Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
   
 

KOMENTARI

Deset godina od Dejtona

   

 

Branislav Božić

Dejton - deset godina kasnije

Desetu godišnjicu Dejtonskog mirovnog ugovora u Bosni nije slavio niko, a u Americi ipak više Klintonova nego sadašnja administracija. Amerikanci su za ovu priliku u Vašington doveli sve ljude koji formacijski zauzimaju najvažnije položaje u BiH, pa lidere osam najvećih političkih partija – bezmalo celu vlast i opoziciju. Višednevne sletske vežbe okončane su nevelikim, prilično uopštenim papirom koji su potpisali svi, a označio je početak procesa ustavnih promena.

SUKOB BERNSA I HOLBRUKA: Cela dramaturgija u Vašingtonu bila je prilagođena jubileju. I radno i paradno, što gostima iz BiH nije palo teško – setili su se kako je to bilo nekad. Pa ipak, nije sve, barem u pojavnom smislu, proteklo kako je bilo zamišljeno. Sulejman Tihić je napustio razgovore o ustavnim promenama kada je Donald Hejs na njega povisio ton. Većina srpskih lidera izašla je iz sale kada je govorio Ričard Holbruk. Varnice su sevnule i među samim Amerikancima. Državni podsekretar Nikolas Berns takođe nije bio zadovoljan nastupom Holbruka, pa je zvanično skup obavestio da ovaj priča u svoje ime i da to nije stav američke administracije. Po svoj prilici, nije reč o istovetnim razlozima. Srbima je Holbruk zasmetao što je osporio gotovo sve kad je Republika Srpska u pitanju, a Bernsu zato što je sam sebe promovisao u glavnu zvezdu i što je više u aluzijama nego direktno pokušao da veliča uspehe demokrata u odnosu na sadašnju administraciju republikanaca.

To su, ipak, samo zgode za dokone, a Bosnu očekuju teški razgovori o ustavnim promenama. Potpisana izjava u Vašingtonu se već različito čita, zavisno od nacionalne optike. Nije sporno da su svi pristali na jačanje institucija BiH i slabljenje entiteta. Pitanje je samo u kojoj meri. To nije precizirano jer, po svoj prilici, nije ni bio cilj organizatora skupa. Ali, svi učesnici pregovora su u potpunosti napustili mimikriju i do kraja jasno precizirali šta im je konačna ambicija.

BOŠNJACI ZA UKIDANJE ENTITETA: Predstavnici najbrojnijeg naroda, Bošnjaka, i njihove najjače stranke, kroz reči Sulejmana Tihića poslali su jasnu poruku: “Vrijeme je da se ukinu entiteti, neću pristati na kozmetičke ustavne promjene, hoćemo jeftina rješenja – jednog predsjednika, jakog premijera, jedan parlament, ne može se na svemu tražiti zaštita nacionalnog interesa.”

Nije, međutim, imao odgovor za strahove malobrojnijih naroda od majorizacije. Takođe je izbegao da govori o analizi Venecijanske komisije po kojoj je BiH skupa država, ali pre svega zbog komplikovane strukture Bošnjačko-hrvatske federacije koja u sebi ima deset kantona. Primera radi, RS za javne rashode daje nešto manje od pedeset odsto društvenog proizvoda, a Federacija oko sedamdeset odsto, pa je preporuka Venecijanske komisije da se razmisli o ukidanju kantona jer svaki ima svoj ustav, vladu, parlament.

HRVATI HOĆE CELU HERCEGOVINU: To oko ukidanja kantona u Federaciji a opstanak Republike Srpske ni za živu glavu neće da čuju predstavnici hrvatskog naroda. U tom slučaju oni se boje majorizacije u Federaciji i ponudili su dva moguća rešenja – prvo, da oni dobiju treći entitet, ili, drugo, da se BiH deli u četiri regije (sarajevska, banjalučka, tuzlanska i mostarska), koje bi imale pravo na zakonodavnu i izvršnu vlast. Analitičari ne vide veliku razliku u ova dva predloga, jer i u drugom slučaju Hrvati dobijaju svoju regiju, mostarsku, u kojoj bi imali celu Hercegovinu, i istočnu i zapadnu, gde bi bili izrazita većina i tako bi se vratili na ono vreme, pre petnaest godina, uoči prvih višestranačkih izbora kada su izašli sa sloganom “Autonomna Hercegovina i – mirna Bosna”.

SRBI JEDINSTVENI: Srpski predstavnici, inače partijski ljuto zavađeni, u Vašingtonu su delovali, za ne poverovati, kao gotovo jedinstvena delegacija. Verovatno što znaju raspoloženje najšire javnosti u Republici Srpskoj. Čak im je novonastala organizacija pod nazivom “Spona”, koja okuplja boračku organizaciju, penzionersku, studentsku, logoraše, invalide i druge (bezmalo celo stanovništvo) poslala pismo sa ozbiljnim upozorenjima. U najkraćem, bilo je svejedno iz koje se srpske političke opcije govori – Čavić, Dodik, Ivanić. Uvek su to bili stavovi: “Republika Srpska ne dolazi u pitanje, spremni smo učiniti sve institucije na nivou BiH efikasnijim, prilagoditi se zahtjevima evroatlantskih integracija, ali ne želimo pristati na rješenja koja bi mogla dovesti do majorizacije.”

Toliko o stavovima izrečenim u Vašingtonu. U potpisanoj izjavi svi su pristali da se ustavne promene završe do marta iduće godine, a sve, kako je opet naglašeno, radi “ulaska BiH u NATO i Evropsku uniju”. Tesni rokovi kada se zna da BiH ipak neće tako brzo u ove asocijacije. Rok je sporan i zbog unutrašnje procedure. Jednostavno, za tri meseca nije moguće da se u celu priču uključi stručna javnost, a o onoj najširoj da se i ne govori. Ovako će to praktično biti samo posao osam lidera iz isto toliko stranaka iz BiH, što je prilično neozbiljno a i nezabeleženo u ozbiljnim društvima i državama. Amerikance ta “sitnica” kao da ne zanima.

PRESING KRATKIH ROKOVA: U Banjoj Luci se veruje da je presing kratkih rokova nametnut i zbog pregovora o Kosmetu jer za neke kritične faze treba imati “mirnu Bosnu” i još mirniju Republiku Srpsku. Zbog toga mnogi veruju da se dramaturgija već može prilično pouzdano predvideti. Po tom verovanju, domaće snage, tih osam veličanstvenih, zbog maksimalističkih zahteva ni oko čega se u suštini neće moći dogovoriti, a strasti će se razbuktati i u poslednji čas će se snažno umešati oni koji se ovde podrazumevaju pod pojmom međunarodne zajednice. Spekuliše se, čak i u svetskim medijima, da je novi ustav BiH gotovo napisan, ali nije pokazan. Čeka se ta dramatična “borba za rokove”.

Da li zbog toga ili je nešto drugo u pitanju, ali se u vreme vašingtonskog slavlja oglasilo rusko Ministarstvo inostranih poslova sa porukom da “ustavne promene u BiH treba da budu zasnovane na Dejtonskom sporazumu, a najvažniji uslov za to je puni dogovor svih strana”. Rusi još poručuju da se “vodi računa o komplikovanim balkanskim realnostima i izazovima”. Poruka je dobila veću medijsku pažnju u Americi nego u BiH.

Na marginama obeležavanja jubileja, ili, preciznije, bez medijske galame, ne za potrebe Bosne već za one koje ovde zovu međunarodna zajednica urađena je, saznajemo, jedna vrlo obimna i sveobuhvatna analiza cele bosanske priče. BiH je tu tretirana kao postkomunistička, konfliktna, multietnička... država i društvo, kažu upućeni, i predstavljena je kao ogledna parcela – sa svim “uspesima i greškama”. Analiza je obuhvatila delovanje NATO-a u vreme rata (satelitsko izviđanje, bombardovanje srpskih položaja...) jer to su bili prvi borbeni zadaci ove alijanse. Zatim, tu je dolazak sedamdesetak hiljada stranaca u BiH nakon Dejtona. Bili su tu vojska, policija i civilna uprava sa činovnicima za sve oblasti života. Jednom rečju, kompletan uniformisani i civilni aparat za omanju državu. A opet se to nije zvanično zvalo međunarodna uprava. I to je bio taj eksperiment.

UTERIVANJE PODANIČKOG MENTALITETA: Bosna je bila “rasadnik kadrova” kasnije za Kosmet, Monroviju, Avganistan, Irak... Ozbiljno se, kažu, analizira može li BiH uskoro sama jer su tokom ovih deset godina međunarodne uprave izgrađeni specifični odnosi – održavali su se izbori, ali vlade i parlamenti su formirani tek kada dobiju odobrenja OHR. Čak se za važnije ministarske pozicije u taj isti OHR moralo slati po nekoliko imena kako bi se “usaglasili najbolji” – kao nekad u Centralnom komitetu. Mnogi ljudi su smenjeni a da nikad javno i zvanično nije objašnjeno zašto. Jednom rečju, eksperiment je doveo do izrazito razvijenog podaničkog mentaliteta, jer se u političkom, pa uopšte i u javnom životu, pojavio ne tako mali sloj ljudi koje neprekidno mrsi o demokratiji, ljudskim pravima, tržištu i, obavezno, o sjajnim rezultatima međunarodne zajednice. Veliki broj njih na izborima ne prolazi gotovo nikako, ali se uvek održava u igri. Sve se to, kaže izvor NIN-a, zna i ozbiljno proučava. Ne toliko radi BiH koliko zbog drugih neuralgičnih tačaka u svetu.

ISPROBAVANJE PULSA: Možda će BiH i dalje biti neka vrsta eksperimenta. U jednom trenutku Nikolas Berns je učesnicima skupa rekao kako su SAD “nestrpljive da vas sve vide kao Bosance”. Srbi i Hrvati na licu mesta su bili na ivici koprivnjače, Bošnjaci su se samo osmehnuli jer već odavno zvanično proklamuju američki “melting pot” i u BiH. Slučajno ili ne, Berns je ovo rekao samo dan nakon što je ambasador BiH u SAD Bisera Turković, istupajući na skupu, takođe rekla da će se “jednog dana svi zvati Bosanci umesto Bošnjaci, Srbi i Hrvati” .

Sa sličnim idejama neki od ambasadora zapadnih zemalja (NIN je o tome pisao) testirali su nedavno mišljenje jednog broja ovdašnjih javnih ličnosti. Sarajevski mediji sve češće umesto sintagmi “Bošnjaci, Srbi i Hrvati” ili “građani BiH” koristi “svi Bosanci i Hercegovci”.

Postoji i drugi brojni primeri iz kojih se vide, jasni ili prikriveni, pokušaji građenja nadjezika, natkulture, nadnacije, nadidentiteta. Strancima, pogotovo Amerikancima, tako nešto ne izgleda blesavo. Na domaćem terenu to, međutim, međunacionalne odnose dovodi do tačke ključanja. U Banjoj Luci se veruje da će u kreiranju budućih ustavnih promena to, u stvari, biti ključna tačka.

Bečki list Standard o verovatnom nasledniku Ešdauna

Nemački arbiter

Čak i apsolutno punokrvni političar, koji se penzije boji više nego izbora, sa 75 godina se povlači, piše memoare ili gaji ruže. Ali ne i Hristijan Švarc-Šiling, bivši nemački ministar pošte i telekomunikacija. U subotu (19. novembra – prim. pr.) ovaj političar CDU je napunio 75 godina, a od 1. januara započinje svoju treću karijeru: ovaj stručnjak za Bosnu preuzima od Britanca Pedija Ešdauna položaj visokog predstavnika međunarodne zajednice za Bosnu i Hercegovinu.

Švarc-Šiling je ubeđen da je za ovu misiju najprikladniji. “Ovaj zadatak stariji čovek može da obavi bolje od mlađeg. Imam veoma dobar predosećaj”, kaže on, i dodaje: “Moje veliko blago predstavlja poverenje koje Bosanci prema meni unapred imaju.”

Deset godina nakon Dejtonskog mirovnog sporazuma, njegovo angažovanje treba ovu bivšu jugoslovensku republiku da približi EU i NATO-u. Švarc-Šiling svoju nominaciju ocenjuje kao znak da je Nemačka spremna da preuzme odgovornost na zapadnom Balkanu.

 

Rođen 1930. u Insbruku, kao sin kompozitora Rajnharda Švarc-Šilinga, u Minhenu je studirao jezike i istoriju istočne Azije, dok je u Hamburgu izučavao bankarstvo. Wegova prva profesionalna karijera ga je 1957. odvela u grad Bidingen u Hesenu, gde je bio poslovni rukovodilac u fabrici akumulatora. Tri godine kasnije stupio je u CDU i u njoj ostvarivao kontinuirani uspon, 1966-67. bio je poslanik u pokrajinskom parlamentu, 1976-2002. poslanik u Bundestagu, a 1982-1992. savezni ministar pošte i telekomunikacija. Kao ministar pošte Švarc-Šiling je pripremao privatizaciju žutog monopolističkog giganta, za njegovog mandata je uvedena kablovska televizija i dozvoljen je rad privatnih televizija.

U decembru 1992. je, uz reči: “stidim se da pripadam ovoj vladi”, podneo ostavku, iz protesta prema politici Kolove vlade na Balkanu. U to vreme su srpski vojnici bili pregazili Bosnu, a Bon je to mirno posmatrao. Doduše, bilo je i govorkanja da je ovom ostavkom samo preduhitrio smenjivanje sa položaja, koje mu je pretilo zbog sukoba interesa između zvanične funkcije i privatnih poslova.

Do kraja rata 1995. Švarc-Šiling se angažovao kao posrednik na Balkanu, a važno učešće je imao i u dejtonskim pregovorima. Nakon toga je do kraja 2004. putovao Bosnom i Hercegovinom kao arbitar.

(Der Standard, Beč)

  (Tekst je objavljen u NIN-u od 24.11.2005)

 
     
     
 
Copyright by NSPM