SRPSKE DEMOKRATE POPLOČAVAJU PUT RADIKALIMA
Od prevremenih parlamentarnih izbora u Srbiji nije prošlo ni dva
meseca, a već se razmišlja o novim. Birači su svoju poruku
toliko zašifrovali da srpskim političarima ni do danas nije
pošlo za rukom da je dešifruju.
Ultranacionalisti, pseudosocijalilsti, socijalne demokrate, monarhisti,
liberali, klub elitnih ekonomista, demokrate, pravoslavne patriote,
komunisti, ratni veterani, šovinisti i ljudi optuženi za ratne zločine.
Takav sastav parlamenta bi i u krajevima sa mirnijom poliltičkom
klimom izazvao velike potrese.
O takvom izgledu srpske Skupštine svakako su odlučili birači
na decembarskim izborima. Od tada se partije demokratskog tipa trude
da stvore protivtežu pobedniku izbora – Srpskoj radikalnoj stranci
Vojislava Šešelja, kao i preostalim socijalistima Slobodana Miloševića.
Stvoriti veliku koaliciju protiv tih snaga bilo je moguće jedino
teorijski, iako su demokrate zajedno osvojile većinu glasova.
Posle mesec i po dana iscrpljujućih pregovora pokazalo se
da demokratska parlamentarna većina postoji zaista samo na
papiru. Glavni spor nastao je između Demokratske stranke Srbije
bivšeg jugoslovenskog predsednika Vojislava Koštunice i Demokratske
stranke ubijenog premijera Zorana Đinđića. Uzajamnu
netrpeljivost ljudi koji su početkom devedesetih godina osnovali
opozicionu platformu protiv Slobodana Miloševića nije umanjila
čak ni Đinđićeva nasilna smrt. Opraštajući
se sa njim, demokrate su propustile šansu da se pomire i tako otvorile
put novom nastupu radikala. Veoma je važno razlučiti na čijoj
strani leži glavni deo odgovornosti za tu situaciju.
Obično se raskol u demokratskom bloku objašnjava ličnom
averzijom između vođa pojedinih partija, pa time krivica
kao da se prebacuje svakome podjednako. Uglavnom, sigurno je da
je u taboru demokrata dominirala u protekle tri godine Demokratska
stranka, tačnije rečeno, njen lider, Zoran Đinđić.
Svojom strankom ovladao je u toj meri da, po njegovoj smrti, nije
uspela da nađe novog vođu. Njegovi sledbenici proglasili
su da će ubijeni predsednik biti večna ikona, novog predsednika
su iz pijeteta odbili da izaberu i prepustili se žalosti. Ova partija
je tokom tri godijne vlasti sasvim izgubila vidljive mehanizme,
njeno ime postalo je novi sinonim za korupciju, političko lupeštvo
i krađu državne imovine. Umesto razrešavanja posledica Miloševićeve
ere uništavanja, Demokratska stranka je uložila skoro svu energiju
u borbu protiv druge demokratske partije i njenog šefa Vojislava
Koštunice. Prisluškivali su se telefoni, zloupotrebljavali mediji
i konačno, izbio je rat tajnih službi. Sve se završilo izbacivanjem
nepodobnih poslanika iz parlamenta.
Poslednji udarac ostacima vladavine zakona i demokratiji Đinđićeva
vlada je zadala nepoštovanjem odluka Ustavnog suda, da poslanik
ne može izgubiti mandat odlukom jednog dela vladajuće koalicije.
Milošević i Šešelj su sve to posmatrali iz svojih zatvorskih
ćelija haškog suda za ratne zločine i sigurno su pritom
trljali ruke: nikakvog razračunavanja sa prošlošću neće
biti, niko nas neće proveravati niti raspravljati o našoj krivici.
Dajte demokratama vlast i oni će je sami sebi onemogućiti.
U sporu među demokratama su se međutim iskristalisale
dve glavne tendencije u novoj srpskoj politici. Koštuničina,
prema kojoj je za Srbiju od primarmnog značaja stvaranje dobrih
pravnih osnova (i njihovo poštovanje) i Đinđićeva,
koja je zastupala gledište da je pre svega potrebno pokrenuti ekonomiju,
na bilo koji način i bilo kojim metodama.
Nakon tri godine je postalo očigledno da su nekontrolisana
reforma i nepromišljena privatizacija uvukle zemlju u još veći
haos, a njene stanovnike lišile poslednjih ostataka poverenja u
reformu. Paradoks je da je miljenik Zapada postao haotični
Đinđić, štaviše upleten u čudnovatu političku
trgovinu sa mafijom, a ne uračunljivi Koštunica, političar
sa čistom prošlošću i srazmerno jasnom vizijom budućnosti.
Nemirni nacionalizam mladog naučnog asistenta Đinđića
ostao je diskretno zaboravljen, dok je profesor Koštunica, koji
svoje nazore nikada nije naročito menjao, zadobio u inostranstvu
etiketu umerenog nacionaliste, a kod kuće pravnog fundamentaliste.
Koštunica je samo veoma bezazleno pristao na večiti princip
srpske politike, prema kojem partija mora imati snažnog vođu
a ostalo je manje važno. Pošto je tu ulogu prihvatio, bilo je neizbežno
da dve navedene tendencije pre ili kasnije dodu u sukob, da ne mogu
da opstanu zajedeno u istoj vladi. Zato danas Koštunica odbija da
oformi kabinet sa ostatkom Đinđićeve partije. Neće
ponovo to da proživljava, štaviše ne sa partnerima koji, u poređenju
sa problematičnim ali prvoligaškim igračem Đinđićem,
igraju za drugu ligu. Bez Đinđićeve partije svako
može da formira samo manjinsku vladu, koju bi trajno morali da podržavaju
Miloševićevi socijalisti, a to za svet naprosto ne bi bio dobar
signal.
U domaćim okolnosatima bi takva vlada bila u velikoj meri
nesigurna, neodlučna i zavisna od dobre volje svojih bivših,
nikad mirnih neprijatelja. Sastavljanje takvog kabineta očigledno
bi bilo produžavanje sadašnje nestabilnosti. Pitanje je, šta mogu
rešiti novi izbori. Mnoge stvari će zavisiti od toga da li
će se njihova pravila izmeniti do te mere da bi glasanje samo
do u beskonačnost produžavalo političku pat poziciju.
Paralment bi svakako morao da snizi izborni cenzus za političke
partije ali nije sigurno da bi sadašnja Skupština mogla o tome da
se dogovori. Drugi put vodi preko stvaranja prirodnih predizbornih
koalicija programski bliskih partija, a nikako funkcionalnih prilepaka
kao ranije. Demokrate sada moraju biti obazrive. Srpski radikali
ne moraju se mnogo truditi da biračima objasne da su za današnju
komplikovanu situaciju krive demokrate. Naime, u tome će biti
u pravu.
Prevod: Tijana Milosavljević-Čajetinac
Izvor, Lidové noviny, Prag, 19. 02. 2004.
|