Vesna Pešić
Ekstremisti su negde drugde (“Sen
ist i petooktobarski montanjari, broj 2808, 21.10.2004 ) Da
su u drugim istocnoevropskim zemljama, 1989. godine, slušali
Antonica da se nikako ne smeju baviti “korenitim preobraajem
celokupnog društva”, što je za njega smrtni, montanjarski,
zlocinacki i ekstremisticki greh, ne bi one danas bile clanice EU
i ugledne demokratske drave.
Neki spomenuti “montanjari” (tj. “ekstremisti”)
u mucnom clanku profesora Antonica vec su jednom ranijom prilikom
pokušali da vode ozbiljnu raspravu s njim (Vojin Dimitrijevic,
u listu Vreme). Pokazalo se da je to iluzorno, jer cim mu se spocitaju
metodološki problemi, on nema odgovora, jer se u ta pitanja
ne razume. Zato ja i ne bih insistirala na tome kako Antonic koristi
metod analogije, kada neke gradane Srbije, zaista pojedince (grupu
ne predstavljaju), preko ad hoc citata, uporeduje sa montanjarima
koji su hteli korenite promene društva a završili u zlocinu.
I mene je Antonic, zajedno sa još nekim gradanima, spomenuo
kao ekstremistu i totalitarca, odnosno “montanjarku”.
Ja nikada nisam krila svoja politicka gledišta, ona su gotovo
opšte poznata, pa ne vidim šta ima Antonic da me razotkriva
i smišlja poredenje moje malenkosti sa montanjarima, izlauci
ruglu, na jedan podmetacki nacin, moje dugogodišnje zalaganje
za demokratiju u Srbiji. Nju dosad niko nije sporio, ni moji politicki
protivnici, ali spori je Antonic, implicirajuci da sam totalitarac,
ekstremista, ubica i giljotinaroš (sve nam pricajuci o tome
kako su završili “montanjari”, pri tom ne navodeci
literaturu kojom se sluio).
Usudujem se da ustvrdim da se Antonic sramno poneo u ovom tekstu,
ne samo zato što je mene bez ikakvih argumenata svrstao u nekakve
totalitarne grupacije, opasne po Srbiju, nego još više
po tome što prikriva svoje politicko gledište, koje se
ipak vidi na sto kilometara daljine. Neka izade i hrabro kae
kakvo je njegovo politicko stanovište, umesto što nas
zamajava gresima drugih kvaziucenim poredenjima. Da se Vlasi ne
dosete! Ovo kaem i zbog toga što se Antonic, i još
neki “analiticari” pojavljuju u publicistici sa naucnim
autoritetom, toboe neutralno, a to nisu, jer više nego
ocigledno brane nacionalisticko-konzervativno stanovište, ono
koje je sada na vlasti što je, naravno, svacije gradansko pravo.
Da su u drugim istocnoevropskim zemljama, 1989. godine, slušali
Antonica da se nikako ne smeju baviti “korenitim preobraajem
celokupnog društva”, što je za njega smrtni, montanjarski,
zlocinacki i ekstremisticki greh, ne bi one danas bile clanice EU
i ugledne demokratske drave. Nego bi, po receptu Antonica,
i dan-danas cuvale stari realsocijalisticki sistem, nikako ga ne
bi korenito preobraavale jer je to, boe moj, nešto
jako nedemokratski, gotovo zlocinacki.
Ja cu još jednom javno da priznam da sam se u borbi protiv
bivšeg reima, autoritarne, nacionalisticke, ratne i zlocinacke
mafije (koja i danas nije savladana), zalagala za korenitu promenu
takvog reima i takvog nacina funkcionisanja naše drave
i društva. To što Antonic ne vidi ekstremizam u tom reimu,
koji je ostavio more leševa i potoke krvi (ali i veoma “defektno
društvo”), i što ga uopšte ne brine rast njegovog
uticaja i posle odlaska Miloševica, pa i poslednja ubistva,
nego ga brinem ja i još neki pojedinci, samo pokazuje o kakvom
stanovištu je tu rec i o kakvoj vecini on sanja.
Nije mi cudno ni to što ga je jedna moja, prigodom izgovorena
recenica, da ubice premijera Ðindica (koga sam okvalifikovala
kao demokratu, modernistu i reformistu) treba da budu otkrivene
i kanjene, posebno iritirala. Ispada da je za njega, u slucaju
ubijenog premijera, primena zakona neka veoma vanredna i revolucionarna
mera, cim sam baš po toj recenici ubacena u revolucionarne
redove.
Ono što posebno raduje Antonica, jeste to što je moje
politicko mišljenje u manjini a njegovo u vecini. Ne sporim
da su moja politicka ubedenja manjina, ali ne vidim zašto se
Antonic toliko i vec due vremena ustremio na jedno manjinsko
mišljenje kao najvecu opasnost (kao da vece nema) i o kojem
ga ne mrzi da piše te agresivne tekstove. Prema svim pravilima
demokratske prakse i teorije, politicka manjina ima pravo da se
cuje u javnosti, pa molim profesora da prestane da rui manjinska
gledišta, jer ona, zato što su manjinska, nikako ne moraju
da budu ekstremisticka.
Jer, kako pokazuje novija srpska istorija, problem u Srbiji je
bio baš suprotan. Naime, ekstremisti - komunisticko-nacionalisticki
(nacionalisticko-antikomunisticki) imali su nespornu vecinu, pa
i sada nastoje da ostanu na glavnom drumu. Antonic se izgleda boji
da se naši ekstremisti nisu dovoljno ucvrstili, neskriveno
se raduje što se DS “umerio” (koji je inace svrstavao
u “ekstremnu levicu”, vidi Prizma, novembar 2003), pa
za svaki slucaj nasumice udara po preostalim “neumerenim elementima”
koji, eto, uporno “diu glavu”, trae korenite
promene, ne pristaju na ponovno jacanje ekstremizma i antievropskog
nacionalizma, i ne misle da je to dobro za Srbiju.
NIN, 28.10.2004.
|
|