Home
Komentari
Debate
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
Prikazi
Linkovi
   
 

PRENOSIMO

Intervju Ignacija Ramonea nedeljniku NIN

   

Uloga savesti Evrope

Injasio Ramone, direktor “Mond diplomatik”

“Mond diplomatik” je osnovan  maja 1954. godine. Osnovao ga je Iber Bev Meri, koji je i osnivač dnevnika “Mond”. List je imao tri direktora do danas. Posle osnivača Bev-Merija je došao jedan Mađar, Ferenc, ili Fransoa Onti. Drugi direktor je Klod Žilijen, a treći je Injasio Ramone. Vokacija je oduvek bila međunarodna politika. “Mond diplomatik” su oduvek bile “novine za eksperte”, za diplomate, ili za politikologe. Prva etapa traje do 1972. godine. List se osrednje razvija.

Druga epoha počinje sa Klodom Žilijenom koji je bio šef spoljne rubrike u “Mondu”, specijalista za Sjedinjene Države. Pisac je knjige “Američka imperija”. Pomno je pratio kubansku revoluciju. Napisao je i knjigu o kubanskoj revoluciji. Žilijen se veoma zanimao za Treći svet. Njegov dolazak koincidira sa Pinočeovim udarom protiv Aljendea. Treći period počinje kada je 1991. godine za direktora izabran Injasio Ramone.

“Pao je Berlinski zid, kraj je Sovjetskog Saveza. Najpre, pad Sovjetskog Saveza je izazvao neku vrstu sveopšte zapanjenosti među intelektualcima. Čak i kod onih koji nisu bili komunisti, ali su bili sa levice. To je proizvelo neku vrstu intelektualne paralize. I tome nasuprot, neku vrstu veoma značajne arogancije od strane liberalizma”, u intervjuu za NIN objašnjava Injasio Ramone. “Počeli smo okupljanje  izvesnog broja intelektualaca koji su dobro osećali šta se događalo. Koji su želeli da shvate šta se zapravo zbivalo. Okupili smo ih gotovo iz svih zemalja. Novine su nastojale da budu neka vrsta međunarodne platforme kritičkog otpora. Uvideli smo da ovaj otpor zanima ljude napolju. Tako smo, malo pomalo, na zahtev izvesnog broja novinara, novina, početkom devedesetih počeli da stičemo izdanja u inostranstvu: u Nemačkoj, Italiji, Portugalu, Španiji, Engleskoj, Jugoslaviji... Danas imamo četrdesetak stranih izdanja. Dvadesetak na papiru, i dvadesetak Internet izdanja: na japanskom, korejskom, ruskom, esperantu. S druge strane, list je u Francuskoj doživeo veliki rast tiraža. Kada sam preuzeo novine, štampali smo oko 150.000 primeraka, danas prelazimo 300 000.”

Pomozite nam  da definišemo vašu ekipu. Kako vi sebe situirate intelektualno i politički, danas kad  su klasične definicije nedovoljne? Možemo li da vas smestimo na levicu?

- I ja mislim da tradicionalne političke kategorije danas loše funkcionišu.”Mond diplomatik” je u konstelaciji republikanskih vrednosti: sloboda, jednakost, bratstvo. To je strastvena odbrana demokratije i vrednosti solidarnosti. Što će reći, borba protiv socijalnih nejednakosti, kulturnih nejednakosti i borba protiv diskriminacija, etičkih, kulturnih, lingvističkih... Izgradnja jednog pravednijeg sveta, u kome bi svako imao šansu. I sa senzibilitetom prema najbrojnijima na planeti, sa siromašnim. Najzad, mogli bi da se definišemo i kao novine koje brane humanističke vrednosti u najširem smislu pojma. Humanistički i solidaran. Globalno su to bile ideje koje su podjednako dobro branjene od levice, kao i od izvesne hrišćanske desnice...

Katoličke levice?

- Katolička levica, ili socijalna desnica...

Dolazimo do “Ataka”. Upravo na dan našeg susreta, počinje Forum u Indiji. Hoće li pokret, koji se nesumnjivo inspirisao “Mond diplomatikom”, imati značajnog uticaja na budućnost?

- U jednom trenutku smo postali svesni da ne možemo samo da ostanemo novine, da samo promišljamo događaje u svetu, nego je neophodno da se angažujemo. Da se najzad, treba to reći, iskuju novi instrumenti za novu epohu. I tako sam predložio da se stvori asocijacija - “Atak”. Danas je to asocijacija koja predstavlja političku snagu, bez svake sumnje. U Francuskoj, kao i drugde u svetu. Potom smo došli i do ideje Svetskog socijalnog foruma. Ta je ideja rođena u okrilju lista. Razvili smo partnerstvo sa našim brazilskim prijateljima i to je ostvareno. Imali smo i druge ideje. Na primer, Međunarodnu opservatoriju medija. Dakle, u listu istinski postoji jedna osobenost. To je i novina. U “Ataku” sam počasni predsednik, kao i moj prijatelj Bernar Kasen. Bernar je bio i stvarni predsednik. Inače, lično pratim aktivnost “Ataka”, nekako izdaleka. Asocijacija je danas pomalo suočena sa problemom kao i svi altermondijalistički pokreti. Prva manifestacija bila je u Sijetlu. Potom se to nastavilo sa Svetskim socijalnim forumima. Ovaj skup u Bombaju je Četvrti svetski forum, a ima tek četiri godine. A već je na naslovnim stranama novina. To je izvrstan uspeh. Sada je Bombaj, ili Forum, važniji od Davosa. O Davosu praktično više niko danas ne govori. Ali neophodna su nam nova nadahnuća i da organizacija “Atak” takođe sebi postavlja izvesna pitanja.  Na primer, treba li postati politička partija? Naravno, zasad još ne, ali puno članova i pristalica “Ataka” postavljaju ovo pitanje. U Francuskoj će ove godine doći do važnih izbora, evropskih i regionalnih.

Hoće li “Atak” dati naloge za glasanje?

- Zvanična politika “Ataka” je da ne daje naloge za glasanje. Sadašnja politika. Ali, ova pitanja se neprestano vraćaju. Kako jedna politička snaga može dugo da ostane i  kritička snaga, i opoziciona snaga, snaga kontramoći. Svaka kontramoć ima sklonost da se na kraju na neki način pretvori u izvršnu vlast. O tome je danas rasprava.

Postoji “Mond diplomatik” u Evropi i Čomski u Americi. Postoji li neka korespondencija?

- Najpre mislim da je Čomski izuzetan intelektualac. Ali, u SAD postoje i drugi koji su podjednako na ovoj liniji. To su ljudi poput Džejmsa Petrasa, ili poput sineaste Majkla Mura. Čosudovski je Kanađanin, ali je sasvim dobar. I ljudi poput Larija Valaka, koji piše za nas, ili Naomi Klajn, takođe Kanađanka, ali veoma aktivna u Sjedinjenim Državama. Postoji, dakle, jedna konstelacija intelektualaca od kojih mnogi pišu i za “Mond diplomatik”. Čomski je osoben. On ima potpuno osobenu misao. Mi volimo odavno Čomskog. To je čovek koji je u svojim radovima o medijima, na primer u “Izradi privole”, značajnom tekstu, uvek služio kao reper izvesnom broju evropskih intelektualaca. To je i intelektualac koji je ukazivao na ono što se dogodilo u Indoneziji, u Kambodži, na Timoru. Rekao bih, on je najveći međunarodni intelektualac. I najlucidniji i najkritičniji prema politici sopstvene zemlje. Naravno, Čomski je i predmet mnogih kritika.  Ovde u Francuskoj posebno, kada je potpisao jednu kolektivnu deklaraciju o podršci jednom revizionizmu.  To je učinio iz volterijanskog duha, zar ne. Ništa nije manje strano duhu  Čomskog od revizionizma, ili negacionizma, naravno. Dakle, on redovno piše na našim stranicama.

Neokonzervativci su novi američki i svetski fenomen.  Kakve mogu biti socijalne konsekvence njihove misli za Sjedinjene Države i za svet?

- Neokonsi (neokonzervativci, prim. red.) su danas dominantna intelektualna struja u Sjedinjenim Državama zato što su na vlasti. To je grupa koja je gotovo sekta. Okupljena oko potpredsednika Čejnija, koji ih umnogome ohrabruje. Oko Ričarda Perla, Volfovica... Imaju časopise, publikacije, nedeljnike. To je čitava serija intelektualaca koji su veoma prisutni u medijima. Ta vrsta neokonzervativne ideologije se posebno izrazila povodom rata u Iraku. Neokonsi su geopolitičari koji prvenstveno promišljaju ulogu SAD u svetu danas. Po njima, ta uloga je hegemonijska. Sjedinjene Države treba da uzmu na sebe političku i vojnu hegemoniju, vojnu suprematiju. Da delaju u ime ideja koju svako može da shvati kao pozitivne: odbrana demokratije, širenje demokratije, borba protiv diktatura i širenje tržišne ekonomije. U ime ovih plemenitih principa, naravno, da mogu da se načine zloupotrebe. Videli smo to tokom rata u Iraku.  Bio je to rat vođen bez dozvole OUN, dakle izvan međunarodne legalnosti.

Vaša paralela između bombardovanja Jugoslavije 1999, i rata u Iraku bila bi zanimljiva. Na primer,  bilo je toliko demonstracija u korist Iračana na Zapadu, a i potpuna indiferentnost prema bombardovanju Srba 1999. A nas su gađali osiromašenim uranijumom...

- Mi nismo bili u tome, kao što znate.  “Mond diplomatik” bio je jedan od retkih listova. I danas nastavljaju da nam prigovaraju kako smo se suprotstavili intervenciji snaga NATO-a, Sjedinjenih Država, tokom sukoba na Kosovu. Nismo bili saglasni, naravno, sa situacijom na Kosovu, koju smo razotkrivali već dugo, dugo vremena, ali nismo smatrali kako je ta situacija takve prirode da bi opravdala vojnu intervenciju razarajućih i tragičnih posledica po stanovništvo i na regionalnu situaciju. Uostalom, intervencija nije rešila probleme. Mislili smo da je trebalo nastaviti konferenciju u Rambujeu sve do pronalaženja političkog rešenja. Ali, vi ste u pravu: postojala je veoma velika razlika između suprotstavljanja ratu u Iraku, posebno u Francuskoj, kao i u Italiji, Španiji, Velikoj Britaniji, i učešća javnog mnjenja oko pitanja Kosova i intervencije NATO u Srbiji, u Jugoslaviji. Zašto, kada su obe intervencije nedozvoljene od OUN? Razlika je u tome, smatram, da se na Kosovu zbilo proterivanje Kosovara koje je opravdano uočeno kao humanitarna drama velike dimenzije. Ono što se nije videlo jeste srpsko stanovništvo koje će pretrpeti bombardovanje. Srpsko stanovništvo nije bilo prisutno u medijima. Kao što znate, globalno, u medijskim pripovestima iz ratova na Balkanu, Srbi su uvek predstavljani kao zli.  Tako se niko nije zanimao za srpsko civilno stanovništvo  koje nije imalo ništa sa politikom i koje je ipak bilo žrtva istovetno kao i druge populacije, Bošnjaci, Kosovari.

Je li ujedinjena Evropa zaista moguća? Je li Evropa usred institucionalne krize, a Žiskar D’Esten nastoji da profiliše njene institucije?

- Istina je da je teško zamisliti Evropu potpuno ujedinjenu. To je ipak kontinent na kome je bilo najviše sukoba u savremenoj i današnjoj istoriji.  Ipak, ono što je danas izvanredno jeste volja svih Evropljana, a kada kažem svih onda  tu uključujemo zemlje bivše Jugoslavije, da se integrišu. Da se uključe u jedinstvo, koje na primer isključuje vojni sukob za rešavanje problema u okrilju Evrope. To je ipak veliko dostignuće. Potom, koju vrstu Evrope ćemo izgraditi? Kako ćemo se dogovoriti oko Ustava kakav predlaže Žiskar? To su teškoće koje postoje u ovom času. Naročito zato što će Evropska unija sa 15 članica već od maja meseca imati 25. Deset novih u velikoj većini dolaze iz bivše Istočne Evrope, a delom iz bivšeg Sovjetskog Saveza, sa Litvanijom, Letonijom, Estonijom. Može se zamisliti da će u drugom periodu, tako ja mislim, ako se Balkan stabilizuje, do 2008,  u trenutku kada će se postaviti pitanje Bugarske i Rumunije, Hrvatska takođe biti kandidat.

S obzirom na nepodnošljivo kašnjenje Srbije, kada bi ona mogla da bude kandidat?

- Dajem samo moje mišljenje: Srbija ne bi trebalo da predstavlja problem počev od momenta kada srpske institucije budu stabilizovane. To sada nije slučaj. To  nije slučaj sa uspehom u poslednjim izborima snaga ekstremne desnice. A postoji još jedna teškoća. Status Kosova nije definisan. To nije odgovornost Beograda, ali međunarodna zajednica se još nije dogovorila o statusu. Postoji izvestan broj institucionalnih neizvesnosti koje se tiču funkcionisanja Srbije, ali ja ne vidim zašto Srbija ne bi ušla.  To je, naravno, evropska zemlja, koja u potpunosti ima svoje mesto u evropskom poretku, podjednako kao drugi, čak sa više prava nego drugi.

Albancima sa Kosova se priprema nezavisna država. To je sve jasnije...

- Znate, to je moguće. Ali, ja verujem da bi u tom trenutku bilo rezervi od strane mnogih zapadnoevropskih zemalja.

Ovo sve više liči na svršen čin.

- Svršeni čin, u redu,  ali po mom mišljenju, pronaći će se neko rešenje federalnog tipa. Ako baš želite moje mišljenje, ja ne mislim da se u sadašnjoj situaciji Evrope može ići ka nezavisnosti Kosova. Veoma iskreno to kažem. Mislim da će se ići ka federalnoj situaciji, sa veoma širokom autonomijom, naravno,  ali teško mogu da zamislim kako bi evropske zemlje prihvatile nezavisnost Kosova. Jer, vidite, ako se ovo rešenje prihvati za Kosovo, sutra ga treba prilagoditi za Baskiju u Španiji, prekosutra za Škotsku, ili Severnu Irsku u Ujedinjenom Kraljevstvu.

Ili za Korziku u Francuskoj.

- Naravno, i za Korziku. Ja ne mislim da će tako nešto biti lako prihvaćeno.

Tranzicija komunističkog sveta ka kapitalizmu je svuda bolna. Vi ste pažljivo pratili ovaj proces. Kako bi mi Srbi mogli izbeći  sve zamke koje su doživeli drugi?

- Jao, jao, jao! Nijedna tranzicija se nikada ne odvija dobro. Nijedna tranzicija ne služi kao model svakoj zemlji. Verujem da su tranzicije specifičnosti zemalja.  Ne može se reći: tranzicija funkcioniše u Španiji  posle frankizma, što se često govorilo u Poljskoj, pa će to da funkcioniše i u ovoj zemlji. Tranzicije su bile veoma bolne, kako u Poljskoj, tako i u Rusiji. Ne ide to lako na Balkanu, a nije se lako odigralo ni u Čehoslovačkoj, zemlja se raspolutila. Drugde smo videli mafije.  Pogledajte Albaniju i albansku tragediju.

Mislim da  su postojale generalno dve stvari u komunističkom projektu. Očevidno, pune plemenitosti. Volja da se stvori društvo bez eksploatacije. Bilo je počinjenih zločina, represije, ali su činjene u ime jedne realno univerzalne i plemenite ideje razvoja zemlje. Barem tako ja mislim. No, postojao je i idealizam  koji se pokazao kao realno najveći remetilac. To je bilo verovanje da je moguće stvoriti novog čoveka. Ja mislim da osobe mogu da se obrazuju, ali stvoriti novo ljudsko biće je laboratorijski posao. Dakle, sve dok se sistem održavao u tom projektu postojao je smisao. Da, revolucija, da radikalna transformacija dok to služi da se zemlja i ljudi izjednače.  Nema više nepismenosti, tu je ekonomski razvoj, eksploatisanje bogatstava u službi nacije. A onda, nekog momenta, uvesti ono što bi moglo da se nazove ne više revolucijom već reformom. Uvesti tržišta i demokratiju. Ali, nijedan socijalizam - jugoslovenski, albanski, korejski, kubanski, sovjetski, ili kineski - nijedna zemlja nije to učinila.  Jedina zemlja koja je uvela tržište je Kina. Ali, ona ne uvodi demokratiju. I mi ne znamo šta će Kina postati. Zasad se svi dive Kini, ali to nije završeno. Ona je tajanstvena. Dakle, sve tranzicije su teške, iako su zemlje su već na jednom veoma visokom nivou ljudskog i tehničkog razvoja i izgleda kako bi, u stvari, trebalo veoma malo da se ukine bol tranzicija.

Zoran Petrović Piroćanac
Slobodan Reljić

 

 
     
     
 
Copyright by NSPM