Deset godina od hrvatske vojne akcije Oluja

Mirko Kovač

NIJE BILO GENOCIDA NAD SRBIMA

U vrijeme kad je crnogorsko-primorski mitropolit Amfilohije, iliti Risto Sotona, podizao na vrhovima crnogorskih planina svoje karaule u formi bogomolja kako bi utvrdio granice Srbije, u Hrvatskoj se slavio nacionalni praznik, 5. avgust, Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, ovoga puta svečanije nego prethodnih godina, jer je već pristigla lijepa obljetnica - deset godina od vojne akcije Oluja kojom je Hrvatska za samo nekoliko dana, nakon što su iscrpljene sve političke mogucnosti, oslobodila vlastitu teritoriju i ponizila Srbe i njihove male i lažne mitove o junaštvu. Srpski vođa, milicioner Milan Martić, prvi je utekao u bosanske šume gde ga je kao brata po oružju prigrlio jedan od najvećih ratnih zlocinaca XX. stoljeća Radovan Karadžić.

DOSJETKE O "ZAKLANOM NARODU" NEOZBILJNE

Srpski generali potpisali su bezuslovnu kapitulaciju i položili oružje, bogme golemo oružje što im ga je dostavljala Srbija, miroljubiva Srbija koja nije bila u ratu. Srpski oficiri i vojnici sudjelovali su u čistki vlastitog naroda, panično ga podjarivali na bijeg šireći strah kako su Hrvati isplanirali "noć pogroma" (Pogromnacht) u kojoj će iskorijeniti cio srpski rod, "ostatak zaklanog naroda", kako pjesnik Matija Bećković naziva svoje sunarodnike Krajišnike.

Ta njegova metafora nije bas lako pojmljiva, osim ako se uzme kao neko izrugivanje, jer ako je nešto zaklano zasigurno više nije živo, a ako je ostatak zaklanoga onda to može biti samo mrtva tvar. Ako je pjesnik mislio da je ostatak zaklanoga naroda ono sto je pobjeglo i umaklo ispod "ustaškog noza", onda je to stilski rogobatno, pa je bolje i prikladnije, pače i odgovornije, nazvati to preživjelim dijelom naroda izloženog klanju, jer je ostatak zaklanoga naroda takodje nešto zaklano. Ako bi se ta blentava metafora spustila na zemlju, onda bi doslovno njeno značenje bilo da su leševi ono što ostaje od "zaklanog naroda". Ako bismo, na primjer, rekli: "ostatak zaklane govedi" - nas to neminovno asocira na komade mesa, ili ostatke kao sto su rogovi, papci, drobovi, iznutrice, itd .   Pjesnicke dosjetke i igrarije u tako tragicnim zbivanjima nijesu prihvatljive, jer tragedije nijesu za šaljivo laprdanje. Nema nikakve dvojbe da je taj narod u Drugom svjetskom ratu doživio nesreću. Ta tragedija zaslužuje visoku umjetničku obradu, uzvišenu poeziju, kako je to učinio veliki hrvatski pjesnik Ivan Goran Kovačić u poemi Jama. Bećkovićeve dosjetke o "ostatku zaklanog naroda" neozbiljne su i glupe.

Bilo kako bilo, taj je narod prihvatio definiciju svog pjesnika, pa je kao "ostatak zaklanog naroda" imao pravo na istorijsku osvetu, na izravnavanje racuna iz prošlosti i istjerivanje pravde. Narod se pokazao življim nego što je pjesnik mislio, te je od 1990. godine do oslobodilačke akcije Oluja, terorisao, raseljavao i progonio Hrvate, spaljivao im kuće i otimao imanja. U svome Census of Refugees and other war-affected persons in the federal Republic of Yugoslavia, iz 1996. godine, UNHCR donosi podatke o broju protjeranih Hrvata prikupljene iz više izvora. U tom dokumentu stoji da se koncem 1991. godine u prognaničkom statusu nalazilo priblizno 550.000 osoba koje su smještene u slobodnim dijelovima vlastite države, u turistickim objektima, kampovima, barakama, kasarnama i kod rodbine, a tome valja pridodati, kaže isti izvor, "još 150.000 osoba koje su nakon protjerivanja privremeni smještaj našle u inostranstvu, najviše u Madjarskoj, Sloveniji, Njemačkoj, Austriji, Švedskoj, ali i u dalekoj Australiji i Novom Zelandu".

Primitivni i neobrazovani srpski vojni i civilni vlastodršci tih su godina cinično i zlobno govorili da su se Hrvati, mahom dobrovoljno, samo preselili u druge krajeve svoje države, jer nijesu priznavali srpsku vlast. Tačno je da hrvatsko stanovništvo u krajevima proglašenim Srpskom republikom nije priznavalo nasilničku vlast, ali i da jeste bilo bi prognano, jer je genocid još ranije bio isplaniran u Beogradu i Srpskoj akademiji nauka kao preduslov za ujedinjenje srpskih zemalja i ostvarenje nemoguće, sulude i uvijek pokretačke ideje-vodilje: svi Srbi u jednoj državi! Ta je ideja neostvariva, jer je nasilna i bešćutna prema drugima i drugačijima, neminovno vodi u sukobe i ratove, želi iskorijeniti sve što remeti njenu provedbu, pa je stoga u suštini genocidna. Svi Srbi u jednoj državi - to je moguće samo pod diktaturama, bile one komunističke ili monarhističke.

ZLOCINCI U SRCIMA

U prvoj polovini devedesetih godina bilo je dopušteno na sve načine i svim sredstvima, s teritorija koje su držali Srbi, istrijebiti sve sto je hrvatsko i katoličko. Veliki mislilac Edvard Said koji je svoju filozofiju posvetio izbjeglicama, emigrantima i prognanicima, u svojim briljantnim refleksijama rekao je da je "izgnanik svaki čovjek koji se ne može vratiti kući". Izgnanici u vlastitoj zemlji, kao što su bili Hrvati sve do Oluje, koji su čak mogli svoje kuće vidjeti durbinom, ali u njih se nijesu mogli vratiti, premda su mnoge bile spaljene, zasigurno je jedinstvena pojava koja bi iznenadila i velikog Saida i o kojoj se mora govoriti ako hoćemo do istine. I hrvatski gnjev , koji ne opravdavam, u vojnoj akciji oslobadjanja svojih krajeva, avgusta 1995., izbija iz te gorčine do koje su doveli srpski teroristi .

Specijalne postrojbe u redovima srpskih radikala imale su više programa genocida, a jedan od njih bio je silovanje žena s ciljem da se radjaju djeca srpskih očeva kako bi se promijenila etnogenetska slika u krajevima pod njihovom okupacijom . To poglavlje genocida spada u najmonstruoznije tvorevine izopačene srpske politike nastale kao plod duhovne i misaone osovine Ćosić-Karadžić-Milošević, a Bećković je te grozote kitio svojim paradoksalnim i šupljim dosjetkama . To rasno ciljano i programirano silovanje zasigurno prevazilazi mnoge nacističke orgije, pa je srpska Sodoma i Gomora sasvim blago kažnjena , tako da se recidivi te politike opet javljaju, ovoga puta sve više uz blagoslov i podršku istih onih koji su je do juče kažnjavali bombardujući tu tvornicu zločina, tu "školu za leševe". Dakako, riječ je o briselskim birokratima tipa Havijera Solane koji se bave onim što ne razumiju, tj. politikom . Orvel je izmedju dva svjetska rata englesku politiku nazivao "moralnim svinjcem", a danas se to isto može reći i za evropsku politiku u cjelini .

Statistike o silovanjima su iz poznatih razloga nepouzdane i šture, jer su mnoge žene taj užas doživljavale kao neku vrstu vlastite sramote ili krivice, pa ipak se uz mnogo teškoća došlo do podataka koji bi svakom narodu, osim srpskom, nanijeli takvu ljagu koja se nikad ne bi mogla oprati. Ali u toj zemlji Srbiji postoje Odbori za zaštitu zločinaca, čine ih visoki intelektualci, univerzitetski profesori, akademici, književnici, doktori, advokati i episkopi, a i njihova ih raja slijedi. Likove zločinaca mnogi mladi Srbi nose na majicama (sveštenici u srcima, kako je izjavio Amfilohije), a silovatelji se doživljavaju kao dični jebači koji su pokazali muslimanskim i hrvatskim ženama s kakvim alatima i orudjima Srbin raspolaže. Istrazivanja javnog mnijenja su porazna; preko 89% Srba ne bi izručilo Hagu Karadžića i ostale zločince. Bogdan Bogdanović kaže da su Srbi kroz cijelu svoju istoriju voljeli svoje zlocince . Taj mudri gospodin, svjetsko intelektualno ime, veli u Novom listu (25. april 2005.) da je "srpski nacionalizam u startu fasizam". U dru š tvu bez moralne orijentacije sramota se pretvara u ponos, bruka u čast.