Slobodan Antonić
BARONI RAZBOJNICI
Tako
su nazivani utemeljivači najbogatijih američkih porodica.
"Sva velika bogatstva vode svoje poreklo od zločina",
tvrdio je Balzak. A kod Krleže, prvi Glembaj bukvalno je priklao
jednog trgovca, na putu kroz šumu, kako bi došao do početnog
kapitala.
Takva slika nije samo književničko preterivanje. Nikada se
za kratko vreme nije mogao steći veliki novac, a da nije kršen
zakon ili nekome naneseno zlo. Čuvena Marksova "prvobitna
akumulacija" nije nikakva politička propaganda. On u 24.
glavi I toma Kapitala daje stvarnu istoriju bezobzirne otimačine
kojom su postavljeni osnovi britanskog kapitalizma. Engleski zemljoposednici
su jednostavno prigrabili opštinsku zemlju, a najsiromašnije seljake
oterali u gradove.
Slično je bilo i u Americi, tri veka docnije. Po rečima
znamenitog američkog sociologa, Rajta Milsa, "baroni-razbojnici
su došli do svojih privatnih kapitala na račun javne imovine:
sklapali su sporazume sa železnicom o dobijanju rabata, kupovali
cele dnevne listove i potkupljivali njihove izdavače, uništavali
konkurentska i dotad nezavisna preduzeća, i u svoju službu
uzimali vešte pravnike i popularne političare da bi preko njih
branili svoj interese i čuvali svoje privilegije".
Najgore je što su i oni koji su se borili "protiv kapitalizma"
imali svoje godine opšte pohare. Samo što su to oni zvali "socijalistička
prvobitna akumulacija". Da bi država stekla početni kapital
za "industrijalizaciju plus elektrifikaciju", opljačkan
je svako ko je posedovao više od "pustog ništa". Ako je
pri tom neko ubijen, ili umro od gladi - pa bože moj, veliki zadaci
traže velike žrtve. Tako je "socijalistička prvobitna
akumulacija" u Rusiji 1929-1933. odnela više ljudskih života
nego ceo Prvi svetski rat.
Kada je tranzicija stigla u Srbiju i mi smo dobili svoje Glembajeve,
koji su na šumskim raskrsnicama pljačkali prolaznike. Samo
što se to kod nas zvalo "poslovanje u uslovima sankcija".
Ko je prvi krenuo, prvi se i obogatio. Današnja najveća srpska
bogatstva, koja iznose i po milijardu dolara, nastala su zapravo
1991-1995. Ona srednja bogatstva, od stotinak miliona, stvorena
su između 1996. i 2000. A ona najmanja, od po nekoliko desetina
miliona, nikla su poslednjih godina. I sva ta brza i prekomerna
bogatstva imala su u svojoj osnovi zloupotrebu. Da bi neko zgrnuo
sto miliona dolara, drugih milion ljudi isto tako brzo moralo je
postati siromašnije za bar po sto dolara. Mi znamo da su nas opljačkali,
i oni znaju da to znamo. Zato nas u jedan glas i lažu da su svoje
bogatstvo zapravo stekli u inostranstvu. Taj Kazahstan mora da je
strašno bogata zemlja kada su svi srpski kapitali tamo napravljeni.
Nevolja sa našim baronima razbojnicima nije, međutim, u tome
kako su došli do svog blaga. Aratos im bilo, sada ponovo raspetljavati
kako su koji dinar zaradili zahtevalo bi ogromnu energiju i, možda,
rodilo nove nepravde i zloupotrebe. Nevolja je, međutim, u
tome što oni ne mogu da se zaustave, i što zbog nečiste savesti
i straha da brzo zarađeno brzo i ne izgube počinju da
korumpiraju svaki pedalj društva. Kupuju listove i televizije, partije
i poslanike, činovnike i akademike, kupuju i potkupljuju. A
iza gotovo svake kupovine krije se zloupotreba i uzurpacija. Žele
da svoje ekonomske monopole dodatno potkrepe političkim i medijskim
mopolima, a to je mnogo veća opasnost nego što su glembajevski
osnovi njihovog bogatstva. Ako se, naime, ta tri monopola objedine,
mi nećemo više biti samo siromašno društvo. Postaćemo
društvo mraka i straha, društvo u kom deca običnih ljudi ne
mogu očekivati da postanu išta drugo do robovi - baš kao što
su i njihovi roditelji.
Vlasništvo znači odgovornost. To pravilo odavno je utvrđeno
u civilizovanom svetu. Što veće vlasništvo, veća je i
odgovornost. Ako si kupio televiziju nisi kupio ni istinu, niti
javnost. Uz pravo da prodaješ reklamne minute, nisi dobio pravo
da određuješ šta je istina a šta nije, pravo da razvraćaš
decu, ili pravo da reklamiraš zlo. Da bi se te granice postavile
nužna je javnost, a da bi javnost bila delotvorna neophodna je politika.
Zato biznis, javnost i politika ne smeju biti u istim rukama.
A to je upravo ono što ovih dana preti Srbiji. U doba Miloševića,
naši baroni se nisu usuđivali da se mešaju u Gazdine medije,
ili u Gazdinu politiku. Danas, oni su ovladali dobrim delom javnosti
i dobrim delom politike, želeći da postanu jedan novi, kolektivni
Gazda. Srećom, to nije tako lako postići. Otpori, čak
i u ovako osiromašenom društvu, odveć su jaki, a i što je veća
imperija veća je i upravna skleroza. Jer, ne možete pomoću
novca sve kontorolisati, i kao što sve ne može počivati na
sili, ne može ni na novcu. Da biste vladali, nužne su vam ideje,
nužne su vrednosti koje će pokretati ljude. A u tome su baroni
razbojnici uvek bili najslabiji.
Stoga je "dinamika Budenbrokovih" možda i ponajbolji
jamac da i Srbija ipak neće završiti u lancima. Naime, prvi
naraštaj bogatuna usredsređen je isključivo na novac i
kuće, i premda neobrazovan i neugledan, strahovito društveno
agresivan. Drugi naraštaj već je mnogo blaže naravi, dobio
je vrhunsko obrazovanje, i njegova glavna ambicija je da postane
ambasador, državnik, ili kakav drugi javni uglednik. Konačno,
treći naraštaj je već sasvim mekan, nestalo je one đavolske
energije i ambicije, pa njegovi pripadnici ne mare više ni za bogatstvo,
niti za status, već se zanimaju umetnošću, kulturom, ili
naukom. I kada dođe do te treće generacije, društvo se
oslobađa.
Do nekih novih barona razbojnika.
|