Reagovanje Nebojše Popova
i Vojina Dimitrijevića na tekst Slobodana Antonića “Zašto
ih posmatram” (NIN br. 2810 od 4.11.2004, str. 18-19).
Nebojša Popov
Misionar - šta je tu loše?
U nacelu, izmedu mene i Slobodana Antonica nema spora kada je rec
o stanovištu da je svako, pogotovo kada sudeluje u javnosti, podložan
kritici, da na sve i svakoga treba primenjivati ista merila i da
kriticko mišljenje treba da pociva na tacnim cinjenicama i valjanim
argumentima. Cenim i Antonicevu ambiciju da na kršenje ljudskih
prava i demokratske procedure, kako sam veli, “udari na sva zvona”,
i za vreme i posle Miloševiceve vladavine. Neke od njegovih radova
citirao sam u svojim tekstovima, nalazeci da spadaju u bolje priloge
istraživanju zbivanja u našoj zemlji. Dakle, medu nama nema licnog
spora i sukoba. Pokušacu da pokažem šta je sporno, problematicno
i opasno u njegovom tekstu.
Sporno je tumacenje jednog (i jedinog) odlomka iz mog teksta koji
Antonic uzima kao razlog da me podvrgne posmatranju. Rec je o oduzimanju
mandata jednom broju poslanika Narodne skupštine Republike Srbije
2001. godine, zbog nedolaženja na sednice i ignorisanja ove institucije,
što sam smatrao uslovno legitimnim, ukoliko vodi stvaranju demokratskih
institucija i afirmaciji paralementarizma. Antonic nalazi da sam
ovim stavom podržao kradu mandata, cak i da sam ucestvovao u “horskom
aplauzu” tom cinu. Da je hteo, on je mogao videti iz više mojih
tekstvova da sam kriticki pratio sporove i sukobe, pa i pribegavanje
raznim oblicima nasilja i nove vlasti, i to ne samo DS i DSS, vec
i GSS, a da i ne pominjem staru vlast (SPS i SRS). Doduše, nisam
sam cin, kako kaže Antonic, osudio kao kradu mandata i “po sebi”
lošu stvar, vec su me zanimale posledice. To je glavni dokaz moga
greha. Bez nade i šanse da kod strogog posmatraca okajem svoj greh
(i kome da se ispovedim - Amfilohiju ili Atanasiju, Filaretu ili
Pahomiju, kome?), postalo mi je jasno, i ne samo meni, da pomenuto
oduzimanje mandata (kasnije vracenih) nije doprinelo stvaranju demokratskih
institucija i afirmaciji parlamentarizma, ni pod dosovcima i pod
postdosovcima. To smatram bitnom temom kritickog mišljenja i dijaloga,
ali za tako nešto posmatrac tuduh grehova ne pokazuje interesovanje.
Problematicno je, blago receno, kada inkriminisani citat uzet iz
jednog teksta, objavljenog u Blic njuzu, Antonic koristi za diskvalifikaciju
drugog lista - “Republike” - iz koje ne navodi nijedan citat, nijedan
tekst, niti jednog jedinog autora. Bez ikakvih cinjenica i racionalnih
argumenata, citav list koji izlazi kontinuirano vec šesnaestu godinu
i u kojem su objavljeni tekstovi više od dve hiljade autora, Antonic
smešta u problematicnu grupaciju koju naziva “misionarska inteligencija”.
Ovu sintagmu iz jednog svog teksta od prošle godine ponavlja i u
ovom tekstu. Ovo je istaknuto i u podnaslovu sadašnjeg teksta u
NIN-u: “Primetio sam da se deo ovdašnje inteligencije prema sopstvenom
narodu odnosi kao nekadašnji misionari prema urodenickom plamenu.
Oni veruju da je narod u Srbiji ne samo primitivan vec i kolektivno
oboleo od nacionalizma.”
Kao urednik “Republike” bio sam i ostao spreman za kriticku procenu
i dijalog ne samo o svojim tekstovima nego i o svemu što je u njoj
objavljeno. Ali, to nije moguce kada, kao kod Antonica, nema ni
pomena o konkretnim tekstovima. Mene licno ne uzbuduje ni ideološka
etiketa, jer sam mnoge doživeo i preživeo, pa i “misionarsku inteligenciju”.
Uostalom, biti misionar i ne mora biti nešto loše (kao ni “anarholiberal”).
Ali, doživljaj jedne oznake nije stvar licnog ukusa, pogotovo kada
služi za etiketiranje i konstruisanje grupacije “stranih placenika
i domacih izdajnika”. Takva dijagnoza podrazumeva i odgovarajucu
terapiju (egzekuciju). Tome je podvrgnuta citava “Republika”, njeni
saradnici (da li i citaoci?), uz još neke listove, o cemu ce oni
sami reci svoju rec.
Cemu sve to? Razlog je jednostavan; samoproglašenim braniocima Srpstva
ocigledno smeta kriticko ispitivanje odgovornosti za zlocine i pljacku
u našoj zemlji, a sve u ime “nacionalnog interesa”. I, umesto dijaloga
o tome, Antonic i njemu slicni autori, konstruišu ideološkog monstruma
koji, kako se uporno ponavlja, potcenjuje, vreda, mrzi itd. vaskoliki
srpski narod, a oni ga, kao, vole i brane. Svakako, nema osnova
da se bilo koji narod, pa ni srpski, proglašava u celosti kao olicenje
mana ili vrlina. Nijedna licnost nije uvek ista. To su poznate stvari.
Problem je nešto drugo.
Konstrukciju “neprijatelja naroda” (srpskog) u Antonicevom tekstu
(i u slicnima kojima se ovde ne bavim, kao ni svrstavanjem autora
u neki “krug”)” služi jasnoj svrsi, da se izbegne ispitivanje odgovornosti
i krivice za zlocine i pljacku, pocinjene u ime srpske nacije, i
ne samo srpske. A da bi se to izbegavanje sakrilo, pribegava se
raznim veštinama, pa i zameni teze: za pocinjeno zlo nisu odgovorni
i krivi pocinioci nego oni koji o tome govore. Ispada da su kriticari
zla samo zlo, da oni potcenjuju, mrze i vredaju citav narod. A potom
sledi i njihovo žigosanje i nastojanje da se uklone. Kada se bar
malo razmisli, stvari stoje sasvim drukcije. Težnje ka razjašnjenju
i sankcionisanju zlocina i pljacke (i raznih krada) može da se shvati
i kao nastojanje da se Srbi oslobode nametanja hipoteke kolektivne
krivice i prakticno afirmišu kao narod koji je sposoban i spreman
za stvaranje institucija moderne civilizacije, i države. A toga
nema bez razjašnjenja i sankcionisanja zlocina i pljacke. Izbegavanje
ovog složenog, teškog i bolnog javnog posla sprecava i samo postavljanje
temelja normalnog društva i države. Za samoproglašene ekskluzivne
ljubitelje naroda i njegove neprikosnovene pastire, svako ko se
drzne da analiticki i kriticki raspravlja o ovoj temi, biva oglašen
anacionalnim i antinacionalnim, u raznim varijantama, sve do “domacih
izdajnika i stranih placenika”. Tu spada i konstrukcija opake “misionarske
inteligencije” koju je kao svoj izum patentirao Antonic.
U novom tekstu Antonic pojacava i proširuje svoje posmatranje i
na nove, veli, sve opasnije, “krugove” ciji se pripadnici pozivaju
na modernizaciju i reforme, a zapravo su, tvrdi on, “montanjari”
- prevratnici, revolucionari, nasilnici, ekstremisti.
Antonic u svom tekstu otkriva okosnicu svoga stanovišta. On se
retoricki pita “zašto bi ‘reformsko-modernizacijski’ ekstremizam
bio manje opasan od, recimo, nacionalistickog i komunistickog?”
I odmah odgovara: “Štaviše, on možda može biti i opasniji baš zato
što su komunisticka i nacionalisticka ideja istorijski poprilicno
kompromitovane, dok su ideje reformi i modernizacije i dalje pozitivna
vrednost za sve nas.” Ostavimo li ovom prilikom po strani retoricku
upotrebu “možda” i “poprilicno” ( kao da tragicne posledice zlocina
i pljacke nisu izvesne i goleme), Antonic zvoni na uzbunu zbog opasnosti
od onoga što tek može da bude. A ta mogucnost postaje nužnost ukoliko
se ne prihvate rezultati Antonicevog posmatranja i njegovo uzbunjivanje.
On, doduše, dopušta da svi “ektremisti” nisu jednako opasni, ali
njegovim tekstom nikome nije pružena mogucnost da se izbavi, jer,
kako veli sam Antonic, “samo me manjak prostora onemogucava da napravim
odrešitiju razliku medu njima”. A da je imao mesta (i vremena?),
to bi bar ponekom dalo priliku da izmakne “pravednickom gnevu”.
Opasno je kada se konstruisana opasnost - “misionarska inteligencija”
i “modernizacijsko-reformatorski ekstremisti” - proglasi za vecu
opasnost od cinjenja zlocina i pljacke i svih onih koji sprecavaju
da se sve što se dogodilo, i dogada, razjasni i sankcioniše i time
zapocene stvaranje temelja normalnog društva i države, gde se ne
može nekažnjeno ubijati, pljackati, krasti i huškati na nasilje.
Na Antoniceve dijagnoze i njima primerenu terapiju reagovala je
samo Vesna Pešic koja je i ranije bila sumnjicena i napadana kao
“nacionalno nepodobna”, kao da bi njezino brisanje iz sastava srpskog
naroda doprinelo njegovoj cistoti (više od militantnih “higijenicara”?).
Ali, njena kritika nije podstakla Antonica da se bar malo zamisli
nad svojim tekstom; naprotiv, “dodao je gas”, nagazio i mene i podstakao
me da napišem ove retke. Pišem ih nerado, strepeci da može uslediti
i “gas do daske”. Ali, nije rec samo o meni, pa ce se valjda još
neko oglasiti.
Autor teksta o kojem je ovde rec, i to je pojava koja zaslužuje
pažnju, iskazao se kao osobeni nadglednik ideoloških kretanja i
skretanja, a ne tek neki bezazleni posmatrac ( recimo, ptica). Ima,
pak, i nešto za šta mu možemo biti zahvalni. Lišava nas strahovanja
od tajnih dosjea u kojima se skupljaju rezultati posmatranja “neprijatelja”
i priprema obracun s njima, a da se ne zna ni ko su sve, i kakvi
su, sami posmatraci, koji su njihovi nalazi i šta sve odatle sledi.
Tajnost proizvodi mnogo mistifikacije. Javni dosje, pak, lišava
nas neodredenog straha, strave i košmara, ali ne i realnog straha
od posledica pisanja i objavljivanja ovakvih tekstova. Ipak, na
javni tekst je mogucno i javno reagovanje. A u samoj javnosti može
se pokazati više sklonosti za upotrebu cinjenice i argumenata i
za njihovo kriticko ispitivanje, na šta ponekad opominje i sam Antonic,
kada se priseti nauke kao svoga poziva (misije?), da je i univerzitetski
profesor.
|
|