Home
Komentari
Debate
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
Prikazi
Linkovi
   
 

PRENOSIMO

Prenosimo - Teror na Kosovu, mart 2004.

   


Damjan de Krnjevic Miškovic

Kristalna noc na Kosovu


U sredu je u Evropi poceo pogrom. Preneto je da je jedan službenik UN rekao da se "na Kosovu dogada Kristalna noc". Srbi se ubijaju a njihove crkve stare i 800 godina, pale se. Veliki deo hrišcanskog nasleda na Kosovu je u plamenu i može biti zauvek izgubljeno. Ovi postupci prevelikog broja kosovskih Albanaca, pokazali su da su price o demokratiji i multieticnosti koje na Kosovu slušamo od juna 1999-te, i naivna ponavljanja tih prica u medunarodnoj zajednici, lažne. Te reci sada takode nestaju u plamenu, kao i nada u srcima dobronamernih kreatora politike da se varvari na Kosovu mogu civilizovati uz minimalnu cenu po Zapad.

Kao i u ranim tridesetim godinama prošlog veka, glasine su postale cinjenice, a unapred smišljeni planovi pretoceni su u akciju. Clanovi zajednice koja je na Kosovu u poziciji žrtve, u ovom slucaju, srpska deca, optuženi su da su cetvoro albanske dece naterali u reku prouzrocivši smrt troje od njih. Nekoliko casova kasnije, kosovska oficijelna vlast, misija UN, izdala je saopštenje da su optužbe protiv Srba bile lažne i da je preživelo albansko dete reklo službenicima UN da na mestu tregedije nije bilo Srba - ipak, nasilje je eskaliralo. Juce se ono nastavilo nesmanjenom žestinom. A danas je Kosovo i dalje u plamenu.

Sve je pocelo u etnicki podeljenom gradu Kosovskoj Mitrovici, u severnom delu Kosova, kada su horde naoružanih Albanaca prešle u srpski deo grada, probivši blokadu poljskih cuvara mira - u nasilju koje je usledilo poginulo je nekoliko ljudi u obema etnickim grupama.

U satima koji su usledili, Albanci su transportovani autobusima u podrucja u kojima su koncentrisani Srbi, u nekim slucajevima, uz sukobe sa snagama inernacionalnih cuvara reda. Na nekim mestima, cela srpska sela su spaljena do temelja. UN su, kukavicki, povukle svoje snage iz najmanje tri grada na Kosovu. Spaljene su pravoslavne crkve u dva od ta tri grada. Stanje se stalno pogoršavalo tokom te prve noci, a to se sve nastavilo i sledeceg dana.

Manastiri i crkve iz 12. veka gore; cetrnaest je kompletno uništeno. Njihov kulturni znacaj je nemerljiv, ne samo za hrišcane, vec za citavo covecanstvo. Fotografije i secanja su sada sve što je ostalo od tih spomenika civilizacije. A UN su pobegle.

Talas nasilja je bio previše dobro isplaniran i koordinisan, da bi se mogao shvatiti kao spontana reakcija na glasine. "Ovo je bilo unapred planirano", izjavio je Derek Cepel, portparol misije UN na Kosovu. Cekalo se samo na neki povod. Jasno je da neki od lidera kosovskih Albanaca veruju da ce etnicko cišcenje svih preostalih Srba u provinciji (pošto je vec ocišceno dve trecine Srba nakon "oslobodenja" 1999-te godine) i uništavanje svih srpskih spomenika kulture, medunarodnu zajednicu staviti pred svršen cin. Ali, ne sme se dozvoliti da se demokratija i nezavisnost zasnivaju na etnickom cišcenju.

Cuvši vesti o pogromu i zapaljenim crkvama na Kosovu, mala grupa beogradana okružila je gradsku džamiju u cilju odmazde. (Isto se desilo i u Nišu, drugom po velicini gradu u Srbiji). Polomljeni su prozori i džamija je zapaljena. Za razliku od scena na Kosovu, srpska Vlada je izvela je nekoliko stotina policijaca da pokušaju da kontrolišu masu; pored toga, mitropolit Srpske pravoslavne crkve pokušao je da ih smiri. Svi oni su u tome uspeli samo delom. Ponašanje mase u Beogradu je takode za svaku osudu, ali je njih bilo mnogo manje (brojem koji se meri stotinama, ne desetinama hiljada) i morali su da se suprostave policiji i prenebregnu molbe mitropolita da bi uradili ono što su naumili. Njih 78 je bilo uhapšeno. Gde su albanski politicari da stanu ispred srpskih svetih mesta na Kosovu? Ko je štitio srpske crkve i sela? Zašto su zapaljena? Na Kosovu ima 18000 stranih vojnika. Zašto nisu ucinili više?

Lideri kosovskih Albanaca tvrde da su sposobni da vode jednu nezavisnu državu, dok sa druge strane izjavljuju da ne mogu da kontrolišu svoje gradjane i zaustave pogrom. U isto vreme, tvrde da bi momentalno priznanje nezavisnosti Kosova ucinilo Srbe i njihova sveta mesta zašticenim. Tako, dok lider najuticajnije kosovske politicke partije Hašim Taci, putuje po svetu propovedajuci prednosti multietnicnosti i gradanskog društva, a svih pet crkava u njegovom rodmnom gradu Prizrenu je spaljeno. U meduvremenu, njegova politicka partija zajedno sa drugim partijama kosovskih Albanaca izdaje saopštenja u kojima svu krivicu za poslednje dogadaje prevaljuje na Srbe. U tridesetim godinama prošlog veka, radilo se na isti nacin.

Ovo ne znaci da se pojedini albanski lideri i deo obicnih Albanaca nisu ništa casno uradili. Taci nije želeo da se ovo desi, i njegov žurno organizovani povratak na Kosovo verovatno može da utice na smirivanje situacije. Kao bivši lider UCK, on je verovatno u mogucnosti da zauzda neke od lidera pogroma. Albanski premijer Kosova, Bajram Redžepi, i Ramuš Haradinaj, bivši komandant teroristicke UCK i lider jedne od albanskih politickih partija, pohvaljeni su od strane lokalnih organa i Srpske pravoslavne crkve zbog njihove pomoci. Ali, sa druge strane, isti ljudi su bili obecali još pre 5 godina da ce obnoviti srpske crkve i domove i da ce istražiti približno 3000 slucajeva etnickih ubistava i kidnapovanja, koji su se odigrali od juna 1999-te godine. Njihove reci nisu bile pretocene u dela. Gde su oni bili poslednjih 5 godina? Njihovo nedelovanje sigurno je doprinelo da ekstremni Albanci steknu uverenje da njihova ubistva i paljevine mogu proci nekažnjeno. I tako je i bilo. Da li smo videli puno uhapšenih za to vreme? Da li je neki albanski sudija osudio svog sunarodnika za zlocin protiv Srba? To se nije dogodilo pre ove Kristalne noci na Kosovu. Može li se dogoditi sada?

U periodu posle juna 1999-te, kosovski Srbi su bili voljni da prenebregnu lekcije iz istorije i pokušaju da saradjuju sa, i cak veruju svojim albanskim komšijama; isto se odnosilo i na albanske politicare koji su obecali da ce religijska sloboda i multietnicnost postati stabilni na Kosovu, da ce vrednosti Zapada uhvatiti koren u kosovskoj stvarnosti.

U isto vreme, kosovski Srbi upozoravali su na pravu prirodu albanskog nacionalizma, ali su i UN i Zapad smatrali to preterivanjem. Ali kao što pokazuje saopštenje kosovske Dijeceze od srede: "Ono što se danas desilo na Kosovu i Metohiji i što se dogada ove veceri predstavlja strašan poraz celokupne misije UN koja je u posledjih pet godina zavaravala svet sa svojim navodnim uspesima, dok su ustvari omogucavala militarizaciju."

Ubistvo za ubistvom, kidnapovanje za kidnapovanjem, paljevina za paljevinom, i najzad ovaj pogrom - nagnali su Srbe da shvate strašnu istinu, da su ostavljeni na milost i nemilost varvarima. Ovo je etnicka agresija najgore vrste "u srcu Evrope", kako je svojevremeno glasila cuvena izjava Madlen Olbrajt o Kosovu, pre nego je Srbija bila bombardovana. Danas vidimo pravo lice multietnicnosti o kojoj su svi oni govorili sa toliko ushicenja. I sve se ovo dešava na podrucju kojim upravljaju UN i NATO. Zamislite kako bi bilo ako oni steknu nezavisnost.

Senator Sem Braunbek, posle susreta sa episkopom Artemijem sa Kosova pre nekoliko nedelja u Vašingtonu, napisao je pismo predsedniku Bušu, u kojem je zakljucio: " Mi ne treba da radimo u korist osamostaljenja ljudi koji su odmah nakon oslobodjenja etnicki ocistili cetvrt miliona svojih sugradjana i uništili preko 100 njihovih svetih mesta." Šta bi tek rekao sada? Šta bi mi svi trebali reci? Hocemo li stajati ne cineci ništa, kao u tridesetim godinama prošlog veka?

Damjan de Krnjevic Miškovic je urednik u listu The National Interest iz Vašingtona i viši saradnik na Institutu za religiju i politiku (Institute on Religion and Public Policy)

 
     
     
 
Copyright by NSPM