Haški tribunal i Milošević:
Zatočenik
sopstvenog uma
Bivši predsednik SRJ nijednog trenutka nije ostavljao
ni zrno sumnje da se prisutnima u glavnoj haškoj sudnici obraća
sa umišljenog pijedestala nacionalnog heroja, koji i dalje računa
na razumevanje i podršku čitavih kordona istomišljenika koji
ga slušaju i gledaju kod kuće. Od sebe je, uostalom, najteže
pobeći, a Milošević očito nikada neće uteći
od sopstvene nerealnosti koja ga je uvek pratila
(Od izveštača "Vremena"
iz Haga)
Na
prvoj pauzi dugo iščekivanog haškog "Slobindana"
(utorak 31. avgust, dana kada je Slobodan Milošević posle četiri
odlaganja najzad započeo svoju odbranu), jedan britanski novinar
koji je u ratnim godinama često izveštavao iz Beograda a sada
povremeno prati ono što se zbiva u haškim sudnicama, primetio je
kako ga početak četvoročasovnog otvaranja odbrane
bivšeg predsednika SRJ podseća zapravo na čitanje "Politike"
ili gledanje dnevnika RTS-a u onim ratnim vremenima. Do prve pauze,
Milošević je, hvatajući veliki istorijski zalet i vukući
razne istorijske vertikale, stigao tek negde do priče o "sablasnom
mitu o Velikoj Srbiji", ali je za tih sat i po kroz svoju priču
istovremeno izbacio bar nekoliko poruka dostojnih naslova i sirovih
propagandnih matrica karakterističnih za medije koji su nekada
veličali njegovu politiku: "Država rasturena po diktatu
Nemačke i Vatikana", "Mahnito-destruktivni napori
Kinkela i Genšera", "Klinton je novi Firer", "Jugoslavija
je bila prepreka Novom svetskom poretku", "Haški tribunal
je nelegitiman i ilegalan Sud"...
Deo Miloševićevih poruka odnosio
se upravo i na zapadne medije koji su od početka raspada bivše
države podelili i zakovali uloge "dobrim" i "lošim"
momcima i propagandno sakrili najvećeg krivca za ratove u SFRJ,
a to je, po bivšem predsedniku SRJ, svakako bio strani faktor. Tog
prvog dana nastavka suđenja i početka izlaganja svoje
odbrane, Milošević nije zapravo rekao ništa što na istom mestu
nije do sada izgovorio mnogo puta od sredine februara 2002, kada
je u Haškom tribunalu počeo ovaj komplikovan i čini se
beskrajan sudski proces. Pokušao je samo da sve te poznate ocene
skupi na jednom mestu kako bi napravio osnov za odbacivanje čitave
optužnice jer mu se prvi put, od samog početka suđenja,
pružila prilika da govori četiri sata bez prekida. I to tako
da može da bude siguran da predsedavajući sudija Patrik Robinson
nijednog trenutka neće pomeriti ruku ka dugmetu koje može da
isključi Miloševićev mikrofon i ostavi ga bez tona, ma
kako optuženi osporavao sam Tribunal i njegovu legalnost (tvrdio
je, na primer, da je Haški sud "instrument rata" ili "najteži
oblik agresije protiv jedne zemlje"). Istovremeno, bivši predsednik
SRJ nijednog trenutka nije ostavljao ni zrno sumnje da se prisutnima
u glavnoj haškoj sudnici obraća sa umišljenog pijedestala nacionalnog
heroja, koji i dalje računa na razumevanje i podršku čitavih
kordona istomišljenika koji ga slušaju i gledaju kod kuće.
Od sebe je, uostalom, najteže pobeći, a Milošević očito
nikada neće uteći od sopstvene nerealnosti koja ga je
uvek pratila.
NAPAD KAO ODBRANA:
Kasnije se ispostavilo da će "Slobindan" u Hagu,
ipak, potrajati i nešto duže nego što je prvobitno bilo predviđeno
– Sudsko veće mu je dozvolilo da produži sa uvodnim slovom
i narednog dana (1. septembra), kada ovaj broj "Vremena"
već uveliko bude bio u štampi.
Pred tročlano Sudsko veće
Slobodan Milošević istovario je prvog dana nastavka suđenja
mnogo istorijskih ocena, citirao na stotine političara, vojnika
i teoretičara različitog profila (od lorda Ovena, Helmuta
Kola, Tonija Blera pa sve do neuspelih predsedničkih kandidata
generala Veslija Klarka i Milovana Drecuna), i izrekao mnogo optužbi
usmerenih na različite strane, na osnovu čega bi se dalo
zaključiti (o tome su poslednjih nedelja govorili i neki njegovi
saradnici i partijski sledbenici) kako je odlučio da odbranu
gradi isključivo na napadu. Svoju dosadašnju strategiju odbrane,
zasnovanu uglavnom na dva principa, "šta su drugi radili"
i "NATO nas je bombardovao", Milošević je u svojoj
uvodnoj reči proširio i stavom čoveka koji uopšte ne primećuje
da ga u Hagu terete čak po 66 tačaka optužnice, a još
manje primećuje da je teret do sada izvedenih dokaza što su
se navalili na njega prilično velik.
U tom uvodnom slovu bilo je jasno iskazane
ambicije da mu u nastavku suđenja (kao i mnogo puta do sada)
uloga glavnooptuženog bude samo sporedna – Milošević sebe pre
vidi kao tužioca, ponekad i kao neprikosnovenog sudiju, a svakako
i kao sopstvenog branioca. Nikada kao nekoga ko bi za nešto mogao
biti kriv, pa makar se radilo i o lošoj istorijskoj proceni ili
objašnjenju kako je u očima sveta i od Tuđmana uspeo da
napravi "prihvatljivog" evropskog demokratu.
Tog prvog dana, po njega najtežu optužnicu
za genocid u BiH Milošević gotovo da nije ni pomenuo. Srebrenicu
je dotakao onako ovlaš i to da bi istakao srpske žrtve. Tvrdio je,
naime, da iz zaštićenih zona u Hrvatskoj u kojima su živeli
Srbi niko nikada nije bio ugrožavan "za razliku od one srebreničke
zaštićene zone oko koje je ubijeno na hiljade Srba". Uz
rizik (zbog rokova pisanja ovog teksta) da se o svemu sudi pre nego
što se čuje i završna poruka odbrane i eventualno ne povežu
u jednu celinu i logičan čvor sve niti razvezane prvog
dana nastavka suđenja i one mahom dobro poznate Miloševićeve
ocene o ratovima i razlozima raspada bivše SFRJ, moglo bi se reći
da je optuženi još jednom pokazao kako mu manjka senzibilitet prema
žrtvama iz redova drugih naroda. Možda čak i sposobnost da
uopšte prepozna ratne zločine, osim onako usput i uzgred, ako
se uklopi u opštu priču.
Vukući te istorijske vertikale
od austrougarske mržnje prema Srbiji, preko dva svetska rata do
raspada SFRJ, od ultimatuma Beča Beogradu uoči Prvog svetskog
rata do Rambujea, Milošević je u svojoj priči svuda pokušavao
da nađe iste političke težnje ("Srbija mora umreti")
koje su kroz decenije samo dobijale različite izvođače
istorijskih radova – nekada Habsburzi, kasnije Hitler, na kraju
papa i Genšer potpisivali su smrtne presude srpskom narodu u različitim
vremenima, videći i u Jugoslaviji "sablasnu ideju Velike
Srbije". Vatikan i Nemačka dobili su u toj Miloševićevoj
istorijskoj priči posebno mesto, kasnije su im se pridružile
i SAD, posebno Klintonova administracija koja je, po mišljenju optuženog,
propustila da na vreme prepozna prste Al Kaide u BiH i na Kosovu,
zbog čega je direktno odgovorna i za 11. septembar i tragediju
sopstvenog naroda. U čitavoj toj priči koja ima i tačnih
zapažanja i pozivanja na autentične citate i dokumenta pomešane
sa teorijom zavere, Milošević, međutim, nije nimalo odmakao
od jedne od svojih omiljenih zabluda koja ga je svojevremeno prilično
koštala dok se politikom bavio sa mesta predsednika države. Mnogo
puta je pokazao da politiku i savezništva i dalje doživljava kao
"ljubavnički odnos" (jednom saveznici, večito
zaljubljeni) i maltene se čudio zašto su Srbiju (i kasnije
Jugoslaviju) ostavljali saveznici iz dva svetska rata, dok su Hrvatsku,
na primer, Nemci ponovo prigrlili i omogućili prevremeno priznanje
njene nezavisnosti. Izgleda da ga ni u zatvoru nije sasvim prošlo
čuđenje kako je on, koji je do pre samo nekoliko godina
važio za čoveka sa kojim je Zapad mogao da završi posao, postao
neprijatelj tog istog sveta kome više nije bio potreban.
Englesku većinu u sudnici (sudija
Ian Bonomi, tužilac Džefri Najs, "prijatelj suda", advokat
Stiven Kej) često je tokom izlaganja "gađao"
citatima i mišljenjima "njihovih" političara iz vremena
kada se o Srbima na Ostrvu govorilo kao o saveznicima. Na jednoj
strani ostavio je Blera i lorda Karingtona, na drugu je smestio
davnog ministra inostranih poslova sera Edvarda Greja ("nije
sanjao da će i njegova zemlja jednoga dana slati Srbima ultimatume"),
Čerčila i lorda Ovena.
Sudije Robinson i Kvon, obojica sa pređenom
priličnom haškom kilometražom u procesu koji se vodi protiv
Slobodana Miloševića, slušali su uvodnu reč odbrane sa
gotovo mandarinskom mirnoćom i uglavnom sve vreme gledali ispred
sebe u monitor na kome je polako "curio" prevod izlaganja
optuženog. Novajlija u sudnici, Škotlanđanin Ian Bonomi, uglavnom
je sedeo poluokrenut prema bivšem predsedniku SRJ, posmatrao ga
sa velikim zanimanjem, ne mogavši povremeno da sakrije poneku grimasu
kada bi se Milošević predugo zadržavao na priči o nemačkoj
i vatikanskoj ulozi u razbijanju SFRJ. Bonomi je nekoliko puta skidao
slušalice i obraćao se predsedavajućem Veća, a posle
jedne takve intervencije sudija Robinson je upozorio optuženog da,
ako već zahteva nešto više vremena za uvodnu reč, onda
mora da bitno skrati istorijsku priču koja za većinu prisutnih
u sudnici ima malo, ili gotovo ništa sa onih 66 tačaka optužnice.
Milošević je posle toga nešto ubrzao svoju priču, nagoveštavajući
ujedno da mu je u grlu i beležnici ostalo još mnogo citata, ukrasa
i optužbi na račun Vatikana, Genšera i ostalih, o čemu
će uostalom govoriti i svedoci koje namerava da pozove. Sudijama
je poručio da se sa Tužilaštvom slaže jedino oko ocene da je
secesionizam pojedinih delova bivše države oživeo stare mržnje i
doprineo početku ratova i krvoprolića. Neposredno posle
toga sudijama je poručio da onaj ko ima istinu za saveznika
(a on je po sopstvenom mišljenju svakako ima) ima i garancije da
će pre ili kasnije pobediti. Pri tom je u sudije gledao kao
nekada u Račana ili Kučana na nekom "sudbonosnom"
partijskom plenumu.
ZAJEDNIČKI ZLOČINAČKI
PODUHVAT: Glavni haški optuženik utrošio je prilično
truda i vremena da ospori i jedan od temelja na kojem je Tužilaštvo
postavilo svoje optužnice protiv njega – na tezu da ga je u zajednički
zločinački poduhvat sa najbližim saradnicima iz nekadašnjeg
političkog i vojnog vrha zemlje gurnula ideja "Velike
Srbije" koja je kasnije i čitavu bivšu Jugoslaviju gurnula
u ponor ratova, zločina i sveopšte katastrofe. Pojednostavljeno
gledano, Tužilaštvo je od početka insistiralo na ideji da je
bivša država cepana tačno po šavovima Velike Srbije koje su
svojevremeno navodno iscrtali Milošević i njegovo okruženje.
U uvodnoj reči optuženi se nijednog momenta nije pravdao da
sa tom idejom on nema nikakve veze, već je insistirao na tome
da je čitava ideja o Velikoj Srbiji jedna velika istorijska
podvala koja služi za "zamagljivanje tuđih greha"
i koja je u Haškom sudu našla utemeljenje i dobila "čudovišne
razmere". Iz toga je izvodio i novi zaključak – da, zajednički
zločinački poduhvat je zaista postojao, ali nije došao
i išao iz Beograda, već su se na tom poslu našli Vatikan, Nemačka
i kasnije SAD, pogotovo od vremena kada je Bil Klinton ušao u krajnje
sumnjiva savezništva. Kasnije je pomenuo još jedan "zajednički
zločinački poduhvat" – onaj koji je Haško tužilaštvo
u "svom iracionalnom zanosu" navodno napravilo sa "najnazadnijim
pokretima koje je Evropa ikada iznedrila", poništavajući
tako tekovine dva svetska rata. Pre toga pomenuo je da su protiv
njega voljom Tužilaštva u Hagu svedočili teroristi poput Halita
Baranija i Šukrija Buje, a obojica su u martu ove godine predvodili
napade na preostale Srbe na Kosovu. Barani i Buja nisu bili jedini
svedoci optužbe čija je svedočenja Milošević uzgred
osporio – u nekoliko navrata pominjao je i hrvatskog predsednika
Stipu Mesića, Ibrahima Rugovu, Vilijema Vokera i Veslija Klarka,
koga je poželeo da ponovo vidi kao svedoka u sudnici.
Tužilaštvo i svetsku javnost pokušao
je da podseti na zločince sa albanske strane koje niko ne dira
– Tačija, Haradinaja i Čekua. Jednu od uspelijih poenti
napravio je citirajući "Vašington post" od pre nekoliko
dana i priču o Australijancu kome se danas sudi zbog učešća
u borbama u Avganistanu u redovima Al Kaide, a kome niko ne zamera
što se kao borac Al Kaide borio i na strani OVK-a. U priči
prepunoj opštih mesta setio se da u jednom trenutku citira i bivšeg
predsednika Haškog suda Antonija Kasezea koji je tvrdio da republike
bivše SFRJ nisu imale pravo na secesiju. Postavio je i pitanje na
koje u Tribunalu očito ne vole da odgovaraju još od vremena
kada je tamošnje Tužilaštvo protrčalo pored NATO bombardovanja
SRJ, trudeći se da tu ne vidi ništa sporno, pogotovo zločine
– pitao je zašto se pred ovim sudom ne sudi i za zločine protiv
mira.
KRITIČNA TAČKA:
U trenutku kada se ovo izdanje "Vremena" bude pojavilo
na kioscima (četvrtak 2. septembar), u Hagu bi trebalo da bude
razrešena i dilema kako dalje nastaviti proces protiv Slobodana
Miloševića koji je, po mišljenju mnogih, stigao do kritične
tačke. Tužilaštvo je davno dopisalo optužnicu protiv bivšeg
predsednika SRJ tvrdnjom da pokušava da pribegne opstrukciji ovog
suđenja iz čega se indirektno moglo zaključiti da
pokušava ujedno da u svoje ruke preuzme i dizgine čitavog procesa
u korist svojih političkih ciljeva. Priča o opstrukciji
kasnije je zamenjena onom o bolesti Miloševića koja ga sprečava
da nastupa i kao sopstveni advokat zbog čega je Tužilaštvo
predložilo uvođenje u sudnicu novog igrača – advokata
koji bi unakrsno ispitivao svedoke kada se optuženi razboli. U jednom
trenutku‚ tokom leta, izgledalo je da će se u nastavku suđenja
sasvim sigurno pojaviti i advokat koga Milošević inače
ne želi da vidi u svojoj blizini.
Sredinom avgusta o ovom pitanju izjasnili
su se i "prijatelji suda", koji traže da se pre nastavka
suđenja tačno utvrdi Miloševićeva sposobnost da dalje
prati ovaj proces. U podnesku koji je potpisao Stiven Kej odlučno
se odbacuje ideja o nametanju advokata protiv volje Slobodana Miloševića
i zaključuje da je tako nešto protivno interesima pravde i
principima fer suđenja, ali i samim pravilima Suda. Kej čak
smatra da bi takvo rešenje samo povećalo napetost i stresne
rizike kod samog Miloševića i pogoršalo njegovu bolest. Prijatelj
suda podseća i da bi dovođenje u sudnicu nekoga sa strane
ko bi radio umesto Miloševića iziskivalo novo odlaganje suđenja
jer je potrebno silno vreme da bi se izučilo na stotine hiljada
stranica materijala i transkripata sa dosadašnjeg suđenja.
U istom podnesku Kej upozorava da bi nametnuti advokat rizikovao
da bude bojkotovan od strane Miloševićevih svedoka i da bi
u takvim uslovima bilo nemoguće raditi i obezbediti fer uslove
za suđenje. Izlaz iz trenutne situacije u kojoj Milošević
često poboljeva Stiven Kej vidi u nekoj vrsti kompromisnog
rešenja, prihvatljivoj izgleda za sve aktere ovog suđenja.
Po njemu, Milošević bi sam mogao da imenuje svog asistenta
u sudnici (to može da bude i sam Kej) kako bi izbegao mogućnost
da mu Sud nametne advokata. Istovremeno, optuženi bi zadržao sva
prava da ispituje svedoke i nastupa kao sam svoj advokat, dok bi
njegov asistent morao u potpunosti da poštuje zamišljenu strategiju
odbrane i obezbedi uslove za tačno i objektivno prezentovanje
stavova samog Miloševića.
Ukoliko se Sudsko veće odluči
za takvu opciju i ulogu advokata, koji bi povremeno rasteretio (ne
i zamenio) Miloševića, dodeli upravo Stivenu Keju, morao bi
prethodno da se redefiniše mandat "prijatelja suda". Njihova
prvobitna i još važeća uloga jeste da pomažu i optuženom i
Sudskom veću, a na samom početku suđenja, kada se
nije znalo kako će zapravo delovati "prijatelji suda"
u ovako komplikovanom procesu u kome se optuženi sam brani, dugo
im je i fizički bilo traženo mesto u sudnici. Kada se drugog
dana suđenja Milošević u pauzi obratio jednom od "prijatelja
suda", advokatu Branislavu Tapuškoviću, i rekao mu nešto
kao "jeste li čuli ove budalaštine", upravo Britanac
Kej je od sudije Meja tražio savet o tome kako "amikusi"
uopšte mogu da komuniciraju sa optuženim i da li je tako nešto dozvoljeno.
Sada, kada se ovaj proces našao u kritičnoj fazi, lako bi se
moglo dogoditi da upravo Kej dobije dodatno pravo na neograničenu
komunikaciju sa Miloševićem, naravno ako ovaj to prihvati.
Ali na ovom suđenju ništa, naravno, nije kao na samom početku.
Tih prvih dana sâm optuženi je s ponosom govorio da ne priznaje
Sud i da je u zatvoru u Ševeningenu jedna soba prepuna dokumenata
koje on ne želi da primi. Ovih dana "Njujork tajms" objavio
je fotografiju njegovog pravnog savetnika Zdenka Tomanovića
kako viri iza hrpe dokumenata i papira koje je Milošević davno
počeo da proučava i iščitava.
Posle mnogo odlaganja, u Hagu se u "procesu
stoleća" stiglo, dakle, i do faze kada reč dobija
odbrana. Slobodan Milošević je u startu rešio da na sto Sudskog
veća, pored važeće i jedine zvanične, stavi i neku
svoju optužnicu koja u prvi mah nije izgleda preterano impresionarala
sudije jer sadrži malo toga što se pominje u onih 66 tačaka
na kojima insistira Karla del Ponte. U onoj zvaničnoj optužnici,
kada se priča o ratovima, gotovo i da nema Tuđmana i Izetbegovića.
U njegovoj optužnici na strani odgovornih stoje samo drugi, a nigde
nema njega, iako se u Hagu za genocid i najteže zločine protiv
čovečnosti sudi upravo njemu. Pošto je Tužilaštvo preko
nekih svojih eksperata krenulo da analizira srpski nacionalni projekat
još od Dušanovog carstva, i on je izgleda rešio da se naširoko bavi
istorijom. A tek kada on dovede svoje eksperte.
Nenad Lj. Stefanović
|
|