Home
Komentari
Debate
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
Prikazi
Linkovi
   
 

KOMENTARI

   

Marijana Milosavljević

Srebrenica u kandžama politikantstva

Začuđenost i pitanja su nastupili posle emitovanja snimka okrutnih ubistava muslimanskih dečaka. Od tada do danas, a biće tako i nadalje – više nismo isti. Zataškavana i nezvana prošlost postala je sveprisutna. Nepoželjna gošća sa obličjem smrti maše sa bilborda, televizijskih ekrana, iz državnih institucija i kao morska sirena mami da se zagledamo u dubinu tame i razmislimo o osudi zločina koji su neki od nas naneli mnogima. I moglo je prikazivanje filma o masakru zaista da označi prekretnicu u suočavanju ne samo sa zločinima već i da to bude odustajanje od ubeđenosti da je naša istina jedina i prava. Da pokušamo da shvatimo zašto smo pristali na sukob, zašto su pojedinci činili zločine i zašto nam je bilo tako teško da o tome progovorimo. Da ponovo počnemo da razlikujemo ispravno od pogrešnog, pravedno od nepravednog, da se oslobodimo kontrolisanog ćutanja...

Ali za sada ništa ili tek malo toga od dobro započetog posla. Zaboravivši da je suočavanje dug i ozbiljan posao, organizatori grupne terapije zaigrali su se i iz čisto šićardžijskih razloga ispustili priču iz ruku. Zarad gomilanja dnevnopolitičkih poena hteli su odmah i sad da nas uvuku u katarzu sadomazohističkim smicalicama.

Stvari uopšte nisu tako jednostavne. “Načela su stvar psihičke, a ponekad fizičke izdržljivosti. U zatvoru sam poznavao kriminalce koji su imali veoma čvrsta načela... Po mom mišljenju, ljudi se ne dele na one s načelima i one bez načela. Ja ih delim drugačije. Postoje jedni koji prave svinjarije drugima i drugi koji to ne mogu. Šta da se kaže o načelima ako je organizam neotporan na bol. Ti nikada nisi htela da činiš nepravdu ljudima. Ti si samo ušla u tuđe svinjarije”, stoji u knjizi “Umetnost konverzacije”, poljskog pisca Kazimježa Brandisa, koji priznaje da ju je pisao iz revolta: “Koliko me je puta dovodila do očajanja samovolja konverzacijskih digresija koje torpeduju smisao razgovora nekakvim idiotizmom. Prisećam se veoma začuđenog glasa dostojanstvenog sagovornika: ‘Gospođo, molim vas lepo, još malopre smo govorili o papi, zašto sada govorimo o jazavičarima, zar nismo govorili o papi?' Oh, mrzeo sam to blebetanje, nesposobno da se skoncentriše na započetu osnovnu temu, kada niko nikoga ne sluša, i svi govore istovremeno, s licima iskrivljenim od osmeha i straha. Možda je iz takvih iritacija nastala ova knjiga...”

Haos, nepostojanje kulture dijaloga, histerično upiranje prstom i nabijanje krivice, posle čega su se aktivirali odbrambeni mehanizmi nacije izvitoperilo je jednu plemenitu ideju. Evo i zašto.

Hiperaktivni borci, “specijalisti za suočavanje sa prošlošću”, nisu umeli da stanu. Odmah su krenuli dalje. Bez valjanih dokaza optužili su Tomislava Nikolića, lidera najjače opozicione stranke i najmanje zainteresovane da tumara po prošlosti – za ratne zločine, umesto da ga makar privremeno ostave da se krčka u vlastitom sosu. Nikom, naime, nije padalo na pamet da ne osudi perverzno ubijanje mladića samo zato što su muslimani. SRS je to učinio među prvima.

E, onda su porasli apetiti. Olako optužen Nikolić preuzeo je inicijativu, jer je počelo da se šuška da ako Nataša Kandić nema ozbiljne dokaze, a igra ulogu tužioca, da je možda i film vešto montirana nameštaljka. Onda se osokolila politička elita. Prvi se odvažio predsednik Srbije Boris Tadić. Otići će u Srebrenicu, odaće poštu žrtvama. Gest poštovanja vredan. Ali, ubrzo saznajemo, neće biti rado viđen gost. Pa, pritisak iz inostranstva na majke iz Srebrenice da gosta ne opterećuju preteranim zahtevima. Trojno predsedništvo BiH vadi kestenje iz vatre i poziva Tadića garantujući mu sigurnost. Onda borci za ljudska prava spočitavaju kako se podrazumeva da je i on nosilac strašnog nasleđa zločinačke politike, baš kao i srpski narod koji ne može da pobegne od odgovornosti za genocid.

U zanosu, republički poslanici rešavaju da se pomuče za onoliku platu i hrle da sastave Rezoluciju o osudi ratnih zločina. Doduše, na taj korak inspirisali su ih Nataša Mićić i Žarko Korać, koji su u svojoj verziji tvrdili da je reč o zločinu genocida. Kako nisu sakupili potreban broj glasova, svaki poslanički klub se bacio da sačini verziju svojih mogućnosti suočavanja sa prošlošću. Tako su demokrate u želji da što bezbolnije prokrče predsedniku put potencirale samo srebrenički masakr, koji je po njihovom mišljenju postao simbol proteklog rata. Radikali se nisu dali jer im navodno nije jasno po čemu se to Srebrenica razlikuje od drugih stratišta. I tako Srbi nisu uspeli da zablistaju u svome priznanju i odgovornosti, što je razočaralo međunarodnu zajednicu, ali je nije sprečilo da donese svoje rezolucije kojima osuđuju srebrenički zločin.

Kad uža Srbija “poklekne”, tu je Vojvodina da joj spase obraz. Nenad Čanak, predsednik LSV u prvom pokušaju ostaje kratkih rukava zbog administrativnog nesporazuma zbog kojeg su ga bojkotovale koalicione kolege. Bojan Pajtić, predsednik Izvršnog veća AP Vojvodine siguran je, međutim, da će organ kojim predsedava jednoglasno osuditi zločin u Srebrenici, u čemu ga Dušan Petrović, šef poslaničkog kluba DS u Skupštini Srbije, podržava, demantujući zle jezike da je Vojvođanima navodno stigla direktiva iz centrale da se čitava priča stopira. On, međutim, ne potencira dan žalosti na čemu insistiraju Pajtić i Čanak.

Bojan Kostreš, predsednik Skupštine Vojvodine, za NIN kaže: “Da bismo skinuli teret sa građana i države Srbije, moramo da osudimo zločince i napravimo jasan otklon od režima Slobodana Miloševića. Dok to ne učinimo, ne možemo da kažemo da to nije rađeno u ime građana Srbije. Ipak, moje je lično ubeđenje da najveći broj građana Srbije nije znao za zločine, jer da su znali ne bi dozvolili da se oni dogode. Ako ne osudimo te zločine za koje realno nismo ni znali da se događaju, mi onda učestvujemo u prikrivanju tih zločina, a prikrivanje je saučestvovanje. Jasnom osudom pokazaćemo da nismo onakvi kakvim nas naši neprijatelji smatraju. Samo tako možemo da zahtevamo da se kazne oni koji su vršili zločine nad nama i to je jedini put ka Evropi...”

Stiče se utisak da političari iznuđeno koriste temu istine i pomirenja zarad sticanja poena, a ne zbog osećanja moralne odgovornosti, posle čega bi zemlja konačno mogla da zaplovi ka pozitivnoj budućnosti. Posle ovako nespretnog upada u priču, stiče se utisak da prevladava strepnja da će saznavanje i priznavanje istine o zločinima biti zloupotrebljeni, da će doći do jednostranog proglašenja glavnih krivaca za rat, da ćemo “mi” ispasti krivci, a oni “drugi” nevini. A, kad se samo jedna istina tako nezgrapno servira, opšte je poznato da je rezultat poricanje. Tako se pojedinci ali i kolektiv brane od neprijatnih saznanja o sebi.

Stručnjaci tvrde da je najprimitivniji vid poricanja, poricanje činjenica: “Ako činjenice prihvatimo kao istinite možemo, međutim, poricati njihovo značenje. Torturu možemo shvatiti kao jaču primenu sile, ubistvo civila kao kolateralnu štetu, a masovno proterivanje stanovništva kao izolovani incident”, piše u knjizi “Od sećanja na prošlost ka pozitivnoj budućnosti”, autorki Vesne Nikolić-Ristanović i Nataše Hanak. One skreću pažnju na nekoliko fenomena koji pospešuju poricanje: zasićenost, emocionalna otupelost i naučena bespomoćnost. Pišu: “Treba imati u vidu mogućnost traumatizacije posredstvom svedočenja žrtava ili medija. Povlačenje, izbegavanje i poricanje normalne su reakcije na averzivne informacije sa kojima nismo u stanju da se izborimo. Druga vrsta zaštitne reakcije organizma na stalnu izloženost traumatičnim slikama je emocionalna otupelost. Izostaju emocionalne reakcije čak i na najstrahotnije informacije i prizore... Mi pre svega poričemo da su Srbi činili zločine, stradanje ‘neprijateljske' strane u sukobu i spremnost ‘drugih' na pomirenje...”

Vesna Nikolić-Ristanović, predsednica Viktimološkog društva Srbije, kaže za NIN da se politička zloupotreba žrtava dogodila odmah posle emitovanja pomenutog filma i da se tako nastavio unutrašnji rat ekstremnih opcija u našem društvu. “Ovo je rat u kojem svako ima svoj politički ulog i svi proizvode sukob pričajući uglas o zločinima... Qudi imaju potrebu da iskažu šta ih boli, pa bavljenje prošlošću ne može da uspe ako se ne bavimo i svojim žrtvama. Inače, nema dijaloga i sve se svodi na ili-ili.”

Zbog svega nabrojanog, Viktimološko društvo Srbije odlučilo se za “treći put” kada je reč o procesu za istinu i pomirenje, a koji podrazumeva dugoročno i sistematsko bavljenje prošlošću. “Kod nas preovlađuju dve suprotstavljene opcije. Jedna zagovara amneziju i u velikoj meri poriče zločine počinjene od strane Srba i žrtve nesrpske nacionalnosti. Druga opcija zalaže se gotovo isključivo za kažnjavanje počinilaca kao put ka istini i pomirenju, baveći se pri tom samo Srbima kao počiniocima zločina i samo žrtvama nesrpske nacionalnosti. I jedni i drugi nastupaju sa pozicije optuživanja i stvaraju otpor ka istini i pomirenju”, ističe naša sagovornica obrazlažući ideju “trećeg puta”. On takođe insistira na razumevanju grupe koja se zalaže za amneziju jer poricanje može da bude izraz traume i duhovne razorenosti, te im je potrebno vreme da se oporave i prihvate istinu. Najbitnije je delovati korak po korak, definisati ostvarive ciljeve i pratiti okruženje kako se prenagljenim akcijama ne bi izazvao kontraefekat. I najvažnija je jasna državna strategija.

Inače, zaraćene strane na prostoru ex-Jugoslavije sličnije su nego što se usuđuju da priznaju. Sve sebe vide samo kao žrtve. Marina Blagojević, profesorka sociologije na Filozofskom fakultetu, ovako vidi faze prepoznavanja iste za sve: mi smo jedine žrtve, mi smo veće žrtve, vraćamo im ono što su oni uradili nama, ukoliko mi to ne uradimo njima oni će to uraditi nama... “Snaga slike o žrtvi bila je tolika da su sve strane u sukobima ubrzo shvatile da dobijanje statusa ‘žrtve' predstavlja ključ za dobijanje podrške, kako unutra tako i spolja... Imale su interes da se proizvode u žrtve, odnosno političke elite su imale interes da žrtvuju svoje stanovništvo”, ističe Marina Blagojević i članku “Prebrojavanje mrtvih tela”.

U međuvremenu, Tomislav Nikolić za NIN potvrđuje verodostojnost svoje izjave da će ove godine Exit možda biti poslednji ukoliko organizatori ispune svoju najavu da će u znak sećanja na srebreničke žrtve prekinuti sve programe minutom ćutnje. “Mi smo se u Skupštini usaglasili da nema izdvajanja zločina i ako se tako nešto desi garantujem da Exit-a neće više biti dok god smo mi na vlasti u Novom Sadu. Niti su Muslimani jedine žrtve, niti su Srbi jedini zločinci. Zašto da se priklanjamo stereotipima”, pita Nikolić. Egzitovci za sada mudro ćute.

 

Eksploziv u Potočarima

Policija Republike Srpske pokrenula je opsežnu istragu posle otkrivanja 35 kilograma plastičnog eksploziva u fabrici betonskih elemenata u Dugom polju u ponedeljak uveče koja se nalazi u neposrednoj blizini memorijalnog centra “Potočari” kod Srebrenice. Vest o eksplozivu podmetnutom nedelju dana pred obeležavanje desetogodišnjice srebreničkog masakra, samo je dodatno pojačala tenzije i produbila nacionalne frustracije.

Prema izjavama zvaničnika policije RS, dojava o postojanju eksploziva na lokaciji Potočari stigla je od EUFOR-a, čiji predstavnici nisu želeli da otkriju ko je izvor dojave. Međutim, na osnovu ustupljenih satelitskih snimaka snaga EUFOR-a, policija RS je na tragu osobama koje su postavile eksploziv u blizini memorijalnog centra “Potočari” i ,kako je javila bijeljinska TV BN u centralnoj informativnoj emisiji pozivajući se na nezvanične izvore, pretpostavlja se da je reč o Bošnjacima koji su tokom rata u BiH bili bliski muslimanskom komandantu u Srebrenici, haškom optuženiku Naseru Oriću. Ove informacije nisu potvrđene ni u MUP-u RS ni u Federaciji BiH.

Prostor za koji se sumnjalo da je miniran, u ponedeljak uveče je ograđen i obezbeđen, a iz njega su evakuisani žitelji, i tek u ponedeljak izjutra specijalizovane ekipe krenule su u pretraživanje terena i uklanjanje eksploziva. Direktor policije Republike Srpske Dragomir Andan odbio je da da bilo kakav komentar o pronađenom eksplozivu u Potočarima, osim konstatacije da se na komemoraciji očekuje oko 50 000 ljudi i da će na obezbeđenju skupa biti angažovane sve obaveštajne strukture u BiH.

Osim reakcije višeg zamenika visokog predstavnika u BiH Martina Naja, koji je bio šokiran izveštajem o pronalasku eksploziva u Potočarima, značajnijih reagovanja zvaničnika u Federaciji BiH nije bilo zbog iščekivanja prvih rezultata istrage. Vest o incidentu u Potočarima stigla je i do Skupštine Srbije, i pojedini poslanici se nisu ustručavali da daju ocenu čitavog incidenta.

Pored predsednika Borisa Tadića svoj dolazak u Potočare najavili su i britanski šef diplomatije Džek Strou u ime Evropske unije, kao i predsednik Haškog tribunala Teodor Meron i predsedavajući predsedništva BiH Ivo Miro Jović.

Prema poslednjoj informaciji, portparol federalnog MUP-a BiH potvrdio je da je uhapšena jedna osoba koja se dovodi u vezu sa eksplozivom u Potočarima, ali da u cilju istrage javnosti do daljnjeg ne može biti poznat identitet i nacionalnost uhapšenog.


(Objavljeno u NIN-u, broj 2845)

 
     
     
 
Copyright by NSPM