IN VIVO
Glavni urednik EVROPE Željko Cvijanović
piše o sukobu države sa Miodragom Kostićem
Kako je Kole postao Robin Hud
Protiv Koštuničine vlade na delu je savez oligarha iz bivšeg
režima, ideološkog jezgra nevladinog sektora i političara koji
zastupaju koncept da se u Evropu najbrže stiže ako se sve sa sebe
odbaci kao suvišan teret. I jedne, i druge, i treće ujedinjuje
to što njihova moć i razlog postojanja drastično opadaju
jačanjem državnih institucija i to je priča čiji
će ishod presuditi predstojeći izbori. Problem je, međutim,
što sve ove tri grupe to savršeno kapiraju, za razliku od vladinog
izbornog kandidata
Zašto da bude Hodorovski, kad može da bude Maki, glasio je u nedelju
uveče izbor Miodraga Kostića, kralja srpskog šećera
svih boja i pakovanja. Žestoko pritisnut od države u civilu, Kostić
je, kaže, odlučio da se krije u zemlji, makar se u taj opis
uklapala i Milova Crna Gora, umesto da poput Hodorovskog zapali
preko granice, gde se takođe troši šećer. Kostićev
borbeni duh tako je od njega, surovog dobitnika srpske tranzicije,
stvorio rebela, slađeg od posla kojim se bavi, neku vrstu,
kažu, modernog hajduka koji je slomio srce čak i poslovično
nemilosrdnoj voditeljki Utiska nedelje, da bi ga u programu,
odmah pošto je objavio prelazak u ilegalu, počela zvati ljupkim
konspirativnim imenom - Kole. Naravno, ne bi ovo suprotstavljanje
čestitog Kostića pokvarenoj državi tek tako od njega napravilo
Čarugu bez tolikog entuzijazma srpskih „prosvećenih“ medija,
koji svake sledeće izbore dočekuju kao Majkl Korleone
novi posao: još samo ovaj put prljavo, a onda, kad pobedimo, radimo
pošteno.
BORCI ZA REPU
Sve to pokazuje da ovde Kole nije najvažniji: njegov slučaj,
u kome, ako me pitate, nije jedini krivac, pa i predsednički
izbori samo su tačke odvijanja bitaka koje bi mogle da presude
u najvažnijem od ovdašnjih ratova. Reč je o tome da se na šećeru
i Andrićevom vencu odlučuje hoće li politička
moć u Srbiji biti distribuirana po institucijama, gde je u
Srbiji do sada uglavnom nije bilo, ili po onome što čitaoci
detektivskih romana zovu skrivenim centrima moći. Dilema je
dakle, da li će se ubuduće ovde vlast osvajati na izborima
ili na tenderima, hoće li se ostvarivati zakonima ili saopštenjima
boraca za ljudska prava, hoće li Koleta pred devedesetdvojkom
čekati policija sa nalogom za privođenje ili tipovi
koji bi da mu spraše nešto u čelo, hoće li se stvari završavati
u parlamentima ili pričom o diskontinuitetu, iza čega
stoji sofistikovano objašnjenje za staru srpsku igru zabijanja političkog
protivnika u zemlju po ceni koja nije važna.
Ništa strašno za zemlju u kojoj neko kome na vizitki piše da je
borac za ljudska prava u medijima za pare brani oligarha koga je
sam Stejt department opisao kao glavnog kršioca istih; sve je moguće
tamo gde se odlazak u opoziciju još uvek tretira kao neizlečiva
bolest glasača, kojima valja oduzeti pravo da rasuđuju
o tako važnim stvarima.
Vreme između predaje Legije i odlaska Koleta u Šervudsku šumu
da se bori za prava šećerne repe i trske, obeleženi su svešću
protivnika izgradnje države da ova vlast i nije toliko kilava kao
što im se predstavljala i da neće pasti sama, kao što se u
početku činilo, već da je valja dobro pogurati.
Odatle ovaj veličanstveni savez ideološkog jezgra nevladinog
sektora – tipova koji su jaki i uticajni taman onoliko koliko je
srpsko društvo podeljeno i koliko nema institucionalni okvir – zatim
oligarha prethodne vlasti, koji su se nekako i pomirili sa činjenicom
da za ove vlade neće onoliko zarađivati, ali se teže mire
s tim da bi toliko mogli da izgube, i, na kraju, one političke
struje koja veruje da brzina Srbije u hodu prema Evropi zavisi od
brzine kojom se ona (Srbija) rešava nacionalnih interesa i dobara
i što sa manjim prtljagom kreće sa svog prezrenog balkanskog
perona.
TRI TAJKUNIZACIJE
To što vlast juri Koleta, što bar dvojica istaknutih dosovskih
tajkuna danas bez ondašnjeg priliva novca grcaju u dugovima, što
je Bogoljubu Kariću poreska uprava poslala novu fakturu, sve
to govori o nekoj vrsti preokreta u odnosu vlasti prema finansijskom
politbirou Srbije. Naime, Milošević, koji je stvarao tu elitu
precizno je umeo da oligarhe drži pod kontrolom i da ih kazni kad
god se osete dovoljno jakim da pomisle kako mogu sami. Posle njega,
Đinđićeva vlada je, sa jedne strane, medijski najeksponiranije
među oligarsima umela da udari po džepu, dok su se oni drugi,
zavetovani na vernost i ćutnju, jednostavno otkupljivali. Ali
ni jednima ni drugima nije padalo na pamet da kao samozvanci učestvuju
u državnim poslovima, da primaju strane državnike, da predlažu rešenje
za Kosovo i da budu neka vrsta vlade u senci.
Odlazak Živkovićeve i dolazak Koštuničine ekipe, koja
se na medijskoj sceni pojavljuje pod radnim imenom „otpisani“, opredelio
je oligarhe da najpre iznajme dobru PR agenciju, a da onda pokušaju
da, poput Karića, deo svog bogatstva pretvore u glasove koji
bi ih u budućnosti imali štititi od svake buduće vlasti
koja veruje da su oni nekome nešto dužni. Iznenadan obrt, u kome
je Ljuba Mihajlović morao da odstupi sa čela Komercijalne
banke, u kome je Kostić žestoko uzdrman, u Kome Karić
opet mora nešto da plati – sve to nije samo na proveru stavilo snagu
oligarha, nego još i više snagu vlasti. Naime, na priči o Kostiću,
Kariću i drugovima pokazaće se koliko je Koštunica u stanju
da kontroliše situaciju bez da se uzda u magijsku snagu saopštenja
Dejana Mihajlova, zatim koliko može da kontroliše sopstvenu vladu,
pre svega burazersku sklonost Velje Ilića prema oligarsima
i svetu sa kojim se oprezan čovek ne viđa na javnim mestima,
a pametan nigde, i, na kraju, koliko će moći da kontroliše
sklonost Labusovih ljudi da svoj vredni rad protiv oligarha naplate
punom kontrolom cele finansijske sfere.
Naravno, uspeh te borbe – odnosno pitanje da li će se Srbijom
u budućnosti vladati tamo gde stanuju pare ili tamo gde su
institucije – prilično će da zavisi od rezultata predsedničkih
izbora. Tamo, međutim, stvari za vladu ne stoje dobro budući
da Maršićaninov štab ova pitanja ne postavlja, ali vredno čita
novine i čudi se kakva je to Srbija koja veruje da će
je pre ubiti malo defanzivnog nacionalizma vlade nego ofanzivna
volja za moć finansijske oligarhije. Ali prosto: ako te baš
boli uvo za to što si od Koleta napravio Robina Huda, na izbore
izlaziš kao Vojvoda od Notingema, a za takvog se po definiciji ne
glasa.
|