Home
Komentari
Debate
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
Prikazi
Linkovi
   
 

Prenosimo

Vreme 9. i 16. septembar

   

Miloš Vasic

Prisluškivanje Dejana Milenkovica Bagzija:

Saradnici, advokati i stari drugari


Svaki put kada ga pritesne nezgodnim pitanjima, Milorad Ulemek Legija i njegovi advokati pocnu da se vade da kako ce, eto, "najvažnije i kljucne dokaze" izneti tek na kraju. Tako se polako izduvava onaj propagandni balon od proletos. Ne pomažu ni prateci skandali Legijine medijske logistike, a neki planovi i dogovori, izgleda, propadaju usput. Sve je jasnije da je ovde rec o pukom razvlacenju procesa po svaku cenu, dok se zlocin ne banalizuje do apsurda

Najbolje što je trust pilecih mozgova iz tima za medijsku podršku Legiji i ostalim zaverenicima optuženim za ubistvo Zorana Đindica (i još šesnaest ubistava i razne druge zlocine) uspeo da smisli preko leta bilo je da "super-ultra-mega-turbo-ekskluzivno-senzacionalno" tempiraju objavljivanje obdukcijskog nalaza i slika za Dušana Ducu Spasojevica i Mileta Lukovica Kuma. Dopunska ideja - da se od hapšenja Dejana Milenkovica Bagzija u Grckoj napravi slicna senzacija tipa "Srbija ce progledati kad Bagzi progovori" - izgleda da je propala; o tome malo dalje.
Cela ta prica o "streljanju" Duce i Kuma, na kojoj sada pokušava da profitira i Legija Ulemek, zapocela je još pre njihove smrti, jednom dezinformacijom objavljenom u "Glasu javnosti" i još nekim novinama 19. marta 2003. Tada je objavljena vest da je Mile Lukovic Kum uhapšen, ranjen i da se nalazi u bolnici; dan kasnije ta je vest demantovana. Najverovatnije je da je rec bila o namernoj, ciljanoj dezinformaciji sa ciljem da se unese panika medu zaverenike; nije to bio jedini takav slucaj: jedna takva dezinformacija iz tih dana dovela je do veoma znacajnih priznanja jednog zlocinca koji je kasnije postao i svedok-saradnik. Bilo kako bilo, Kosta Cavoški se za to uhvatio i uskoro, 5. maja 2003, u "Glasu javnosti" optužio vlast da je Kuma i Ducu držala uhapšene, mucila itd., pa onda ubila i podmetnula ih u Meljak kod Barajeva 27. marta 2003. Demokratska stranka Srbije odmah se uhvatila za tu teoriju i 6. maja 2003. postavila pitanje Vladi na tu temu; Kosta Cavoški ipak je neki autoritet za DSS...

OVERAVANjE: Tako se prica o "streljanju" Duce i Kuma, svakoj razumnoj logici uprkos, razvlaci do dana današnjeg - jer bolje nema, a valja pokazati kako je optužnica protiv Legije i ostalih zaverenika "klimava". Legiji Ulemeku svaka je slamka dobra, pa se i on u ponedeljak uhvatio za "streljanje" Duce i Kuma. Što se "turboekskluzivnosti" tice, NIN je tu pricu sa obdukcijskim nalazima na sva usta kolportirao još u aprilu i bilo im je uredno odgovoreno (iz sudsko-medicinskih krugova) da su to budalaštine, jer da se samo iz obdukcijskog nalaza ne mogu izvoditi takvi zakljucci o "streljanju". Isto je odgovoreno i ove nedelje, iz istih izvora; ali, kad neko nece da cuje - uzaman svaki razuman govor. Po onome što se zna, prica je jednostavna i uobicajeno banalna: policija je do saznanja gde se kriju Duca, Kum i možda još neki došla rutinskim operativnim radom na terenu, razgovarajuci sa stotinama gradana. Mesto je opkoljeno 27. marta uvece, a informacije izvidnika iz SAJ-a (Specijalne antiteroristicke jedinice MUP-a RS) govorile su da je kuca trenutno mirna i da nema znakova života. Ispostavice se, medutim, da su policajci osmatrali pogrešnu, susednu, kucu. Oko osam uvece policajci iz SAJ-a upadaju u kucu - uz pratecu galamu - i shvataju da su u pogrešnoj kuci; Duca i Kum, u susednoj kuci, shvataju da se nešto dogada i krecu da beže; policija se, medutim, vec razvila u strelce i pocela da opkoljava njihovu kucu. Mrkli je mrak, policajci se oslanjaju na nocne nišane i uredaje za nocno osmatranje. Kum Lukovic istrcava na glavna vrata kuce i beži kroz vocnjak sa rucnom bombom M-52 u ruci; policajci pucaju i pogadaju ga smrtno u grudni koš. Duca se sa automatskom puškom u ruci pojavljuje iza garaže (izašao je na zadnja vrata kuce) i policajci ga ubijaju odmah. Cinjenica je da je Kuma Lukovica neko od policajaca naknadno "overio" hicem iz blizine u slepoocnicu, ali - kažu sudski medicinari - to je bilo nepotrebno, jer su povrede od kojih je pao vec bile smrtonosne. Ta naknadna "overa" verovatno je razlog izvesne stidljivosti policije oko te akcije: tek godinu dana po meljackom incidentu Javnom tužilaštvu dostavljeni su rezultati "parafinske rukavice" Duce Spasojevica; bili su negativni, što znaci da nije stigao da opali iz puške, mada je metak bio u cevi.

Svaki vatreni okršaj, pogotovo u mraku, haotican je i nemoguce ga je planirati: stvarni život nije serija "Nikita". I Duca i Kum imali su zasluženu reputaciju hladnokrvnih ubica i zlikovaca; ta je reputacija policiji bila itekako poznata. Da su izašli iz kuce podignutih ruku i bez oružja - danas bi izvesno bili živi. Da je policiji izdata naredba da ih ubiju cim ih vide, to bi se do sada doznalo: suviše je svedoka (uostalom, naredba je bila suprotna: uhvatiti ih žive, cak i po cenu gubitaka u SAJ-u). Isto je i sa slaboumnom teorijom da su Duca i Kum uhapšeni ranije, muceni, ubijeni i doneti u Meljak: s obzirom na trenutnu vlast i politicku klimu, neko bi vec odavno propevao o tome. Legijine price kako su ljudi iz SAJ-a "solidarni" tek je jevtino vadenje.

PREPIS JEDNOG RAZGOVORA: Ta je prica o "streljanju" Duce i Kuma, dakle još jedan ocajnicki pokušaj kompromitacije optužnice za ubistvo Zorana Đindica. Ništa cudno, ideološka doktrina DSS-a jasna je od pocetka i to spada u nju: nije valjda da Kosta Cavoški laže? Tako je to sa ideološkim doktrinama DSS-a: Rade Bulatovic sada je u neprilici jer ne može Voji Koštunici da dokaže kako ga je Vlada DOS-a "prisluškivala", a toliko mu je o tome pricao dok nije postao direktor BIA; sada je u opasnosti da ga proglase za "intriganta". Doktrina je cudo: kao što sada gda Colic uvodi kreacionizam umesto evolucionizma, tako se i slucaj gradanina Bagzija, Dejana Milenkovica, koristi za dokazivanje doktrine. Ta doktrina glasi da je Momira Gavrilovica Gavru ubio DOS, jer je Gavra "doneo dokumenta u Kabinet", iako nije doneo dokumenta. Samo što je ta operacija sa Bagzijem ocigledno krenula krivo; da se podsetimo. Naime, Uprava za borbu protiv organizovanog kriminala (UBPOK) MUP-a Srbije, zahvaljujuci tehnici dobijenoj neposredno pred ubistvo Zorana Đindica, locirala je Dejana Milenkovica Bagzija u Grckoj negde u aprilu ove godine. Snimali su sve njegove razgovore i stenograme (prepise) uredno zavodili. Posle jedno mesec dana - negde u maju 2004. - presretnut je jedan od mnogih razgovora advokata Biljane Kajganic i njenog branjenika (u odsustvu) Bagzija Milenkovica. U tom razgovoru adv. Kajganic kaže gradaninu Bagziju da je postigla dogovor da on bude svedok-saradnik; da je to "sredila sa starim drugarima"; da je "Jocic odmah pristao", a da je Bulatovic (Rade) potvrdio posle konsultacije "gore". Uslov je da Bagzi na sudu kaže kako je on po nalogu Ljubiše Buhe Cumeta organizovao ubistvo Momira Gavrilovica Gavre i da je Gavru ubio onaj neki Teca (za koga policija nikako da dokaže ništa na tu temu, vec godinama). Na to Bagzi kaže: "Kako to da kažem, kad nije istina?", a adv. Biljana Kajganic odgovara: "Ma, ko te pita šta je istina? Istina je ono što sam se ja dogovorila! Ej, ova dvojica su najmocniji ljudi u državi, budalo!" Dodaje i da je novi upravnik Centralnog zatvora u toku i da je sve u redu.
Ceo razgovor, uglavnom u tom tonu, snimljen je i prepisan i uredno zaveden u UBPOK-u. Prepis razgovora Boro Banjac, tadašnji nacelnik UBPOK-a, sa službenom beleškom šalje premijeru Vojislavu Koštunici, ministru unutrašnjih poslova Draganu Jocicu, ministru pravde Zoranu Stojkovicu, nacelniku Javne bezbednosti gen. Miroslavu Miloševicu itd. Sutradan ministar Jocic zove Banjca da ga smeni i da ga upozori da taj razgovor mora ostati tajna, inace... Banjac se na tu temu poverio Sretenu Lukicu; zna se i da je napravio kopije tog razgovora i ostavio ih na više mesta.
Da se podsetimo dalje: u junu Bagzija hapsi solunska policija, na osnovu saradnje sa MUP-om Srbije. Biljana Kajganic prvo je tvrdila da je Bagzi bio krenuo da se preda jugoslovenskom konzulatu u Solunu; šef solunske policije kaže da Bagzi nije imao kod sebe nikakva dokumenta, ali i da je imao veliku kolicinu gotovog novca (skoro sto ili skoro dvesta hiljada evra, zavisno od izvora; svakako mnogo više od 80 evra, kako se sada tvrdi). Apelacioni sud u Solunu donosi presudu o izrucenju, na koju Bagzi reaguje tako što kaže da se nece žaliti i da hoce u Beograd; ovih dana, pak, Biljana Kajganic ipak podnosi žalbu i traži odlaganje izrucenja gradanina Milenkovic.

O DRŽAVNIM POSLOVIMA: Nešto se tu desilo u meduvremenu, inace braniteljka gradanina Milenkovica ne bi podnosila tu žalbu, protivnu pred sudom iskazanoj volji svog branjenika... Sva je prilika da ce Srbija ostati uskracena za epohalna otkrica Dejana Milenkovica Bagzija, nespretnog vozaca kamiona kod hale Limes, 21. februara 2003.
U tom i takvom kontekstu - a sve to i te kako ima veze sa meritumom sudskog spora oko ubistva Zorana Đindica - nastavio je u ponedeljak Milorad Ulemek Legija svoju odbranu pred sudom. I ta je seansa prošla po matrici prethodnih: cim mu postave neko relevantno ili osetljivo pitanje, ili advokati odbrane skoce i traže da se pitanje zabrani - ili objasne kako, eto, "najvažnije i kljucne dokaze" cuvaju za kraj, za veliko finale od koga ce, kao što je proreceno još u maju, nebo pasti na Srbiju i od koga ce "Srbija progledati", cim joj Legija otvori oci. Sve to sve više lici na onaj film (U raljama života) u kome Bata Živojinovic u gacama od leoparda uzaman obecava: "Sa' cu da te karam". U ponedeljak je adv. Srda Popovic, zastupnik porodice Zorana Đindica, u nekoliko navrata saterao Ulemeka u cošak svojim pitanjima. Po Legijinim reakcijama sudeci, najviše su ga zasvrbele veze sa pokojnim Željkom Ražnatovicem Arkanom i molbe Srde Popovica da razjasni svoje tvrdnje o tome da je prodavao "državnu drogu" na Zapad. Izgleda da je Ulemek shvatio da ce ga ta izjava od proletos - da je posredovao u prodaji Udbinog heroina iz Komercijalne banke - skupo koštati, pa je preventivno napao Srdu Popovica, jer da ga ovaj proglašava za "moralnog ludaka". Sve je prebacio na "one koji su naredili da se droga prodaje. Ja sam bio samo obicni izvršilac"; dodao je i da je trgovina drogom stvar uobicajena za svaku državu, mada nije naveo o kojim konkretnim državama je rec. Treba ovde podsetiti i da je MUP Srbije sproveo ponovnu istragu o pronalasku, transportu i uništavanju tih 660 kilograma heroina i da nema sumnje u to da je droga bila uništena u potpunosti. Kako "Vreme" saznaje iz ozbiljnih izvora, izvesne kolicine droge bile su prošle kroz ruke Milorada Ulemeka Legije u ta doba, ali to nije bila ta droga zaplenjena u Komercijalnoj banci u ulici Sv. Save; bila je to droga iz rutinskog poslovanja Dušana Duce Spasojevica. Politicki gledano, to je sasvim drugi par cipela; krivicno-pravno gledano, Legija Ulemek je narko-diler. Hladno je Srdi Popovicu odgovorio da trgovina drogom, neprijavljivanje zlocina i korišcenje falsifikovanih pasoša jesu krivicna dela, ali se on, Legija, ne oseca krivim za njih.
Ah, da: ni on niti bilo ko iz Jedinice za specijalne operacije nikakve veze nema sa ubistvom Zorana Đindica i ostalim krivicnim delima za koje ih tuže.

Miloš Vasic

Skandal sa Bagzijevim razgovorima:

Šta je ko demantovao, a šta nije


Bura koju je prošli broj "Vremena" izazvao postavila je više pitanja nego što je dala odgovora. Neki se cešu tamo gde ih ne svrbi; neki su se samo uvredili, bez dalje argumentacije; a neki se ponašaju po sopstvenim navikama iz realnog socijalizma. Niko pritom ne demantuje da je do spornog dogadaja zaista došlo; niko se nije ponudio da javnosti Srbije objasni šta se, kako i zašto desilo; svi su naglo zaboravili predistoriju te tužne price, mada ta predistorija traje nekoliko meseci

U cetvrtak je pocelo: javili su se razni, na razne nacine i to je trajalo danima. Na primer: Rade Bulatovic u saopštenju BIA kaže da su "navodi u tekstu deo nastojanja da se destabilizuje situacija u zemlji": "BIA nije nadležna, niti je ucestvovala u otkrivanju i postupku izrucenja Dejana Milenkovica pravosudnim vlastima Republike Srbije, kako je izneto u tekstu. Navodi u kojima se to tvrdi neistiniti su i deo su zlonamernih nastojanja da se bezbednosna situacija u zemlji destabilizuje", istice se u saopštenju i dodaje: "Neistinito izveštavanje javnosti o radu Agencije treba da bude preispitano od strane ovlašcenih organa, od kojih se ocekuje da daju sud o štetnosti plasiranja takvih informacija."
Niko Agenciju nije ni optužio da je "nadležna", niti da se bavila "izrucenjem" gradanina Bagzija. Direktor Bulatovic, veoma pažljivo, ne petlja se u meritum stvari; njegova poruka je jasna: ko? je l' ja? pojma nemam, ali je ovo rušenje stabilnosti države o cijoj ce "štetnosti dati sud ovlašceni organi". Ne ulazi se u suštinu stvari; ne demantuje se ništa; mora biti da direktor Bulatovic zna nešto što mi ostali ne znamo, cim se ceše tamo gde njega ne svrbi. Osim ako, po samoj crti interesa svoje Agencije, nije nacuo nešto...

Ministar pravde i moj stari prijatelj Zoran Stojkovic mogao je lepo da izgovori samo jednu jedinu i veoma uverljivu recenicu: "Nisam dobio ništa i ne znam ništa." Umesto toga, on je našao za shodno da na malo vecem prostoru elaborira nekoliko teza: prvo se užasnuo; onda mu je bilo krivo što nije bio pitan za to; na kraju se pozabavio psiholingvistickom analizom "pismenosti" navoda iz našeg teksta i sve zajedno proglasio "klevetom", uz sugestiju Javnom tužilaštvu da postupi, jer on sam nece. Kasnije je pozvao sebi specijalnog tužioca Prijica na kraci privatni razgovor ciji nam ishod nije poznat; poznato nam je samo da je specijalni tužilac Prijic prvi dobio snimke i prepise razgovora Dejana Milenkovica Bagzija sa raznim licima.
E, sad: nije naša krivica ako su razgovori Biljane Kajganic i Dejana Milenkovica "nepismeni", pa ministar po tome prepoznaje "ruku sa brifinga" (misli na Bebu Popovica, da ne dužimo). Da li je taj zakljucak rezultat ministrove psiholingvisticke veštine ili - mnogo banalnije - uvida u izvesne presretnute telekomunikacije, mi ne znamo. Ne znamo ni da li je to presretanje - ako ga je bilo, to jest - zasnovano na onako zakonitom sudskom nalogu na kome je bilo zasnovano presretanje telekomunikacija gradanina Milenkovica, poznatijeg kao Bagzi. Ministar Stojkovic, moj stari prijatelj koga se ne stidim, nije, medutim, demantovao suštinu stvari: da je komunikacija Bagzija Milenkovica bila presretana, snimljena i uredno pohranjena gde treba, sa tragom u arhivama i papirima birokratije; da je sadržaj te komunikacije bio nadasve zanimljiv itd.
MUP Srbije tvrdi više raznih stvari u svom demantiju: pre svega da naše tvrdnje "ne samo da ne odgovaraju istini, vec upravo suprotno". A šta je to, molim, "suprotno" od "ne odgovarati istini"? Ali, to je tema za psiholingvisticke eksperte i gramaticare koji se razumeju u pismenost; za ministra Stojkovica, na primer. MUP tvrdi da nije znao za te razgovore, da nije od Bore Banjca primio ništa i da je Boro Banjac pozvan da napiše izjavu na okolnost, koju je izjavu i napisao. Na koju okolnost, molim? Šta je napisao? MUP dalje kaže da je "apsolutna neistina" da su oni od Bore Banjca dobili belešku i prepise snimaka; MUP nigde ne kaže da li ti snimci i prepisi uopšte postoje; toga se jako paze, kao i gospoda Bulatovic i Stojkovic. Tako se sve svaljuje na leda Bore Banjca, donedavnog nacelnika UBPOK-a (Uprave za borbu protiv organizovanog kriminala) i buduceg pozornika u OUP-a Grocka. Nije to sramota, biti pozornik: kad general-major Milan Obradovic, jedan od najboljih poznavalaca sektora organizovanog kriminala u Srbiji, može da sedi kao "savetnik" u OUP-u u Kuršumliji, može i Boro Banjac da bude pozornik u Grockoj. Suština je, medutim, u necem sasvim drugom: da su svi ljudi koji su akciju Sablja izneli i obezglavili organizovani kriminal u Srbiji skoro do jednoga sklonjeni i marginalizovani; u BIA i u policiji.
Adv. Biljana Kajganic, naravno, sve demantuje; dobro. U meduvremenu je iznenada otputovala u Grcku, pa nije mogla da se pojavi na sudenju za ubistvo Zorana Đindica; dobro.


ISTORIJA I PREDISTORIJA: Nego da se mi vratimo na meritum stvari: u UBPOK-u i u Specijalnom tužilaštvu postoje uredno zavedeni snimci i prepisi snimaka višemesecne komunikacije Dejana Milenkovica sa raznim licima u Srbiji. Ta je komunikacija bila presretnuta na osnovu takode urednog sudskog naloga, cija je svrha bila da se otkrije boravište lica sa poternice, Bagzija Milenkovica, to jest, što je na kraju i uspelo. Materijal o kome je rec sadržan je na jednom kompjuterskom disku za cije preslušavanje, bogami, treba ceo dan - od jutra do mraka. E, sad: taj materijal nema nikakvu dokaznu vrednost na sudu, jer je pribavljen preciznom naredbom koja se odnosila samo na lociranje Bagzija Milenkovica, ali ne i na ostalo što se bude tu culo; tako barem kažu pravnici upoznati sa slucajem. Da je zatražen drugaciji nalog, po tim tumacenjima, moglo se tu svašta uraditi; ali nije. Stvar je, medutim, iscurila u javnost; još niko nije jasno i eksplicitno rekao da taj materijal ne postoji, jer postoji. Stvar je, dakle, u sadržaju tog materijala; pošto nije rec o dokazima prihvatljivim na sudu, nema prepreke da se taj materijal i objavi. Moguca primedba da je rec o službenoj tajni, o zaštiti privatnosti gradana, dade se zadovoljiti nepristrasnom redakturom.
Zanimljivo je kako je medijska predistorija "slucaja Bagzi" sada naglo zaboravljena, mada je punila izvesne tabloide mesecima. Prvo je, 20. marta ove godine, "Balkan" naveliko sahranio Vladu Milisavljevica Budalu i Dejana Milenkovica Bagzija - u naslovu, doduše. U samom tekstu, punom ispraznih nagadanja kao i obicno, nema ni reci o Bagziju Milenkovicu. Zato se u podnaslovu istice kako je "prema jednoj verziji, Milisavljevica ubila policija, ali je posle likvidacije Dušana Spasojevica i Mileta Lukovica Kuma policija došla do zakljucka da bi još jedan pokojnik na spisku clanova zemunskog klana izazvao negativne efekte u javnosti". Ni MUP, ni BIA, ni Ministarstvo pravde, ni Biljana Kajganic nisu reagovali na tu "jednu verziju". "Politika ekspres" objavila je proletos vest da je Bagzi viden u jednom beogradskom otmenom hotelu; pošto su u to izražene sumnje, "Ekspres" je ponovo proverio kod svog izvora, koji Bagzija poznaje licno i covek je potvrdio svoju izjavu. Krajem juna (tacnije, 29. juna u vestima u 18:52) BK televizija "ekskluzivno" objavljuje da je "Dejan Milenkovic Bagzi lociran u Grckoj". Nema reakcija BIA, MUP-a, Ministarstva pravde i Biljane Kajganic.
U emisiji "Utisak nedelje", 4. jula ove godine, dolazi do zanimljive razmene mišljenja izmedu Olje Beckovic i Cede Jovanovica oko pitanja tog heroina iz trezora Državne bezbednosti (videti okvir). Da se podsetimo: neposredno pre toga Ceda Jovanovic bio je na informativnom razgovoru u MUP-u i tamo zahtevao da prode kroz poligraf ("detektor laži"); prošao je bez problema. "Mene interesuje", kaže Ceda Jovanovic, "što me nisu pitali za tu drogu... Ne zbog toga što ce istina abolirati mene, nego onoga trenutka kada MUP Srbije procita izveštaj koji im stoji u fiokama... Znam šta im stoji u fiokama". Olja Beckovic onda pita: "I u izveštaju piše da je sve uradeno po zakonu, da je droga spaljena i oni to kriju?" Ceda kaže da je tako; on nece da otkrije izvor: "Hocete da vam kažem ime, pa da i taj covek završi u Kuršumliji, kao general srpske policije Obradovic? Ili da bude smenjen, kao Bora Banjac, zbog toga što se usudio da uhapsi Bagzija?" MUP, BIA, Ministarstvo pravde i Biljana Kajganic cute.
Stvari se preciziraju pocetkom avgusta ove godine: 5. avgusta "Balkan", a "Kurir" 26. avgusta donose turboekskluzivne clanke na istu temu: Bagzi ce rasvetliti ubistvo Momira Gavrilovica Gavre, cim stigne u Beograd i progovori. Aludira se jasno na Ljubišu Buhu Cumeta kao narucioca i na Dragana Nikolica Tecu i "izvesnog Dekija" kao izvršioce; u "jednoj verziji" opet, naravno. Kao, Bagzi im obezbedio reno 4 (taj automobil javlja se na slikama sa lica mesta i nigde više i o njemu se sve zna - osim ovoga navedenog). Neposredno posle tih tabloidnih detonacija - na koje nisu reagovali ni BIA, ni MUP (uprkos tvrdnjama tabloida da su Gavrine ubice "imale policijsku i obaveštajnu podršku"), ni Ministarstvo pravde - advokat Biljana Kajganic odjednom podnosi žalbu na isto ono rešenje o izrucenju iz Grcke na koje je Bagzi Milenkovic izricito odbio da se žali, na pretresu gde je bio prisutan, dakle protiv jasno izražene volje svog branjenika. Odakle to? Bice da se tu nešto desilo: najverovatnije se desilo to da su u MUP-u i BIA saznali da je UBPOK slušao razgovore i znao šta se radi, a da oni toga nisu bili svesni... Mogli su da se prisete okolnosti Bagzijevog hapšenja, kada je neko podmetnuo nogu Biljani Kajganic i njenim partnerima tako što je Bagzija uhapsio pre nego što je stigao do konzulata SCG u Solunu - kako je bilo planirano; trebalo je tada da se zabrinu.
O PUŠKAMA: Bez obzira na pravne zackoljice i "legalisticke" besne gliste i krive Drine, sadržaj materijala o kome je rec od kriticnog je znacaja za vladavinu prava. Ako je istina ono do cega smo došli - reakcija vlasti trebalo je da bude drugacija (setimo se samo tabloidskih lagarija, koje su, medutim, ocigledno nekome odgovarale); ako nije istina i ako nas je neko obmanuo - opet je ta reakcija morala da bude drugacija, a ne ovakva; to je jasno.

Što se sudenja za ubistvo Zorana Đindica tice, ono tece sporo, ali sigurno. Nenad Šare Škene ponovio je i dopunio svoj iskaz iz istrage (štagod pricali Legijini mafijaški consiglieri): sada znamo i da je puška "Heckler und Koch" dok je bila kod Legije imala serijski broj, što znaci da je uništena pred atentat. Saznalo se i da iz evidencije JSO-a nedostaje jedna od devet pušaka tog tipa (jedna je u meduvremenu locirana kod Nenada Bujoševica Ramba) i jedan pištolj "beretta" M-72 kalibra .22 LR, sa prigušivacem, sasvim izvesno onaj kojim je ubijen Ivan Stambolic. Legija i Vukašin Vukašinovic, dakle, lažu kad kažu da takvih pušaka u JSO-u nije bilo. Uostalom, Vukašinovic je tvrdio ao i da je Ulemek 11. marta 2003. bio kod svoje kuce; pošto nije optuženi, moglo mu se: ko je još kod nas odgovarao za lažno svedocenje? Legija je prema Škenetu pokušao da primeni cuveni radikalski štos iz TV-svadaonica: kad ih neko pritesni, oni upitaju "Zašto ste nervozni?", jer nemaju šta drugo, ali mu nije upalio. Iz okolnosti da izvesni svedok ne razlikuje modele automatskih pušaka neki su tabloidi ocajnicki izveli zakljucak da je "Đindic ubijen iz kalašnjikova", ali i to je otišlo u vetar; MUP, BIA i Ministarstvo pravde nisu reagovali; Biljana Kajganic bila je u Grckoj, a consiglieri su po ko zna koji put sasvim mehanicki graknuli da je "optužnica oborena".
Nastavak sudenja i ostalog ocekuje se.

Izveštaj o heroinu


Milorad Ulemek Legija pokušao je proletos da napravi senzaciju u Srbiji tvrdeci da je onih 660 kilograma heroina iz sefa Državne bezbednosti po nalogu i u dogovoru sa vlastima DOS-a prodao po Zapadnoj Evropi, kao "osvetu za bombardovanje", umešavši u to Cedu, Bebu, Dragoljuba Markovica (Krmivoprodukt), Gorana Vesica i Cumeta. Uprkos ocajnickim naporima medijske logistike i nekih stranaka da od toga naprave turbosablažnjivi skandal, ispalo je da je rec o pozorišnom pirotehnickom gromu koji je samo pucnuo i zasmrdeo - kao i ostale Legijine senzacije. I ta afera sa 660 kilograma cistog heroina - mnogo znacajnija, uostalom - bila je iskorišcena jedino za pokušaj kompromitacije vlade DOS-a. Odmah po toj Legijinoj izjavi sprovedene su interne istrage o tom slucaju u MUP-u i u BIA. Desilo se, medutim, da se na te i druge istrage iz nekog razloga odjednom zaboravilo; da nisu dovele do ishoda drugacijeg od najavljenog i ocekivanog?
Specijalni tužilac uputio je vec 14. juna pismo MUP-u Srbije, nacelniku Javne bezbednosti gen. Miroslavu Miloševicu, sa molbom da se tvrdnje Milorada Ulemeka iznete u odbrani provere. Novi zahtev upucen je 29. juna, sa molbom za saslušanje sledecih svedoka: Branka Crnog, Radoslava Kandica i Zorana Mijatovica, kao i sa zahtevom da se dostavi fotodokumentacija o uništavanju heroina u TE "Nikola Tesla" u Obrenovcu. Broj predmeta je "O" St. pov. 3517/04.
MUP je odgovorio opširnim i detaljnim dopisom, koji zaslužuje pažnju javnosti, mada niko nije smatrao za shodno da ga do sada objavi, pa je Legijina verzija ostala na snazi. Ukratko, ishod istrage je sledeci:
Bile su tri zaplene vecih kolicina tokom 1996. godine na granicnom prelazu Gradina - 13. oktobra 569,5 kg iz slovenackog kamiona; 1. novembra 373 kg iz bugarskog kamiona; i 6. novembra 6,5 kg iz putnickog vozila. Po zahtevu tadašnjeg rukovodstva RDB MUP-a Srbije (nacelnik Jovica Stanišic), radnici Centra RDB-a Niš u dva navrata preuzeli su 563,1 kg heroina i predali ga na cuvanje radnicima RDB-a Srbije u zgradi u Kneza Miloša 92 (teško oštecenoj 1999). Drogu je primio Radoslav Kandic, tadašnji šef Odseka za objekte posebne namene VIII uprave RDB-a, i smestio je u trezor 3 u zgradi. Heroin je bio nošen u Institut bezbednosti na analizu u dva navrata (35 kg i 2,1 kg). Pre bombardovanja 1999, po naredenju Radomira Markovica trezor je komisijski otvoren i heroin prebacen u zgradu Srbijašuma na Senjaku (kažu da za to nije bilo potrebe, jer je trezor ostao citav). Nije naden komisijski zapisnik, a transport su obezbedivali pripadnici JSO-a uz prisustvo Branka Crnog, tadašnjeg pomocnika nacelnika RDB-a. Radoslav Kandic kaže da je u objektu Srbijašuma heroin delom prepakovan i kasnije transportovan na sledece odredište. To odredište bio je trezor Komercijalne banke u ulici Svetog Save 14, a kljuc je bio zadužio Branko Crni.
E, sad: 21. februara 2001, pošto je RDB dobio novo rukovodstvo, tadašnji zamenik nacelnika Zoran Mijatovic donosi rešenje br. 125 kojim formira komisiju u sastavu - Dragan Grbovic (nacelnik II uprave RDB-a), Dobrivoje Stošic (šef VII odseka necega u RDB-u) i Goran Rajcic (strucni saradnik u VIII upravi RDB-a). Ta je komisija 22. februara "izvršila popis i primopredaju stvari i predmeta" (iz sefa Komercijalne banke). Paketi heroina bili su približne mase od jedan kg svaki, ali u trezoru vaga nije bila ispravna, pa je odluceno da se droga izmeri kasnije. Izmereno je 554,6 kg; ispalo je da fali 10,6 kg koji su ili negde usput nestali putem bele magije - ili je vaga stvarno bila neispravna...
Ta je kolicina prebacena u trezor Komercijalne banke u ulici Ive Lole Ribara (danas Svetogorska), a kljuc je zadužio Dragan Grbovic. Ministar Dušan Mihajlovic rešenjem br. 1423-2001 od 8. marta 2001. formirao je komisiju za uništavanje heroina u sastavu: Dragan Karleuša, Dragan Grbovic, Zlatko Kesic (zamenik nacelnika Uprave kriminalisticke policije SUP-a Beograd), Goran Rajcic, i Goran Draškovic (II odeljenje UKP-a). Zadatak komisije bio je da proveri kolicinu heroina koja je iz trezora banke preneta u MUP, u Kneza Miloša 101. Zapisnikom od 21. marta 2001. utvrdeno je da je stanje nepromenjeno. Institut bezbednosti proverio je heroin po principu slucajnih uzoraka i utvdio da je rec o heroinu cistote 93 odsto (br. 3). Cela kolicina bila je preneta u konferencijsku salu MUP-a i tu je održana konferencija za novinare. Posle toga, heroin je pod oružanom pratnjom prevezen u TE "Nikola Tesla" i u prisustvu komisije, novinara i vrha MUP-a - spaljen.
Jedini sporan detalj je instistiranje Branka Crnog koji tvrdi da je kljuc trezora bio u pisacem stolu tadašnjeg zamenika nacelnika RDB-a, Nikole Curcica, do 11. decembra 2000. Toga dana, kaže Crni, Curcic mu je predao taj kljuc bez zapisnika o primopredaji.
Ovaj izveštaj nikada nije bio objavljen, za razliku od svake blesave detonacije i teorije zavere kojih su na tu temu tabloidi bili puni mesecima. Legijinu pricu o tom heroinu naveliko je koristilo i u predizbornim kampanjama više stranaka, a sve to pošto je izveštaj bio završen i cinjenice poznate. Toliko o principijelnosti i ravnopravnosti svih strana.

 
     
     
 
Copyright by NSPM