O mrtvom "evropskom ustavu" i sudbini Evrope

Jirgen Habermas

Potrebna je nova inicijativa zemalja-osnivača (Danas)

Važeće odredbe za užu kooperaciju najmanje osam država-članica su manje restriktivne nego odgovarajuća pravila u ustavnom nacrtu

Veliku nesreću, koja se mora prihvatiti, tj. nadmoćno demokratsko "ne" prvom evropskom ustavu iz dvije od šest zemalja osnivača, prokomentirao je Žan-Klod Junker mudrim riječima: "Evropa ne dopušta ljudima više sanjati. Evropa, kakva je, ne voli se više - i zbog toga se odbija Evropa, kakva bi prema Ustavu trebala biti."

Jedno prećutkuje ova dijagnoza - nečitljivi ustav ne može pobuditi fantaziju. Nečitljiv je nacrt već iz trivijalnog razloga što je pisan u formi međunarodnih ugovora, što ne predstavlja kao svaki pravi ustav transparentan kostur temeljnih normi. Ali, nečitljivost ima dublji razlog: nedostaje, naime, perspektiva iz koje bi ljudi mogli spoznati zašto Evropa treba ustav. Umjesto da se evropski izbori zlouporabljavaju za nacionalne teme, trebalo je ponuditi, odnosno učiniti predmetom sporenja, mnogo zaklinjani "finalite", ili o čemu se radi u procesu ujedinjenja: želimo li Evropu sposobnu za djelovanje unutar nje i prema vani? Ili su dovoljni međuvladini dogovori da bismo obukli korzetno odijelo ujedinjenom privrednom prostoru za forsirajuću razvojnu konkurenciju? Treba li Evropa dobiti snagu da bi mogla djelovati na međunarodni privredni režim, ili treba ispustiti iz ruku raznolike opcije, koje u struji nekontrolirane globalizacije leže između birokratske države blagostanja i radikalne konkurencije?

Izvjesno je, ustav bi trebao biti samo institucionalni okvir, unutar kojeg se spori o političkim alternativama. Dade li se ustavno-nastajući proces i sam povezati sa sporom o određenim politikama? Drugačije nego njihovi klasični uzori, ne nastaju supranacionalni ustavi danas više putem revolucionarnog akta, ne preko noći, nego tijekom decenija. Srećom žive građani već u državama, koje garantiraju temeljne slobode. Tako se proces u značajnoj mjeri pomjera naprijed ne od strane građana, nego od strane izabranih vlada. Sve dok su svi od toga profitirali, bili su zadovoljni i građani. Ali, u vremenima svjetskog privrednog prijeloma ocrtavaju se u nepreglednoj Evropi dvadesetpetorice konflikti preraspodjele, za koje ova vrsta output-legitimacije nije više dovoljna. Sada žele i građani znati kuda treba da vodi projekt, koji dnevno utječe na njihov život. S evropskim ujedinjenjem mora se, ako se želi zadobiti suglasnot građana, povezati politička perspektiva. Propašću referenduma (u Francuskoj i Nizozemskoj) je izbio otvoreni spor o ovoj perspektivi. Dakako, političari nisu pravovremeno i jasno definirali predmet sporenja. Oni nisu htjeli ugroziti udobni birokratski modus ujedinjenja odozgo. Evropski teren je i bez toga već miniran proturječnim interesima dobrostojećih i siromašnih, velikih i malih, starih i novih zemalja-članica. Također i mitovi međusobno suprotstavljenih nacionalnih povijesti ostavljaju duboke brazde.

Političari su imali svoje razloge da izbjegnu javnu diskusiju o cilju evropskog ujedinjenja. Sada im prkosni izborni narod samo vraća ono što su oni desetljećima gurali pod tepih, pred vlastitim vratima. Nakon što je obznanjen francuski referendumski rezultat, ujedinile su se ksenofobične Fortinove pristaše u Holandiji sa neokonzervativnim zagovornikom Bilom Kristolom u Vašingtonu u radosno-štetni uzvik "Vive la France". Jedni hoće sada da izoliraju svoju formu života, a drugi se raduju zbog sloma otpora u staroj Evropi protivu neograničenog širenja globaliziranih tržišta i slobodnih izbora. To su ekstremni polovi klatna. Ali, nisu samo ekstremisti zadovoljni ishodom referenduma. To su isto i pripadnici koncepcije nacionalne države zbog pogrešnih, i tržišni liberali, zbog pravih razloga. Mnogi strahuju od sveobuhvatnog prenošenja suverenih prava na evropski nivo. Oni mašu parolama da ne može biti Ujedinjene Evrope, jer joj nedostaje ‘evropski narod'. Vrstu solidarnosti, koju ustavna država zahtijeva od svojih građana, mogu ovi suverenisti zamisliti samo u tradicionalnom obliku konačno srasle nacionalne svijesti. Oni propagiraju iluzorno povjerenje u sposobnosti nacionalne države da iz njenih najprofitabilnijih poduzeća izvuče porez, od čega je, pak, ona već dugo morala odustati. Tu je već realističnije tajno zadovoljenje tržišnih liberala, koji ni od čega ne strahuju više nego od kapitalizmu pripitomljenih intervencija državne vlasti.

Toni Bler i drugi će prekinuti procese ratifikacije. Biljeg propasti ne ostaje visjeti, kako se očekivalo, na Velikoj Britaniji, nego na Francuskoj. Bler, koji u julu preuzima predsjedavanje Uniji, može računati s tim da će britanska uzdržanost prema evropskoj integraciji uskoro biti podržana i od francuske i od njemačke vlade. Nakon kraja Vilpenovog kabineta preuzet će Nikolas Sarkoci anglosaksonski put. A šta je drugo očekivati od Angele Merkel? U Berlin se udomio jedan privredno-liberalni predsjednik ("Prednost radu" - "Vorfahrt für Arbeit"), a u Briselu jedan bezizražajni predsjednik Komisije EU. Populizam Angele Merkel po pitanju pristupa Turske EU ne kvalificira je zapravo kao strastvenu Evropljanku. Nezaboravno je, također, njeno vježbanje u mučnom ritualu potčinjavanja ratnohušačkoj vladi u Vašingtonu.

Može se razumjeti, u stvari, iznenada probuđena naklonost Evropi republikanskog jastreba kao što je Njut Gingrič. Najvjerojatniji scenarij je svrstavanja našeg ekonomski ujedinjenog, ali kao politička snaga raspadajućeg kontinenta uz bok (američke) hegemonijalne moći.

Sagledivi razvoj je, dakako, pljuska u lice birača. Njihov protest se usmjerio protivu političke klase u cjelosti. U njemu se izražava demokratski impuls - zaustaviti proces koji se zakotrljao iznad glava birača, u najmanju ruku prekinuti ga za trenutak. To "ne" je, također, i otpor protivu partijske lažne svijesti. Demokratsko ispoljavanje volje prošlih nedjelja ne može se samo sa žaljenjem gurnuti u stranu, a pogotovu ne označiti patologijom. Jednako tako je deplasirana diskvalifikacija plebiscita kao takvog. Referendumi su ozdravljujući, pa i neophodni korektiv za ukopanu, umrtvljujuću egzekutivu, i za poziciju i opoziciju. Čim se birači osjećaju nezastupljenim, oni i imaju dobar razlog da oponiraju, inače bezopozicionom režimu u Briselu. Već šta su sve još mogli biti motivi, svejedno, no, je li to što su građani sa svojim ne' imali za intenciju bilo nerazumno? U svakom slučaju - nije bilo glasanje većine francuskih birača, ako se uzme u obzir obrazloženje socijalističkih ne' glasova, usmjereno protivu evropskog procesa ujedinjenja. Rezultat ovih glasova je, zapravo, "tako ne"!

Pitanje "kako onda dalje?" je dakako, pitanje na koje se ne može odgovoriti plebiscitom. Produbljivanje EU s ciljem političkog utvrđivanja valutne unije putem stupnjevite harmonizacije poreske, socijalne i ekonomske politike zemalja-članica ima perspektivu. Također unutar Zapada, koji je pokrenuo kapitalističku modernizaciju, i zagovara je kao i prije, mora biti prostora za više društvenih modela. Ako se iz ponašanja glasača nešto sa sigurnošću može iščitati, tada je to poruka: nisu sve zapadne nacije spremne uzeti u obzir kod sebe i širom svijeta kulturne i socijalne troškove nedostajuće jednakosti u blagostanju, što im žele nametnuti neoliberali ubrzanim privrednim rastom. Svakako da je za takvo što nedovoljan evropski protekcionizam.

Izgradnja demokratski legitimiranih i sposobnih za djelovanje institucija u Briselu i Strasburu mora se povezati sa ciljem izgradnje kosmopolitskih predstava za drugačiji međunarodni poredak. Moramo se uzdići, također, do perspektive, i činiti najbolje što možemo za nju, da od našeg eufemističkog zaklinjanja u "global governance" napravimo uvjerljivu svjetsku unutarnju politiku.
Tko u ovoj agendi, koja bi ljudima ponovo dopustila sanjati o Evropi', sluti antiamerikanizam, izgubio je kontakt s našim američkim prijateljima. Moji prijatelji se ne osjećaju zastupljeni od strane Bila Kristola i Nuta Gingriča. Oni su očajni zbog zbivanja u Evropskoj uniji, koja se sama razlaže. Izjava o borbi kultura, koja danas komada Ameriku na plavu i crvenu, nismo pošteđeni. I nije, također, u našem interesu da zatvaramo oči pred time.
Povezivanje procesa nastajanja ustava sa određenom političkom perspektivom ne znači jednu "policy" ugraditi u sam ustav. Mnogo više bi moglo produbljavanje političke unije voditi tomu da se prevlada jednoglasno međuvladino dogovoranje i da se dade građanima Evrope glas. Za otvorenu konkurenciju i političko kompletiranje Unije nastao bi tek tada prostor za razigravanje. Unija je danas u stanju ukočenosti zbog neiznešenog konflikta između nedogovorenih ciljnih predstava. Evropske institucije moraju ovaj spor u isto vrijeme pounutrašnjiti i osloboditi, kako bi se se mogla pronaći produktivna rješenja.

Postupak za ovu alternativu je predviđen u paragrafu 43 i 44 Ugovora iz Nice. Po ovim paragrafima, mogle bi neke zemlje-osnivači Unije pokrenuti inicijativu da bi se iznašlo da li su neke zemlje, u početku samo one koje su se odlučile za valutnu uniju, za "pojačanu suradnju". Pravila ove suradnje bi mogla ukazati put nekom budućem ustavu. Važeće odredbe za užu kooperaciju najmanje osam država-članica su manje restriktivne nego odgovarajuća pravila u ustavnom nacrtu. Pošto jedna takva praksa mora svim državama-članicama, prema paragrafu 43 b, stajati otvorenom, mogle bi druge države-članice takav postupak razumjeti ne kao ‘eksklusion', nego kao poticaj da se energično odrede prema poduzetom produbljivanju Unije i u datom slučaju priključe joj se.
Na ovaj način dalo bi se spriječiti da vlade pređu na dnevni red i uzdignu se iznad demokratske volje građana Unije.
Situacija je zrela za odluke, no neophodne su ličnosti koje bi prihvatile i jednu još tako malešnu šnasu. Žan-Klod Junker ima format i volju. Ali, njemu nedostaje moć. Zapatero nije dovoljno dugo u ovom poslu, a o Berluskoniju ne treba trošiti riječ.. Širak i Šreder, rođeni kandidati, stoje - unutarnjo-politički gledano - leđima uza zid. Ponekad, pak, izrastu iz hrabrosti nepredviđene snage. Šreder i Fišer ne mogu s temom Evropa dobiti izbore. Ali, ako iskoriste izbornu kampanju za manifestiranje obećavajuće alternative umrtvljujućem scenariju daljnjeg muljanja i otklizavanja, bio bi to dobar signal. Ništa značajno se ne mjenja u povijesti bez simboličnih akata, bez znakova na koje se kasnije generacije pozivaju, kako bi za svoju budućnost dobili podršku. Šesdesetosmaši su bili nekoć osjetljivi za romatnične ideje."

Autor je filozof, jedan od najznačajnijih mislilaca 20. stoljeća.
Prema tekstu iz "Süddeutsche Zeitunga", priredio i preveo Mile Lasić