Damjan de Krnjevic Miškovic
Kristalna noc na Kosovu
U sredu je u Evropi poceo pogrom. Preneto je da je jedan službenik
UN rekao da se "na Kosovu dogada Kristalna noc". Srbi
se ubijaju a njihove crkve stare i 800 godina, pale se. Veliki deo
hrišcanskog nasleda na Kosovu je u plamenu i može biti zauvek izgubljeno.
Ovi postupci prevelikog broja kosovskih Albanaca, pokazali su da
su price o demokratiji i multieticnosti koje na Kosovu slušamo od
juna 1999-te, i naivna ponavljanja tih prica u medunarodnoj zajednici,
lažne. Te reci sada takode nestaju u plamenu, kao i nada u srcima
dobronamernih kreatora politike da se varvari na Kosovu mogu civilizovati
uz minimalnu cenu po Zapad.
Kao i u ranim tridesetim godinama prošlog veka, glasine su postale
cinjenice, a unapred smišljeni planovi pretoceni su u akciju. Clanovi
zajednice koja je na Kosovu u poziciji žrtve, u ovom slucaju, srpska
deca, optuženi su da su cetvoro albanske dece naterali u reku prouzrocivši
smrt troje od njih. Nekoliko casova kasnije, kosovska oficijelna
vlast, misija UN, izdala je saopštenje da su optužbe protiv Srba
bile lažne i da je preživelo albansko dete reklo službenicima UN
da na mestu tregedije nije bilo Srba - ipak, nasilje je eskaliralo.
Juce se ono nastavilo nesmanjenom žestinom. A danas je Kosovo i
dalje u plamenu.
Sve je pocelo u etnicki podeljenom gradu Kosovskoj Mitrovici,
u severnom delu Kosova, kada su horde naoružanih Albanaca prešle
u srpski deo grada, probivši blokadu poljskih cuvara mira - u nasilju
koje je usledilo poginulo je nekoliko ljudi u obema etnickim grupama.
U satima koji su usledili, Albanci su transportovani autobusima
u podrucja u kojima su koncentrisani Srbi, u nekim slucajevima,
uz sukobe sa snagama inernacionalnih cuvara reda. Na nekim mestima,
cela srpska sela su spaljena do temelja. UN su, kukavicki, povukle
svoje snage iz najmanje tri grada na Kosovu. Spaljene su pravoslavne
crkve u dva od ta tri grada. Stanje se stalno pogoršavalo tokom
te prve noci, a to se sve nastavilo i sledeceg dana.
Manastiri i crkve iz 12. veka gore; cetrnaest je kompletno uništeno.
Njihov kulturni znacaj je nemerljiv, ne samo za hrišcane, vec za
citavo covecanstvo. Fotografije i secanja su sada sve što je ostalo
od tih spomenika civilizacije. A UN su pobegle.
Talas nasilja je bio previše dobro isplaniran i koordinisan, da
bi se mogao shvatiti kao spontana reakcija na glasine. "Ovo
je bilo unapred planirano", izjavio je Derek Cepel, portparol
misije UN na Kosovu. Cekalo se samo na neki povod. Jasno je da neki
od lidera kosovskih Albanaca veruju da ce etnicko cišcenje svih
preostalih Srba u provinciji (pošto je vec ocišceno dve trecine
Srba nakon "oslobodenja" 1999-te godine) i uništavanje
svih srpskih spomenika kulture, medunarodnu zajednicu staviti pred
svršen cin. Ali, ne sme se dozvoliti da se demokratija i nezavisnost
zasnivaju na etnickom cišcenju.
Cuvši vesti o pogromu i zapaljenim crkvama na Kosovu, mala grupa
beogradana okružila je gradsku džamiju u cilju odmazde. (Isto se
desilo i u Nišu, drugom po velicini gradu u Srbiji). Polomljeni
su prozori i džamija je zapaljena. Za razliku od scena na Kosovu,
srpska Vlada je izvela je nekoliko stotina policijaca da pokušaju
da kontrolišu masu; pored toga, mitropolit Srpske pravoslavne crkve
pokušao je da ih smiri. Svi oni su u tome uspeli samo delom. Ponašanje
mase u Beogradu je takode za svaku osudu, ali je njih bilo mnogo
manje (brojem koji se meri stotinama, ne desetinama hiljada) i morali
su da se suprostave policiji i prenebregnu molbe mitropolita da
bi uradili ono što su naumili. Njih 78 je bilo uhapšeno. Gde su
albanski politicari da stanu ispred srpskih svetih mesta na Kosovu?
Ko je štitio srpske crkve i sela? Zašto su zapaljena? Na Kosovu
ima 18000 stranih vojnika. Zašto nisu ucinili više?
Lideri kosovskih Albanaca tvrde da su sposobni da vode jednu nezavisnu
državu, dok sa druge strane izjavljuju da ne mogu da kontrolišu
svoje gradjane i zaustave pogrom. U isto vreme, tvrde da bi momentalno
priznanje nezavisnosti Kosova ucinilo Srbe i njihova sveta mesta
zašticenim. Tako, dok lider najuticajnije kosovske politicke partije
Hašim Taci, putuje po svetu propovedajuci prednosti multietnicnosti
i gradanskog društva, a svih pet crkava u njegovom rodmnom gradu
Prizrenu je spaljeno. U meduvremenu, njegova politicka partija zajedno
sa drugim partijama kosovskih Albanaca izdaje saopštenja u kojima
svu krivicu za poslednje dogadaje prevaljuje na Srbe. U tridesetim
godinama prošlog veka, radilo se na isti nacin.
Ovo ne znaci da se pojedini albanski lideri i deo obicnih Albanaca
nisu ništa casno uradili. Taci nije želeo da se ovo desi, i njegov
žurno organizovani povratak na Kosovo verovatno može da utice na
smirivanje situacije. Kao bivši lider UCK, on je verovatno u mogucnosti
da zauzda neke od lidera pogroma. Albanski premijer Kosova, Bajram
Redžepi, i Ramuš Haradinaj, bivši komandant teroristicke UCK i lider
jedne od albanskih politickih partija, pohvaljeni su od strane lokalnih
organa i Srpske pravoslavne crkve zbog njihove pomoci. Ali, sa druge
strane, isti ljudi su bili obecali još pre 5 godina da ce obnoviti
srpske crkve i domove i da ce istražiti približno 3000 slucajeva
etnickih ubistava i kidnapovanja, koji su se odigrali od juna 1999-te
godine. Njihove reci nisu bile pretocene u dela. Gde su oni bili
poslednjih 5 godina? Njihovo nedelovanje sigurno je doprinelo da
ekstremni Albanci steknu uverenje da njihova ubistva i paljevine
mogu proci nekažnjeno. I tako je i bilo. Da li smo videli puno uhapšenih
za to vreme? Da li je neki albanski sudija osudio svog sunarodnika
za zlocin protiv Srba? To se nije dogodilo pre ove Kristalne noci
na Kosovu. Može li se dogoditi sada?
U periodu posle juna 1999-te, kosovski Srbi su bili voljni da prenebregnu
lekcije iz istorije i pokušaju da saradjuju sa, i cak veruju svojim
albanskim komšijama; isto se odnosilo i na albanske politicare koji
su obecali da ce religijska sloboda i multietnicnost postati stabilni
na Kosovu, da ce vrednosti Zapada uhvatiti koren u kosovskoj stvarnosti.
U isto vreme, kosovski Srbi upozoravali su na pravu prirodu albanskog
nacionalizma, ali su i UN i Zapad smatrali to preterivanjem. Ali
kao što pokazuje saopštenje kosovske Dijeceze od srede: "Ono
što se danas desilo na Kosovu i Metohiji i što se dogada ove veceri
predstavlja strašan poraz celokupne misije UN koja je u posledjih
pet godina zavaravala svet sa svojim navodnim uspesima, dok su ustvari
omogucavala militarizaciju."
Ubistvo za ubistvom, kidnapovanje za kidnapovanjem, paljevina za
paljevinom, i najzad ovaj pogrom - nagnali su Srbe da shvate strašnu
istinu, da su ostavljeni na milost i nemilost varvarima. Ovo je
etnicka agresija najgore vrste "u srcu Evrope", kako je
svojevremeno glasila cuvena izjava Madlen Olbrajt o Kosovu, pre
nego je Srbija bila bombardovana. Danas vidimo pravo lice multietnicnosti
o kojoj su svi oni govorili sa toliko ushicenja. I sve se ovo dešava
na podrucju kojim upravljaju UN i NATO. Zamislite kako bi bilo ako
oni steknu nezavisnost.
Senator Sem Braunbek, posle susreta sa episkopom Artemijem sa Kosova
pre nekoliko nedelja u Vašingtonu, napisao je pismo predsedniku
Bušu, u kojem je zakljucio: " Mi ne treba da radimo u korist
osamostaljenja ljudi koji su odmah nakon oslobodjenja etnicki ocistili
cetvrt miliona svojih sugradjana i uništili preko 100 njihovih svetih
mesta." Šta bi tek rekao sada? Šta bi mi svi trebali reci?
Hocemo li stajati ne cineci ništa, kao u tridesetim godinama prošlog
veka?
Damjan de Krnjevic Miškovic je urednik u listu The National Interest
iz Vašingtona i viši saradnik na Institutu za religiju i politiku
(Institute on Religion and Public Policy)
|