Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

PRENOSIMO

Intervjui

   

 

Dobrica Ćosić

Vreme je da se narodi bivše SFRJ vrate sebi (Intervju NIN-u)

Još šezdesetih godina prošlog veka Dobrica Ćosić je počeo dijalog sa slovenačkim intelektualcima. U sukobima ideja o nacionalnoj razgradnji tadašnje Jugoslavije (slovenački pristup) i pokušaja demokratizacije jugoslovenstva (srpski pristup) “istorija je pobedu dodelila mom partizanskom drugu Dušanu Pirjevecu”, priznaje sada Dobrica Ćosić. To, ipak, nije uticalo na to da Slovence i danas ne zanima šta njihov “stari poznanik” misli o onome što se u međuvremenu izdešavalo, o njima, svetu oko nas, ulozi umetnosti u savremenom društvu i budućnosti. Tako su novinari Svetlana Vasović, dopisnik nedeljnika “Vreme" iz Ljubljane   i Igor Mekina, urednik međunarodne politike u ljubljanskom “Dnevniku” nedavno napravili ovaj intervju. Izvodi iz intervjua su prenošeni i u srpskim dnevnicima. Pred čitaocima NIN-a je integralna verzija autorizovanog intervjua koji je redakcija “Dnevnika” imala pre objavljivanja. Neki delovi nisu stigli do javnosti. Intervju je, inače, u Sloveniji izazvao živa reagovanja.

U prethodnoj Jugoslaviji postali ste poznati široj javnosti prvo kao pisac, a ubrzo i kao kritičar tadašnjeg političkog i društvenog sistema. U to vreme ste bili predsednik Odbora za odbranu misli i izražavanja i branili Izetbegovića, Janšu, Paragu i mnoge druge... Jeste li se zbog toga kasnije ikad pokajali?

- Nisam se pokajao zato što sam se borio za pravo na slobodno mišljenje – temeljni postulat celokupne kulture, stvaralaštva, progresa. Bio je to i naš protest protiv jednoumlja titoističkog staljinizma. A zloupotreba slobode je imanencija svake slobode. Izetbegović, Paraga, Janša, Šešelj i njima slični iskoristili su pravo na slobodnu misao za svoje političke ciljeve. Izetbegović da vodi rat za islamsku republiku Bosnu; Janša za militantni separatizam i započinjanje prvog rata u Jugoslaviji u kome je Teritorijalna odbrana Slovenije ubila preko četrdeset za rat nespremnih mladića – vojnika JNA; Paraga se borio za hrvatsku Bosnu i Hercegovinu ustaške provenijencije; Šešelj, koga sam branio kao žrtvu bosansko-birokratskog nasilja, iskoristio je slobodu da obnovi četnički pokret i neegzistentnu anahronu ideju – Veliku Srbiju proglasi glavnim ciljem svoje stranke.

Mnogi analitičari ocenjuju da je raspadu Jugoslavije, pa i raspadu SKJ (Saveza komunista), a potom i ostalih institucija zajedničke države prethodio sukob unutar tadašnje opozicione, književne elite... Kako danas gledate na doba kada ste sa svojim prijateljima, često i u Sloveniji, raspravljali o budućnosti Jugoslavije?

- Intelektualci i pisci su u jugoslovenskim kulturama bili vesnici i idejni nosioci velikih promena u životu nacije. Oni su tvorili duhovno jedinstvo i dubili deobe među nacijama. Deklaracija o nazivu hrvatskog književnog jezika, koju su 1967. godine objavile hrvatske kulturne institucije, dala je bitan ideološki i duhovni legitimitet hrvatskom separatizmu izraženom u “maspoku” na početku sedamdesetih godina. Predlog za razmišljanje – odgovor četrdesetorice srpskih pisaca hrvatskoj Deklaraciji, iako je predstavljao samo tolerantno saglašavanje sa hrvatskim odbacivanjem Novosadskog dogovora o srpskohrvatskom jeziku, zasnovao je u srpskoj kulturi konfrontaciju u najavljenoj hrvatskoj dezintegraciji Jugoslavije. Koncepcije obe književne “elite”, hrvatske i srpske, u koje su se ulile političke energije nacionalnih ideologija, nezadrživom evolucijom postale su jedan od bitnih činilaca raspada jugoslovenstva i kvasac separatizma do militantnih konfrontacija u građanskom i međunacionalnom ratu devedesetih godina.

Javni inicijalni događaj slovenačko-srpske diferencijacije i najava dezintegracije socijalističke Jugoslavije predstavlja prva javna polemika o nacionalnom pitanju u Jugoslaviji koju smo vodili Dušan Pirjevec i ja 1962. i 1963. godine. Raspravljali smo o jugoslovenstvu kao integrativnoj, socijalističkoj ideologiji, što je bilo moje stanovište, i kritici jugoslovenskog integralizma sa stanovišta prava nacija (slovenačke) na samostalan razvoj, što je bilo Pirjevčevo stanovište. U toj polemici istorija je pobedu dodelila mom partizanskom drugu Dušanu Pirjevecu, ali ja se danas ne osećam poraženim. Konačniji ishod i te polemike o jugoslovenstvu i državnim ideologijama XX veka, ispoljiće se u narednim decenijama XXI veka.

A novije “prelomne tačke” u raspravama o budućnosti Jugoslavije koje smo vodili mi – protivnici titoizma, rasprave između predstavnika srpske opozicije (Lj. Tadić, M. Marković, D. Ćosić) i slovenačke opozicije (N. Grafenauer, T. Kermauner, M. Apih, F. Bučar, S. Hribar, T. Hribar, I. Ivančič, M. Rožanc, J. Smole), nesumnjivo je bila prelomna tačka u kulturnim i ideološkim strujanjima oba naroda. Razgovarali smo desetak sati, načelno konfrontirani, u ljubljanskom restoranu “Mrak” 16. septembra 1985. godine. Mi Srbi smo branili opstanak demokratizovane, reformisane Jugoslavije, a Slovenci su zastupali pravo na samostalnost Slovenije. Slovenačka policija je našu raspravu tehnički savršeno snimila.

Koje je bilo vaše stanovište?

- Zalagao sam se za stvaranje platforme jugoslovenske opozicije koja bi povela borbu za radikalnu demokratsku – političku, ekonomsku i ustavno-pravnu reformu Jugoslavije. Slovenački intelektualci su se takođe zalagali za demokratiju, ali su imali drugi cilj: odvajanje od Jugoslavije i državnu samostalnost Slovenije. Ja sam se u tim godinama borio za reformisanu, socijaldemokratsku Jugoslaviju, uveren da će nam njeno nasilno razbijanje koje se najavljivalo, izazvati užasan građanski i međunacionalni rat. Priče o konfederaciji Jugoslavije su političke floskule i taktičke obmane, jer su hrvatski i slovenački narod nedvosmisleno želeli da stvore svoje nacionalne države.

Šta najviše zamerate Slovencima, svojim tadašnjim prijateljima?

- Zamerao sam, i sada im zameram, ignoranciju srpskih prava u Jugoslaviji, aistorizam u slovenačko-srpskim odnosima, uslužno pristajanje uz sve neprijatelje srpskog naroda. I naravno, pedantni egoizam.

Uprkos tome ste veoma dugo bili prijatelj, posebno sa Tarasom Kermaunerom. On vam je pisao pisma i javno vas kritikovao za nacionalizam. Pisali ste i vi njemu. Kakav stav danas imate prema Kermauneru?

- Taras Kermauner je intelektualac visokog ranga. Čovek jake i samosvojne kritičke misli prema svemu. Imponuje mi njegova kultura i slovenačka autokritika. Kod Tarasa kao intelektualca često su sporne njegove premise. Pogrešna mišljenja i zablude, posebno izražene u stavovima prema srpskom pitanju i mojim shvatanjima, zasnovani su na začuđujućim, proizvoljnim, lažnim premisama. On je u izjavama novinama citirao neke moje izjave i mišljenja koja nisam izgovorio ni napisao. Ta njegova mentalna komocija bila je i toliko neskrupulozna da je obesmišljavala moje polemisanje i demantovanje.

Kao opozicionar dugo ste sarađivali i sa Rupelom, slovenačkim ministrom spoljnih poslova. Vidite li se kada dolazi u Beograd?

- Poslednji put smo se videli na Londonskoj konferenciji krajem avgusta 1992. godine, ali je ministar Dimitrij Rupel okrenuo glavu od Ćosića predsednika SR Jugoslavije. Kao ministar kad god je imao priliku bio je pragmatično dosledan: Rupel je tipičan predstavnik antisrpske državne politike Slovenije. Ta politika ima dva motiva: antijugoslovenstvo koje je utemeljila Kominterna, poistovećujući ga sa velikosrpstvom i hegemonizmom čiji su ideološki protagonisti bili boljševici Kardelj, Boris Krajger, Dolanc, Kučan i drugi; i antijugoslovenstvo utemeljeno u autohtonoj slovenačkoj nacionalnoj i državnoj ideologiji koje je zastupala slovenačka desnica od klerikalne do Demosovske – Pučar, Bučar, Zlobec, Hriberevi, Grafenauer, Rupel, Urbančič, Janša, Drnovšek...

Ljudi koje ste nabrojali pripadaju potpuno različitim svetonazorima; nije li stoga takva ocena suviše ekskluzivna?

- Mislim da nije. Da u ovom razgovoru ostavimo po strani činjenicu da su slovenačka nacija i država na sadašnjoj teritoriji nastale u okviru Jugoslavije u čijem su stvaranju Srbi imali odlučujuću ulogu, nije teško utvrditi da su Srbi u čitavom XX veku svagda bili uz Slovence (u ratu za Istru i Trst, u borbi za nacionalna prava u Koruškoj), a da su Slovenci u srpskim krizama bili na strani njihovih neprijatelja. A teško je danas poverovati da su Slovenci svagda bili na strani slobode, prava i pravde, a Srbi hegemonisti, agresori, ratni zločinci koji su zaslužili i bombardovanje NATO alijanse.

Mnogi u Sloveniji se ne bi složili sa takvom ocenom...

- Voleo bih da nisam u pravu. Međutim, i u negdašnjoj Jugoslaviji i danas, neobaveštena i loše informisana slovenačka javnost nije pokazivala i ne pokazuje jače interesovanje za istine o srpskoj stvarnosti i srpskim pravima. Srbija vam je samo tržište. Danas smo vam teritorija jeftine radne snage i povoljnog plasmana vašeg kapitala. Ne verujem da će ta konjunktura biti dugog veka. Naša saradnja, za šta i mi i vi imamo interes, treba da se zasniva i na istinama o našim odnosima u XX veku i međusobnom poštovanju danas.

Očito vas ljute izjave o Kosovu predsednika Janeza Drnovšeka. Međutim, on tvrdi da njegov predlog treba tumačiti u širem međunarodnom kontekstu.

- I tumačim to tako. Ali ne zaboravljam da je slovenačka politika prema Kosovu i Srbiji, koju danas zvanično zastupaju Drnovšek i Rupel, samo nastavak tradicionalne politike Slovenije u kosovskoj krizi. Ta politika ima karakter i provincijalne grandomanije. Isključujući moralna stanovišta tog slovenačkog patronata nad tribalističkim šovinizmom i terorizmom kosmetskih Albanaca, uloga gospode Drnovšeka, Rupela i ostalih slovenačkih zvaničnika u rešavanju kosovskog pitanja je, po mom mišljenju, politički kratkovida, a diplomatski – kurirska. U istorijskom kontinuitetu viđena, to je nastavak politike Edvarda Kardelja koji je Brionskim ustavom 1974. godine iskrojio granice Srbije, odvajajući Vojvodinu i Kosmet od “uže Srbije”.

Niste li vi prvi u Srbiji govorili o pravima albanskog naroda da zasnuje svoju jedinstvenu nacionalnu državu.

- Da. Ali nacionalno ujedinjenje Albanaca ne može da se izvrši brutalnom aneksijom srpske etničke teritorije i srpske kulturne baštine srednjeg veka. Da bi se saznalo moje potpunije stanovište o rešavanju albansko-srpskih antagonizama na Kosovu i Metohiji, trebalo bi pročitati moju knjigu Kosovo.

Da li iz današnje perspektive možda drugačije gledate na odluke koje su doneli slovenački političari uz konsenzus državljana Slovenije – od osamostaljenja nadalje?

- Ja poštujem političku volju slovenačkog naroda da živi u svojoj samostalnoj državi. A što se budućnosti tiče, ona je svima neizvesna. Evropa i svet su stupili u stanje naglo uvećane neizvesnosti. Ako imam pravo da razmišljam o budućnosti Slovenije, nisam siguran da će za tri decenije Sloveniji biti bolje u Evropskoj uniji no što joj je moglo biti u Jugoslaviji integrisanoj u Evropsku uniju. Sklon sam mišljenju da bi integracija Jugoslavije kao celine u Evropsku uniju, svim jugoslovenskim narodima obezbedila više identiteta i suvereniteta no što će ga separatno imati, pa bi samim tim imali i spokojniju budućnost.

Ta vaša hipoteza, nažalost, nema istorijsku utemeljenost. Ne čini li vam se da potcenjujete potencijale Slovenije?

- Oduvek sam visoko cenio opšti civilizacijski stupanj Slovenije, vrednoću, građansku kulturu, proizvodno-privredne sposobnosti slovenačkog naroda. Privredni uspesi Slovenije ostvareni u “tranziciji” i visoki životni standard, zaslužuju poštovanje. Ali nemam utisak da su vam i kulturno-stvaralački potencijali u izrazitom usponu. Za duhovno stvaralaštvo suzili su vam se tržište i uslovi afirmacije. To se dogodilo svim nacionalnim kulturama na bivšem jugoslovenskom tlu.

U Sloveniji, a naročito u Hrvatskoj, protekle ratove tokom devedesetih nazivaju ratom za “Veliku Srbiju”, a Srbija još uvek vodi pregovore sa svetskom zajednicom povodom problema   koji ozbiljno ugrožavaju teritorijalni integritet i same republike Srbije. Da li bi

Srbija – da je slušala savete iz Brisela, ali i iz Ljubljane, dakle, da je prihvatila konfederaciju i odmah priznala samostalnost Hrvatske, nedodirljivost republičkih granica i da je za Srbe u Krajini i Bosni zahtevala teritorijalnu autonomiju – prošla bolje nego što jeste?

- Ratovi u Hrvatskoj i Bosni nisu bili ratovi za veliku Srbiju. To ni Haški tribunal ne može da dokaže, iako je sa tim ciljem osnovan. Ja sam o tim ratovima, njihovim uzrocima, tokovima i ishodima pisao u svojim knjigama i nije ovaj razgovor prilika da se o tome razjašnjavamo. Generalno govoreći, to su, po mom uverenju, bili prevashodno međunacionalni i građanski ratovi sa državoboračkim ciljem i jakim verskim motivima. Slovenci su ratovali za nezavisnu Sloveniju; Hrvati su ratovali za etnički čistu Hrvatsku, Srbi su ratovali za Jugoslaviju i svoja nacionalna i građanska prava; Muslimani su ratovali za islamsku Bosnu, Albanci za Veliku Albaniju...

Konfederacija nije bila stvarni cilj nijednog jugoslovenskog naroda. Ako je bila u retorici slovenačkih ili nekih drugih nacionalnih birokrata, bila je to taktička igra koja je prikrivala glavni cilj: razbijanje Jugoslavije i stvaranje nacionalnih država u avnojevskim, komunističkim, neetničkim granicama. Što se tiče položaja Srba u Hrvatskoj, Tuđman sa celokupnom proustaškom strukturom hrvatske vlasti i opozicije, nijednog trenutka nije bio spreman na bilo koji oblik autonomije Srba, niti na bilo kakva kolektivna prava Srbima. Ja sam o tome tri puta razgovarao sa Tuđmanom, a on je sa poznatom žestinom odbacivao svako rešenje srpskog pitanja u Hrvatskoj koje nije predstavljalo nacionalno potčinjavanje i obespravljenje Srba. Ako ste čitali moje knjige Srpsko pitanje I, Srpsko pitanje II i Piščeve zapise (1992/ 1993) – u vremenu u kojem sam vršio dužnost predsednika SR Jugoslavije – videli ste i Tuđmanova i moja gledišta o hrvatsko-srpskim odnosima. O federaciji i nekom savezu razgovarao sam i sa Alijom Izetbegovićem, ni on nije bio ni za kakvu Jugoslaviju.

Iako ste najveću slavu i poštovanje stekli svojim knjigama, gotovo svi koji nešto znaju o vama, prvo se sete vaše poznate rečenice da Srbi “dobijaju u ratu, a gube u miru”. Da li i danas, posle rata u Hrvatskoj, Bosni, na Kosovu, smatrate da je to tako?

- Do besmisla i stupidnosti se koristi i zloupotrebljava kao dokaz mog nacionalizma i velikosrpstva, ta netačno citirana polurečenica, istrgnuta iz konteksta koji ispunjava dve stranice moje pristupne besede – “Književnost i istorija danas”, izgovorene 29. marta 1978. godine u Srpskoj akademiji nauka i umetnosti (jedine zabranjene akademske besede u istoriji SANU). Potrebno je pogledati iz kakvog je konteksta politički kriminalizovana ta polurečenica; u svojoj besedi sam tada rekao sledeće:           “...Ni posle nekoliko godina razmišljanja još nisam uspeo književno da pojmim najbitnije: s kojim je sve moranjima i htenjima, u ime kakvih je sve ciljeva i zabluda Srbija žrtvovala skoro polovinu sebe u ljudskom izginuću Prvog svetskog rata? Jer, mora dugo, dugo da se ćuti nad sedmocifrenom brojkom mrtvih: 1 257 000... Kakav smo mi to narod, kakvi smo mi to ljudi, koji u ratovima toliko ginu za slobodu da samim pobedama ostanu bez nje?... Kako to da ljudi toliko dostojanstveni, ponosni, hrabri u ratu, pristaju u miru da traju poniženi i pokorni? Posle pet decenija od Prvog svetskog rata, mi o tom događaju više ne možemo da razmišljamo u duhu nacionalne mitologije, u duhu nacionalne romantike, u duhu nacionalnog pseudofolklora, niti sa stanovišta dve ideologije – poražene i pobedničke (komunističke i četničke). Da li je zaista bilo neminovno da se gine tako rasipnički i necelishodno, da se gine neuporedivo više od ostalih naroda savezničkog fronta, da se tako skupo plaća sloboda, država, ujedinjenje? Tolikoj smrti, svejedno što je herojska, smem li da se divim?”

A evo kako sam završio tu ozloglašenu akademsku besedu čije je objavljivanje lično Tito zabranio: “Bitke izgubljene u duhu moraju se za budućnost u duhu i dobiti - stvaranjem.”

U Srbiji se, međutim, u poslednje vreme čuje nova teza, naime da poslednji ratovi dokazuju suprotno – da je Srbija dobijala i bila u boljem položaju dok nije ratovala i da je najviše izgubila upravo u ratovima. Osećate li možda gorčinu zato što je vaša misao na neki način (zlo)upotrebljena kao osnova za politiku koja se nije plašila upotrebe sile za realizaciju svojih ciljeva?

- Duboko sam uveren da moja politička misao nije, niti je mogla biti upotrebljena za ciljeve poslednjih ratova. Takvo tumačenje mojih ideja čuje se od lumperintelektualaca, srbofoba i nadničara inostranih institucija. I naravno, od ljudi koji nisu čitali moje knjige. Opšte je poznato da su moje knjige i shvatanja koja sam javno izražavao bili po svemu humanistički i demokratski i da su kao takvi budili demokratsku, građansku i nacionalnu samosvest i kritički odnos prema titoizmu.

O kraju XX veka, razaranju Jugoslavije, o ratovima – pobedama i porazima na tlu bivše Jugoslavije i srpskim ratovima posebno – teško je danas istinito i celovito suditi. Mnogo smo blizu tim događajima da bismo sagledali njihove trajnije posledice i o njima istinito sudili. Sada se govori samo politički, dakle, interesno, korisno, jednostrano. Treba da isteknu najmanje tri evropske decenije da bi se mogle sagledati bitnije i trajnije posledice zbivanja s kraja XX veka.

Ustaško proterivanje Srba iz Hrvatske i albansko etničko čišćenje Kosova, jesu srpski porazi. Ali kao što se dobro zna, nijedan ratni poraz nije pobednicima bio samo ratna pobeda. Ishodi tih ratova nisu konačni. Ja sam kao pisac Deoba i Srbin, istinski nesrećan što su u tim ratovima i Srbi činili zločine nedostojne srpskog etosa. A što se tiče mišljenja intelektualnih opskuranata o mojim shvatanjima i idejama – potpuno sam ravnodušan.

Uprkos tome su vas mnogi – među njima čak i neki vaši prijatelji iz disidentskih dana – optuživali da je na temelju vaših ideja oživela velikosrpska ideologija, te da su “iz vašeg šinjela proistekli novodobni srpski nacionalisti”. Gde je granica između nedopustivog nacionalizma i rodoljublja, opravdane odbrane nacionalnih interesa?

- Iz mog “šinjela” su, ako tako smem da kažem, “proistekli” kritičari titoističkog poretka, opozicionari, nespokojnici. A granice između nedopustivog nacionalizma i rodoljublja su mržnja i laž. Šovinizam se temelji na mržnji i lažima. Za mene kao pisca, rodoljublje je govorenje istine o svom narodu. Služenje njegovoj slobodi i pravdi. Solidarnost sa svojim sunarodnicima u njihovim patnjama. Poštovanje različitog od svog i napor za razumevanje drugog naroda. Granicu nacionalnih interesa u mom tumačenju može da čini samo istina, pravda i pravo. Na temelju mojih ideja nije mogla da oživi nikakva velikosrpska ideologija. Jer se u mojih tridesetak knjiga ne može pročitati nijedna, ponavljam: nijedna nacionalistička, velikosrpska, šovinistička rečenica. Činjenica je da sam u drugoj polovini XX veka, dakle, u Titovoj, samoupravnoj socijalističkoj Jugoslaviji, u svim jugoslovenskim literaturama napisao najviše antinacionalističkih tekstova.

Zašto vas je upravo Centralni komitet Saveza komunista Srbije proglasio nacionalistom?

- Zato što sam na sednici Centralnog komiteta Saveza komunista Srbije 1968. godine načelno i oštro kritikovao ideologiju nacionalizma koju je zastupalo vođstvo Saveza komunista Jugoslavije s Titom i Kardeljem na čelu. A uzeo sam za primer šovinističko-separatistički teror Albanaca nad Srbima na Kosovu i Metohiji. Proglašen sam nacionalistom zato što su srpski boljševici bili u svemu inferiorni pred Titom, Kardeljem i Bakarićem koji su pod vidom samoupravljanja vodili politiku dezintegracije Jugoslavije i srpskog naroda, što najbolje potvrđuje Brionski ustav 1974. godine.

Većina Srba posle raspada SFRJ nije želela da živi u samostalnoj Bosni i Hrvatskoj.

Danas je Krajina dezintegrisana i etnički očišćena, Bosna na putu ka većoj centralizaciji, dok je Kosovo sve bliže samostalnosti. Cilj srpske politike s kraja osamdesetih i početka devedesetih bio je samoopredeljenje i udruživanje sa Srbijom, a sad izgleda kao ironija sudbine da će nešto slično uspeti jedino Albancima na Kosovu. Kako gledate na sve to?

- Takvu fabulaciju i dramaturgiju “jugoslovenske krize”, o kojoj govorite, izvršilo je mnogo faktora, najviše spoljnih. Ovim nikako ne poričem i odgovornost srpske politike za takve ishode. O svemu tome ja sam dosta pisao i nije ovde prilika da opširnije raspravljamo o tim istorijskim zbivanjima. Dijalektika istorije ima često i paradoksalne vidove.

Vi kažete da većina Srba nije želela da živi u samostalnoj Bosni i Hrvatskoj. Nije želela, jer nije mogla da živi slobodno. Srbi u samostalnoj, Tuđmanovoj, proustaškoj Hrvatskoj su bili izloženi obespravljenju i teroru, pa su digli bunu za svoja osnovna ljudska prava. Verujem da pamtite ustašku diskriminaciju i progone Srba, izbacivanje iz Ustava, paljenje hiljada srpskih kuća po Dalmaciji, otpuštanje s posla i sa svih rukovodećih položaja, progon ćirilice i srpske knjige, politiku asimilacije itd. A da se ne podsećamo na davljenje vojnika u Splitu, pa blokade kasarni i teror nad oficirskim porodicama, pa ubistva Srba u Zagrebu, Lici, Slavoniji... Na to su sledile srpske osvete, pa zločin za zločin, sve do užasnog, krvoločnog i pljačkaškog međusobnog ubijanja. Ja sam kao predsednik SR Jugoslavije 15. jula 1992. godine osudio zločine sve tri ratujuće strane u Bosni.

A iz Hrvatske u Bosnu se preneo građanski i verski rat. Bosna je bila i internacionalno, islamsko, mudzahedinsko bojište. Istorijski gledano, bio je to rat fundamentalističkog islama za islamsku državu u Evropi. Ratom u Bosni dirigovala je Amerika. Da ne širim temu bosanskog rata, i o njemu sam, kao što znate, mnogo pisao u Piščevim zapisima 1992/1993, predlažem vam da u razmatranje uzroka i karaktera rata na tlu bivše Jugoslavije pridate mnogo veći značaj inostranim činiocima. Svi ti ratovi na Balkanu s kraja XX veka su završeci Drugog svetskog rata i počeci novog rata protiv Evrope u kojima je, na svoju nesreću, agresijom NATO na Srbiju 1999. godine, učestvovala i sama Evropa. Vinovnici su isti i žrtve su iste. Znamo ih.

Jednom ste rekli da je ovo doba “beznačajnih ljudi s najvećim pravima i prevelikim odgovornostima”, te da je kucnuo čas za velike političare, one koji pokreću istoriju i da Srbiji treba političar mislilac. Ko je tu ulogu odigrao u Srbiji – Zoran Đinđić, Slobodan Milošević ili neko treći?

- Na našu nesreću, nijedan. Ni u Srbiji, ni u Evropi i svetu, nije minulo doba beznačajnih ljudi s najvećim pravima. Čini mi se da su se i umnožili. U Evropi rodna kuća im je Brisel koji je po pravima i moćima zamenio nekadašnji Kremlj. U Srbiji – političke stranke. To su inkubatori beznačajnih ljudi.

Početkom devedesetih ste ocenili da se posle Nikole Pašića nijedan srpski političar nije našao u situaciji u kojoj bi imao teže uslove i breme nego Slobodan Milošević i da je on uprkos svim poznatim nedostacima u poslednjih pet decenija uradio više za srpski narod od svih drugih srpskih političara, zato što je njegova generalna nacionalna politika (i taktika) bila “realistična i dobro usmerena”. Kako biste danas ocenili politiku Slobodana Miloševića?

- O politici i političaru Slobodanu Miloševiću kritički sam pisao u više svojih knjiga, a najviše u Piščevim zapisima 1992/993. Sada kada je Milošević iza šengenskih rešetaka i kada mu sudi Haški tribunal, politički sud koji nije sud istine i pravde, ja neću da govorim o politici Slobodana Miloševića. Samo ću pokušati da vam malo razjasnim često zloupotrebljavanu i tendenciozno krivotvorenu moju rečenicu izgovorenu, mislim, 1990. godine. Dakle, i sada posle 15 godina od tog intervjua Politici, ja verujem da posle Nikole Pašića u Prvom svetskom ratu, osobito u 1915. godini, nijedan srpski političar nije imao veće i teže političko breme od Slobodana Miloševića. A kako ga je nosio i politički rešavao, o tome sam kritički pisao i govorio. Po mom mišljenju, njegova generalna nacionalna politika bila je “realistična i dobro usmerena” dok se zalagala za ravnopravnost srpskog naroda u Jugoslaviji i opstanak te države u kojoj je živeo, ne i svuda ravnopravan, dijasporičan srpski narod.

A što se tiče prava ostalih jugoslovenskih naroda da žive u svojim samostalnim državama, ponavljam, ta sam prava smatrao i smatram – demokratskim i legitimnim. Želim da vas podsetim da sam 1989. godine predlagao plebiscit i mirno, sporazumno “razrešenje jugoslovenske krize”. O tome postoje mnogi tekstovi u mojim knjigama Srpsko pitanje I, Srpsko pitanje II, Piščevi zapisi 1981-1991 i Piščevi zapisi 1992/1993.

Odmah posle raspada SFRJ postali ste predsednik SR Jugoslavije. Zašto ste odlučili da prihvatite tu funkciju?

- Iz patriotskih i moralnih razloga. Želeo sam srpskom narodu da ostvarim mir, da izvedem državu iz svetske blokade i izvršim temeljne društvene promene. Pokušao sam, nisam imao partiju ni dovoljnu podršku inače slabe opozicije, i nisam uspeo. Sukobljen s Miloševićem i Šešeljem i njihovim dominantnim strankama u parlamentu – smenjen sam s dužnosti predsednika SR Jugoslavije.

Niste li prihvatanjem te funkcije i sami dali doprinos, čak podršku režimu koji je bio duboko antidemokratski – sličan onom protiv koga ste se i sami borili dugo godina – kao disident, pisac i borac za ljudska prava?

- Moje prihvatanje funkcije predsednika SR Jugoslavije nije bilo podrška nedemokratskom režimu, nego moj pokušaj da se on promeni. Dokazi su moji programski govori u parlamentu, raspisivanje izbora za novu skupštinu i predsednika, Miloševićevi i moji javni politički sukobi. Čudno je da se to zaboravlja. Duga vladavina Slobodana Miloševića nije bila toliko uslovljena podrškom naroda koliko je bila ojačavana pritiscima Amerike i Evrope – blokadom, ucenama, “duplim standardom” i nespremnošću svetskih činilaca da podrže demokratsko i pravedno rešenje srpskog nacionalnog pitanja u raspadu Jugoslavije. A opozicija je bila slaba, heterogena, u većini konzervativna, bez ubedljivog programa.

Da li je tačno da ste prilikom izbora na mesto predsednika SRJ imali podršku Buša starijeg i još nekih evropskih političara?

- Krajem aprila 1992. predsednik Yory Buš poslao je u Beograd svog izaslanika Helen Delić-Bentli, kongresmena, sa predlogom: da Milošević podnese ostavku, ja da preuzmem dužnost predsednika Republike, vladu da sastave Mićunović i Drašković. Milošević je odbio da podnese ostavku, ja sam uslovio prihvatanje predsedničke dužnosti ukidanjem sankcija SR Jugoslaviji i aktivnom ulogom SAD u uspostavljanju mira u Bosni.

Kada sam prihvatio Miloševićev predlog da budem izabran za predsednika SRJ, za svoju mirotvornu politiku, kao i za nastojanja za ekonomsku i komunikacijsku normalizaciju odnosa sa Hrvatskom i svim bivšim jugoslovenskim republikama, imao sam podršku Evropske zajednice, Saveta bezbednosti, Rusije, posebno Velike Britanije, Italije, Grčke, Francuske. Sajrus Vens, lord Oven, Butros Gali, Miteran, Kolombo, Karamanlis i drugi zapadni političari, savetovali su me da ne podnesem ostavku posle decembarskih izbora 1992. godine, kada su Panić i opozicija ostali u manjini, a ja nameravao da podnesem ostavku na dužnost predsednika SRJ.

U vreme bombardovanja Dubrovnika, vi ste to osudili. U ime odbrane Srbije i srpstva u poslednjim ratovima ipak su počinjeni i mnogi zločini. Kakav je vaš stav prema tome?

- Isti onakav kakav sam imao kao predsednik SR Jugoslavije 1992. i 1993. godine. Sve tri ratujuće strane činile su ratne zločine, pljačke i paljevine. Sadašnje kvantitativne procene ratnih zločina su šovinističke i lažne. Bez istina o tom građanskom ratu nema ozbiljne saradnje i međusobnog uvažavanja među nacijama koje su ratovale. Smatram neophodnom reviziju procena međusobnih zločina, koju bi izvršio međunarodni forum imenovan od Evropske unije, a sačinjen od kompetentnih i objektivnih ljudi. I razume se, adekvatnu osudu svih zločina.

Poznavali ste Radovana Karayića, često sa njim razgovarali, a on je postao jedna od ozbiljnih prepreka na putu Srbije u evroatlantske integracije. Je li, po vašem mišljenju, došlo vreme da se Karayić pojavi pred sudom u Hagu?

- Ne dajem sebi pravo da ikoga teram u Hag. Postoje bliže i kompetentnije sudnice za sve što se činilo na jugoslovenskom tlu u poslednjoj deceniji HH veka.

Možete li da opišete kako ste prelomili odluku da pristanete na Vens-Ovenov plan, čime je označen početak kraja rata u Bosni?

- Prihvatanje Vens-Ovenovog plana predložio sam 19. aprila 1992. godine na sednici Saveta za usaglašavanje državne politike čiji sam bio predsednik. Bili su to dramatični dani u mom životu. Radio sam pod teškim ultimatumima Evropske zajednice i SAD. Odlučivalo se o ratu i miru, dakle, o opstanku SR Jugoslavije i opstanku srpskog naroda. Moj predlog prihvatio je Milošević sa Crnogorcima. Nisu ga prihvatili Srbi iz Bosne.

  Borbu za prihvatanje Vens-Ovenovog plana i mir u Bosni vodio sam do svoje smene 1. juna 1992, a borbu za mir u Bosni nastavio je Milošević do Dejtonskog sporazuma. O tim događajima pisao sam u Piščevim zapisima 1992-1993.

Polako se obnavljaju prijateljske, političke, privredne veze nekadašnjih republika SFRJ. Kako vidite budućnost odnosa i perspektivu u kojoj će se sve države nastale na tlu nekadašnje SFRJ ipak ponovo ujediniti – pa makar u jednoj široj zajednici kakva je Evropska unija?

- Ne možemo biti zadovoljni karakterom i stupnjem odnosa i saradnje između nekadašnjih republika SFRJ. Pre svega, mi nismo utvrdili objektivne istorijske istine o zbivanjima na tlu bivše Jugoslavije u poslednjim decenijama XX veka. O tim zbivanjima se danas govori i piše pristrasno, nacional-ideološki, lažno. Predsednici republika se ritualno, neovlašćeno i neubedljivo izvinjavaju i mire. A sportski stadioni su ponovo šovinistička razbojišta. Moralizatori uporno falsifikuju broj žrtava. Imam utisak da među narodima bivše Jugoslavije nikad nije bilo toliko animoznosti i stihijne mržnje kakve su danas. Te pojave ne jenjavaju, niti se ozbiljno radi na njihovom prevazilaženju za koje je, inače, potrebno dugo vreme. Neophodna je promišljena humanizacija političke svesti u svim nacijama. Te promene mogu da se vrše samo na istorijskim istinama o nama, na poštenoj obaveštenosti o našim sadašnjim stanjima, na stvarnoj toleranciji razlika, na spremnosti da uvažimo visok stupanj međuzavisnosti koju nam uslovljava i integracija u Evropsku uniju.

Ukoliko je tačno da male kulture danas u vreme univerzalizacije i globalizacije gube samobitnost i identitet jer su sve podložnije unifikaciji – šta je onda pravi put za pisca koji pripada nekoj u svetskim merilima “maloj” kulturi?

- Globalizacija je ozbiljno zahvatila i kulturu. Jesu ugrožene kulture malih naroda, osobito agresivnom ekspanzijom supkulture, potrošačke, američke populističke kulture.

Ugroženi su jezici malih naroda koji čine njihov ontološki sadržaj i identitet. Unifikacija kulturnih potreba, moćna industrija kiča, televizacija duhovnog života, depresija knjige – pojave su koje zahtevaju adekvatne stvaralačke odgovore. Globalizacija je zakonit proces savremene civilizacije, nije jednosmeran i za male kulture samo ugrožavajući proces. Internet i telekomunikacija su šanse i “malih” kultura da postanu poznatije no što jesu.

Čini mi se da bi za opstanak i razvoj kultura bivših jugoslovenskih nacija trebalo obnoviti i planski organizovati jugoslovensko kulturno tržište i potisnuti vladajuću ignoranciju i ideološke animozitete od kojih svi patimo. Dve decenije smo bez kulturnih komunikacija. Naš prostor je danas duhovno antagonizovan i depresivan prostor u Evropi. Vratimo se sebi. Čitav vek smo živeli kao bliske kulture, uticali smo jedni na druge, prožimali se. Značili smo nešto.

Vaše knjige su velike freske vremena, u njima ostajete verni glavnim junacima i tradicionalnoj strukturi romana. Očito je da taj način pisanja posle raznih eksperimenata, poput “novog romana” i sličnog – ipak ima budućnosti?

- Odavno se zna da nema progresa u umetnosti. Ima samo promena. Autogeneza forme je zakonita, ali i revizibilna. Verujem da ostaje priča i njena dramaturgija. Ostali su i junaci u romanu kao protagonisti sižea. Zanimljivost je i dalje važno svojstvo proze. Protekli su romani “toka svesti”, “novi roman”, “postmodernistički roman” takođe. A svi su ti i drugi književni postupci ostavili dragocena iskustva novim piscima.

Sa većinom svojih romana ja pripadam umereno modernističkoj struji u srpskoj književnosti. Bio sam posvećen velikoj formi. Ta forma je, čini mi se, u srpskoj književnosti u zamoru. Sebe sam zaposlio na nekim starim rukopisima.

Da li roman i knjiga uopšte mogu da se nose sa svim novim dostignućima na području filma i savremenih multimedijalnih formi?

- Verujem da mogu iako je očigledno da se reč povlači pred slikom. Ne znam u šta će se definisati to multimedijalno zanimanje potrošnog i uslovnog značaja.

“Le Nouveau Quotidien” o vašoj knjizi “Vreme vlasti” piše da “poseduje snagu remek-dela”, da su tu i “pamet, ljudskost i dubina, i globalna vizija koja zahvata suštinu ljudskog bivstvovanja i oštar smisao za istoriju”, te da je “šteta” što su tragična zbivanja u vašoj domovini zasenila vaš književni značaj. U vreme socijalizma je politizacija kulture bila neminovna. Da li vam je danas žao zbog vašeg političkog angažmana ili tu odluku vidite kao neminovnost?

- Nije. Sledio sam sebe u vremenu u kome je to bilo vrlo teško. Nisam mogao ni hteo da budem ravnodušan prema neslobodi, neistini, nepravdi i zlima društva i vremena u kojem sam pisao romane. Nisam mogao da budem ravnodušan prema ljudskom stradanju i patnji u mojoj zemlji. Nisam stigao da napišem sve romane koje sam zamislio. A ipak sam, valjda, ispunio sudbinu.

Kosovo

Jedan od najtežih problema koji čeka Srbiju i političare u Srbiji, jeste rešenje statusa Kosova. Zašto ste uvereni da bi podela Kosova bila najbolje rešenje?

- Zato što je Kosovo šovinističko mučilište – logori i geta u kojima bez slobode kretanja žive Srbi i nealbanci, čiju decu vode u školu vojnici KFOR-a. I na groblje, i u crkvu, Srbe prate vojnici KFOR-a. Ne postoji nijedan realan dokaz da je u tim okolnostima moguć normalan ljudski život. Elementarna čovečnost nam nalaže da istinito vidimo kosovsku stvarnost i odreknemo se ideoloških himera i demokratske hipokrizije o multietničkom društvu tu gde još ne postoji ni društvo.

Neće, nadam se, biti neumesno ako čitaoce Dnevnika opširnije upoznam sa svojim shvatanjem albansko-srpskih sukoba na Kosovu i Metohiji.

Posle albanskih demonstracija novembra i decembra 1968. godine kada su Albanci zahtevali otcepljenje Kosova i ujedinjenje u Veliku Albaniju, ja sam u svom dnevniku objavljenom prošle godine u knjizi Kosovo zapisao: “U svetu kakav jeste, i u Jugoslaviji kakva danas jeste, Šiptari imaju sva prava da se bore za ujedinjenje svoje raskomadane nacije... U sadašnjim razvojnim tokovima nema drugog rešenja osim razgraničenja, davanjem mogućnosti samoopredeljenja Šiptarima, prekomponovanja jugoslovenskog prostora i stvaranja homogenih nacionalnih država na Balkanu...U ovoj 'titovini' konačno je izgubljena i razorena mogućnost stvaranja internacionalističke, demokratske, savremene zajednice ljudi i naroda...”

Kompromisno rešenje ste predočili takođe francuskoj vladi još '99. godine?

- Na zahtev nekih članova francuske vlade 19. maja 1999. godine napisao sam “Predlog za istorijski kompromis na Kosovu”, u kome sam između ostalog rekao:

“Kosovo i Metohija su prostor vekovno sukobljenih nacionalnih interesa. Oni se trajno i pravedno mogu rešiti samo kompromisom. Istorijski kompromis i trajno rešenje vekovnih albansko-srpskih sukoba koji potresaju čitav albanski prostor, može se ostvariti teritorijalnim razgraničenjem Srba i Albanaca i podelom Kosova. Teritorijalno razgraničenje Kosova može biti samo globalno. Nikako ne treba težiti etnički čistim teritorijama...”

U knjizi Kosovo 14. septembra 2004. objavio sam “Predlog za životnu koegzistenciju albanskog i srpskog naroda” u kojem sam se založio za “sporazumno, pravedno i trajno rešenje vekovnih albansko-srpskih antagonizama”. Izdvajam neke bitne stavove mog predloga:

“Nezavisna država Kosovo u sadašnjim administrativnim granicama predstavljala bi nasilnu aneksiju srpske državne teritorije; međunarodnu nagradu šovinističkog nasilja i etničkog čišćenja Srba i nealbanaca; temelj Velike Albanije koja bi svojim imanentnim potencijalima dugotrajno destabilizovala Balkan i predstavljala bazu mogućeg fundamentalističkog terora. Albanizacija i islamizacija te srpske i hrišćanske teritorije izvršena nasiljem, predstavlja uništavanje srpske kulturne baštine i narušavanje duhovnog i istorijskog identiteta srpskog naroda.”

“Nezavisno albansko Kosovo bilo bi monoetnička država iz koje bi morao da izbegne i ostatak Srba i nealbanaca.”

„Sadašnje Kosovo i Metohija u okviru srpske države bilo u kom političkom obliku, neprihvatljivo je rešenje za kosovske Albance. To bi vodilo samo razbuktavanju šovinizma...”

“Kosovo i Metohija predstavlja demografski, ekonomski i politički teret koji Srbija ne može uspešno da nosi i normalno da se razvija...”

“Teritorijalno razgraničenje između Albanaca i Srba na Kosovu i Metohiji na kompromisu istorijskog i etničkog prava, predstavlja racionalno okončanje vekovnih međuetničkih antagonizama...”

“Srednjovekovni srpski manastiri Pećka patrijaršija, Dečani, Gračanica i Devič sa povraćajem zemljišta i šuma nacionalizovanih 1945. godine, treba da imaju samoupravni položaj i prava po atoskom modelu za pravoslavne manastire u grčkoj državi...”

“U vidnom polju racionalnog okončanja kosovske tragedije, ne postoji ni teže ni bolje rešenje za životnu koegzistenciju albanskog i srpskog naroda, ni pouzdaniji put trajnoj konsolidaciji balkanskog prostora...”

Stare ljubavi

Po objavljenim reagovanjima moglo bi se zaključiti da se samo nastavlja priča koja je davno započeta

Intervju Dobrice Ćosića, koji je u subotnjem prilogu ljubljanskog dnevnog lista Dnevnik objavljen 10. decembra pod naslovom: “Slovenačkim prijateljima zamerao sam njihov pedantni egoizam”, izazvao je u slovenačkoj javnosti veliko interesovanje i brojne odzive. Već prve reakcije pokazale su, međutim, da neki od onih koji su se javili za reč, imaju ozbiljne probleme sa poznavanjem najosnovnijih fakata. Širu domaću i inu javnost prva je o razgovoru izvestila Slovenačka novinska agencija (STA), ali potpuno naopako – da je intervju objavilo Delo (konkurentska kuća), a da bruka bude veća, nije verodostojno navedeno ni ime intervjuisanog – Ćosić je tako postao Čosič, iako slovenačka pravopisna pravila dozvoljavaju slovo “ć”.

Potom je u rubrici “Pisma čitalaca Dnevnika” svetlost dana ugledalo pismo istoričara Vlade Klemenčiča, kome je sporan “politički aktivizam” Dobrice Ćosića, te uz upozorenje slovenačkim čitaocima da je “nacionalni dohodak u Srbiji posle poslednjih ratova opao na 40 odsto onoga iz 1989. godine”, ocenjuje da je Ćosić zbog podrške Miloševiću “odavno prešao granicu rodoljublja i pozitivne narodne pripadnosti i zabrazdio na put nacionalizma”. Klemenčič se pride osvrnuo na aktuelne ideje koje je politički vrh Slovenije nedavno izrekao povodom budućeg statusa Kosova, zaključivši da mu sopstveno iskustvo višegodišnjeg življenja u Beogradu ne dozvoljava da “podrži slovenačku politiku prema Kosovu” jer se lično zalaže za “prijateljske odnose sa Srbima”.

Javila se i Spomenka Hribar, čiji je esej objavljen 17. decembra pod naslovom “Slepilo, koje traje”. U svojstvenom polemičkom tonu S. Hribar tvrdi da su je stavovi koje je u intervjuu izrekao “srpski pisac i akademik – da kažem i prijatelj, nekadašnji prijatelj?” – neizmerno iznenadili. “Verovala sam da mu je teško iskušenje koje su iskusili Srbi i koje su uzrokovali drugima – takođe zaslugom njegovog slepila – ipak otvorilo oči. Ali ne!” Na tom mestu treba podsetiti da je Spomenka, rođena Diklić, zajedno sa suprugom Tinetom Hribarom godinama prijateljevala sa Ćosićem i celim krugom srpskih disidenata. Otuda ne čudi što joj je: “Prvo pala u oči izjava da je slovenačka policija našu raspravu u kafani Kod Mraka 15. novembra 1985. godine 'snimila tehnički bez greške'. Dobrice, kako to znaš? Ja ne znam! Kada sam 1992. godine (neposredno uoči trenutka kada sam izašla iz praktične politike) otišla u Ministarstvo unutrašnjih poslova Slovenije da pogledam svoj dosije Udbe, ćata mi je učtivo objasnio da su 'građansku desnicu uništili tik pred izbore'. A kada sam tražila snimak našeg sastanka Kod Mraka – jer slutili smo da nas snimaju – rekao je da je snimak 'odmah poslat u Beograd'. Na moje pitanje, zar nisu bili bar toliko pametni da bi bar za nacionalnu istoriju napravili jednu kopiju, odgovorio je da ne. A Dobrici Ćosiću je snimak očigledno dostupan.”

Pokušavajući da problematizuje Ćosićeve veze sa tajnom policijom, Spomenka Hribar dokazuje da je tokom poslednje decenije izbegavala svako štivo ispod pera svog nekadašnjeg prijatelja, inače bi u Ćosićevim zapisima primetila da mu je dosije dat na uvid prilikom preuzimanja funkcije predsednika SRJ. U nastavku, Spomenka Hribar polemiše sa Ćosićevom ocenom da je u raspravama, koje je on još početkom šezdesetih godina prošlog veka vodio sa slovenačkim intelektualcem Dušanom Pirjevcem, “istorija pobedu dosudila Pirjevcu” iako se ni sam “ne oseća poraženim”. Gospođa Hribar smatra, međutim, da to jeste “poraz” i to ne samo Dobrice Ćosića, već “poraz srpske društvene i političke misli”, svakako “one misli” koja je Srbiju u devedesetim godinama “porazila vojno, politički i moralno”.

“Zašto? Zato, jer akademik Ćosić još i danas, iako je minulo 43 godine od ondašnje polemike, ne razume da Jugoslavija nikada nije bila država duhovnog jedinstva, kako proizlazi iz njegove misli: da su intelektualci 'ostvarili duhovno jedinstvo', koje su potom i uništili. Još pre nastanka prve Jugoslavije naš pisac Ivan Cankar napisao je da su Slovenci po kulturi bliski Nemcima, dok smo sa južnoslovenskim narodima u kulturnom (duhovnom) smislu jedva rođaci. Jugoslavija nikada nije bila duhovno jedinstvena i to srpski državnički i politički mislioci nikada nisu razumeli. Dakle, niti to da je upravo jugoslovenski integralizam – ideologija i težnja za sjedinjenjem različitih jugoslovenskih naroda u 'jednu duhovnu celinu', u jednu kulturu, u jedan narod – potkopao Jugoslaviju... To Srbi, đuture sa srpskim intelektualcima i političarima nisu razumeli ni u vreme štrajka glađu rudara u Starom trgu, kojima smo mi Slovenci dali podršku u Cankarevom domu; tada je Milan Kučan izjavio da kosovski rudari u svom rudniku brane Jugoslaviju. Užas! Srbi nisu razumeli šta im je time poručeno: ako ukinete autonomiju Kosova, onda ćete ukinuti, rasturiti Jugoslaviju, takođe. I baš to se desilo! Da su Albancima ostavili autonomiju i istovremeno ih učinili odgovornim za sebe i suodgovornim za srpski živalj, Jugoslavija se ne bi raspala”, tvrdi danas Spomenka Hribar, gradeći svoju tezu na “htenju po stvaranju duhovnog jedinstva” – koju Dobrica Ćosić u tom kontekst u intervjuu ne pominje.

Svetlana Vasović-Mekina, dopisnik nedeljnika Vreme, Ljubljana

 

 
     
     
 
Copyright by NSPM