Home
Komentari
Debate
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
Prikazi
Linkovi
   
 

PRENOSIMO

Predsednički izbori

   

IN VIVO

Glavni urednik EVROPE Željko Cvijanović piše o sukobu države sa Miodragom Kostićem

Kako je Kole postao Robin Hud

Protiv Koštuničine vlade na delu je savez oligarha iz bivšeg režima, ideološkog jezgra nevladinog sektora i političara koji zastupaju koncept da se u Evropu najbrže stiže ako se sve sa sebe odbaci kao suvišan teret. I jedne, i druge, i treće ujedinjuje to što njihova moć i razlog postojanja drastično opadaju jačanjem državnih institucija i to je priča čiji će ishod presuditi predstojeći izbori. Problem je, međutim, što sve ove tri grupe to savršeno kapiraju, za razliku od vladinog izbornog kandidata

Zašto da bude Hodorovski, kad može da bude Maki, glasio je u nedelju uveče izbor Miodraga Kostića, kralja srpskog šećera svih boja i pakovanja. Žestoko pritisnut od države u civilu, Kostić je, kaže, odlučio da se krije u zemlji, makar se u taj opis uklapala i Milova Crna Gora, umesto da poput Hodorovskog zapali preko granice, gde se takođe troši šećer. Kostićev borbeni duh tako je od njega, surovog dobitnika srpske tranzicije, stvorio rebela, slađeg od posla kojim se bavi, neku vrstu, kažu, modernog hajduka koji je slomio srce čak i poslovično nemilosrdnoj voditeljki Utiska nedelje, da bi ga u programu, odmah pošto je objavio prelazak u ilegalu, počela zvati ljupkim konspirativnim imenom - Kole. Naravno, ne bi ovo suprotstavljanje čestitog Kostića pokvarenoj državi tek tako od njega napravilo Čarugu bez tolikog entuzijazma srpskih „prosvećenih“ medija, koji svake sledeće izbore dočekuju kao Majkl Korleone novi posao: još samo ovaj put prljavo, a onda, kad pobedimo, radimo pošteno.

BORCI ZA REPU

Sve to pokazuje da ovde Kole nije najvažniji: njegov slučaj, u kome, ako me pitate, nije jedini krivac, pa i predsednički izbori samo su tačke odvijanja bitaka koje bi mogle da presude u najvažnijem od ovdašnjih ratova. Reč je o tome da se na šećeru i Andrićevom vencu odlučuje hoće li politička moć u Srbiji biti distribuirana po institucijama, gde je u Srbiji do sada uglavnom nije bilo, ili po onome što čitaoci detektivskih romana zovu skrivenim centrima moći. Dilema je dakle, da li će se ubuduće ovde vlast osvajati na izborima ili na tenderima, hoće li se ostvarivati zakonima ili saopštenjima boraca za ljudska prava, hoće li Koleta pred devedesetdvojkom čekati policija sa nalogom za privođenje ili tipovi koji bi da mu spraše nešto u čelo, hoće li se stvari završavati u parlamentima ili pričom o diskontinuitetu, iza čega stoji sofistikovano objašnjenje za staru srpsku igru zabijanja političkog protivnika u zemlju po ceni koja nije važna.

Ništa strašno za zemlju u kojoj neko kome na vizitki piše da je borac za ljudska prava u medijima za pare brani oligarha koga je sam Stejt department opisao kao glavnog kršioca istih; sve je moguće tamo gde se odlazak u opoziciju još uvek tretira kao neizlečiva bolest glasača, kojima valja oduzeti pravo da rasuđuju o tako važnim stvarima.

Vreme između predaje Legije i odlaska Koleta u Šervudsku šumu da se bori za prava šećerne repe i trske, obeleženi su svešću protivnika izgradnje države da ova vlast i nije toliko kilava kao što im se predstavljala i da neće pasti sama, kao što se u početku činilo, već da je valja dobro pogurati.

Odatle ovaj veličanstveni savez ideološkog jezgra nevladinog sektora – tipova koji su jaki i uticajni taman onoliko koliko je srpsko društvo podeljeno i koliko nema institucionalni okvir – zatim oligarha prethodne vlasti, koji su se nekako i pomirili sa činjenicom da za ove vlade neće onoliko zarađivati, ali se teže mire s tim da bi toliko mogli da izgube, i, na kraju, one političke struje koja veruje da brzina Srbije u hodu prema Evropi zavisi od brzine kojom se ona (Srbija) rešava nacionalnih interesa i dobara i što sa manjim prtljagom kreće sa svog prezrenog balkanskog perona.

TRI TAJKUNIZACIJE

To što vlast juri Koleta, što bar dvojica istaknutih dosovskih tajkuna danas bez ondašnjeg priliva novca grcaju u dugovima, što je Bogoljubu Kariću poreska uprava poslala novu fakturu, sve to govori o nekoj vrsti preokreta u odnosu vlasti prema finansijskom politbirou Srbije. Naime, Milošević, koji je stvarao tu elitu precizno je umeo da oligarhe drži pod kontrolom i da ih kazni kad god se osete dovoljno jakim da pomisle kako mogu sami. Posle njega, Đinđićeva vlada je, sa jedne strane, medijski najeksponiranije među oligarsima umela da udari po džepu, dok su se oni drugi, zavetovani na vernost i ćutnju, jednostavno otkupljivali. Ali ni jednima ni drugima nije padalo na pamet da kao samozvanci učestvuju u državnim poslovima, da primaju strane državnike, da predlažu rešenje za Kosovo i da budu neka vrsta vlade u senci.

Odlazak Živkovićeve i dolazak Koštuničine ekipe, koja se na medijskoj sceni pojavljuje pod radnim imenom „otpisani“, opredelio je oligarhe da najpre iznajme dobru PR agenciju, a da onda pokušaju da, poput Karića, deo svog bogatstva pretvore u glasove koji bi ih u budućnosti imali štititi od svake buduće vlasti koja veruje da su oni nekome nešto dužni. Iznenadan obrt, u kome je Ljuba Mihajlović morao da odstupi sa čela Komercijalne banke, u kome je Kostić žestoko uzdrman, u Kome Karić opet mora nešto da plati – sve to nije samo na proveru stavilo snagu oligarha, nego još i više snagu vlasti. Naime, na priči o Kostiću, Kariću i drugovima pokazaće se koliko je Koštunica u stanju da kontroliše situaciju bez da se uzda u magijsku snagu saopštenja Dejana Mihajlova, zatim koliko može da kontroliše sopstvenu vladu, pre svega burazersku sklonost Velje Ilića prema oligarsima i svetu sa kojim se oprezan čovek ne viđa na javnim mestima, a pametan nigde, i, na kraju, koliko će moći da kontroliše sklonost Labusovih ljudi da svoj vredni rad protiv oligarha naplate punom kontrolom cele finansijske sfere.

Naravno, uspeh te borbe – odnosno pitanje da li će se Srbijom u budućnosti vladati tamo gde stanuju pare ili tamo gde su institucije – prilično će da zavisi od rezultata predsedničkih izbora. Tamo, međutim, stvari za vladu ne stoje dobro budući da Maršićaninov štab ova pitanja ne postavlja, ali vredno čita novine i čudi se kakva je to Srbija koja veruje da će je pre ubiti malo defanzivnog nacionalizma vlade nego ofanzivna volja za moć finansijske oligarhije. Ali prosto: ako te baš boli uvo za to što si od Koleta napravio Robina Huda, na izbore izlaziš kao Vojvoda od Notingema, a za takvog se po definiciji ne glasa.

 
     
     
 
Copyright by NSPM