Slobodan
Reljic
Poruke sa lokala
Ostaje
pitanje šta je sa dvotrecinskom Srbijom koja ne glasa. Da li to
znaci da je vecina digla ruke od svega? Ili ce pre biti da apstinenti
smatraju kako oni koji se nude da za njih vladaju društvom ne zaslužuju
dodatni napor direktnog legitimisanja?
Ovog puta je prošlo bez euforije i teških reci. Cak su kandidati
u javnim nastupima bili preterano fini: reklo im u izbornim štabovima
da biraci ne vole svade i napade, pa onda oni objašnjavaju kako
nece ništa govoriti o protivkandidatima nego samo o svom programu.
Ni Vucicu se nije dalo da, sem retkih trenutaka igre na svoju ruku,
“udari” po Bogdanovicu. Tek jednom se u TV-duelu uhvatio nekog papira,
ali ga je toliko brzo vratio u džep da je ostalo nejasno da li se
setio saveta s klupe ili je papir bio toliko slab. Isto tako su
neke oci koje, navodno, imaju šifru za ulazak u gradski kompjuter
javile da radikalski kandidat, zamislite, ne placa vodu, struju
i za odvoz smeca. Ali i ta prica je utihnula pre nego što se iko
opekao. Da, i malo se Nebojša Covic kacio na Zorana Drakulica, kao
“ima nešto važno da nam kaže”, ali se sve završilo na raspravi o
tome ko se više razume u kapitalisticko privredjivanje.
Kad bi Buš i Keri bili toliko obzirni jedan prema drugom, Amerika
bi skoro zaboravila kako se nekad “junacki” ratovalo po Vijetnamu
i oko njega.
Naravno da “mlaka” kampanja nije razlog “evropske izlaznosti” na
prošlonedeljne lokalne izbore u Srbiji. Bice da je to pre svega
- inflacija biranja. Izbori izbore stižu. Stvara se utisak da društvo
i nema važnijih aktivnosti osim ubacivanja papira u glasacke kutije.
Mnogi naši politicari su tu ideju stalno pothranjivali. Važno je
da se menja! I ta privlacna misao je potrošena. Važno je da se može
promeniti, ali je najvažnije da se nešto radi. Nešto izvan politicarskog
“mlacenja prazne slame”.
U svakom poslu, logicno, coveku ili ekipi treba neko razumno vreme
da udu u posao, pokrenu potencijale i - rade. Nisu džaba demokratski
mandati cetiri ili više godina. Srbija je umorna (stara dobra fraza)
od prica kako postoje neki, a sami sebe preporucuju, koji sigurno
- znaju put. Srbija je saznala da postoje nijansne razlike, otprilike
kao što postoje razlike medu ekipama u nekoj takmicarskoj ligi,
ali da svi oni više obecavaju nego što mogu da ispune, da niko ne
može bitno popraviti pretece pravce kretanja privatizacije, da se
ne može preko noci promeniti imidž Srba u svetu, dogovoriti s kosovskim
Albancima i upristojiti odnose u nakrivljenoj kuli od državne zajednice
SCG.
Srbi se pokazuju kao politicki zreliji od svojih politicara i partijskih
falangi. Sad se lepo može videti kako su mnoge nadobudne “delioce
lekcija” iz demokratije ili patriotizma koji su godinama okupirali
ekrane i novinske strane poslali u zaborav. Politicka scena se stabilizuje.
Demokrati i radikali vode, DSS sledi... Pokret snaga Srbije (PSS)
Bogoljuba Karica još se nije izborio za sigurno cetvrto mesto. Na
prošlim izborima, svež i “širokim narodnim masama” zanimljiv, Bogoljub
Karic se vinuo u nebo. Lokalno biranje je pokazalo da se pokreti,
koji se drže na ledima usamljenih pojedinaca, ako hoce da opstanu
- moraju pretvoriti u partije. Birokratizovane, usporene ali postojane
organizacije. A to košta: i vremena, i truda i para. Dugorocan i
ozbiljan posao. Narodni šarm i trikovi tu ne pomažu.
Jedini politicar na cije se ime i nepotrošeni dobar glas moglo
lepo profitirati na ovim izborima je predsednik Srbije Boris Tadic.
Eho njegove pobede na predsednickim izborima širio se nad lokalnim
kampanjama - i uticao na birace. Jedina partija koja je na bilbordima
uz naziv stranke dodavala ime svog predsednika bila je - Demokratska
stranka.
DSS je, izgleda, dobio drugog coveka. I sa tri nedelje kampanje
Zorana Drakulica više ne izgleda kao debatni klub pasioniranih ljubitelja
demokratije koji se izveceri skupljaju na sklonitim mestima da bi
vodili muške razgovore o sudbini nacije i svetskim nepravdama. Dok
se u Srbiji, i dalje, uglavnom nudi starovremeni “narodnjacki kapitalizam”
gde se uvek na prvo mesto stavlja kako da se zec, koji je u šumi,
pravedno podeli na ravne casti, Drakulic je podsetio - jasnije nego
iko dosad - na najelementarnije zakone izgradnje “dobrog društva”:
moramo se prvo i što brže organizovati da nešto zaradimo po teškim
evroligaškim kriterijumima, a onda cemo s punijom kasom izvesno
podizati mostove, graditi obilaznice oko Beograda, “silaziti na
Savu i Dunav” i to sve sa svešcu da još dugo treba cekati metro
i ostale stvari za koje su naši džepovi plitki. Bila je pomalo dirljiva
upornost s kojom su mu, u pocetku, protivkandidati objašnjavali
kako zakon izricito zabranjuje gradonacelniku da organizuje zaradivanje
para, nego ga samo upucuje na budžet i trošenje. Kad su negde na
pola kampanje takva objašnjenja utihnula, bilo je jasno da je prosta
lekcija shvacena od svih u trci. Nije malo.
Opet se pokazalo i kolika je moc radikalska senzitivnost. Kako
je Budimpešta, pomalo sa Evrounijom, a uz Kasinu logistiku na terenu
internacionalizovala zapaljivu pricu o ugroženosti madarske manjine,
tako se podrška radikalima u najevropeiziranijem delu Srbije, Vojvodini,
pojacala. Manje “ugrožena” Srbija je “rasipala” glasove opuštenije
- na povratak Bidže, Rake i ponekog SPO-ovca.
Ipak, u krajnjem zbiranju glasova koji su se delili izmedu “demokrata”
i “populista”, prvi su bolje prošli nego na predsednickim izborima.
Ostaje pitanje šta je sa dvotrecinskom Srbijom koja ne glasa. Da
li to znaci da je vecina digla ruke od svega? Ili ce pre biti da
apstinenti smatraju kako oni koji se nude da za njih vladaju društvom
ne zaslužuju dodatni napor direktnog legitimisanja? Oni ce vladati,
jer nema ko drugi, ali necu da ih svojim glasom podržavam! Njihovi
dosadašnji rezultati ne motivišu na to. Ali to, uglavnom, ne znaci:
neka rade šta hoce. Apstinencija je, takode, plod sazrevanja i razumevanja
da je iluzija dugo širena predstava da se svi problemi društva mogu
rešiti i rešavati u politickoj sferi. Manipulacija time nije ništa
manja u demokratskim društvima nego u ideološkim. Razlika je u tome
što demokratije dopuštaju da svoju rezignaciju javno iznosite i
pretvarate je u javnu opomenu. Politicari na vlasti ce pritisak
onih koji nisu glasali osecati stalno i vrlo jasno. Vecinska Srbija,
koja ne glasa, nije digla ruke ni od cega. To je poruka s lokala.
|