Branislav
Milošević
POBEDA REZERVNE PRISEBNOSTI
Upravo završeni predsednicki izbori bili su od one vrste politickih
dogadjaja na kojima se moglo više izgubiti nego dobiti: da je radikal
pobedio, Srbija bi imala dodatne i još nesnosnije obaveze da pred
svetom dokazuje kako je na putu da se popravi i demokratski emancipuje.
Pošto je pobedio kandidat demokratske vecine, teret dokazivanja
kolebljivosti srpskog birackog tela u pitanjima demokratske zrelosti
leži na onim sumnjicavim posmatracima i ocenjivacima dosadasnjeg
toka procesa koji se naziva tranzicijom.
To, naravno, ne znaci da ce ocena srpske podobnosti da se prikljuci
evropskoj porodici država postati namah povoljna: kriticari razlicitih
provenijencija i motivacija nece, doduše, moci reci da je Srbija
ucinila korak unazad, ali cak ni novom predsedniku nece biti lako
dokazati da su gradjani njegove države zaslužili da im se, odlucnije
nego što je to dosad cinjeno, pokaže da ih, umesto neprozirnog mraka
na kraju tunela, ceka tracak svetlosti.
Gradjani Srbije su, posle ovih izbora, u onom stanju u kojem se
nalazi covek koji se, uz mnogo napora, odrekao prekomerne upotrebe
alkohola i duvana: njegove šanse da živi duže i bolje su se statisticki
uvecale, ali to ne znaci da je samim odricanjem od poroka, obezbedio
sebi uživanja u vrlini i blagostanju.
Kao i svi drugi izbori, ni ovi ne dokazuju ništa više od jedne tendencije:
sad je jasno da su gradjani Srbije umorni od spora sa svetom i da
su, zbog tog umora, odustali od podrške coveku kojeg su dobro razumeli,
ali još bolje ocenili: kao nacionalni, srpski, brend za po kuci,
koji se svetu ne može prodati. Nikolic ce put u Evropu ipak morati
da potraži tako što ce onu svoju jabukovacu, ako zaista valja, pokušati
da proda kao radikalski kalvados. Veliku Srbiju, medjutim, nece
moci da progura kao evropski region. Sorry, indeed.
Strategijska rezerva.Više je nego interesantno analizirati otkud
Tadicu u drugom krugu gotovo dvaput više glasova nego u prvom. Pretpostavka
da ih je dobio od Karicevih glasaca nije narocito verovatna jer
onda nema dobrog odgovora na pitanje otkud i Nikolicu gotovo pola
miliona glasova više? Tadica su, do izvesne mere, mogli podržati
biraci Demokratske stranke Srbije, ali mi se cini da se njegova
pobeda zasniva, pre svega, na glasovima one populacije apstinenata
u birackom telu koja se mobiliše tek kad stvari postanu ozbiljne,
kao što su mogle biti da je Nikolic pobedio.Ako u toj populaciji
ima i glasova pripadnika nacionalnih manjina, kao što Nikolic, sasvim
evropejski, insinuira, utoliko bolje za ovu državu.
Postojanje ove strategijske rezerve prisebnosti u birackom telu
najznacajnija je pozitivna poruka ovih izbora: ova manjina, koja
odlucuje, uliva nadu da se politicka elita može do mile volje nadgornjavati
oko ucescha u vlasti, ali da su temeljne revizije pravaca razvoja
zemlje, ipak, pod kontrolom jednog relativno širokog i postojanog
neformalnog borda trezvenih, koji se ne da zaludeti partijskom galamom
ili potkupiti izgledima na brzu (politicku) car koja se stekne na
mostu, ali izgubi na sledecoj cupriji.
Izborom predsednika republike, koji ne izaziva zgražavanje sveta,
niti domace (partijske) bojovnike mobiliše na barikade, kompletirana
je institucionalna arhitektura države, ali time država još uvek
nije ucinjena efikasnom i sposobnom da se nosi sa nevoljama pred
kojima stoji. Koliko god to otmeno, znalacki, francuski, mikofo
zvucalo, što bi Sterijina Fema rekla, ta sposobnost ne zavisi od
uspešne kohabitacije izmedju netom izabranog predsednika i koalicione
vlade, nego pre svega od efikasnosti i stabilnosti same vlade.
Nije rec samo o tome da Srbija nije Francuska, niti je Tadic - Širak,
nego su u pitanju znacajne razlike u ustavnim šefa ovlašcenjima
izmedju francuske i srpske države.Prema tome, vlada Srbije nece
stabilnost steci zahvaljujuci uzornoj kohabitaciji sa izabranim
predsednikom, kojeg je, uostalom, inteligentnije podržala nego svog
rodjenog predsednickog kandidata, nego otklanjanjem greške koja
je u nju ugradjena prilikom njenog obrazovanja.
Zli dusi.Rec je, naravno, o zavisnosti ove vlade od podrške socijalista
i to je, sad, prva tacka stabilizacionog programa vlade: ona se
može održati ili oslanjanjem na stabilnog koalicionog partnera,
koji ce joj obezbediti skupštinsku vecinu ili se samoukinuti raspisivanjem
izbora, koji ce proizvesti novu vladajucu koaliciju.Jedino ne može
valjano funkcionisati uz podršku razbijene vojske socijalista, a
nasuprot ozlojedjenoj, osvete željnoj i opstrukciji sklonoj radikalskoj
skupštinskoj trecini.
Pobeda prisebnosti birackog tela uvodi demokratskog kandidata Tadica
na belom konju u kancelariju na Anricevom vencu, a Demokratsku stranku
vraca na politicku scenu Srbije, kao politickog cinioca cija se
rec ponovo mora saslušati. Pošto je Tadicu svakako poznata odredba
clana 86 važeceg Ustava koja kaže da "Predsednik Republike
ne može obavljati drugu javnu funkciju ili profesionalnu delatnost",
on ce najbolje uciniti ako podnese ostavku na mesto šefa DS, još
pre polaganja predsednicke zakletve, umesto da, na štetu sosptvenog
ugleda i autoriteta, podstakne strucnu raspravu preko tabloida da
li je funkcija predsednika partije javna ili partijska.
Kad to ucini, Tadic ce otvoriti predizbornu predsednicku kampanju
u svojoj stranci, koja ce, hteo on to ili ne, ponovo odškrinuti
bodrumsku ili zemunsku kutiju njegove partije, iz koje bi mogli
izleteti zli dusi jednog lakomislenog i neodgovornog, ako ne i kriminalnog
shvatanja vlasti. Ako Demokratska stranka bude savladala iskušenja
koje nudi moguci povratak otpisanih u njene vrhove, ona ce se definitivno
etablirati kao jedna od dve nosece stranke demokratske emancipacije
Srbije i tek time ce biti ostvaren puni efekat Tadiceve izborne
pobede.
Bez nagodbi.Proses unutrašnje stabilizacije Srbije i njenog pridruživanja
normalnom svetu mogao bi, zaista, otpoceti Tadicevom pobedom, ali
ne na nacin kako ga zamišljaju ovdašnji politicki entuzijasti ili
radikalski ideolozi: postavljanjem uslova svetu, u vezi sa ispunjavanjem
nekih obaveza koje su, da ironija bude veca, olako preuzeli oni
koji su postali prve žrtve tih obaveza.
Rec je, dakako, o tzv.saradnji sa Haškim tribunalom, odnosno o veoma
tugaljivom pitanju isporuke cetvorice generala tom sudu. Tu se dostojanstvo
države i njenih gradjana ne može braniti negiranjem obaveze da ih
isporuci Hagu, ako oni sami vec ne žele da tamo dokažu svoju nevinost,
nego samo preciznim utvrdjivanjem nekih opštih uslova, pod kojima
ce protiv generala biti vodjen postupak: to, na primer, znaci da
nema nikakvog razloga da se oni drže u pritvoru dokle god se vrše
pripreme za sudjenje, koje znaju da traju i godinama, niti ima razloga
da Tribunal i njegovi civilni agenti o krivici svakog od njih unapred
govore kao da, u njihovom slucaju, ne važi pretpostavka nevinosti.
Sledeci korak ka unutrašnjoj stabilizaciji društva je združeno dejstvo
simbolicki jakog predsednika i efikasne vlade u borbi protiv kriminala
i korupcije.Ukoliko se toj borbi bude prilazilo sa stanovišta zaštite
stranackih, a ne opštih, državnih i društvenih interesa, pa se na
nekom koordinacionom telu budu razmenjivali vaši prekršitelji za
naše, a kradje naših lopova prebijale sa otimacinom vaših razbojnika,
nece Srbija, za kaznu, dospeti pod vlast radikala, nego ce, vrlo
brzo, uci u stanje nekontriolisane anarhije. A ono je samo drugo
ime za gradjanski rat niskog intenziteta.
Izbori koji su za nama opominju nas da su novi izbori pred nama.Na
njima treba ucvrstiti institucionalne temelje države, izabrati dostižne
ciljeve i ljude sposobne da ih ostvare.Utoliko je odlicno što Srbija
sad ima predsednika koji ce autoritetom svoje funkcije, licnim primerom
i svojim moralnim integritetom biti u prilici da zastupa tihu nadu
gradjana da njihova prava i interese nisu odavno pojele sitne politikantske
strasti i nezasitni partijski skakavci.
Manje je dobro što predsedniku, kao i vladi, uostalom, na raspolaganju
ne stoji profilisana demokratska javnost i sva ona prateca infrastruktura
pravne države u akciji, bez koje se ne mogu rešiti problemi ljudi
u nevolji, pogotovu kad je broj takvih ljudi toliko veliki da cini
celo jedno društvo.
Ali, niko nije savršen, a pogotovu to ne može biti neko ko je o
svom demokratskom izgledu i ponašanju poceo da vodi racuna tek kad
mu je ceo svet bio okrenuo ledja.
Reporter, 28. 06. 2004.
|
|