Stojan
Cerović
Demokrate i radikali
Radikali mogu da ostanu opasna i neprijatna opozicija, onoliko dugo
koliko u Srbiji budu trajali beda, strah i neverica da se nešto
može popraviti
Podimo od pretpostavke da su biraci na ovim izborima glasali lokalno
a mislili globalno. Barem neki od ono malo njih koji su uopšte glasali.
U ovom slucaju globalno bi znacilo da su se opredeljivali ne samo
za ponudene kandidate nego i za one koji stoje iza njih, za stranke
i njihove lidere. I šta se dogodilo?
U celini, slika lici na onu od proletos, sa predsednickih izbora.
Demokrate i radikali su se izdvojili i to sada vec deluje kao trajno
opredeljenje najveceg dela naroda. U doglednoj buducnosti imacemo
demokratsku i radikalsku Srbiju, pri cemu je u ovom trenutku prva
ipak veca i možda ima perspektivu uspona, dok radikali deluju kao
da su zaustavljeni, svuda osim u Vojvodini. To što su obe ove velike
stranke trenutno u opoziciji je, dakako, smešno, ali to odnekud
nikome ne smeta, cak ni Koštunicinoj vladi.
Posle predsednickih izbora, kada je zabeležen veliki skok popularnosti
demokrata, pojavila se teorija da je to efekt Tadicevog uspeha i
da nece potrajati. Pogrešno, potrajalo je, možda zahvaljujuci držanju
samog Tadica, koji je "stao na loptu", smirio politicke
strasti i time zbilja donekle stabilizovao zemlju. To svakako predstavlja
izvesnu razliku u odnosu na Đindicev stil, koji se prepoznavao upravo
po brzini i nema sumnje da je Tadic vec malo razocarao neke od "revolucionarnih
demokrata", ali je na drugoj strani dobio mnogo više. On i
njegova stranka oblikovace buducu vladu Srbije, koja ce svakako
biti koaliciona, ali demokratska.
Tadiceva orijentacija na okupljanje svih koji slicno misle, neminovno
je umanjila preciznost i oštrinu njegovih poruka, ali i strah od
suviše naglih, nepripremljenih i nepredvidljivih poteza. Pritom
je on zadržao osnovna opredeljenja stranke i za sada deluje kao
da je strpljivo i sistematski priprema za preuzimanje vlasti. Ne
vidim šta bi demokrate moglo da zaustavi na tom putu, osim što sami
gradani, pa i njihovi simpatizeri, mogu da se unervoze ako se pokaže
da je put suviše dug.
Hocu da kažem da je prolece možda predaleko, da ipak nije normalno
da jedna vlada kojoj narod evidentno jako malo veruje, traje tako
dugo i da bi strpljivost i konstruktivnost demokrata mogla poceti
da izgleda kao oklevanje i strah od preuzimanja vlasti i odgovornosti.
Mislim da je Boris Tadic mogao da iskoristi slucaj s objavljivanjem
njegovog pisma Bušu, pisma koje nije bilo namenjeno javnosti, da
odlucno insistira da institucija predsednika bude zašticena od takvih
prepada i da se služba bezbednosti najzad temeljno ocisti i jednom
zauvek odvikne od petljanja u politiku.
Nastupajuci u ime ozbiljnosti, dostojanstva i zaštite autoriteta
države Tadic je mogao da pojaca i vlastiti autoritet ili barem da
pokaže cvrstinu u ocima onih koji su na ovaj nacin hteli da mu opipaju
mišice. A sva je prilika da su to oni isti koji, na sudenju za ubistvo
premijera Đindica, žele da provere da li se cela ova zemlja može
navesti da poveruje njima umesto vlastitim ocima i ušima, da pristane
da je crno belo i da su ubice nedužne žrtve ubijenog.
Što se tice radikala, oni su na lokalnim izborima dobili prvu opomenu,
ali na prve opomene niko nikad ne obraca pažnju, što znaci da ne
moramo da brinemo da ce radikali smesta zapeti da se popravljaju
i odustaju od brutalne demagogije, eksploatacije svake nevolje i
nesrece i manira namerno slabo prikrivene ratne retorike. Smatralo
se da slab odziv biraca najviše njima odgovara, pošto su navodno
njihovi glasaci disciplinovani. Utoliko su više Nikolic i Vucic
ovog puta morali da budu razocarani. Utešili su ih donekle samo
Novi Sad i Vojvodina, pa i to pomalo zaslugom Jožefa Kase, koji
je uz pomoc nekih ambicioznih politicara u Budimpešti pokušao da
pomogne sebi, a usrecio je radikale.
Ali, sve u svemu, nema mnogo nade da ce radikali poceti brzo da
se osipaju. Pre ce biti da su oni, ovakvi kakvi su, dosegli svoje
granice. Ne mogu se domoci stvarne vlasti, ali mogu da ostanu opasna
i neprijatna opozicija, onoliko dugo koliko u Srbiji bude trajali
beda, strah i neverica da se nešto može popraviti. Ako ostanu isti,
a i ako se nekim cudom sasvim preobraze i batale Šešeljevu nauku,
oni ce verovatno blago padati, osim ako se iznutra pocepaju pa brzo
padnu. Jedna takva stranka još dugo ce izražavati volju znatnog
dela gradana ove zemlje. S tim valja živeti, što ne znaci da smo
obavezni da radikale brižljivo negujemo i mazimo.
Izgleda da se DSS takode stabilizovao, mada na dosta niskom trecem
mestu. Koštunica bi verovatno voleo da drži visoku cenu svoje koalicione
saradnje pretvarajuci se da može i s jednima i s drugima, ali to
je nemoguce. S radikalima ne može i ne sme niko, pa ni on, ma koliko
mu bilo neprijatno, njemu koji je leteo onoliko visoko, da sad u
Tadica gleda odozdo nagore. Ali, ta stranka može da bude zadovoljna
što je za sada njen pad zaustavljen.
Najzad, ostaje nekoliko malih stranaka u koje spada i Kariceva
od koje je poneko naivno ocekivao da se preko noci umeša medu velike.
Ništa od toga i možda ce Bogoljub sada mudro zakljuciti da je politika
suviše skupa i pomalo rizicna, da eventualni uspeh dolazi sporo
i da ga sve to baš i ne zanima previše.
Priznacu da je sve moglo biti i bolje, ali cini mi se da je Srbija
ipak na dobrom putu da izade iz opake krize otvorene ubistvom premijera
Đindica. Klatno se lagano vraca, narod pokazuje neke znake volje
za životom, cak i vere da može biti bolje i ne prima se sasvim na
iste stare trikove. Srbija opstaje mada su joj ujedinjeni zloba
i glupost umalo došli glave.
|