratskih načela, ma koji cilj bio u pitanju, gotovo neumitno vodi izrođavanju i slomu kako tog cilja, tako i celog društva. To upozorenje nije želeo da čuje deo srpske inteligencije osamdesetih. Tako je počinio ozbiljnu istorijsku grešku. Hoće li za to upozorenje danas više sluha pokazati jedan drugi deo srpske inteligencije – upravo onaj koji nad greškom inteligencije iz osamdesetih ne prestaje da se iščuđava?

Slobodan Antonić
 

Đorđe Mijač:
Statizam i nacionalizam

 

Nova diskusija o nacionalizmu u listu "Vreme" je organski nastavak ranije diskusije o lustraciji. Diskutuju se semantičke razlike ali i motivi raznih učesnika. Međutim, takva diskusija ne oslobađa našu društvenu svest od nacionalističkih zabluda. Bez obzira na lične motive intelektualaca koji se bave nacionalizmom ili antinacionalizmom, pokušaji da se mnoga mišljenja na tu temu stave u katalog ili prikažu kao intelektualne struje i pokreti nisu korisni, jer ne rešavaju akutne probleme koje je nacionalizam prouzrokovao.

(Samo neki: Od raspada SFRJ niko nije profitirao. Nekada je postojala tolerancija između pravoslavaca, katolika i muslimana koje sada više nema.

Postoji klaustrofobija prema spoljnem svetu i nerazumevanje i nepoverenje prema onima koji bi hteli da nam pomognu.) Ako kritičari imaju odgovore na ove i slične probleme svakako bi trebalo da ih obelodane.

Sa druge strane postoji još jedan način da se diskutuje o nacionalizmu. Nacionalizam je jedan od mnogih simptoma statizma, ubeđenja da država treba da kontroliše sve u društvu.

Ako istinski verujemo u kapitalizam i slobodnu inicijativu, onda smo već mnogo bliže društvu u kome će verska i etnička pripadnost biti nevažna.

Đorđe Mijač, Los Anđeles
 

Nenad Daković:
Tačka razlaza

 

Dobro, sasvim dobro, kao retorički početak, kako bi rekao Anri Levi. Sve ostalo nije dobro. Kada već uporno pominjem Levija, što, naravno, radim namerno, da pomenem i njegovu pohvalu intelektualcima u istoimenom ogledu, pošto je nedavno u nedeljniku "Vreme" sociolog Slobodan Antonić objavio svojevrsnu pokudu naše inteligencije pod zanimljivim naslovom "Misionarska inteligencija u današnjoj Srbiji", koja je, kako veli, stvorila i svoju ideologiju, pa on eto iznosi svoje mišljenje o toj pojavi, što je samo po sebi za svaku pohvalu, iako je to mišljenje veoma negativno, jer se može zaključiti da je taj maleni, ali veoma uticajan deo današnje inteligencije u Srbiji došao u položaj stranca, ili stranog tela (sloja) u odnosu na narod srpski, iz kojeg dolazi, pa ga iz ovoga treba proterati, pošto je on svoju misionarsku distancu prema ovom narodu već izgradio i javno osvedočio kao dogmatski, kritički, neprijateljski, prosvetiteljski, što sve zajedno nikako ne ide u istu kesu, ali je dobro za izazivanje javne pažnje ili "slave" u vreme u kome je ona poprilično rastresena i možda trenutna, pa nije ni moguće formirati nekakav "utisak nedelje" nego možda jednog sunčanog jutra ili kišne večeri. Što rekao Italo Kalvino, "ako jedne zimske noći neki putnik...". Tako da ovaj kondicional, ovo "ako", veoma smeta Antoniću, iako je ono obeležje samog mišljenja, pa bi on da se vrati u konstative ili politički jezik referenta koji, naravno, nije jezik mišljenja nego ideoloških diskvalifikacija, koji njegov voljeni narod još jedino razume, ili možda lakše razume.

Ako je ovde uopšte reč o "narodu" a nije, jer ni ja, kao ni onaj teoretičar, nigde nisam sreo "Srbina" ili "Hrvata", nego samo Slobodna Antonića, ili Dragoljuba Žarkovića, glavnog urednika ovog nedeljnika, koji u poslednje vreme, kao nekada "Politika", govori u ime srpskog naroda i o potrebi da se poslednji zločini iz ovih poslednjih, ili nedavnih ratova "deetnifikuju". Ili, možda, Žarka Puhovskog, koga sam sreo prošle godine na skupu posvećenom Hani Arent, ali "Srbina" nisam sreo, niti je to moguće, pošto je njegov identitet kondicional a ne konstantiv. Ali, za populizam Slobodana Antonića to je sablazan, kao što je za jednog drugog našeg sociologa mišljenje Ernsta Bloha opskurno pošto je utopijsko. Zato je Antonić majka Tereza našeg populizma. Mir njenim senima. Za razliku od Antonića, ja ne mislim, ne samo da postoji "narod", osim kao kondicional, ili "svakodnevni plebiscit", kako je nacionalizam definisao Ernst Renan, nego ni inteligencija, "misionarska" ili "populistička", svejedno. Samo da dodam dok nisam zaboravio, pošto je to jedini stvarni razlog zbog kojeg se sa velikim razočaranjem obraćam Antoniću, koji je eto dogurao do julovske diskvalifikacije tzv. misionara "kao stranih plaćenika", na koje treba primeniti ostrakizam, odnosno ono "Marš iz Srbije", koje se može pročitati u hodniku zgrade u kojoj se nalazi Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji. To je stvarni epilog Antonićevog mišljenja, o tome govorim sa žaljenjem jer to nije mišljenje nego populistička predrasuda. Dakle, "liberal" kao trbuhozborac srpskog nacionalizma. Biće još reči o tzv. liberalnom nacionalizmu, koji se u poslednje vreme raširio među inteligencijom u današnjoj Srbiji, kako bi to rekao Antonić. I da kažem još ovo, veoma će pogrešiti Antonić ako me u svojoj sociološkoj pameti smesti u "misionarsku inteligenciju", jer ja nisam general koji se boji da će ostati bez vojske, kako me je upozorio moj prijatelj Mida Belančić, pošto me nikakva vojska ne interesuje niti me je ikada interesovala. Kao što sam već napisao, Nenad Daković je predak Nenada Dakovića. Misionari i generali su popustili, dok sam ja "građanista", u negativnom značenju, koje ovoj reči pripisuje građanin Sveta Stojanović, koji ne preteruje u svom građanstvu, da bi nešto preostalo i za "liberalni", "humani" ili neki drugi nacionalizam. Ja lično nisam sklon da ovaj "liberalni nacionalizam" prihvatim ni u benignom obliku koji zagovara prijateljski raspoložen Slobodan Divjak, kao "oznaku za pristrasnost prema vlastitoj neetničkoj državi u odnosu na druge države sve dok se ona pridržava liberalnih načela". Jer, ovo stanovište zavisi od načela ili normi, a šta je to nego normativizam ili "nasilje nad realnošću". Jer, eto neki ljudi ili ljudske grupe neće da odustanu od svojih "kolektivnih prava" uprkos liberalnim konceptualnim nivoima sopstva. Ovde je zato neophodan "svakodnevni plebiscit", kako je naciju definisao Ernst Renan.

"Nacionalni identitet" je, prema tome, kondicional a ne konstantiv ili predikativ, ili supstancija, ovaj "svakodnevni plebiscit", o kome je govorio Renan. Zato on kao i Mefisto može u različitim situacijama poprimiti različite maske, od dobroćudnih do veoma zloćudnih i nakaznih. U svom odgovoru oponentima ("Vreme", 20. februar 2003) Antonić, ne navodeći izvor, citira moje mišljenje: "da je naša teorijska misao sva u nacionalizmu, što pokazuju radovi srednje, mlađe i najmlađe generacije teoretičara". Da bi odmah zatim zaključio da "iako intelektualci nazvani ‘misionarskom inteligencijom’ ne misle isto i ne mogu se svrstati u jedinstvenu grupaciju... za sve njih najvažniji i odlučujući problem u Srbiji danas ostaje – srpski nacionalizam". "Ali ono što smeta", veli on nešto ranije, jeste "nametanje tih tema našoj javnosti zbog briselskih i vašingtonskih fondacija". E, to je doista tačka razlaza, kako je to nazvala Olivera Milosavljević, ne samo među intelektualcima nego i u javnosti uopšte. Za mene je bilo veliko iznenađenje da se sociolog Antonić ovde slaže s gradonačelnikom Čačka ili novinarom Ratkom Dmitrovićem, ili Batićem Bačevićem... Sasvim je iznenađujući ovaj salto mortale Slobodana Antonića koji dolazi sa jedne od retkih katedri koja u ovim godinama nije bila zahvaćena nacionalizmom. Zašto "salto moratle"?

Ono što meni smeta je ova beskonačna lakoća teoretisanja o nacionalizmu u Srbiji. Naročito ovo zalaganje da se ova tema jednostavno potisne u drugi plan ili već jednom skine s dnevnog reda. Iz ovih ili onih razloga. Imamo mi važnija posla, kako je to rekao Dmitrović i drugi mnogo brojniji i uticajniji od "misionara" iz "Povelje", "Danasa" ili "Republike". Zar to nije bio epilog nedavne debate o "deetnifikaciji zločina". Ali, nije nacionalizam tema dana, ili poslednje decenije, zato što je nameće "misionarska inteligencija", koja pokušava da kolonizuje vlastiti narod, nego zato što je od "ideologije banalnosti" postao "ideologija zločina". Ova licemerna zamena teza danas je opšte mesto dnevne politike u Srbiji. I to je tačka razlaza. Iz mnogo razloga nedovoljno je svako objašnjenje koje zanemaruje ili nastoji da iz pragmatičnih razloga ("održive demokratije", recimo) potisne razgovor o ideologiji, kulturnom modelu ili antikulturi koja je omogućila i zatim racionalizovala sistematsko ubijanje i zlostavljanje ljudi zbog etničkog identiteta žrtve. Kao da je moguća koegzistencija demokratije i zločina.

Zato je ono što me u nacionalizmu zanima njegova veza sa zločinom, a ne sa dnevnim političkim oportunizmom. Uvek postojeća opasnost da na sebe preuzme zločin. Ono što je užasno to je ova unutrašnja veza između nacionalizma i zločina. Zato nacionalizam nije samo ideologija banalnosti nego "elementarno zlo", momentalno zlo. Zato posle svega biti nacionalista danas u Srbiji znači biti otvoren ili oportun saučesnik u zločinu, dobrovoljnom zločinu. Ono što je užasno u nacionalizmu jeste antropološko iskustvo da masovno ubijanje drugih ljudi može biti zasnovano na "kulturi", "osećanju časti" ili čak "osećanju svetog". To pokazuje da je optužba za zločine protiv čovečnosti najvažnija tačka razlaza. Ova se optužba ne može više zanemariti jer ona pokazuje da nacionalizam dopire do same čovečnosti čoveka, do njegove antropološke granice u zločinu.

Nenad Daković

Vreme 13. mart

Vojin Dimitrijević:
Greške u koracima

 

Rasprava koja se u "Vremenu" vodi povodom teksta dr Slobodana Antonića "Misionarska inteligencija u današnjoj Srbiji" trebalo bi da bude naučna, ili sasvim bliska naučnoj, jer polazi od rezultata autorovog naučnog istraživanja. Čini mi se, međutim, da i on i njegovi kritičari i podržavaoci povremeno prave metodološke greške. Slobodan sam da ukažem na one krupnije.

KVALIFIKACIJA (nadevanje imena) – Ako se neki ljudi označe kao grupa, onda kriterijum treba da bude jasan. Šta je to onda "misionarska inteligencija" i ko su "misionarski intelektualci"? Ostavimo sada po strani ko se sve u nas ne smatra intelektualcem. Za raspravu koja se vodi važnije je ustanoviti pojam misionara. To je verovatno onaj ko misli da ima neku misiju, neko poslanje. Ovde smo, naročito od 1987. godine, čitali i slušali mnoge koji su smatrali da imaju misiju. Zašto se onda u misionarsku inteligenciju uvršćuju samo oni srpski intelektualci, inače međusobno vrlo različiti, koje možda objedinjuje kritika srpskog nacionalizma i njegovih posledica u Miloševićevoj eri? Intelektualaca ubeđenih u potrebu uticanja na narod da prihvati druge važne poruke, kao što je "širenje istine o Srbiji i Srbima", jačanje nacionalne svesti, čuvanje najboljih tradicija itd. bilo je jedno vreme mnogo više i jače su odjekivali u medijima. Zašto oni nisu misionari? Naravno, moramo da pretpostavimo da je u obe grupe misionara bilo časnih ljudi.

Dalje, šta to znači pridev "prozapadni", koji se kod dr Antonića triput ponavlja u jednom pasusu? Nadam se da je podmetanje u stilu "sluge" i "agenti", popularno još od 1945. godine, ispod dostojanstva rasprave koja se vodi u "Vremenu". Na koji se Zapad onda misli? Ako je reč o kulturnom, vrednosnom modelu, u koji spadaju demokratija, pravna država, ljudska prava, ekonomski liberalizam, onda nema razloga da se on i dalje naziva zapadnim jer se u takve ideale sada kunu skoro svi na evropskom Istoku. Pitanje ove klasifikacije najbolje se sagledava ako se zapitamo ko je "proistočni" intelektualac. Je li takav onaj ko se suprotstavlja navedenim vrednostima? Ili se možda vraćamo podeli gde je Evropa Zapad u smislu nasleđa grčke i rimske civilizacije i judeohrišćanstva? Onda bi "proistočni" bili samo oni koji zagovaraju vrednosti zasnovane na neevropskim civilizacijama, što bi mnoge pravoslavne mislioce, koji bi inače mogli da se ubroje u intelektualce s nacionalnom misijom, ostavilo bez intelektualnog zavičaja. Izgleda da je reč o političkom Zapadu ("zapadnom bloku"), merilu koje je prevaziđeno 1989. godine. Još uvek ne znam šta znače obe reči u sintagmi "mundijalistički pasardani" i ne znam odakle se citiraju.

PAKT O NENAPADANjU – Dokaz da neko pripada grupi neki nalaze u tome što se nije i javno suprotstavio nekom drugom pretpostavljenom članu grupe. Bojim se da ovo merilo opasno liči na stari "socijalistički" argument, ali u suprotnom smeru: hvale ga u inostranstvu, dakle, sumnjiv je patriot i komunista. U diskursu koji pretenduje da bude blizu naučnom, nenapadanje je slaba kopča između ljudi.

MEDIJUM JE PORUKA – Da li je fer i opravdano u našim uslovima smatrati da ljudi koji pretežno objavljuju u istom listu ili časopisu ili se pojavljuju na istim elektronskim medijima, spadaju u istu grupu? Pretpostavljam da jeste, ali je stvar složenija. Treba, prvo, izuzeti naučne časopise i svesti stvar na pravu meru, na medije koji imaju političke sadržaje. Svaki od njih, u demokratskom društvu, ima sadržaj koji je rezultanta želja vlasnika, oglašivača i novinara, kao i očekivanja čitalaca ili gledalaca. Autor bira medijum prema ciljnoj grupi ili uopšte ne može mnogo da bira. Remon Aron, koji je bio levičar, objavljivao je svoje članke protiv rata u Alžiru u desničarskom "Figarou" jer je mislio da su njegovi čitaoci ona publika koju treba uveriti da je taj rat loša avantura. Kod nas doskora neki mediji ne bi prihvatili nijednog "nepodobnog" autora, kome nije ostalo ništa drugo nego da se pojavljuje tamo gde može, u "nezavisnim" medijima. Moram pakosno da primetim da su "podobni" mediji davali autorske honorare a nezavisni nisu, iako su neki od ovih poslednjih primali strane donacije, tako da je saradnja s prvima bila dvostruko ugodna: nije bila besplatna i nije izazivala nikakve sumnje u patriotizam.

ČIJE PARE, TOGA I MUZIKA – Nikome ne bih savetovao da stupa na ovaj klizav teren. Svako od nečeg živi. Sem ljudi koji imaju sreću da ne moraju da rade ili su spremni za krajnje žrtvovanje, svako za svoj rad, uključujući i pošten i nepošten, prima neku naknadu. Da li to neminovno znači da su njegova/njena mišljenja naručena? Ovakvom tvrdnjom se najlakše mogu oklevetati intelektualci, jer mnogi od njih rade u ustanovama, kakva je npr. Univerzitet, gde se pretpostavlja da poslodavac, bilo da je država ili privatni vlasnik, neće i ne sme da utiče na pravce njihovih istraživanja i na zaključke do kojih dolaze. Da ovog puta sebe dam za primer. Jesam li do 1998. godine, dokle sam radio na Pravnom fakultetu u Beogradu, zastupao stavove Vlade Republike Srbije a posle donošenja Zakona o univerzitetu, napustivši fakultet, počeo da zastupam stavove Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje, ili, što bi bilo mnogo gore po mene, stavove onih koji su me plaćali da nešto napišem ili nekome predajem? Sme li se, na primer, tvrditi da su zaključci istraživanja koji su saopšteni na početku ove diskusije sugerisani od strane Ministarstva za kulturu Srbije, koje je finansiralo projekt? Na str. 3 knjige dr Slobodana Antonića Zarobljena zemlja (Otkrovenje, Beograd 2002) piše: "Ova knjiga uživa podršku Fonda za otvoreno društvo". Znači li to da je sadržaj u skladu s nalozima Džordža Šoroša?

Najbolje bi bilo kada bismo svi, kako je mislio Tomas Džeferson, bili gentlemen of independent means, što je u njegovo vreme značilo zemljoposednici potpuno nezavisni od drugih i od države. Da bi takav bio, Džeferson je morao biti i robovlasnik, što ne umanjuje njegov doprinos demokratiji i teoriji demokratije.

ARGUMENT BUDUĆNOSTI – U žaru svake diskusije postoji sklonost da se kaže nešto kao: "istorija će mi dati za pravo" ili "budućnost će pokazati". Ovakva tvrdnja ne priliči naučnoj raspravi jer budućnost još ne postoji. Treba, jednostavno, da verujemo na reč osobi koja se nada da će se u vremenu koje dolazi ispuniti njene/njegove želje i predviđanja. Johan Sebastijan Bah je u XVIII veku bio zaboravljen i neko je u tom stoleću bio u pravu kada je tvrdio da je on jedan od najvećih kompozitora koji je postojao ali nikoga u to doba u to nije mogao da ubedi. Kada se, sto godina kasnije, ispostavilo da je bio u pravu, njega više nije bilo. Šanse da će za sto godina biti prepoznati i priznati Kosta Čavoški i Nebojša Popov verovatno su podjednake, mada bih ja lično dao prednost drugonavedenom jer za sobom ima mnogo konzistentniji naučni i publicistički opus.

NAROD JE UVEK U PRAVU – Ružno je ružiti narod, ali ga je u naučnoj raspravi neumesno uvek hvaliti. Narod, tj. većina odraslog stanovništva, u pravu je samo u demokratskoj državi, i to u užoj političkoj sferi, kada je reč u opredeljivanju za političke ciljeve i ličnosti koje će ih ostvarivati. Inače ovom argumentu treba pristupati s krajnjim oprezom. Da je bilo po narodu, Galileo Galilei prošao bi gore no što je prošao. U nekim državama SAD ne bi se smela predavati Darvinova teorija. Važno je i to kako se pita narod – na referendumu, na izborima ili na uzorku koji je sastavila agencija za ispitivanje javnog mnenja. Deo demokratskog izjašnjavanja je i potpuna i dobra obaveštenost građana, koja kod nas od 6. aprila 1941. do 6. oktobra 2000. sigurno nije postojala, s posledicama koje traju. I kada je reč o državi, ima jedna grana vlasti, sudstvo, gde se naprotiv strogo pazi da se narod uvek ne pita. Kulminacija "narodnog suda" je linč.

Ovde se krug može i zatvoriti jer je onda "misionar" svako ko uverava narod da treba da sledi njegove ideje, dakle, svaki političar. Inače bi trebalo da i političar i "intelektualac" u užem smislu reči samo čitaju ankete, stave "narodu" termometar pod pazuho i da misle i ponašaju se samo u granicama poruka, viđenih u registrovanim procentima i podeocima.

Vojin Dimitrijević, Beograd
 

Mirjana Vasović:
Ime i prezime

 

Poštovani gospodine Ćurgus,

igrati se nečijim prezimenom je ružno. Prihvatam vaš prekor. U tome ste, nesumnjivo, u pravu. Ali – ne kažete ništa – da li sam ja u pravu u onom delu u kojem se ne bavim porodičnim imenom, već društvenim fenomenom? Tačnije, u delu u kojem ja upućujem prekor jednom uskom krugu intelektualaca, kojem i vi pripadate, zato što se – rukovođeni bilo ideološkom jednostranošću, bilo lukrativnom zaslepljenošću – olako poigravaju imenima (čitaj, ugledom) mnogih viđenih ljudi u ovoj zemlji. I ne samo njihovim imenima. O temi o kojoj mi, u stvari, raspravljamo, vi ćutite. Ličnu povređenost možemo da izgladimo, a ne moramo – to je naša privatna stvar. A javna, ideološka, diskvalifikacija ima isključivo javne, često ozbiljne i dalekosežne posledice. Znatno ozbiljnije i dalekosežnije od puke, pa i uvredljive, igre reči. Ako nečiji članak, sa čijim se zaključcima ne slažete, nazovete »radikalskim pamfletom«, a njegovog pisca »nacionalistom« (pri tom se, kao uzgred, čudeći što je neko uopšte odlučio da takvo nešto objavi), verovatnije je da će strah, a ne uvređenost, biti osećanje koje će preplaviti našeg autora. Ideološka ili politička diskvalifikacija, naime, posebno u ovakvim mutnim vremenima, po pravilu, ne blate samo ime, već određuju karijere, pa i sudbine, svojih žrtava. Primite moje izvinjenje i – mislite o tome.

Mirjana Vasović, Beograd

Vreme, 6. mart

Marinko M. Vučinić:
Da li je nacionalizam naša sudbina?

 

Već prva reagovanja na tekst "Misionarska inteligencija u današnjoj Srbiji" Slobodana Antonića jasno pokazuju konstantu svih naših polemika. Umesto argumentovane rasprave o problemima našeg političkog i društvenog života koje je svojim stavovima pokrenuo S. Antonić dobili smo iznova dobro poznate političke diskvalifikacije i primedbe koje se najmanje tiču samog povoda polemike. Tekst S. Antonića se ocenjuje kao frojdovska omaška, radikalski pamflet, kuknjava desnog nacionalizma, pokušaj da se nacionalista bori protiv nacionalizma. Međutim, njegova najvažnija teza o postojanju politički i društveno veoma uticajne misionarske inteligencije nije ozbiljno osporena i dovedena u pitanje. Zato i nije slučajno S. Antonić u svom odgovoru na ova prva reagovanja dodatno zaoštrio i argumentovao svoje osnovno polazište koje je sadržano u tvrdnji da je u našem društvu formirana i veoma delatna i dobro profilisana misionarska grupa intelektualaca koja je sebi postavila jedini cilj da srpskom narodu razotkrije sve njegove nacionalističke iluzije, demistifikuje sve njegove stare i novonastale nacionalne mitove, preispita političke obmane i tako pokrene proces denacifikacije i očišćenja od svih natruha nacionalizma, ksenofobije, antisemitizma, provincijalizma i tradicionalizma.

U njihovim tekstovima prisutan je taj snažan elemenat podučavanja našeg politički nezrelog naroda koji nije dovoljno dorastao savremenim političkim kretanjima. Može se navesti mnogo primera ovog misionarskog pristupa, što je S. Antonić već i učinio. Navodim reči Pavla Radića samo kao dodatnu ilustraciju: "Deklarativno opredeljenje za evroatlantske integracije ne prati unutrašnji proces razumevanja ideje ujedinjene Evrope. Ona se kod nas vezuje gotovo isključivo za materijalno blagostanje i ugodan život. Nemali broj čak i solidno obrazovanih građana ne shvata da je nova Evropa, pre svega antiteza mučnom evropskom iskustvu." Predstavnici misionarske inteligencije o kojima piše S. Antonić kao da nemaju neposredni politički uticaj koji se ogleda u učešću u neposrednim političkim borbama, već svoj i te kako značajan i veliki politički uticaj ostvaruju u sferi kulture, ideologije i društvenog života. Kada se analizira stvarni društveni uticaj koji ta grupa danas ostvaruje i to putem direktorskih mesta u kulturnim ustanovama, upravnim odborima i savetima naših institucija, novinskih kuća i televizijskih stanica, kao i u ministarstvima kulture i prosvete, može se sa sigurnošću tvrditi da je u pitanju dominantan uticaj ove pre svega ideološke grupacije koji ostvaruju u sferi ideološkog i kulturnog života.

Pozivajući se neprestano na temeljne demokratske principe, pripadnici ove grupacije deluju pre svega kao zatvoren krug posvećenika koji nisu spremni na sučeljavanje različitih argumenata. Pri tom se dešava paradoks da predsednik srpske vlade u praksi sprovodi upravo one "nacionalističke" projekte (uvođenje veronauke, izgradnja Hrama Svetog Save, najnovija povišena nacionalna retorika oko rešavanja kosovskog pitanja) koji su najviše bili na udaru kritike. Zanimljivo je da gotovo niko iz tog kruga misionarske inteligencije ne svrstava Vladu Srbije i njenog predsednika u korifeje nacionalizma i klerikalizma, ali zato se ne propušta nijedna prilika da se Demokratskoj stranci Srbije prebaci da je nosilac retrogradnih nacionalističkih i ksenofobičnih ideja. Ali doslednost i principijelnost i nisu odlika ove grupacije. Pored te zatvorenosti i nespremnosti na argumentovani dijalog, ova grupa se čvrsto drži svoje misionarske uloge istrajavajući u dokazivanju da srpski narod neumitno i neizlečivo obeležava sklonost ka autoritarizmu, mitomanstvu, iracionalizmu, fatalizmu i antimodernizmu. Zato predstavnici ove grupe istrajavaju na svojoj osnovnoj tvrdnji i polazištu da je glavni problem društva i dalje srpski nacionalizam koji je ponovo oživeo posle rušenja starog režima Petog oktobra 2000. godine.

Ovu osnovnu tezu o ponovnom buđenju nacionalizma u Srbiji prati i stav o nužnosti suočavanja srpskog naroda sa zločinima koji su počinjeni u njegovo ime tokom protekle decenije. Ovaj gotovo ultimativni zahtev predstavlja se kao nezaobilazni i odlučujući uslov za uspostavljanje stabilne demokratije u Srbiji. "Kako mi možemo govoriti o reformama, o tranziciji, o demokratiji i evropskim integracijama ako prethodno ne raščistimo sve što se odnosi na zločine počinjene u naše ime", izjavio je u jednoj televizijskoj emisiji u Sarajevu Srđa Popović. Vesna Rakić Vodinelić, govoreći o pravnoj i etičkoj obnovi pravosuđa, iznela je stav da: "Ocena od koje valja poći tiče se (ne) spremnosti društva u Srbiji da se suoči sa sopstvenom prošlošću. Iako se ne mogu osloniti ni na kakva istraživanja javnog mnjenja (jer nisu ni vršena), mislim da se može tvrditi da ne postoji konsenzus o nužnosti suočavanja sa sa prošlošću, čiji je jedan segment bila lustracija nosilaca javnih funkcija. Takođe, očigledno da nema konsenzusa političkih stranaka o tome. Štaviše, iako se republička državna administracija neretko doživljava kao reformistička ne može se govoriti o njenoj ozbiljnoj nameri suočavanja sa prošlošću."

Nama predstoji bolno suočavanje sa svim političkim i društvenim posledicama politike koja je vođena u ime tzv. nacionalnih interesa i ono se ne može nikako izbeći. Ali, tvrditi da je to osnovni preduslov za uspostavljanje demokratije u Srbiji samo je površno i pojednostavljeno gledanje na svu složenost izazova pred kojim se Srbija danas nalazi. Može se ovo pitanje posmatrati i iz sasvim drugačije perspektive. Da li je samo stabilno demokratsko društvo onaj suštinski i preovlađujući uslov i zaloga za zbilja temeljno suočavanje jednog razorenog društva sa svojom prošlošću? U Nemačkoj je i danas aktuelan proces suočavanja njenih građana sa nacističkom prošlošću, ali se on odvija ne bez velikih kontroverzi u stabilnoj demokratskoj državi u kojoj nesmetano deluju i stranke koje baštine ideje nacional-socijalizma. U svom tekstu S. Antonić je na veoma argumentovan i ubedljiv način izneo nekoliko kako on kaže pogrešnih pa i opasnih crta u ideologiji naše misionarske inteligencije govoreći o njenom dogmatizmu, saznajnom ekskluzivizmu, rečniku netrpeljivosti, apelovanju na povećanje represije. Ovim crtama misionarske ideologije mogu se pridodati i otvoreni rasistički stavovi koji srpski narod svrstavaju u narod koji je obeležen kao kolektivitet, koji nije sposoban da se izbavi iz svog brloga kako to već tvrdi Mirko Kovač. "Nacionalizam se ne može tek tako skinuti jer je ideološki privlačan, a u srpskom društvu snažno ukorenjen. Mislim da Srbi neće još zadugo izaći iz brloga. Narod koji slavi zločince poput Karadžića, Mladića ili Miloševića, narod u kome Šešelj može imati pristalice, nema perspektive. Zašto to čine, zašto idu protiv sebe, to je misterija. Srbi su se specijalizirali za vođenje nepotrebnih ratova i za samodestrukciju."

Ili kako okarakterisati pisanje dr Milenka A. Perovića, profesora na Univerzitetu u Novom Sadu, koji u tekstu "Buđenja pacova" na otvoreno rasistički način piše o srpskom narodu. "Nijesmo li se bezbroj puta uvjerili kako je lako varati srpski narod?! Niko ga pod kapom nebeskom ne može prevariti u računicama sa sitnim vrijednostima i novčanim veličinama. Kad trguje skorupom i sirom, krmadima i zelenom salatom. Čivuti su za njega trgovački amateri. Njegov kalkulantski rendgen nepogrešiv je u skeniranju duševnih stanja i namjera, pa i racionalnog životnog smisla koji se kreće do vrijednosti od stotinak maraka. Njega je moguće varati samo na krupno!" Pomenite mu vaskoliko srpstvo, slatko pravoslavlje, ovoga ili onoga vođu, riječ viđenih intelektualaca ili tzv. poznatih ljudi, "našu" vjeru i crkvu, patrijarha ili seoskog protu, Nemanju ili Dušana, ugroženost, srpsku duhovnost i srpskog domaćina, srpsku sudbinu, srpska stradanja, Albaniju i Kajmakčalan, jame i Jasenovac, šljivovicu najbolju na svetu, tri prsta i šajkaču, jelek i opanke ... e, tu ga možete cijeli dan prevoditi žedna preko vode.

Marinko M. Vučinić, Beograd

Dragan Milosavljević:
Kada misionari marširaju

 

Objavljivanjem ogleda Slobodana Antonića "Misionarska inteligencija u današnjoj Srbiji", redakcija "Vremena" otvorila je dragocen prostor za javnu debatu o fenomenu travestije bivših kapoa marksizma u propagatore religije globalnog, neoliberalnog kapitalizma.

U izveštajima raznih odbora i gotovo svakodnevnim javnim nastupima oni proglašavaju svoju zemlju zonom nacionalističkog besnila. U to ime insistiraju da nova država, provizorijum, prihvati da nadoknadi ratne štete koje su nastale tokom rastakanja Jugoslavije, čime bi osudili na trajno afričko siromaštvo sve dolazeće generacije.

I u ovoj ulozi dobro su rasporedjeni, mada se radije drže senke zvanične politike. Sada su na mestima odakle tehnologijom sekti transmituju poruke "ugroženim" manjinama, oblikuju kulturu, spoljnu politiku, savetuju katarzu u kojoj bi Srbi sve grehe, posledice razbijanja nekadašnje Jugoslavije, u koju su ugradili milionske žrtve, stavili isključivo na svoj istorijski, navodno hegemonistički konto.

Zahvaljujući takvim porukama "misionara" u francuskom udžbeniku za istoriju stoji da je "etničko čišćenje nacionalna ideologija Srba", a nad tim falsifikatom zaprepašćena je američka novinarka Dajana Džonston.

Da je zaista tako, bila bi to najlagodnija indulgencija za strategiju sankcija, kojima je oslabljen potencijal gradjana za borbu protiv kriptokomunističkog režima Miloševića, stvorena mafijaška finansijska elita, infiltrirane policijske i obaveštajne strukture, prvo ojačan diktator kao "faktor mira", da bi zatim cinično bio bombardovan narod zato što ga je izabrao. Ali tek onda kada je odradjen poslednji čin projektovane drame. A ona je upornim, za laika teško razumljivim srljanjem Miloševića u susret ratu sa NATO-om, dovela do potpunog parčanja i vojnog zaposedanja Balkana.

Bio sam u prilici da na konferenciji za štampu, koja se svakog ponedeljka u 11 h održava u Medija centru, nekoliko dana pred bombardovanje, učesniku Rambujea, jednom od gostiju tribine, savetniku prvo Miloševića, pa tada Draškovića, sada Koštunice, uputim pitanje: "Da li će doći do rata, s obzirom da je u interesu obe strane?" Savetnik se slatko nasmejao i predložio "da se kladimo da bomardovanja neće biti".

Da se rat svesno priziva od strane "branilaca mostova", a da će ga sjajno iskoristiti za završno pranje ranijih biografija advokati "humanitarnih intervencija", nisu znali samo oni kojima se danas pripisuju kolektivna krivica i genocidne namere što su u njega gurnuti.

I dok se ovih dana najavljuje, po sličnom scenariju, novo satiranje u Iraku, opet u ime detronizacije diktatora (nekadašnjeg miljenika Vašingtona), ovde "misionari" popuju, optužuju Srbe za fašizam, nagradjuju svoje kolumniste svojim nagradama, a ovi govore njihovim prepoznatljivo staljnističkim rečnikom cinizma i mržnje. A svakom potencijalnom polemičaru bivši drugovi i drugarice prete da će biti uvaljan u katran i perje kao nosilac "govora mržnje".

Dok globalni fašizam preti, pa se iz bunila budi i "stara Evropa", oni se nude da otvore front, antifašistički naravno, kod svoje kuće. Za denacifikaciju naroda srpskog. Time bi moralno neodrživa globalna politika jedine preostale supersile prema zemljama vlasnicama nafte i naftnih koridora, preko poklanjanja balkanskih restlova, ponudila kakve-takve kompenzacije povredjenom Islamu.

Svako javno i polemičko promišljanje pravca i smisla sadašnje konfuzne, aferama zagadjene domaće politike, koja nije formulisala pred javnošću šta je zapravo u realnostima nove svetske preraspodele moći mimimum očuvanja nacionalnog interesa, ta inkvizicija, koja polaže račune, a prima uputstva "tamo gde treba", naziva "teorijom zavere".

S tim što oni polažu ekskluzivno pravo na praksu zavereničke tišine u kojoj komuniciraju sa spoljnim "faktorima" . A ovi, u nedostatku autoriteta zvanične vlasti i legaliteta u parlamentu, promišljaju novo profilisanje granica Srbije, podržavaju legalizaciju besmisla upisanog u najviše konstitutivne akte, u koje su ugradjeni detonatori samodestrukcije države.

U tom nadmetanju dva tima iz istog kluba, kao na utakmici dogovorenog rezultata, sve lopte paranacionalista, Slobinih četnika, orlova, tigrova, ko zna koga još, nabačene pred srpski istorijski kazneneni prostor, "mondijalisti" pretvaraju u lake pogotke.

Dragan Milosavljević, Beograd
 

Borislav Blagojević:
Tri mogućnosti

 

Polemike poput ove pomažu mi da sagledam argumente svih strana (i perspektive iz kojih sigurno nikada ne bih gledao na problem) i zauzmem sopstveni stav (obično neki u sredini). Trudim se da u njima ne učestvujem, ali me ovog puta muči pitanje koje ne mogu da zanemarim.

Naime, ako bitno ne grešim, grupa ljudi koja je ovde nazvana "misionarska inteligencija" za sebe tvrdi da predstavlja elitnu grupu intelektualaca, svakako demokratskih i tolerantnih.

Dalje, pripadnici ove grupe u više navrata tvrde kako država Srbija i srpski narod nemaju demokratskih niti intelektualnih potencijala.

Iz ove dve tvrdnje mogu se izvesti tri moguća slučaja:

a) njihova tvrdnja nije tačna jer su upravo oni taj demokratski i intelektualni potencijal. Argument da je njihov broj nedovoljan da čini ozbiljan demokratski potencijal ne mogu da prihvatim iz jednostavnog razloga što je tako nešto teško meriti, čak ni pošto se oproba mnogo više metoda borbe nego što su to oni oprobali;

b) ako je njihova tvrdnja ipak tačna, onda oni nisu intelektulaci, ili su samo nedemokratski intelektualci;

c) oni nisu građani Srbije ni pripadnici srpskog naroda ili bar sebe ne smatraju za iste.

Mislim da su prve dve mogućnosti sasvim jasne. Ako se pak radi o trećem slučaju, onda "misionarska inteligencija" nije ništa drugo nego grupa šovinista koja "demonizuje" neki drugi (tuđi?) narod, pa napokon dolazimo do ključnog pitanja: otkud šovinistima pravo da kritikuju bilo koga, pa čak i nacionaliste?

Kritiku sopstvene države i naroda sa jasnim ciljem da se greške isprave i ne ponove, da mu se pomogne u prevazilaženju teških situacija i nedoumica od srca podržavam jer smatram da Srbiji danas takva kritika treba više nego ikada. Kritiku bilo kog naroda, pa i sopstvenog, koja za osnovnu premisu uzima nepopravljivost, genocidnost i "genetski" nacionalizam, i čiji je cilj kritika kao takva ne mogu smatrati ni za šta drugo do za šovinizam najgore vrste.

P.S. Nije mi jasno zašto pobornici ideje da "Vreme" pokretanjem ovakvih rasprava samo pokušava da poveća tiraž i dalje učestvuju u polemici?

Borislav Blagojević, elektronskom poštom

Vreme, 27. februar

Mirjana Vasovic: Proizvodnja nacionalista

"Skrivaju se u pozi umnog naucnika, Medu lovorikama laureata-književnika, Iza pera urednika ‘lepe literature’, Videnih poslenika srpske kulture;

Maskiraju se u pesnike i pisce (tj. svakojake kreativce),

Infiltriraju u redove žirija

i medu kolumniste nezavisnih medija,

Cak – ugledne clanove državnih komisija;

Preobražavaju se u demokratske politicare,

Tzv. društvene kriticare, odnosno analiticare,

Umecu medu akademike, preobracaju u sveštenike,

Presvlace u vojnike, krijumcare medu sudije i pravnike.

Poprimaju oblike – svakolike, svekolike".

Odlomak iz poeme:"Srpski nacionalisti ponovo dižu glavu"

Sve ih je više! Jer ih pronalaze svuda! Zalud Oktobarska revolucija, zalud lustracija, kanoni revolucionarne pravde, sud u Hagu. Utaman prozivanje, žigosanje i etiketiranje, ruženje i evidentiranje. Denunciranje i kulturno dekontaminiranje. Neosnovano optuživanje i nedokazano osudivanje. Onima koji se u delirijumu antinacionalizma nalaze vec dve i po godine, srpski "nacionalisti" prividaju se i danas – brojni kao miševi.

Svako od nas, u svakom trenutku, može biti oznacen i prokažen kao nacionalista. Ako – kako to, s neodoljivom lakocom etiketiranja, definiše D. Pavlovic ("Vreme", br. 632) – iznesete "jedno ideološko neslaganje sa stavovima misionarske inteligencije"... i ako "ovim neslaganjem pokazuje(te) kako ne prihvata(te) kritiku nacionalizma, (onda) zaista jeste nacionalista"!? (umetanja moja). Ova bezobalna definicija, cija je kljucna rec "neslaganje", ostavlja širok prostor u kojem se svi možemo prepoznati. Svi koji bi nesmetano da misle, govore, pišu, analiziraju, kritikuju, preispituju, osporavaju i, štaviše, sve to javno objavljuju. Koji se ne slažu sa datim i zadatim. Koji teže istini a ne pravovernosti. Pravednosti a ne politickoj pragmaticnosti. Koji bi da postavljaju neka pitanja o prošlosti i kada je vec sve "belodano jasno". I, koji bi i danas, kao što su to cinili u Miloševicevo doba, objektivno da analiziraju novu stvarnost i novu društvenu patologiju. A ona, pored ostalog, obuhvata svu intelektualnu i moralnu bedu današnje kvazielite: dogmatizam, udvoricki konformizam, odsustvo objektivnosti i stvarne kriticke svesti, potcenjivanje sopstvene kulture i demonizaciju sopstvenog naroda.

Cugursuzima ovo opterecuje stomak i upozoravaju na preširoke granice slobode i tolerancije. Plahovici žure da se ograde, zalepe etiketu i ukažu na ideološko zastranjivanje. "Covek iz naroda" se pita dokle ce o trošku svih gradana da se finansira "borba najkonzervativnijih krugova" tj. apeluju na državu da ovakve elemente liši (budžetskog) hleba. Sve je to vec videno – a neprevazideno. Cuvari revolucije u postrevolucionarnom periodu uvek su budni i svugde nekog "raskrinkavaju". Nekada "kulake" i "buržuje", zatim "revizioniste" i "informbirovce", a danas "miloševicevce" i "nacionaliste". U sadašnjoj antinacionalistickoj revoluciji koja traje njihovo delovanje pretvara se u nepresušnu želju za istragom "nacionalista" koja postaje sama sebi svrha.

Ja ih razumem. "Nacionalisti" su bit i razlog njihovog postojanja. "Osvedocena borba protiv nacionalista" izvela je iz anonimnosti sve nekadašnje privilegovane ne-radnike: bivše državne cinovnike, sindikaliste, aparatcike, ucene apologete, netalentovane kulturnjake, referente ONO i tipicne socijalisticke intelektualce – "specijaliste opšte prakse". Da nije bilo nacionalista oni bi se prvi našli medu "luzerima" perioda tranzicije (sa urušenim državnim institucijama, izmenjenim politickim sistemom i logikom tržišne konkurencije). Samo do krajnosti ispolitizovana "borba protiv srpskog nacionalizma" i "zaštita ljudskih prava" mogla je i dalje da im obezbedi egzistenciju i uhleblje bez ikakvog stvarnog društvenog doprinosa i (ma šta oni danas tvrdili) u datom odnosu politickih snaga, bez mnogo rizika. U konkurenciji pameti, ideja, kreativnosti, gde bi oni danas bili? U nedostatku stranih stipendija i projekata NVO, cime bi se hranili? Na "nacionalistima" su izgradili karijere i stekli kakvo-takvo ime. Magicna rec "nacionalizam" otvorila im je vrata svih belosvetskih Aladinovih pecina. Racionalizujuci svoje sebicne interese u pojmovima opšteg dobra, oni i danas, posle 5. oktobra, nastavljaju da se hrane lešinom nacionalizma. Proizvodnja "nacionalista" je jedina delatnost koja im danas u Srbiji može doneti profit; a "lustracija" najefikasnije sredstvo za eliminaciju konkurencije na tržištu pameti, strucnosti i stvaralaštva.

Clanovi ove antinacionalisticke koterije, neobicno lako i bez žaljenja, zamenili su profesionalizam – workshop projektima; intelektualnu radoznalost i društvenu kriticnost – apologijom globalizacije; prosvetiteljstvo – ruženjem naroda; a stvaralacki doprinos – "dekontaminacijom" sopstvene kulture. U njoj se nisu ni ukorenili, pa sa njom nemaju šta ni da izgube. Svoju intelektualnu lenjost i nekreativnost nadoknaduju kopanjem po biografijama zaslužnih, a nedostatak argumentacije etiketiranjem talentovanih.

Što iz neznanja, a više iz zlonamernosti, oni nude (onima koji to žele da iskoriste) iskrivljenu sliku društvene stvarnosti prevodeci pojedinacne šovinisticke ekscese u opšta pravila. Prema takvoj slici, u Srbiji se manjine sistematski progone, Romi ubijaju, Jevreji isteruju, žene zlostavljaju, a izbeglice diskriminišu (pogledati tekstove i izveštaje referentnih glasila i nevladinih organizacija). Neprestanim umnožavanjem "nacionalista" nastoje da održe društvo u vanrednom stanju, jer samo u takvoj klimi mogu da preuzmu na sebe (ili da ustupe nekom drugom) "misiju" ili "teret belog coveka" nad narodom nesposobnim za civilizovan život, demokratiju ili upravljanje sopstvenom sudbinom. Sve to vec je opisano u literaturi i zabeleženo u politickoj istoriji sveta. Ovi prijatelji svih naroda osim sopstvenog uporno šire i pothranjuju negativne stereotipe o sredini i naciji iz koje su potekli. U svojoj psihološkoj suštini, to je pokušaj, simbolickog ili stvarnog, napuštanja nacije koja je prokažena, izolovana, ocrnjena, satanizovana, odnosno asimilacije medu "normalan svet". Pokušaj pojedinacnog spasenja od opšte nesrecne sudbine. Distanciranje od svog naroda i njegovo ruženje postaje znak pripadanja nekom drugom, "boljem", svetu i prihvatanja nekih drugih, "vrednijih", ciljeva. Što je narod crnji – oni su belji; što je gori – oni se mogu prikazati boljima. Iznad svega, to je izraz udvorickog konformizma, karijeristicke provenijencije – nekritickog prihvatanja mišljenja i stavova onih od kojih im zavisi licno blagostanje. Današnji antinacionalisti uporno tvrde da je to u interesu naroda, pa i ja ostajem u dubokom uverenju da su svoj narod napustili upravo za njegovo sopstveno dobro.

"Ruženje naroda", razumljivo, pocinje od blacenja njegovog najboljeg dela. Otuda je najjaca hajka usmerena na srpske intelektualce, idejne i moralne predvodnike. Koliko ove napadaju i omalovažavaju, toliko, prezreni od naroda, sami sebe hvale i medusobno dele "društvena" priznanja. Napadom na svaku izgovorenu kritiku i pominjanje bilo kog nacionalnog interesa (osim americkog) oni direktno atakuju na slobodu javne reci i mišljenja. Unižavanjem zaslužnih, slavljenjem nedostojnih, ucutkivanjem istinoljubivih, reklamiranjem lažljivih, omalovažavanjem vrednih, nagradivanjem ništavnih, blacenjem casnih, promocijom bezvrednih reprodukuju moralnu klimu poremecenih merila u kojoj jedino mogu i da opstanu.

Jedan mudrac je rekao da nema žalosnijeg dokaza koji neko može da pruži o sopstvenoj inferiornosti od omalovažavanja, pa i unižavanja, velikih, zaslužnih i talentovanih ljudi. Buduce generacije procenjivace zasluge, pa i greške, jednog Cosica, Medakovica, Krestica, Cavoškog... Oni su nešto ostavili iza sebe. Današnjih profesionalnih antinacionalista nece se ni secati. Jer, iza onih koje poplava na površinu izbaci, kada se voda najzad povuce, ostaje samo – mulj.

Mirjana Vasovic, Beograd

 

Slavko Živanov : Šta je to Antonic otvorio?

"Vreme" kao da se upinje da na sebe privuce gnev "boraca" za civilno društvo. Posle afere "Ratnohuškaci I, II, III..." evo nas na pocetku jedne nove. Radni naziv bi mogao da bude "Afera Antonic". Naravno, moguce ih je povezati i sasvim je sigurno da ce mnogi zakljuciti da je to samo još jedan dokaz da se "Vreme" svrstava u glasila nacionalista. Ovo, ne baš u ovakvom obliku, ali vrlo slicno, spocitano je uredništvu recima: "Šta vam to treba..."

Zapravo, najveci problem je Antonic. Sa njegovim tezama i argumentima je mnogo teže boriti se nego s njim, i zato hajde nas stotinu da ustanemo protiv njega. A kad je sto na jednoga, onda se (demokratski!) brojimo – ne može taj jedan biti u pravu. Osam drvoseca uvek nadglasava sedam nobelovaca, a tu su, zlu ne trebalo, i sekire, ako nema demokratije.

A šta je zapravo Antonic cacnuo? Ne astronomske honorare, oni su, svakako, oprani kroz papire, ukoliko se ne podižu u bankama drugih država, Madarskoj na primer. Ne cinjenicu da pojedinci odjednom dožive prasak inspiracije posle šapata iz inostranstva, pa i pitanje pasa i macaka lutalica doživljavaju kao stvar "savesti i saosecanja". Antonic je pokušao, i po mom sudu, uspeo da pokaže idejno/ideološki plicak u kome se cvare "misionari". Da ukaže na protivrecnosti i naucnu neutemeljenost jedne komercijalne branše i nekih ljudi koji pretenduju da predstavljaju deo intelektualne elite.

E sad, tacno je da sve ima svoju cenu, ali se samo u vulgarnom neoliberalizmu to izražava iskljucivo dolarima. Ako se danas u Srbiji neko bavi nacionalizmom, a kao naucnik i profesionalac nece apriorno da kaže da je to zlo u ma kojem vidu, onda je on sebi onemogucio lagodan život. Oni drugi, koji ne štede pljuvacku kada o nacionalizmu govore, sasvim je sigurno, nemaju finansijskih problema. Malo li je....

Ili, ako pokušavate da objasnite otkud taj juriš NGO-vaca na državne položaje posle 5. oktobra, otkud tolika želja za vlašcu, gotovo svakodnevni kontakti sa diplomatama – sigurno cete zakljuciti da je treci sektor sve drugo samo ne bez uticaja. Nisam siguran da je taj uticaj adekvatan. Mnogo je, štaviše, veci nego što im po demokratskoj prirodi stvari pripada. U ovom slucaju oni nece pribeci demokratskom nacelu legitimiteta vlasti putem podrške vecine gradana, vec ce tražiti nešto što nije zabeleženo ni u jednoj demokratiji sveta – da bez izbora i verifikacije narodne volje budu na vlasti, uveravajuci nas da im verujemo na rec da su za Srbiju najbolji.

I nije slucajno što su medu onima koji nas uce demokratiji najglasniji i oni koje bi lustracija od '45. naovamo dobro potkacila.

I konacno. Profesionalizam medija se ne meri stepenom oportuniteta bogatim donatorima. Rešavanje problema koji postoje u društvu pretpostavlja debatu, razmenu i merenje argumenata, kriticki pristup... Profesionalni mediji otvoreni su bar za dve suprotstavljene strane. Oni koji su naucili da se samo njihova cuje, a da je pri tom i poslednja, morace da se od toga odviknu. A ostali mediji koji su za drugu stranu zatvoreni, što se naknadno od redakcijskih komentara ograduju, imaju manjak profesionalnosti na duši.

Napad na Antonica, a ne napad na njegove argumente, ocit je primer boljševicke metodologije.

Slavko Živanov

 

Tamara Kaliterna: Sve je pocelo s Anastasijevicem

Diferencijacija oko "Vremena" ciji je prošlogodišnji povod "deetnifikacija" zlocina, nastavljena je drugim sredstvima – tekstom "Misionarska inteligencija" prosvetitelja Slobodana Antonica. Cija je perjanica "Vreme" vidi se i pre neslavnog pocetka kraja lista "Vreme" tokom NATO bombardovanja. O tekstu Antonica koji svoje, takode intelektualno misionarstvo distribuira od "slobodne" "Srpske reci" do kvazi "nezavisnog" "Vremena". ne treba trošiti vreme. Diferencijacija je pocela najmanje pre pet godina – olako zaboravljenim tekstom novinara "Vremena" Dejana Anastasijevica 7. februara 1998. Kad je Nezavisna unija albanskih studenata iz Prištine dobila nagradu lista "Naša borba" za toleranciju. Borac za hašku istinu piše izmedu ostalog: "Albanski studenti nisu došli na urucenje nagrade, pravdajuci se lošim vremenom. Verovatno su procenili da citava prica nema veze sa njima i njihovim ciljevima. Trpeljivi su ne prema mišljenju, vec prema pendreku, zar nije svako ko se brani kad ga milicija bije samim tim tolerantan. Jesu li laureati ispoljili poseban interes za prava nealbanskih studenata na Kosovu. Koriste ratnu terminologiju – "okupatori i "oslobadanje" i ne osecaju potrebu da se distanciraju od onih koji su spremni da ubijaju protivnike nezavisnog Kosova. Beogradskim i albanskim studentima nagrada je dodeljena nakon povratka iz Vašingtona gde su bili gosti americke vlade i tu svakako ima nekog sistema...". Stari argumenti ne gube težinu ni u novim polemikama.

Tamara Kaliterna, Beograd

 

Miloš Stanojevic: Cije su "naše" pare

Nije mi jasno zašto se Slobodan Antonic našao prozvanim da brani državu i njene organe, pre svega politicare, po pitanju toga na šta troše pare. Kritika "na šta idu pare od poreza" je upucena onima koji ih troše. To što je on od tih para bio placen (ako je) za svoj rad, nije nešto za šta ga se niti krivi niti optužuje. Svako ima pravo da prodaje svoje znanje, rad i usluge kome god želi i može.

No, kada je vec krenuo da brani državu za trošenje budžeta, a sa obrazloženjem – "eto, to je upravo ono o cemu sam govorio" (stil, ne citat), šteta što to radi loše i neadekvatno. Njegov glavni argument je taj da preispitivanje i kritika trošenja lici na "gde su radnicke pare" iz "nedavnih vremena" (citati).

Ne znam da li je Antonic želeo da odbranu izvrši napadom, kako se radi o ostacima komunisticko – samoupravno – socijalistickog nacina mišljenja, tj. da navede drugu stranu da se, namesto da raspravlja o suštini diskusije, "brani", ali problem u tom receptu je to što je u svim (i) kapitalistickim sistemima princip kontrole trošenja poreskih para jedan od osnovnih principa. Možda za neke stvari gradani – poreski obveznici ne mogu da promene ili direktno uticu na trošenje para, ali politicari i te kako obracaju pažnju na to da što više potencijalnih biraca bude zadovoljno onim što rade, pa i time na šta troše pare od poreza. U bogatim državama, pri tome, štošta "prode", ali ovde je rec o državi koja ne može baš da se pohvali prepunim kasama i viškovima.

Dakle, nema tu nikakvih "radnickih para", postoje samo pare koje na ime poreza placaju gradani jedne države. Upravo je relikt tih "nedavnih vremena", koje Antonic pominje, da se partija i država ne propituju šta rade, a pogotovo ne, na šta troše pare. Pri tome sam upravo i želeo da istaknem to da naši politicari izgleda procenjuju da ce više potencijalnih glasaca biti za takvo trošenje para (istraživanje "misionara") nego što ce ih biti za "istraživanje dešavanja protekle decenije". I to na stvarna istraživanja koja bi se bavila aktima i delima protekle decenije, ne na trošenje vremena i para na magle i prethodne vekove i 1945. i sl., cime se bavila (ako se može iskoristiti taj izraz) Komisija za pomirenje. U državi koja ima odgovornu vlast, ta vlast bi i te kako morala da položi racun o toj Komisiji – koliko je utrošila i na šta, i da li su to bacene pare.

Druga Antoniceva konotacija o parama bila je "na šta se troše srpske pare". Upravo je to bio sastavni deo tih dešavanja protekle decenije za koji kažem da bi bolje bilo da državne institucije odvoje pare da se utvrdi šta je sve, i narocito ko, radio. To je i bila suština mog pisma koje se bavilo, ne toliko Antonicem, vec pitanjem politickog stava i, izgleda, društvenog konsenzusa da je najbolje proteklu deceniju što više gurnuti pod tepih. Sastavni deo tog guranja pod tepih je upravo i bavljenje onima koji takve stvari "cackaju" – dakle "misionarska inteligencija". Kamo srece da je protekle decenije bilo više njih koji bi bili protiv toga da se državne pare troše na raspirivanje rata, represiju i proganjanja – nije svako preispitivanje para loša stvar, kako to, izgleda, Antonic želi da (po)kaže.

Ne znam da li meni nešto promice, ali nekako ne mogu da shvatim gde je kod Slobodana Antonica konzistentnost kada s jedne strane kritikuje moje neslaganje sa nacinom na koji se troše pare poreskih obveznika ove države, a sa druge nalazi za shodno da preispituje i izražava svoje neslaganje sa trošenjem para poreskih obveznika i institucija stranih država.

Da li bi to Antonic da se srpska javnost bavi time kako, na šta i sa kojim rezultatima se troše inostrane pare (to kada proziva "fondokorisnike") ali mu smeta kada javnost kritikuje trošenje sopstvenih para, pa je to za njega odmah eho minulih vremena, gorljivost i, naravno, povika za represijom? Da li se možemo složiti da je bolje da ova država odvoji pare na slicne projekte koje trenutno sprovode "fondokorisnici", nego da daje pare kako bi on o njima ("fondokorisnicima") pisao? Što se tice "stranih" para, pitanje rezultata i utroška para stranih fondova i institucija za projekte i akcije koje finansiraju je pitanje koje mogu postaviti oni koji te pare i daju. Dakle, prvo ti strani fondovi i institucije – onima kojima ih daju, a onda eventualno i poreski obveznici tih država, odnosno za slucaj da se ne radi o državnim fondovima i institucijama, akcionari ili drugi vlasnici.

Kao što on ima pravo da svoj rad prodaje kome god želi, tako i "fondokorisnicka" elita (citat) ima pravo da svoje ideje i projekte proda kome god to želi. Ako se neko ne slaže sa projektima i nacinom na koji oni troše "inostrane" pare, uvek može stranim fondovima ponuditi svoj projekat, pa da pare, ako ih od njih dobije, troši na te svoje projekte. Ali i dalje ostaje pitanje: koji su prioriteti ove države?

Antonic bi da moje pismo proglasi za "idejnu borbu" i zalaganje za ukidanje projekata i gašenje casopisa. Koliko god da sam izricito pomenuo oglušenje nadležnih organa (tužilaštva) na zahtev za sprecavanje štampanja i prodaje Protokola sionskih mudraca, u njemu ne vidim nikakvo pozivanje na represiju, barem ne onu koju Antonic pominje. Ne bih imao ništa protiv da država svoje zakonske represivne metode upotrebi kako bi pronašla vinovnike sramnog cacanskog grafiti projekta i da ih onda upozna sa adekvatnom represivnom kaznom, ali se ne zalažem da se idejni pokretaci takvih "akcija", dakle razni pokreti, obrazi i njihovi casopisi, zakonski zabrane. Ne, upravo sam se zalagao da se i država i ostale institucije angažuju na propagiranju da se takva ponašanja predstave kao društveno nepoželjna, cime bi se mnogo efikasnije sprecile daljnje slicne "akcije" nego bilo kakvom represijom.

Nemam ništa protiv da Antonic svoje radove prodaje i objavljuje, imam protiv da se to radi za "moje" pare. Da li cu biti u vecini li ne, ne utice na to moje pravo da se ne slažem i da postavljam pitanje koji je to društveni interes koji opravdava trošenje para na ovakve radove?

Valjda su prošla vemena kada je država sve placala (pa i svoje "disidente" koje je udobno držala na jaslama u kojekakvim institutima).

Ako se zalažemo za napredak, on podrazumeva i slobodno tržište. Takode podrazumeva i odgovornu vlast, a to sa sobom nosi i pravo na preispitivanje vlasti i neslaganje od strane onih koji tu vlast, svojim porezima, i finansiraju. Da imamo odgovornu vlast koja je zavisna od takvih preispitivanja, ne bi nam se desilo da se osecamo zbunjeni da li je Komesar za izbeglice smenjen(a) zbog zloupotrebe fondova (u kom slucaju bi smena morala biti propracena i daljnjom zakonskom procedurom) ili je to samo izgovor. Baš se tu vidi snaga propitivanja i preispitivanja trošenja para. Upravo se u stvari nalazimo na terenu "radnickih para", tj. isprazne ideologije bez pokrica u institucijama kada se "zloupotreba fondova" samo koristi kao verbalni izgovor za smenjivanje, bez ikakvih daljnjih konsekvenci.

Utoliko je Antonic u pravu kada pominje "idejnu borbu". Ali borbu za ideju u kakvoj bih državi želeo da živim. Takvoj koja bi, izmedu mnogih stvari koje trenutno ne cini, svojim direktnim akcijama najzad jasno pokazala da je ovde poželjan obrazac ponašanja i mišljenja onaj koji je suprotan onim pominjanim "akcijama" u Cacku i svemu slicnome, a ne takvoj kojoj je glavni problem "misionarska inteligencija" (M.I.), te koja ce namesto da finansira istraživanja o recniku i mestima okupljanja "M.I.", formirati i finansirati svoje institucije koje bi radile upravo na onome što "M.I." radi, a što, izgleda, mnogima smeta.

Mislim da nije nebitno znati da li je odredeni analiticar clan ili u nekom drugom odnosu sa nekom politickom grupacijom. Suština onoga što je rekao / napisao, nece se tim saznanjem promeniti, ali ce slucajni prolaznik (citalac – slušalac) moci bolje da proceni cilj i polazne osnove autora. Ne radi se tu ni o kakvom napadu na licnost, ako je tako shvaceno onda se Antonicu izvinjavam. Radi se naprosto o tome da se odredene ideje ne mogu na isti nacin "išcitavati" bez obzira na to da li je autor levicar / desnicar, pobornik jedne ili druge ideje i sl.

Osim Boga svi ostali su, na jedan ili drugi nacin pristrasni, hteli to oni ili ne. Tako je pri raspravama o predsednickim izborima za razumevanje pojedinih stavova, procena i mišljenja, nedostatak saznanja o pripadnosti odredenoj politickoj stranci bio ogranicavajuci faktor pri pokušaju procene koliko je ko u pravu ili ne. Sada, kada je rec o trenutnim politicko – sociološko – ideološko aktuelnim dešavanjima, podatak o pripadnosti autora odredenoj grupi ili stranci može da bude od koristi. Uostalom, nije to valjda nešto što treba skrivati?

Miloš Stanojevic, Beograd

Vreme, 20. februar

Slobodan Antonić:
Ideja, moć, pustoš

"Misionarska inteligencija..." i reakcije na tekst; "Vreme" br. 631 i 632

Dok za četiri kritička osvrta verujem da zaslužuju da budu raspravljena, dotle dva tipa argumentisanja mojih kritičara, prvenstveno iz metodskih razloga, ne bih ozbiljnije uzimao u obzir u daljoj raspravi.

Prvi tip argumentisanja kakvo izbegavam tiče se iskrivljavanja oponentovih teza. Tvrđenje koje se želi pobiti najpre se toliko nategne da postane besmisleno, a onda se lako izvrgne ruglu (ili još bolje – oponent, kome biva pripisano nategnuto tvrđenje). Na primer, Ćurgus Kazimir moje suprotstavljanje kontraproduktivnom i već dosadnom nametanju pojedinih tema ovdašnjoj intelektualnoj i drugoj javnosti, predstavlja kao radikalsku tvrdnju da se o tim temama ne piše drugačije do po projektnom zadatku. Uopšte ne sumnjam da se o tim temama (od srpskih ratnih zločina do pitanja Roma) često misli i piše nezavisno od finansijske podrške različitih "briselskih i vašingtonskih" fondacija. I naravno da o njima treba misliti i pisati. Ali, ono što smeta je nametanje tih tema našoj javnosti zbog briselskih i vašingtonskih fondacija. Uveren sam da se time čini loša usluga i samim temama i našoj javnosti. Javnost ne može da ne zanima koliko je desetina/stotina hiljada eura potrošeno na istraživačke i ostale projekte o, na primer, položaju Roma u Srbiji, na posete inostranih ekspertskih timova za to pitanje, na međunarodne konferencije, na luksuzne višejezične publikacije, na visokodizajnirane oglase… A rezultat? Ako javnost greši kad pomišlja da samo malobrojna "fondokorisnička" elita i domaći i strani eksperti žive sve bolje, dok ostali Romi žive kao i pre, i ako se iznova čuje da ovdašnja javnost nije nimalo zagrejanija za rešavanje, na primer, "romskog pitanja" nego ranije, to su takođe pitanja koja traže odgovore. Meni oba pitanja deluju razumljivo, jer se mnogi problemi, pa ni pitanje položaja Roma u Srbiji, ne mogu razrešiti sami za sebe i izvan okvira drugih gorućih društvenih problema.

Drugi tip argumentovanja koji bih ubuduće želeo da izbegnem tiče se prebacivanja rasprave sa iskaza na ličnosti. Mislim da pitanja-komentari poput: koja stranka ili intelektualna grupacija viri iza mene (Stanojević), ili zbog čega sam toliko frustriran (Ćurguz Kazimir) ne vode u dobrom pravcu. Odavno je poznato da istinitost nekog iskaza ne zavisi od ličnosti koja ga izriče, niti od motiva sa kojima se izriče, nego isključivo od slaganja iskaza sa činjenicama (stvarnošću). Hajde, dakle, da govorimo o tome – da li moje ocene odgovaraju stvarnosti?

U tom smislu, argumenti koji zaslužuju raspravu su sledeći:

1. Intelektualci nazvani "misionarskom inteligencijom" ne misle isto i ne mogu se svrstati u jedinstvenu grupaciju. Ovo bi bilo sasvim tačno ako ne bismo imali kriterijume grupisanja. Naravno da ljudi čak i najbližih shvatanja ne misle isto. Čak i isti čovek ume različito da sudi, zavisno od vremena, prilike i konteksta. Meni je sasvim jasno da se pisanje "Helsinške povelje", "Danasa" i "Republike" ne može u potpunosti izjednačiti. U prvom listu je najviše ekstremnih stanovišta, u trećem najmanje. Ipak, intelektualci koji se okupljaju oko ovih listova mogu se svrstati u istu kategoriju (koja odgovara određenom sociološkom modelu) iz dva jednovremena razloga. Prvi je sličnost njihovih stanovišta. Svakako da ne misle svi oni da je "naša teorijska misao sva u nacionalizmu, što pokazuju radovi srednje, mlađe i najmlađe generacije teoretičara", ili da bi sa denacifikacijom u Srbiji "valjalo početi od ZABAVIŠTA". Ali, za sve njih najvažniji i odlučujući problem u Srbiji danas ostaje – srpski nacionalizam. Drugi razlog leži u diskurzivnoj nekonfrontiranosti ove grupacije. Kada u "Republici" budemo pročitali prve kritičke opaske na "Helsinšku povelju", ili obrnuto, postaće jasno da to više nije – grubo uzev – jedna diskurzivna matrica, ili jedna intelektualna grupacija. Dotle nije sasvim neopravdano da se, u određenim kontekstima, tako posmatra.

2. "Misionarska inteligencija" uopšte nema veliki uticaj. Moja formulacija je glasila "priličan uticaj". To bi trebalo da bude sredina između "veliki uticaj" i "mali uticaj". Naravno da ova grupacija naše inteligencije ne usmerava nacionalnu politiku, niti gospodari javnim mnjenjem (što bi bio "veliki uticaj"). Ali, ona ima te ambicije i marljivo i, rekao bih, sve uspešnije radi na njihovom ostvarenju (što jeste "priličan uticaj"). Njen glas se čuje mnogo dalje od granice koju čine skromni tiraži pominjanih listova. Ne samo zato što pojedini od njih bivaju unapređeni u kolumniste daleko uticajnijih glasila ("Politika"), što njihove teme, pa i oni sami, uživaju podršku uticajnih stranih činilaca, već i zato što im, povremeno, vladajuća politička frakcija daje najširi prostor u svojim medijima (tako je već prilikom prve DOS afere – afere Gavrilović, TV Pink u svojim glavnim vestima, 21. avgusta 2001. godine, do tančina iščitavao komentar Gordane Logar iz "Danasa" – da ne pominjem istu televiziju i beskrajna pisma Nataše Odalović u jednoj drugoj aferi). Mislim da su – za intelektualce, ne političare – ovi ljudi veoma uticajni i moćni, a kao ilustracija može da posluži i sledeće. Kada je u "Vremenu" objavljen moj ogled, koji je toliko ražestio Ćurgus Kazimira i druge, od troje iskreno zabrinutih prijatelja mogao sam čuti sledeće rečenice: "Ti si baš hrabar", "Ne znaš na koga si udario" i "Tek ćeš videti s kim imaš posla". Moji prijatelji verovatno preteruju. Ali, da se moj kritički ogled odnosio na bilo koju drugu intelektualnu grupaciju u ovoj zemlji (pogotovo na onu koju pominje Ćurgus Kazimir) siguran sam da bi takvih reakcija bilo mnogo manje, ili, što je najverovatnije, ne bi bilo nijedne. (Možda se tu negde zapravo krije poriv koji me je naveo da takav tekst napišem?)

3. U zemlji pritisnutoj nacionalizmom ne može se kritikovati kritika nacionalizma a sam se objektivno ne naći na nacionalističkoj poziciji. Prvo, opet ću reći kako ne mislim da je – bez obzira na sve nacionalističke ispade – srpski nacionalizam u ovom trenutku glavni problem ove zemlje. Etno-rasističkih ispada ima svuda, pa i u zemljama primerene demokratije. U SAD-u su, nakon 11. septembra, spaljene mnoge džamije i napadani mnogi muslimanski kvartovi. Ni danas osobama sa arapskim imenom ili izgledom nije najprijatnije da lete po SAD-u. Ali, nešto se ne sećam ocene da je "američki nacionalizam" glavni problem SAD-a. Mislim da je, u političkom i društvenom smislu, srpski nacionalizam u ovoj zemlji devedesetih godina doživeo veliki poraz. Nije sasvim nestao, ali više nije gorući društveni problem. I ne može se dalje pacifikovati ni žalopojkama ni prizivanjem hajke na nacionaliste, već jedino ozbiljnom demokratizacijom i modernizacijom društva (molim videti moju studiju o modernizaciji, na sajtu nspm.org.yu). U tom smislu, ne može biti svejedno ni sa kojih pozicija se napada nacionalizam. Kritika kritike komunizma ne znači automatski da ste vi komunista, jer se komunizam može kritikovati bar sa četiri pozicije: nacističko-fašističke, tradicionalno-autoritarne, socijaldemokratske i liberalne. Meni su u našim najglasnijim "post-5. oktobarskim" kritikama nacionalizma zasmetali onaj ne-liberalni pa i anti-liberalni prizvuk, kao i neshvatanje stvarnih problema ovoga društva. Zato sam o tome i progovorio.

4. Izneta kritika ideologije "misionarske inteligencije" i sama je ideološka. Tačno je da moja kritika podrazumeva izvesne vrednosti i da mi je liberalno stanovište bliže od drugih pozicija. Ipak, vrednosni okvir nije dovoljan da bi se nečije razmišljanje nazvalo ideološkim. Za to je potreban drugi važan element – dogmatičnost, otpornost na uticaj stvarnosti na uverenja. U tom smislu mogu da kažem kako ne mislim da društveno i lično iskustvo tokom protekle decenije nije uticalo na mene da izoštrim, a u nekim tačkama i da sasvim promenim svoje poglede na srpsko društvo. Svako ko uporedi moju prvu knjigu ("Srbija između populizma i demokratije", 1993) sa poslednjom knjigom ("Zarobljena zemlja", 2002) u to lako može da se uveri. Ali, voleo bih da mi se navede društveno iskustvo, društveni događaj, koji bi našu "misionarsku inteligenciju" razuverilo da je srpski nacionalizam i dalje glavni problem ovoga društva, da je ovo društvo sa "defektnim elitama" i nacionalizmom kao "nacionalnim mentalitetom", zbog čega je reč o "demokratski insuficijentnom" društvu. Možda se takav događaj nije zbio, ali da li se on uopšte može zbiti? I da li se može zbiti a da istovremeno, u suštinskom smislu, ne znači razaranje i nestanak čitavog društva?

Na kraju, ukazaću i na duh pisma gospodina Stanojevića u kojem on protestuje što se novac "nas, poreskih obveznika" (ovo nije citat, već stil) troši na naučne projekte u okviru kojih je nastao "Antonićev tekst… paradigma kukanja desnog nacionalizma" (ovo jeste citat). To je upravo ono o čemu sam u ogledu govorio – o tom višku gorljivosti, toj zaslepljenosti, toj povici za represijom… To je onaj isti ideološki obrazac, uveliko poznat iz nedavnih vremena – "na šta se troše pare radničke klase?", ili kasnije – "na šta se troše srpske pare?". To je ta ista logika represije koja bi – zarad "idejne borbe" – ukidala projekte, gasila časopise, "čistila" Univerzitet… Samo što ovoga puta ta "velika ideja" nije ni komunizam, niti nacionalizam, već antinacionalizam.

Nasuprot tome, smisao mog pisanja upravo je upozorenje da i ova najnovija "velika ideja", ne otvori li se za kritičko promišljanje okošta li kao puki "izam", i samo li se upari sa odgovarajućom političkom moći, može da napravi jednako veliku pustoš u našem društvu kao i prethodne dve. Na nama je da se to ne desi.

Slobodan Antonić
 
Vreme, 13. februar

Dušan Pavlović:
Ideološko neslaganje

"Misionarska inteligencija..."; "Vreme" br. 631

U svom tekstu o misionarskoj inteligenciji u Srbiji Slobodan Antonić pokušao je da nam proda nemoguću tezu. On tvrdi da nacionalista treba da se bori protiv nacionalizma. Kritikujući jedan deo domaće inteligencije koji kritikuje srpski nacionalizam, Antonić im zamera što se na drugačiji način ne bore protiv tog zla, nego tu borbu upropaštavaju potcenjujući modernizatorske kapacitete srpskog društva i tražeći nacionalizam tamo gde ga nema.

Da bi se pokazalo šta je kod Antonića pogrešno (a nije baš sve pogrešno), potrebno je da se počne s jednom njegovom frojdovskom omaškom. On kaže kako je misionarska inteligencija "poprilično uticajna". Ne znam kako Antonić shvata reč "uticaj", ali ako se uticaj svati kao sposobnost A da na neki način izdejstvuje da B uradi C, onda misionarska inteligencija svakako nema mnogo uticaja u srpskoj politici. Uticajna bi bila kada bi uspela da ubedi vladu da sprovodi politiku koja se zasniva na njenim idejama. Vladajuće strukture, međutim, rade upravo supotno, što je verovatno razlog što je ova grupa intelektualca sve glasnija i nervoznija, kako Antonić ispravno primećuje. Antonić doduše kaže još i to kako ovaj deo inteligencije ima uticaja u medijima i kulturnom (pod)elitom. Ne znam šta je to "kulturna (pod)elita", ali nazvati uticajnošću u medijima objavljivanje tekstova u listovima čiji je nedeljni zajednički tiraž manji od onoga što dnevno proda "Blic" neozbiljno je.

Antonićeva kritika, kako vidimo, ne može da se usmeri na uticajnost ovih intelektualnih krugova ni u kom smislu (iako bi Antonić voleo da su oni uticajni). Ostaje stoga da se kaže kako se u Antonićevom tekstu iznosi, zapravo, jedno ideološko neslaganje sa stavovima misionarske inteligencije. Ako sam u pravu kad ovo kažem, onda Antonić, koji ovim neslaganjem pokazuje kako ne prihvata kritiku nacionalizma, zaista jeste nacionalista. To se vidi i iz njegovog stava o dogmatičnosti intelektualaca koje kritikuje. Antonić globalistima zamera što ne uviđaju da ih zajednica odbija, te što ne žele da joj prilagode svoje stavove. Radi se, da podsetim, o zajednici koja jedva trepne kada bodigard izbaci tamnoputu ženu iz supermarketa uz rečenicu "Cigani kupuju na buvljoj pijaci!", ili kad na kući Mirjane Herzog u Čačku osvane grafit "Marš napolje!", da navedem samo dva najsvežija primera. Dakle, narod, odnosno zajednica, uvek je u pravu, a nacionalni radnici treba samo da slušaju glas naroda koji ozlojeđeno reaguje na kritiku nacionalizma. Zašto se Antonić onda u poslednjem paragrafu svog teksta zalaže za zajednički rad svih demokratskih snaga u Srbiji u borbi protiv nacionalizma, ostaje (barem meni) nejasno. Jasno je, međutim, da bi njegov tekst bio savršeno konzistentan ukoliko bi se taj poslednji paragraf izbacio.

Dušan Pavlović

Tomislav Vojnić:
Uvrnuto obrtanje

"Misionarska inteligencija..."; "Vreme" br. 631

Javljam se povodom teksta Slobodana Antonića pod naslovom "Misionarska inteligencija u današnjoj Srbiji".

Budući da sam uveren da će se oko ovoga zapodenuti žestoka rasprava, hitam da pređem na stvar.

Teza br. 1

Slobodan Antonić je, sve "češući se levom rukom iza desnog uveta", uredno denuncirao najznačajnije "misionare" specifične postmiloševićevske inteligencije koji, iako, možda, u najboljoj nameri, stalno ruže (a kad se iznerviraju, i otvoreno mrze) sopstveni narod, ali je, po meni, učinio veliki propust – nije ukazao na preteču "ružitelja" sopstvenog naroda to jest na P.P. Njegoša. Ovaj je, pak, u Šćepanu Malom, iako kroz usta Mehmedpaše, precizno opisao šta Turci rade našijencima, i šta naši rade Turcima, uzajamno. Evo šta:

"Jedan drugom ne čine amana/No se biju i sijeku glave/Muškoj glavi oni ne različu/Da je nađu i u kolijevci/No je sjeku jedni drugijema/Ženske robe i u ropstvo vode/Vatrom pale što segnuti mogu/Jedan drugom grabe aivane/Njive štete i sijeku voćke/Svake jade na svijetu rade/Što se nigđe još radilo nije..."

Njegoš je, razume se, bio opravdano zabrinut što se to tako desilo, svestan da je i njegov narod, sticajem okolnosti, ogrezao u zlo i nečojstvo.

Da li je bio u pravu što ga je ta misao mučila? Po Antoniću ispada da – možda i nije!

Teza br. 2

Što rekao onaj stari Grk: "Treba dobro pripaziti na neprijatelje jer oni prvi primete naše slabosti".

Ako se stvar obrne (odnosno, u našim prilikama bolje bi bilo reći – uvrne), jasno je da svako ko primeti sopstvene slabosti nužno jeste neprijatelj.

Je l’ tako? Po Antoniću, izgleda – jeste!

Teza br. 3

Na televiziji, onomad, bila anketa – šta slučajni prolaznici (ovoga puta u Banjaluci) misle o završnom svedočenju Biljane Plvšić pred Haškim sudom.

Kaže jedna sredovečna Banjalučanka:

-Bolje bi joj bilo da se odma’ ubila nego što je to priznala!

Da li je to bio lapsus mentis? I da li se, ako je i bio, iz toga može zaključiti bilo šta? Po Antoniću, čini se – ne bi smelo!

Gospodine Antoniću, šta Vas tera da to radite?

Tomislav Vojnić
 

Velimir Ćurgus Kazimir:
Radikalski pamflet

"Misionarska inteligencija..."; "Vreme" br.631

"Vreme" se odlučilo da pokrene novu polemiku. To je, nema sumnje, sasvim legitiman način borbe za tiraž, popularnost i čitaoce. Ima u tome i nečeg pomalo čudnog: u Antonićevom eseju "Misionarska inteligencija u današnjoj Srbiji" – i samo "Vreme" i novinar Teofil Pančić nalaze se u odabranom društvu novih misionara-mrzitelja. Da, upravo mrzitelja – jer sve što je napisano u ovom eseju pokušaj je da se dokaže kako naši novi misionari mrze, preziru ili se jednostavno gade sopstvenog naroda. Znam da se redakcija ne mora slagati sa svim onim što se u "Vremenu" objavljuje, ali je, ipak, mera automazohizma malo preteška za moj stomak. Uostalom, šta znači ta vrsta otvorenosti – koje su njene granice? Da li će sutra, u ime otvorenosti i tolerancije biti objavljivana životna i politička razmišljanja i ocene najprimitivnijih i najagresivnijih zastupnika srpskog, ili bilo kog drugog, šovinizma.

Svaki medij bi morao, bez obzira na demokratičnost i otvorenost, da brani sopstveni politički, estetski, pa i moralni izbor. Inače bi sve postalo jednako i ravno poput sutlijaša.

Način na koji su sortirani i analizirani novi misionari-mrzitelji u najmanju je ruku čudan. Pogotovo sa stanovišta sociološke analize. Nema nijednog podatka o tome koliko je ko objavio tekstova, na koje teme, u kojem periodu, koji su bili povodi, o političkom kontekstu da i ne govorim. Razumeo bih političku analizu koja bi kao osnovni izvor imala programske dokumente i javna saopštenja, a ne isključivo tekstove raznih ljudi po određenim novinama koji se na taj način svrstavaju u posebne kategorije. Ljudi čiji se tekstovi ili izjave analiziraju međusobno se toliko razlikuju: razlikuju se i njihovi politički stavovi, razlikuje se i njihova retorika i stil, da je teza o jedinstvenom "misionarskom intelektualnom" frontu obično misaono silovanje. Predstaviti njihovo pisanje isključivo kao misionarstvo zaista je prilično kreativan proces.

No, kad je već reč o misionarstvu, bojim se da Slobodan Antonić zaboravlja kako u svakoj javnoj delatnosti, pogotovo u novinarstvu, ima dosta toga misionarskog. Pa i prosvetiteljskog. (U tom je smislu Ivan Klajn godinama misionar i prosvetitelj.) Zašto se Slobodan Antonić na ovaj način bavi samo jednim oblikom misionarstva bilo bi dobro znati. Možda je u pitanju neki veći projekat gde će se uskoro naći svi naši "misionari" na javnoj sceni. Na primer: Kosta Čavoški, Vojislav Koštunica, Vojislav Šešelj, Vasilije Krestić, Dejan Medaković, Dragoš Kalajić, onaj kaluđer koji ispred Patrijaršije propituje patrijarha Pavla o tome kakvi su kanoni pravoslavnog hrišćanstva... Zar ono za šta se oni zalažu, i što poručuju srpskom narodu, nije misionarski posao? Pri tom, nikada ne bih želeo da ih sve "strpam" u isti koš jer se i oni međusobno ipak razlikuju. Njihova osnovna misionarska poruka istovremeno je puna i pohvala i ruženja naroda. S jedne strane, hvale narod jer je jedinstven, sasvim drukčiji od drugih naroda, a s druge strane, kude taj isti narod jer nije jedinstven i dosledan u svojoj izuzetnosti.

Zašto bi jedno misionarstvo bilo preče i zanimljivije od drugog misionarstva? Ili, na primer: Karići – i oni, kao, imaju neku ozbiljnu misiju. Možda njihova misija nije dovoljno rečita da bi se analizirala. I gospodin Legija, kako ga je nazvao ministar Mihajlović, ima neku misiju. Obratio se svojim pismom vascelom srpstvu. Vrlo zanimljivo obraćanje. U tom pismu je upotrebio originalan termin "ljagaju". Da ga je Slobodan Antonić ranije znao, možda bi ga još bolje upotrebio u svojoj analizi.

Ne moram, nadam se, pošto Slobodan Antonić tako pažljivo analizira napise po štampi, da naglasim da se sa nekim stavovima – analizama i preporukama – tzv. misionara, kojima se on bavi – nisam slagao i da sam o tome više puta pisao. Jedna je, međutim, stvar kada reagujete na konkretne tekstove i stavove, a sasvim druga kada pokušavate da izvedete neku globalnu socio-politikološku analizu. Tu se tako lako sklizne u ličnu netrpeljivost i površnost.

Meni je, ipak, od celog teksta Slobodana Antonića najviše upala u oči ocena šta rade izabrani misionari i koji su njiihovi motivi. "Naravno da ne postoji nekadašnja Partija koja diktira liniju, ali tu su sada, sa istom funkcijom, pojedine nevladine organizacije za ljudska prava ili instituti za demokratiju i tranziciju iz Vašingtona ili Brisela. Oni, preko svojih godišnjih programa finansiranja medija, NGO, sindikata itd. određuju prioritete koje se kroz razne kampanje nameću domaćoj javnosti: suočavanje sa srpskim zločinima u Hrvatskoj, Bosni i na Kosovu, izgradnja Srbije kao multietničke i multikulturalne države, borba protiv terorizma (razume se – antiameričkog), Romi, homoseksualci, deca sa posebnim potrebama, humanizacija pitanja pasa i mačaka lutalica itd."

Strašno! Da li je Slobodan Antonić svestan šta je sve napisao? Da li je moguće da su društveni fenomeni kao što je suočavanje sa prošlošću, položaj Roma, manjina, homoseksualaca, pasa i mačaka nešto čime se ljudi od svoje volje, i od svoga osećanja savesti i saosećanja, ne mogu baviti ukoliko im nije data direktiva iz Vašingtona i Brisela? Opet taj odvratni duh zavere i ksenofobije. (Šta Slobodan Antonić, uostalom, ima protiv brige za pse i mačke skitnice? Da to nije nešto antisrpski?)

I to je, naravno, neka misija. Misija i misionarstvo koje se vodi u formi objektivne političke analize.

Pravo pitanje bi, na kraju, bilo čime je to Slobodan Antonić toliko frustriran i nezadovoljan kada na ovaj način razmišlja. Na to pitanje, naravno, nemam odgovor. Znam, međutim, da su ocene koje je o nekim ljudima izneo u svome tekstu Slobodan Antonić, u najmanju ruku nepravedne. Po meni su za odnos prema sopstvenom narodu najvažnije tri stvari: iskrenost, zdrav razum i sposobnost osećanja bliskosti i sućuti prema tom istom narodu. Sve one koji se trse odbranom i zaštitom sopstvenog naroda, bez obzira kojem "misionarskom" bloku pripadaju, voleo bih da vidim na delu: šta su oni sami uradili, na ličnom i porodičnom planu, da bi pomogli konkretnim ljudima u nevolji. Sve ostalo je puka retorika.

Inače, o tome šta su srpski nacionalni interesi, moglo bi se, i trebalo, ozbiljno razgovarati. Ta tema svakako ne bi smela biti tabu ni za koga. Kako za one koji kritikuju ispoljavanja srpskog nacionalizma tako i za one koji ga podstiču. Verovatno će doći trenutak kada će se i o ovom moći ozbiljno i odgovorno raspravljati. U međuvremenu, moglo bi se početi razmišljati o tome kako da se javni govor oslobodi mržnje i netrpeljivosti. Tekst Slobodana Antonića, iako pisan sa namerom da bude naučno objektivan i uzdržan, deluje kao radikalski pamflet. U njemu se pojedini ljudi prozivaju zbog neljubavi i nerazumevanja sopstvenog naroda. Gaditi se sopstvenog naroda, naravno, nije nimalo simpatična stvar. Ne tvrdim da toga nema, kako u Srbiji tako i bilo gde u svetu, ali se iz toga teško mogu izvoditi dalekosežni naučni zaključci. Oni koji gaje takva osećanja pre su svoj sopstveni problem nego nacionalni. Bešćutnost prema ljudima i sredini u kojoj neko živi samo je posledica frustriranosti i bešćutnosti prema svojoj najbližoj okolini. Ali, to je već prevashodno psihološki, a ne politički problem.

Velimir Ćurgus Kazimir

Miloš Stanojević:
O lisici i vuku

"Misionarska inteligencija..."; "Vreme" br. 631

Tokom jednog od neuspelih krugova predsedničkih izbora u Srbiji, koji su praćeni brojnim pojavljivanjem "nezavisnih analitičara", iznesen je predlog da se uz ime svakog analitičara navede i tzv. disclosure - stranka u kojoj je autor član, savetnik ili na koji drugi način s njom povezan. Šteta što to nije prihvaćeno, tako bismo mogli da saznamo i malo više detalja o Slobodanu Antoniću. No, ako to nismo, barem smo saznali na šta se sve troše pare iz budžeta. Dve godine posle odlaska sa vlasti – ako ne ideje i metoda, onda barem glavnih eksponenata režima Slobodana Miloševića, naša "nauka" se bavi onima koji bi da se bave dešavanjima do 2000. g. Ako ništa drugo - interesantno. Teško je u sažetom obliku adekvatno komentarisati Antonićev tekst, osim reči da je paradigma kukanja desnog nacionalizma kako ih svi progone, no legitimno je pravo (sve popularniji izraz) svakog da iznese svoj stav. Pitanje je, ovde, pitanje novca za iznošenje tih stavova. Koji je to razlog da se o trošku svih građana finansira borba najkonzervativnijih krugova? Ali, čini mi se da nema mesta (preteranom) čuđenju što se tako nešto događa. Od 5. oktobra 2000. do danas nikome iz neke zvanične institucije nije palo na pamet da popiše i predstavi javnosti sve ispade uperene protiv drugih nacija, naroda, veroispovesti, koji su bili sastavni deo miljea tih vremena (nažalost, sastavni deo miljea i od 2000. naovamo). Ne želeći da umanjim proganjanja i ispade protiv bilo koga, ipak bih kao primer naveo antisemitizam, naprosto stoga što je izuzetno dobar pokazatelj takvih "stanja". Jevrejska zajednica je zanemarljiva u broju, u velikom broju sredina i nepostojeća, pa se antisemitski ispadi ne mogu povezivati sa problemima "neposrednog kontakta". Bilo bi suvišno ovde pominjati čuvene Protokole sionskih mudraca i to ko i dalje uporno štampa tu knjigu i gde se knjiga prodaje (i kako tužilaštvo okreće glavu od krivičnih prijava). Ako su doskora po raznim "patriotskim" TV stanicama, radio programima, novinama i gde već sve ne omiljeni gosti bili oni koji su manje ili više direktno "otkrivali" svetske zavere, sa čestim isticanjem da je to jednako sa "jevrejskom zaverom" iako se država i intelektualni krugovi u poslednje dve godine nisu baš potrudili da uspostave niz moralnih i vrednosnih stavova koji bi jasno i upečatljivo takve stvari tretirali kao negativne, nema mesta čuđenju što se o državnom trošku finansira "rad" koji kritikuje usamljene napore pojedinaca da ukažu na negativne matrice ponašanja. "Taj deo inteligencije nije prevelik, ali je poprilično uticajan, naročito među medijskom, kulturnom pa i političkom (pod)elitom)", kaže autor o njima. Avgusta 2001. g. tribina o antisemitizmu Helsinškog odbora za ljudska prava u zgradi čačanske opštine prekinuta je nakon što su iz publike stigle salve uvreda na račun Jevreja ("Oni su najgori ljudi na svetu", "To su svinje"), lokalne verzije teorija zavere, te vaganja broja stradalih Jevreja u holokaustu ("Nije šest nego ´samo´ dva i po miliona", dobacio je neko) i istorijskih prisećanja na to da "su u Čačku posle Drugog svetskog rata egzekucije obavljali samo Jevreji". (Objavljeno u "Reporteru" od 8. avgusta 2001) Godinu dana kasnije u Čačku se sa reči prelazi na "dela", pa su na fasadi kuće u kojoj živi jevrejska porodica ispisani antisemitski grafiti najgore vrste. Šta je na redu naredne godine ako se zna da se i po prvom i po drugom "slučaju" reagovalo protokolarnim izjavama? Čak i kada se (mlako) reaguje na neki konkretan ispad, i dalje se ne čini ništa na stvaranju sistema mišljenja i vrednovanja koji bi omogućili da se ne razvija način mišljenja koji dovodi do pisanja grafita i drugih "slučajeva". No, ne samo da se ne čini ništa značajno na razvijanju pozitivnih i suzbijanju negativnih obrazaca nego se, izgleda, mnogo više radi na "raščlanjivanju i obradi" onih koji se bave kritikom ekstremnih nacionalističkih, ksenofobnih i ostalih obrazaca mišljenja i ponašanja. Pa se, kako videsmo u od Republike Srbije finansiranom Antonićevom "radu", takvi žigošu kao da su problem oni, a ne upravo ponašanja i razmišljanja na koje oni ukazuju. Kako nam se sada, da ponovim – o trošku budžeta, pokazuje, važnije je raspravljati o rečniku i stilu onih koji u svojim delima negativno pominju krajnju desnicu i ne žele da dešavanja o prethodnoj deceniji prepuste zaboravu i Komisiji za pomirenje. Znači li to da je po društvo mnogo opasniji rečnik "ne mnogobrojnih ali uticajnih" od potpunog odsustva konsenzusa o moralno i društveno poželjnim i nepoželjnim vrednostima i oblicima ponašanja? Tom zaključku pomaže i prećutno (nekad i glasno) odobravanje brojnih negativnih obrazaca i akata, počesto i sa najviših pozicija vlasti i institucija, "lovostaj" u pogledu bilo kakvog efikasnog sprečavanja i krivičnog gonjenja za takva dela i niz sličnih stvari.

Miloš Stanojević, Beograd

Vreme, 6. februar

Slobodan Antonic: Misionarska inteligencija u danasnjoj Srbiji