Dušan Pavlovic
Šta je dobro u povratku socijalista
Podrška
koju je Socijalisticka partija Srbije dala za izbor Dragana Maršicanina
na mesto predsednika Skupštine Srbije zabrinula je mnoge, jer najavljuje
mogucnost da SPS podrži i novu Vladu Srbije. Ocena koja se najcešce
cuje jeste kako je tom odlukom ozvanicen Miloševicev povratak na
vlast, odnosno kako je 5. oktobar anuliran. Ta ocena je pogrešna.
Povratak socijalista na politicku scenu i njihova eventualna podrška
manjinskoj vladi koju ce predvoditi DSS, u stvari, ima više prednosti
nego mana.
Prva prednost sastoji se u tome što ce se nakon ove podrške SPS
najverovatnije rastati od Miloševica. Oni ga se nece odreci, ali
ce se odreci on njih. Miloševic je covek koji u zatvorskoj celiji
ima poremecenu percepciju realnosti i ne može da razume zbog cega
se njegova stranka uopšte odlucila na ovakav korak. Nakon sukoba
koji ce uslediti, socijalisti ce ubrzo shvatiti da im Miloševic
predstavlja smetnju, i dozvolice mu da ode.
Rascep izmedu rukovodstva SPS-a i Miloševica jeste preduslov svih
preduslova da se socijalisti transformišu u sistemsku stranku. Ukoliko
Miloševic ode, ta transformacija je naprosto neizbežna, a, u stvari,
s obzirom na to da su socijalisti podržali predsednika parlamenta
a najavljuju i podršku manjinskoj vladi, ona je verovatno vec pocela.
To ce imati blagorodne efekte na srbijansku politicku scenu, jer
ce broj antisistemskih stranaka smanjiti za jedan. (Nakon socijalista
ostaju još samo radikali, za cije transformisanje postoje male šanse,
buduci da su momentalno u ofanzivi.) U principu, stav koji podržava
transformaciju socijalista pociva na uverenju da je manje bitno
kako se zove stranka koja je na vlasti dokle god je ta stranka posvecena
ekonomskoj i politickoj transformaciji, koja je Srbiji u ovom trenutku
neophodna. Kada se otarase Miloševica, socijalisti imaju šanse da
postanu takva stranka.
Mnogi tvrde kako ce vlada koju podržavaju socijalisti biti nestabilna.
Zašto bi ta vlada bila nestabilnija od one vlade koju podrže, recimo,
demokrate? Stabilnost vlade zavisi od toga koliko je dubok procep
izmedu stranaka koje postignu dogovor o podršci vladi. U ovom trenutku
sukob DSS-a i DS-a daleko je dublji nego sukob izmedu tzv. demokratskog
bloka i SPS-a, odnosno tzv. stranaka starog režima. Ako se prihvati
da je u ovom slucaju nestabilnost posledica dubine rascepa, onda
se lakše može dokazati kako bi vlada koja bi na bilo koji nacin
pocivala na podršci Demokratske stranke bila nestabilnija od vlade
koju bi podržali socijalisti.
Argumenata za stabilnost vlade koju podržava SPS ima još. Oni se
dobijaju kada se odgovori na pitanje koji je uopšte glavni motiv
koji je socijaliste naveo da glasaju za podršku vladi koju bi cinili
DSS, G17 plus i SPO/NS. Neki mogu da smatraju da su to beneficije
(ministarska mesta ili clanstva u upravnim odborima javnih preduzeca)
koje bi socijalisti mogli da dobiju. Dovoljno je cuti izjave socijalista
da se shvati da oni ne traže tako nešto po svaku cenu. Socijalisti
ne traže ušešce u vlasti, direktno ili indirektno, jer žele da održe
distancu izmedu sebe i stranaka koje ce ciniti vladu. Dugorocni
cilj za socijaliste je da se ova granica izbriše, ali njeno naglo
brisanje bilo bi kontraproduktivno.
Glavni motiv koji socijaliste nagoni da podrže bilo kakvu vladu
jeste pokušaj da se izbegnu vanredni parlamentarni izbori. SPS je
na kolenima, a ispred njih je težak proces transformacije, u kojem
socijalisti moraju dobro da porazmisle ko su, šta su i kakvo mesto
žele na politickoj sceni. Ukoliko vlada ne bi bila izabrana, a izbori
se održali u kratkom vremenskom periodu (od npr. dva-tri meseca),
pitanje je da li bi ovakvi socijalisti uopšte mogli da preskoce
cenzus od pet odsto. Što su izbori dalje (idealno gledano, kroz
cetiri godine), to socijalisti imaju više vremena da se temeljno
reformišu. To daje dovoljno garancija za stabilnost vlade. Prema
tome, iako je istina da teorijski manjinska vlada ima problema sa
stabilnošcu i podrškom, ovo bi mogao da bude redak slucaj gde izbori
nece biti stalno na dnevnom redu uprkos cinjenici što je vlada manjinska.
Naredna vlada ce opet biti stabilnija od one koju bi podržale demokrate,
jer demokrate, koje su dobro prošle na prethodnom izborima, mogu
da preuzmu rizik prevremenih izbora u svakom trenutku.
Još jedan argument koji se cesto cuje jeste kako ce vlada koju
podržavaju socijalisti biti neprestano ucenjivana, zbog cega ce
morati da promeni svoju politiku i odrekne se reformi. Recimo, kaže
se da ce socijalisti zahtevati od vlade da ne izrucuje više naše
gradane Hagu zbog komandne odgovornosti, ili da se zaustavi privatizacija.
Medutim, onaj ko procita Sporazum o novoj vladi, koji su polovinom
januara potpisali DSS, G17 plus, i SPO/NS, može s pravom zapitati
da li se vec u tom sporazumu nalazi bilo šta što se suštinski razlikuje
od onoga za šta se socijalisti zalažu. Odluka da se Hagu više ne
isporucuju traženi zbog komandne odgovornosti nalazi se u tom sporazumu,
kao i potreba da se preispita privatizacija. U stvari, kompletna
partijska struktura se zajedno sa birackim telom još u izbornoj
kampanji pomerila udesno, tako da ce nacionalisticka politika buduce
vlade biti odraz te pojave, a ne onoga što zahtevaju socijalisti.
Ucene bi možda mogle da se ostvare ukoliko bi socijalisti zahtevali
da nova vlada pomogne Miloševicevoj odbrani u Hagu, ali s obzirom
na to da ce se brzo uvideti kako Miloševic svima predstavlja smetnju,
to niko nece zahtevati.
Razume se, najava da bi socijalisti mogli da podrže manjinsku vladu
ima još prednosti, koje nisu vezane iskljucivo za socijaliste. Ako
DS ne bude u vladi, manjinsku vladu predvodice Vojislav Koštunica.
To ce biti dobar test da se konacno vidi da li je taj covek sposoban
za liderstvo ili samo za opozicionu kritiku.
Naposletku, mogucnost da socijalisti podrže vladu ostavlja demokrate
u opoziciji. Tako ce ova stranka nauciti da za neodgovorno ponašanje
postoji kazna, ali je možda još bolje što ce vreme provedeno u opoziciji
ovoj stranci pružiti priliku da povrati imidž reformske stranke,
koji je izgubila tokom 2002. i 2003. godine, poništavajuci ciljeve
5. oktobra. I tu se vidi najjaci kontraargument tvrdnji kako podrška
socijalista predstavlja anuliranje 5. oktobra. Nije podška SPS-a
novoj vladi anuliranje 5. oktobra, vec su to stvari kao izbacivanje
poslanika iz skupštine ili vracanje ekstraprofita Bogoljubu Karicu
sa kamatama. Obe stvari obavili su clanovi DS-a, odnosno ljudi koji
su bili na njihovoj izbornoj listi. Konacno, ako prihvatimo stav
da je jedna od odlika Miloševiceve vladavine nepoštovanje zakona,
pitanje je onda da li je - kada se, recimo, u obzir uzme nepoštovanje
odluka Ustavnog suda - Miloševic uopšte odlazio s vlasti. Bilo kako
bilo, strategija DS-a u opoziciji mogla bi da bude ista ona koju
je tokom poslednje dve godine primenjivao DSS - kritika vlasti,
s namerom da se stvore povoljne okolnosti za povratak na vlast nakon
narednih izbora. Recimo, u koaliciji sa G17 plus. Koalicija ove
dve stranke (zajedno sa možda nekim strankama manjina) na narednim
izborima bi mogla da osvoji više od milion glasova. To je dovoljno
da te dve stranke dospeju na prvo mesto i tako diktiraju uslove
za trecu postmiloševicevsku vladu.
Politickim fenomenima se, u nacelu, može prici na dva nacina. Jedan
je pesimisticki. Zbog toga što stvari nisu idealne, pesimisti kukaju
nad tužnom sudbinom koje je snašla Srbiju. Slikovito receno, odatle
oni zakljucuju kako je jedino moguce rešenje da se zbog postojeceg
stanja bacimo kroz prozor. Drugi pristup nije neizbežno optimisticki,
ali se svodi na to da se iz postojece situacije izvuku prednosti
(ako ih ima). To je pristup primenjen u ovom tekstu. Politika je
ista kao i bilo koja druga ljudska delatnost, svi teže necem idealnom,
ali idealna situacija u stvarnosti ne postoji. To što se socijalisti
vracaju u igru možda jeste strašno, ali to je volja gradana Srbije,
koja se mora poštovati. Onaj ko želi da, uprkos rezultatima izbora,
koji mu se ne svidaju, nastavi da se bavi politikom mora da iskoristi
prednosti zatecene situacije.
|