Home
Komentari
Debate
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
Prikazi
Linkovi
   
 

PRENOSIMO

Prenosimo Vreme 23. sept. 2004.

   

Stojan Cerović

Demokrate i radikali


Radikali mogu da ostanu opasna i neprijatna opozicija, onoliko dugo koliko u Srbiji budu trajali beda, strah i neverica da se nešto može popraviti

Podimo od pretpostavke da su biraci na ovim izborima glasali lokalno a mislili globalno. Barem neki od ono malo njih koji su uopšte glasali. U ovom slucaju globalno bi znacilo da su se opredeljivali ne samo za ponudene kandidate nego i za one koji stoje iza njih, za stranke i njihove lidere. I šta se dogodilo?

U celini, slika lici na onu od proletos, sa predsednickih izbora. Demokrate i radikali su se izdvojili i to sada vec deluje kao trajno opredeljenje najveceg dela naroda. U doglednoj buducnosti imacemo demokratsku i radikalsku Srbiju, pri cemu je u ovom trenutku prva ipak veca i možda ima perspektivu uspona, dok radikali deluju kao da su zaustavljeni, svuda osim u Vojvodini. To što su obe ove velike stranke trenutno u opoziciji je, dakako, smešno, ali to odnekud nikome ne smeta, cak ni Koštunicinoj vladi.

Posle predsednickih izbora, kada je zabeležen veliki skok popularnosti demokrata, pojavila se teorija da je to efekt Tadicevog uspeha i da nece potrajati. Pogrešno, potrajalo je, možda zahvaljujuci držanju samog Tadica, koji je "stao na loptu", smirio politicke strasti i time zbilja donekle stabilizovao zemlju. To svakako predstavlja izvesnu razliku u odnosu na Đindicev stil, koji se prepoznavao upravo po brzini i nema sumnje da je Tadic vec malo razocarao neke od "revolucionarnih demokrata", ali je na drugoj strani dobio mnogo više. On i njegova stranka oblikovace buducu vladu Srbije, koja ce svakako biti koaliciona, ali demokratska.

Tadiceva orijentacija na okupljanje svih koji slicno misle, neminovno je umanjila preciznost i oštrinu njegovih poruka, ali i strah od suviše naglih, nepripremljenih i nepredvidljivih poteza. Pritom je on zadržao osnovna opredeljenja stranke i za sada deluje kao da je strpljivo i sistematski priprema za preuzimanje vlasti. Ne vidim šta bi demokrate moglo da zaustavi na tom putu, osim što sami gradani, pa i njihovi simpatizeri, mogu da se unervoze ako se pokaže da je put suviše dug.

Hocu da kažem da je prolece možda predaleko, da ipak nije normalno da jedna vlada kojoj narod evidentno jako malo veruje, traje tako dugo i da bi strpljivost i konstruktivnost demokrata mogla poceti da izgleda kao oklevanje i strah od preuzimanja vlasti i odgovornosti. Mislim da je Boris Tadic mogao da iskoristi slucaj s objavljivanjem njegovog pisma Bušu, pisma koje nije bilo namenjeno javnosti, da odlucno insistira da institucija predsednika bude zašticena od takvih prepada i da se služba bezbednosti najzad temeljno ocisti i jednom zauvek odvikne od petljanja u politiku.

Nastupajuci u ime ozbiljnosti, dostojanstva i zaštite autoriteta države Tadic je mogao da pojaca i vlastiti autoritet ili barem da pokaže cvrstinu u ocima onih koji su na ovaj nacin hteli da mu opipaju mišice. A sva je prilika da su to oni isti koji, na sudenju za ubistvo premijera Đindica, žele da provere da li se cela ova zemlja može navesti da poveruje njima umesto vlastitim ocima i ušima, da pristane da je crno belo i da su ubice nedužne žrtve ubijenog.

Što se tice radikala, oni su na lokalnim izborima dobili prvu opomenu, ali na prve opomene niko nikad ne obraca pažnju, što znaci da ne moramo da brinemo da ce radikali smesta zapeti da se popravljaju i odustaju od brutalne demagogije, eksploatacije svake nevolje i nesrece i manira namerno slabo prikrivene ratne retorike. Smatralo se da slab odziv biraca najviše njima odgovara, pošto su navodno njihovi glasaci disciplinovani. Utoliko su više Nikolic i Vucic ovog puta morali da budu razocarani. Utešili su ih donekle samo Novi Sad i Vojvodina, pa i to pomalo zaslugom Jožefa Kase, koji je uz pomoc nekih ambicioznih politicara u Budimpešti pokušao da pomogne sebi, a usrecio je radikale.

Ali, sve u svemu, nema mnogo nade da ce radikali poceti brzo da se osipaju. Pre ce biti da su oni, ovakvi kakvi su, dosegli svoje granice. Ne mogu se domoci stvarne vlasti, ali mogu da ostanu opasna i neprijatna opozicija, onoliko dugo koliko u Srbiji bude trajali beda, strah i neverica da se nešto može popraviti. Ako ostanu isti, a i ako se nekim cudom sasvim preobraze i batale Šešeljevu nauku, oni ce verovatno blago padati, osim ako se iznutra pocepaju pa brzo padnu. Jedna takva stranka još dugo ce izražavati volju znatnog dela gradana ove zemlje. S tim valja živeti, što ne znaci da smo obavezni da radikale brižljivo negujemo i mazimo.

Izgleda da se DSS takode stabilizovao, mada na dosta niskom trecem mestu. Koštunica bi verovatno voleo da drži visoku cenu svoje koalicione saradnje pretvarajuci se da može i s jednima i s drugima, ali to je nemoguce. S radikalima ne može i ne sme niko, pa ni on, ma koliko mu bilo neprijatno, njemu koji je leteo onoliko visoko, da sad u Tadica gleda odozdo nagore. Ali, ta stranka može da bude zadovoljna što je za sada njen pad zaustavljen.

Najzad, ostaje nekoliko malih stranaka u koje spada i Kariceva od koje je poneko naivno ocekivao da se preko noci umeša medu velike. Ništa od toga i možda ce Bogoljub sada mudro zakljuciti da je politika suviše skupa i pomalo rizicna, da eventualni uspeh dolazi sporo i da ga sve to baš i ne zanima previše.

Priznacu da je sve moglo biti i bolje, ali cini mi se da je Srbija ipak na dobrom putu da izade iz opake krize otvorene ubistvom premijera Đindica. Klatno se lagano vraca, narod pokazuje neke znake volje za životom, cak i vere da može biti bolje i ne prima se sasvim na iste stare trikove. Srbija opstaje mada su joj ujedinjeni zloba i glupost umalo došli glave.



 
     
     
 
Copyright by NSPM