Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

PRENOSIMO

Prenosimo Vreme, 02.06.05.

   

Referendum o EU ustavu:

Frano Cetinić

Francusko "ne" Evropi

Francuzi su znatnom većinom od 54,87 posto glasova odbacili u nedelju na referendumu evropski ustav nakon strastvene višemjesečne kampanje i javne rasprave kakva se ne pamti još od Miteranova dolaska na vlast 1981. Visoka stopa izlaznosti na birališta – blizu 70 posto – naglasila je još više značenje ove izrazite pobede protivnika evro-ustava

Specijalno za " Vreme " iz Pariza

Odavno francuski politički pejsaž nije pružao sliku tolikih razvalina, toliko političkog i ideološkog šuta, toliko u uzletu prekinutih karijera i ambicija pa vjerojatno i zbog toga veliki broj "posječenih kneževa" i dalje nije svijestan što im se dogodilo. Iako poraženi, i dalje jedino oni uzurpiraju javnu riječ, propovijedaju svoj credo i ponavljaju prijetnje i osude te lamentiraju nad "teškom katastrofom", "epidemijom populizma", nad "hodom k socijalnacionalizmu" – kako su se neki predstavnici kavijar-ljevice retroaktivno htjeli uključiti u antifašističku borbu – ili nad "mazohističkim remek-djelom" i "političkim cunamijem", zapanjeni što je narod ozbiljno shvatio poziv da se izjasni, i da se izjasni na način na koji će sam odlučiti, umjesto da postupi po savjetu evro-nomenklature – koja diljem kontinenta pronosi "briselsko evanđelje" – i da odigra unaprijed napisanu ulogu dekorativnog statista u jednoj ustavnoj komediji.

VRATOLOMNI PUT : Jer, sve do sada, veliki su ustavi u prvoj rečenici svojih preambula bili ispisani rukom narodnog mažesteta – "mi, američki narod", na primjer – dok ovaj mrtvorođeni evropski ustav počinje mažestetom jedne okrunjene glave: "Njegovo veličanstvo belgijski kralj"... nakon čega se nabraja još pet takvih plavokrvnih mažesteta i devetnaest trenutačnih predsjednika "koji su se sporazumjeli": – da svojim podanicima podare ustav! Da bi se prikrila ta okrunjena lakrdija po božanskome pravu, imenovani su bili članovi Konventa ili Konvencije – sve ovisi jeste li više naklonjeni kopiranju Filadelfije ili sankilotskog Pariza – i napisali jedan nečitak tekst koji je po samom glavnom projektantu Valeriju Žiskaru d'Estenu "najbolji lijek protiv nesanice", onda kada, kao Berluskoniju, na primjer, i opet po Žiskarovu priznanju, ne služi, u svojoj ukoričenoj verziji, i za ubijanje muha što zuje oko stola. Mi bismo ga radije usporedili sa slavnim Kardeljevim ustavno-samoupravno-interesno-udruženo-radnim logorejama.

Iz teksta su "ustavopisara" šefovi diplomacija Dvadesetpetorice odmah izbacili Tukidida i rečenicu iz njegova slavnog "Periklova nadgrobnog govora", a koja se odnosi na "vladu što se ne oslanja na malo njih, nego na mnoštvo", i tako ga olakšanog od "demokratskog balasta" predali na ratifikaciju.

Vjerujući da će ga francuski narod odobriti, a na nagovor nekolicine stranačkih prvaka, uključujući i socijalističkog čelnika Franžoaa Holanda, predsjednik je Širak odabrao referendumsku proceduru za usvajanje ustava, nalik u tome svome velikom prethodniku, Šarlu de Golu, ali bez generalove odgovornosti i stavljanja vlastite funkcije na kocku. Ma kako Francuzi glasali, on će ostati na funkciji, poručio je prije referenduma Širak. Da je izabrao parlamentarnu proceduru, Francuska bi već bila ratificirala evropski ustav s četiri petine zastupnika (!) u Nacionalnoj skupštini. Usporedba dvaju demokratskih postupaka – glasanje putem narodnih predstavnika, koje u ovom slučaju osigurava laku i sigurnu ratifikaciju, s izravnim glasanjem naroda koje je dovelo do odbacivanja ratifikacije – izaziva stanovite demokratske glavobolje, da ne kažemo da otvara pitanje krize predstavničkog i uopće demokratskog legitimiteta. Danas brojni "ustavobranitelji" napadaju Širaka što im je – ali i sebi – pomrsio račune i izabrao vratolomni put.

Francuzi su shvatili referendumsko pitanje: "Odobravate li projekt zakona kojim se ratificira europski ustav" kao zgodnu priliku da kažu što misle o "evro-konsenzusu" koji je ujedinio gotovo cjelokupnu desnicu i etabliranu ljevicu. Zanimljiva je i dirljiva bila slika na naslovnici "Pari mača" na kojoj se moglo vidjeti zajedno, u sličnim odijelima i kravatama, predsjednika vladajućeg Saveza za narodni pokret Nikolasa Sarkozija i prvog tajnika opozicijske Socijalističke stranke Franžoaa Holanda kako pozivaju svoje tabore da glasaju za evro-ustav. Slika koja je izazvala veliki gnjev među socijalističkim sankilotima i svima onima koji i dalje vjeruju, unatoč liberalističkom "egalitarizmu", da postoji velika razlika između onih koji imaju i onih koji nemaju .

NAKNADNO IZJAŠNjAVANjE : Nikada Francuzi nisu prihvatili "bulumijsko" proširenje Evropske unije čije su neposredne posljedice bile, između ostalog, i drastično smanjenje moći odlučivanja za sve zemlje utemeljiteljice Evrope – kad Francuska i Njemačka imaju po jednog komesara, koliko i Slovenija ili Malta, na primjer, s jednogodišnjim minulim radom u Evropskoj uniji – zatim pomicanje osovine Evrope iz njenog karolinškog dijela k nedovoljno stabilnom istoku kontinenta, narasle teškoće u pronalaženju političke kohezije Evropske unije, ulazak otvoreno proameričkih država kao što su Poljska i baltičke države, što je kulminiralo iračkom krizom i podijelom Evrope na "Staru" i "Novu", zatim konkurencija jeftine radne snage s istoka, slavni iako ponekad i ksenofobično naglašen argument o "poljskom vodoinstalateru" koji uzima posao francuskom radniku, a koji se mogao čuti za trajanja referendumske kampanje... Referendum se stoga nekima čini kao naknadno izjašnjavanje o rekordnom proširenju, kad je samo u jednome danu – 1. maja prošle godine – bilo primljeno deset novih članova, ali i o budućim proširenjima, posebno onom na Tursku, zamisao koja izaziva duboku nelagodu diljem Evrope. Podatak da je u Francuskoj referendum održan 29. maja – na godišnjicu jednog od najtraumatičnijih događaja u sveukupnoj evropskoj povijesti, na dan pada Carigrada, dostatno pokazuje historijsko sljepilo i ostale simptome kretenizacije evropskih vladajućih elita. Zato je vjerojatno i izbačen Tukidid.

Moderni kazino-kapitalizam, sa slobodnim tržištem koje je pretvoreno u dogmu ljudskog spasenja, s otvorenim granicama preko kojih pušu hladni vjetrovi socijalnog dopinga, s pokretnom radnom snagom i otvorenošću za inostrana ulaganja s očekivanim trenutačnim dvocifrenim profitima, nije nikada bio u potpunosti prihvaćen u Francuskoj. Na ovom su referendumu Francuzi jasno izrazili svoju želju za očuvanjem svog socijalnog sistema, svoga javnog sektora, htjeli su otkloniti strahove od pada kupovne moći i divlje delokalizacije privrednih poduzeća u zemlje Srednje i Istočne Evrope, ali i dalje, u Aziju. To objašnjava zašto je više od 60 posto aktivnog dijela stanovništva – mlađeg od 60 godina – glasalo protiv ustava, i zašto je "da" evro-ustavu imalo najjaču podršku među umirovljenicima i na desnici. U pariškim "otmjenim četvrtima" – VII i XVI arondisman, kao i zapadno predgrađe Neli, za evro-ustav je glasalo više od 80 posto upisanih birača. U radničkim četvrtima rezultat je bio obrnut, jer njima "talasanje" i tako može više nauditi od dosadašnje bonace.

RASKID SA LIBERALIZMOM : Francuska Socijalistička stranka se suočava s krizom identiteta i njoj na vrhu prijeti pravi rat do istrebljenja, kao i oštra podjela među članstvom, ako ne i rascjep na idućem kongresu što se održava iduće jeseni. I čovjek koji je 1983. pokopao "iluzije" o "raskidu s kapitalizmom", i francuskim socijalistima nametnuo čvrstu stegu kapitalističke privrede, Loran Fabijus, predvodio je sada tabor protivnika euro-ustava na ljevici u ime "raskida s liberalizmom". Unatoč pozivu da se glasa "za", oko 60 posto izborne baze Socijalističke stranke odbacilo je evro-ustav. Kao da je na vidjelo izašlo i sve ono što je te 1983. bilo potisnuto.

Desetu godišnjicu svoga ulaska u Elizejsku palaču, Širak je obilježio golemim fijaskom, iako bi odveć lako bilo svu krivicu svaliti na njega, kao što čine sada "socijalistički baruni", poput nepoderivog bivšeg ministra kulture Žaka Langa, ili bivšeg ministra financija Dominika Štraus-Kana. Ugled koji je Širak bio stekao zbog protivljenja ratu u Iraku, u zemlji i u svijetu, polako je potrošen. Dvorište u Elizejskoj palači služi od ponedjeljka ujutro kao parking na kojem se smjenjuju limuzine aktualnog i kandidata za budućeg premijera, zatim različitih stranačkih čelnika, a Matinjonska palača, ured premijera, prepuna je kartonskih kutija. Veliko spremanje pred selidbu. Ustavobranitelji, poglavito Širak, stalno su upozoravali kako ne treba brkati evro-referendum s glasanjem o unutarnjepolitičkoj orijentaciji vlade, a prvi korak koji pokreću nakon referenduma jest smjena vlade! Dokaz da je referendum velikim dijelom doista bio rafarendum – protivljenje vrlo nepopularnom premijeru Rafarenu koji će u povijesti Pete republike ostati poznat i po izjavi"ako sretnete nekoga tko želi glasati protiv evro-ustava, nagovorite ga da ide na pecanje".

I dok ovo pišemo (u utorak), stiže vijest da je za novog premijera imenovan Dominik de Vilpen, ministar unutarnjih poslova i bivši šef francuske diplomacije u njenim zvjezdanim trenucima protivljenja Novoj Evropi i ratu protiv Iraka. Širakov izbor vjernoga mu suradnika, što je više u skladu s rezultatima referenduma nego eventualni izbor Sarkozija, koji je u referendumskoj kampanji imao "hrabrosti" da osudi francuski socijalni sistem i zagovara "efikasniji", onaj prekoatlantski.

EVROPA ZA SVEDOKA : Tri puta su prošle godine, na regionalnim, kantonalnim i evropskim izborima, francuski birači sankcionirali vladu i njene stranke, i kako se onda čuditi što u nedjelju nisu htjeli propustiti divnu priliku da je kazne i za taj opetovani autizam, zato što nije htjela čuti ranije izborne poruke. Za svjedoka su uzeli ovoga puta Evropu i Evropom se sada "širi bauk" francuskoga "ne", da se poslužimo prvom rečenicom slavnoga subverzivnoga štiva.

U povorci ustavobranitelja našli su se, osim vladajuće desnice, dijela socijalista i većine poslodavaca, još i svi urednici i komentatori gotovo svih medija, zatim čuvena družina francuskih intelektualnih snaga za brzu intervenciju... Oni su toliko obesmislili referendum i toliko očiglednom nužnom, spasonosnom u svakom pogledu, a naročito moralnom, predstavili pobjedu "da", da je to naprosto postalo nepodnošljivo za "galski duh". Ili, kako to uoči referenduma kaže filozof Žan Bodrijar – "crna ovca" gorespomenutog odreda francuskih intelektualnih snaga, "mračni Bodrijar", kako ga naziva jedan od njih – "sile Dobra – sile ‘da' – nisu vodile računa o perverznim učincima ove neosporne očiglednosti ‘da'. Htjele su ignorirati tu nesvijesnu lucidnost koja nam govori da nikada ne treba dati za pravo onima koji pravo već imaju." I dalje: "Ovo 'ne' nam pokazuje profil novoga tipa sukobljavanja koje karakterizira našu eru hegemonije. Ne više klasne borbe ili oslobođenja na svjetskoj razini, već nesvodivosti, antagonizma nesvodivog na svjetski princip sveopće razmjene. To jest sukobljavanje koje čak više nije ni političko, već metafizičko i simboličko u jakom smislu te riječi, fraktura koja prolazi kroz srce same zapadne moći i naših pojedinačnih egzistencija. U srcu te konsenzualne hegemonije uspostavlja se dualnost na gotovo automatski način. Može zadobiti užasavajuće oblike – kao 11. septembra 2001 – ili bezazlenije, ali ipak znakovite oblike, kao 'ne' na referendumu. Njegov iznenadni rast je divan primjer vitalne ili visceralne obrambene reakcije na konsenzualnu ucjenu 'da' – na ovaj jedva prikriveni ultimatum kakvim je postao referendum. Nije čak potrebno imati političku svijest da bi se imao takav refleks: to je automatski povratak plamena negativiteta na prekomjernost pozitiviteta, na koaliciju 'božanske' Evrope, Evrope dobre i mirne savijesti, one koja je na dobroj strani univerzalnog, dok su svi drugi bačeni u mračne bezdane Povijesti nad kojima stoji sjena Le Pena."

I doista, šovinističko zaziranje od Evrope predstavlja gotovo zanemarljiv udio u francuskom masovnom odbacivanju evro-ustava. Statistički ono ne prelazi 15 do 20 posto. Ostatak – golemi i pretežni ostatak – jest lijevo, socijalno motivirano odbacivanje jednog projekta koji bi Evropu pretvorio u produžetak anglo-američke hegemonije, ultraliberalizma i do kraja dovedene natoizacije kontinenta. Zato otvaranje boca šampanjca po balkanskim palankama – nazdravljanje francuskoj braći po šovinizmu – može izazvati samo duboki prezir stvarnih junaka ovog francuskog novog i burnog Maja 2005, a to su zastupnik Anri Emanueli, predvodnik lijevog krila među socijalistima, ili mladi Olivije Besanseno, lider Lige revolucionarnih komunista (kako to radikalsko-pravaški zvuči u srpsko-hrvatskoj varijanti), poštara po zanimanju, a koga bi u svojim redovima rado htjeli vidjeti i ustavobranitelji, po priznanju mnogih od njih, uključujući i samog Nikolasa Sarkozija. Krajnja desnica čak nije ni vodila kampanju, bila je više nego diskretna, a što je navijala za jedan od dva tabora, to se ne može upisati u krivicu nijednom od njih.

APSTRAKTNI NACIONALIZAM : U francuskom "ne" krije se i odbijanje evro-ustava u ime evropskog federalizma, u ime "više Evrope!", nezadovoljstvo što je evropska integracija ostala u monetarno-tržišnim okvirima, što je njena obrana stavljena u okvir NATO-a (vid. najčešće spominjani i proklinjani ustavni član I - 41 ), što Evropa nije mogla iznaći drugačiji identitet koji bi izrazio njeno bogato svekoliko nasljeđe, nego apstraktni instalacionizam koji se ogleda i u figuraciji njene zajedničke monete, a koja više sliči na bonove za Monopol nego na uspjele pokušaje likovne sinteze evropske povijesti i kulture koje bi trebale figurirati na evropskoj novčanici.

Briselska nomenklatura je u šoku – "srušiše se divni snovi moji" – snovi jednog Havijera Solane, na primjer, da s mjesta visokog predstavnika za vanjsku i sigurnosnu politiku bude prebačen na funkciju ministra vanjskih poslova Evropske unije – što je uistinu težak i nenadokandiv gubitak za Evropu. Ili snovi jednog Hozea Miguela Baroza, koji je kao mladi maoist u vrijeme "portugalske karanfilske revolucije" odlazio po uputstva za akciju kod svog prijatelja i poslodavca Franka Karlučija, tadašnjeg američkog ambasadora u Lisabonu, a danas direktora najvećeg privatnog investicijskog fonda na svijetu, fonda Carlyle , i koji je "izabran za predsjednika Evropske komisije da brani američke, pardon, evropske interese", kako će reći bivši šef portugalske diplomacije u znakovitom lapsusu.

Prijetnje koje stižu iz različitih gubernija supranacionalne evropske institucionalne skalamerije, ultimatumi kako nema alternative, nema "plana B", i da će Francuska biti izolirana, da će biti poslana na "popravni ispit", da će morati ponovno glasati i slično, sve je to imalo nekog propagandnog smisla prije referenduma, a sada su to same prazne prijetnje koje jedino govore o potpunom gubitku smisla za realnost.

Francusko "ne" je velika činjenica koju će evro-nomenklatura morati uključiti u svoj program, svoj dnevni red, i u sliku o evropskoj stvarnosti i budućnosti, htjela – ne htjela, jer tu je na djelu osobito pravilo federalističke matematike po kojem je Dvadeset pet minus Francuska (ili minus Njemačka) = nula !

Evropa, koja je stoljećima bila ideja, a od Srednjega vijeka i povijesna stvarnost, svedena je danas na virtualno postojanje, izvedena iz odnosa prema modelu simulacije, pozvana i opomenuta da mu se prilagodi, i u toj perspektivi volja narodâ je samo prepreka, kaže Bodrijar i zaključuje: "Ta virtuelna Evrope samo je karikaturalna kopija američke moći... Ona se organizira prema istom liberalnom principu i, s izuzetkom nekoliko naglih uspona sentimentalnog socijalizma, svrstava se po crti modela tokova svjetske deregulacije, nesposobna pronaći druga pravila igre."

U tom slučaju original je uvijek bolji od kopije.

Bez produbljivanja evropske integracije – što su preporučivali svi istinski evrofederalisti – širenje Evrope bez granica puklo je tamo gdje se taj proces najbolnije i osjetio – u samoj jezgri u kojoj je sve i počelo. Danas Francuska, sutra Nizozemska. Preksutra, možda, i Luksemburg, Njemačka, Belgija ili Italija, ako ne oko evro-ustava, onda oko poreza, budžeta i ostaloga.

Za to je sada pred Evropom veliki izazov – odgovoriti doista na temeljno pitanje koje joj je i prije francuskoga referenduma bilo postavilo obrušavanje komunizma: je li evropska integracija samo hladnoratovska maska za prikrivanje američke dominacije nad njenim zapadnim dijelom, minimalni nazivnik koji je izražavao odbijanje sovjetizacije kontinenta, ili nešto mnogo više od toga: izraz stoljetne želje za ujedinjenjem kontinenta što u suvremenim uvjetima jedino omogućuje njen opstanak i jamči joj očuvanje svekolike njene raznolikosti i kreativne moći.


 

  

 
     
     
 
Copyright by NSPM