Uloga
savesti Evrope
Injasio Ramone, direktor “Mond diplomatik”
“Mond
diplomatik” je osnovan maja 1954. godine. Osnovao ga je
Iber Bev Meri, koji je i osnivač dnevnika “Mond”. List je
imao tri direktora do danas. Posle osnivača Bev-Merija je
došao jedan Mađar, Ferenc, ili Fransoa Onti. Drugi direktor
je Klod Žilijen, a treći je Injasio Ramone. Vokacija je oduvek
bila međunarodna politika. “Mond diplomatik” su oduvek bile
“novine za eksperte”, za diplomate, ili za politikologe. Prva
etapa traje do 1972. godine. List se osrednje razvija.
Druga epoha počinje sa Klodom Žilijenom koji je bio šef
spoljne rubrike u “Mondu”, specijalista za Sjedinjene Države.
Pisac je knjige “Američka imperija”. Pomno je pratio kubansku
revoluciju. Napisao je i knjigu o kubanskoj revoluciji. Žilijen
se veoma zanimao za Treći svet. Njegov dolazak koincidira
sa Pinočeovim udarom protiv Aljendea. Treći period počinje
kada je 1991. godine za direktora izabran Injasio Ramone.
“Pao je Berlinski zid, kraj je Sovjetskog Saveza. Najpre,
pad Sovjetskog Saveza je izazvao neku vrstu sveopšte zapanjenosti
među intelektualcima. Čak i kod onih koji nisu bili komunisti,
ali su bili sa levice. To je proizvelo neku vrstu intelektualne
paralize. I tome nasuprot, neku vrstu veoma značajne arogancije
od strane liberalizma”, u intervjuu za NIN objašnjava Injasio Ramone.
“Počeli smo okupljanje izvesnog broja intelektualaca
koji su dobro osećali šta se događalo. Koji su želeli
da shvate šta se zapravo zbivalo. Okupili smo ih gotovo iz svih
zemalja. Novine su nastojale da budu neka vrsta međunarodne
platforme kritičkog otpora. Uvideli smo da ovaj otpor zanima
ljude napolju. Tako smo, malo pomalo, na zahtev izvesnog broja novinara,
novina, početkom devedesetih počeli da stičemo izdanja
u inostranstvu: u Nemačkoj, Italiji, Portugalu, Španiji, Engleskoj,
Jugoslaviji... Danas imamo četrdesetak stranih izdanja. Dvadesetak
na papiru, i dvadesetak Internet izdanja: na japanskom, korejskom,
ruskom, esperantu. S druge strane, list je u Francuskoj doživeo
veliki rast tiraža. Kada sam preuzeo novine, štampali smo oko 150.000
primeraka, danas prelazimo 300 000.”
Pomozite nam da definišemo vašu ekipu. Kako vi sebe
situirate intelektualno i politički, danas kad su klasične
definicije nedovoljne? Možemo li da vas smestimo na levicu?
- I ja mislim da tradicionalne političke
kategorije danas loše funkcionišu.”Mond diplomatik” je u konstelaciji
republikanskih vrednosti: sloboda, jednakost, bratstvo. To je strastvena
odbrana demokratije i vrednosti solidarnosti. Što će reći,
borba protiv socijalnih nejednakosti, kulturnih nejednakosti i borba
protiv diskriminacija, etičkih, kulturnih, lingvističkih...
Izgradnja jednog pravednijeg sveta, u kome bi svako imao šansu.
I sa senzibilitetom prema najbrojnijima na planeti, sa siromašnim.
Najzad, mogli bi da se definišemo i kao novine koje brane humanističke
vrednosti u najširem smislu pojma. Humanistički i solidaran.
Globalno su to bile ideje koje su podjednako dobro branjene od levice,
kao i od izvesne hrišćanske desnice...
Katoličke levice?
- Katolička
levica, ili socijalna desnica...
Dolazimo do “Ataka”. Upravo na dan našeg susreta, počinje
Forum u Indiji. Hoće li pokret, koji se nesumnjivo inspirisao
“Mond diplomatikom”, imati značajnog uticaja na budućnost?
- U jednom trenutku smo postali svesni da ne možemo samo da ostanemo
novine, da samo promišljamo događaje u svetu, nego je neophodno
da se angažujemo. Da se najzad, treba to reći, iskuju novi
instrumenti za novu epohu. I tako sam predložio da se stvori asocijacija
- “Atak”. Danas je to asocijacija koja predstavlja političku
snagu, bez svake sumnje. U Francuskoj, kao i drugde u svetu. Potom
smo došli i do ideje Svetskog socijalnog foruma. Ta je ideja rođena
u okrilju lista. Razvili smo partnerstvo sa našim brazilskim prijateljima
i to je ostvareno. Imali smo i druge ideje. Na primer, Međunarodnu
opservatoriju medija. Dakle, u listu istinski postoji jedna osobenost.
To je i novina. U “Ataku” sam počasni predsednik, kao i moj
prijatelj Bernar Kasen. Bernar je bio i stvarni predsednik. Inače,
lično pratim aktivnost “Ataka”, nekako izdaleka. Asocijacija
je danas pomalo suočena sa problemom kao i svi altermondijalistički
pokreti. Prva manifestacija bila je u Sijetlu. Potom se to nastavilo
sa Svetskim socijalnim forumima. Ovaj skup u Bombaju je Četvrti
svetski forum, a ima tek četiri godine. A već je na
naslovnim stranama novina. To je izvrstan uspeh. Sada je Bombaj,
ili Forum, važniji od Davosa. O Davosu praktično više niko
danas ne govori. Ali neophodna su nam nova nadahnuća i da
organizacija “Atak” takođe sebi postavlja izvesna pitanja.
Na primer, treba li postati politička partija? Naravno, zasad
još ne, ali puno članova i pristalica “Ataka” postavljaju
ovo pitanje. U Francuskoj će ove godine doći do važnih
izbora, evropskih i regionalnih.
Hoće li “Atak” dati naloge za glasanje?
- Zvanična politika “Ataka” je da ne daje naloge za glasanje.
Sadašnja politika. Ali, ova pitanja se neprestano vraćaju.
Kako jedna politička snaga može dugo da ostane i kritička
snaga, i opoziciona snaga, snaga kontramoći. Svaka kontramoć
ima sklonost da se na kraju na neki način pretvori u izvršnu
vlast. O tome je danas rasprava.
Postoji “Mond diplomatik” u Evropi i Čomski u Americi.
Postoji li neka korespondencija?
- Najpre
mislim da je Čomski izuzetan intelektualac. Ali, u SAD postoje
i drugi koji su podjednako na ovoj liniji. To su ljudi poput Džejmsa
Petrasa, ili poput sineaste Majkla Mura. Čosudovski je Kanađanin,
ali je sasvim dobar. I ljudi poput Larija Valaka, koji piše za
nas, ili Naomi Klajn, takođe Kanađanka, ali veoma aktivna
u Sjedinjenim Državama. Postoji, dakle, jedna konstelacija intelektualaca
od kojih mnogi pišu i za “Mond diplomatik”. Čomski je osoben.
On ima potpuno osobenu misao. Mi volimo odavno Čomskog. To
je čovek koji je u svojim radovima o medijima, na primer
u “Izradi privole”, značajnom tekstu, uvek služio kao reper
izvesnom broju evropskih intelektualaca. To je i intelektualac
koji je ukazivao na ono što se dogodilo u Indoneziji, u Kambodži,
na Timoru. Rekao bih, on je najveći međunarodni intelektualac.
I najlucidniji i najkritičniji prema politici sopstvene zemlje.
Naravno, Čomski je i predmet mnogih kritika. Ovde u
Francuskoj posebno, kada je potpisao jednu kolektivnu deklaraciju
o podršci jednom revizionizmu. To je učinio iz volterijanskog
duha, zar ne. Ništa nije manje strano duhu Čomskog
od revizionizma, ili negacionizma, naravno. Dakle, on redovno
piše na našim stranicama.
Neokonzervativci su novi američki i svetski fenomen.
Kakve mogu biti socijalne konsekvence njihove misli za Sjedinjene
Države i za svet?
- Neokonsi (neokonzervativci, prim. red.) su danas dominantna
intelektualna struja u Sjedinjenim Državama zato što su na vlasti.
To je grupa koja je gotovo sekta. Okupljena oko potpredsednika
Čejnija, koji ih umnogome ohrabruje. Oko Ričarda Perla,
Volfovica... Imaju časopise, publikacije, nedeljnike. To
je čitava serija intelektualaca koji su veoma prisutni u
medijima. Ta vrsta neokonzervativne ideologije se posebno izrazila
povodom rata u Iraku. Neokonsi su geopolitičari koji prvenstveno
promišljaju ulogu SAD u svetu danas. Po njima, ta uloga je hegemonijska.
Sjedinjene Države treba da uzmu na sebe političku i vojnu
hegemoniju, vojnu suprematiju. Da delaju u ime ideja koju svako
može da shvati kao pozitivne: odbrana demokratije, širenje demokratije,
borba protiv diktatura i širenje tržišne ekonomije. U ime ovih
plemenitih principa, naravno, da mogu da se načine zloupotrebe.
Videli smo to tokom rata u Iraku. Bio je to rat vođen
bez dozvole OUN, dakle izvan međunarodne legalnosti.
Vaša paralela između bombardovanja Jugoslavije
1999, i rata u Iraku bila bi zanimljiva. Na primer, bilo je
toliko demonstracija u korist Iračana na Zapadu, a i potpuna
indiferentnost prema bombardovanju Srba 1999. A nas su gađali
osiromašenim uranijumom...
- Mi nismo bili u tome, kao što znate. “Mond diplomatik”
bio je jedan od retkih listova. I danas nastavljaju da nam prigovaraju
kako smo se suprotstavili intervenciji snaga NATO-a, Sjedinjenih
Država, tokom sukoba na Kosovu. Nismo bili saglasni, naravno,
sa situacijom na Kosovu, koju smo razotkrivali već dugo,
dugo vremena, ali nismo smatrali kako je ta situacija takve prirode
da bi opravdala vojnu intervenciju razarajućih i tragičnih
posledica po stanovništvo i na regionalnu situaciju. Uostalom,
intervencija nije rešila probleme. Mislili smo da je trebalo nastaviti
konferenciju u Rambujeu sve do pronalaženja političkog rešenja.
Ali, vi ste u pravu: postojala je veoma velika razlika između
suprotstavljanja ratu u Iraku, posebno u Francuskoj, kao i u Italiji,
Španiji, Velikoj Britaniji, i učešća javnog mnjenja
oko pitanja Kosova i intervencije NATO u Srbiji, u Jugoslaviji.
Zašto, kada su obe intervencije nedozvoljene od OUN? Razlika je
u tome, smatram, da se na Kosovu zbilo proterivanje Kosovara koje
je opravdano uočeno kao humanitarna drama velike dimenzije.
Ono što se nije videlo jeste srpsko stanovništvo koje će
pretrpeti bombardovanje. Srpsko stanovništvo nije bilo prisutno
u medijima. Kao što znate, globalno, u medijskim pripovestima
iz ratova na Balkanu, Srbi su uvek predstavljani kao zli.
Tako se niko nije zanimao za srpsko civilno stanovništvo
koje nije imalo ništa sa politikom i koje je ipak bilo žrtva istovetno
kao i druge populacije, Bošnjaci, Kosovari.
Je li ujedinjena Evropa zaista moguća? Je li
Evropa usred institucionalne krize, a Žiskar D’Esten nastoji da
profiliše njene institucije?
- Istina je da je teško
zamisliti Evropu potpuno ujedinjenu. To je ipak kontinent na kome
je bilo najviše sukoba u savremenoj i današnjoj istoriji.
Ipak, ono što je danas izvanredno jeste volja svih Evropljana, a
kada kažem svih onda tu uključujemo zemlje bivše Jugoslavije,
da se integrišu. Da se uključe u jedinstvo, koje na primer
isključuje vojni sukob za rešavanje problema u okrilju Evrope.
To je ipak veliko dostignuće. Potom, koju vrstu Evrope ćemo
izgraditi? Kako ćemo se dogovoriti oko Ustava kakav predlaže
Žiskar? To su teškoće koje postoje u ovom času. Naročito
zato što će Evropska unija sa 15 članica već od maja
meseca imati 25. Deset novih u velikoj većini dolaze iz bivše
Istočne Evrope, a delom iz bivšeg Sovjetskog Saveza, sa Litvanijom,
Letonijom, Estonijom. Može se zamisliti da će u drugom periodu,
tako ja mislim, ako se Balkan stabilizuje, do 2008, u trenutku
kada će se postaviti pitanje Bugarske i Rumunije, Hrvatska
takođe biti kandidat.
S obzirom na nepodnošljivo kašnjenje Srbije, kada
bi ona mogla da bude kandidat?
- Dajem samo moje mišljenje: Srbija ne bi trebalo da predstavlja
problem počev od momenta kada srpske institucije budu stabilizovane.
To sada nije slučaj. To nije slučaj sa uspehom
u poslednjim izborima snaga ekstremne desnice. A postoji još jedna
teškoća. Status Kosova nije definisan. To nije odgovornost
Beograda, ali međunarodna zajednica se još nije dogovorila
o statusu. Postoji izvestan broj institucionalnih neizvesnosti
koje se tiču funkcionisanja Srbije, ali ja ne vidim zašto
Srbija ne bi ušla. To je, naravno, evropska zemlja, koja
u potpunosti ima svoje mesto u evropskom poretku, podjednako kao
drugi, čak sa više prava nego drugi.
Albancima sa Kosova se priprema nezavisna država.
To je sve jasnije... - Znate,
to je moguće. Ali, ja verujem da bi u tom trenutku bilo rezervi
od strane mnogih zapadnoevropskih zemalja.
Ovo sve više liči na svršen čin.
- Svršeni čin, u redu, ali po mom mišljenju, pronaći
će se neko rešenje federalnog tipa. Ako baš želite moje mišljenje,
ja ne mislim da se u sadašnjoj situaciji Evrope može ići
ka nezavisnosti Kosova. Veoma iskreno to kažem. Mislim da će
se ići ka federalnoj situaciji, sa veoma širokom autonomijom,
naravno, ali teško mogu da zamislim kako bi evropske zemlje
prihvatile nezavisnost Kosova. Jer, vidite, ako se ovo rešenje
prihvati za Kosovo, sutra ga treba prilagoditi za Baskiju u Španiji,
prekosutra za Škotsku, ili Severnu Irsku u Ujedinjenom Kraljevstvu.
Ili za Korziku u Francuskoj.
- Naravno, i za Korziku. Ja ne mislim da će tako nešto biti
lako prihvaćeno.
Tranzicija komunističkog sveta ka kapitalizmu
je svuda bolna. Vi ste pažljivo pratili ovaj proces. Kako bi mi
Srbi mogli izbeći sve zamke koje su doživeli drugi?
- Jao, jao, jao! Nijedna tranzicija se nikada ne odvija dobro.
Nijedna tranzicija ne služi kao model svakoj zemlji. Verujem da
su tranzicije specifičnosti zemalja. Ne može se reći:
tranzicija funkcioniše u Španiji posle frankizma, što se
često govorilo u Poljskoj, pa će to da funkcioniše i
u ovoj zemlji. Tranzicije su bile veoma bolne, kako u Poljskoj,
tako i u Rusiji. Ne ide to lako na Balkanu, a nije se lako odigralo
ni u Čehoslovačkoj, zemlja se raspolutila. Drugde smo
videli mafije. Pogledajte Albaniju i albansku tragediju.
Mislim da su postojale generalno dve stvari u
komunističkom projektu. Očevidno, pune plemenitosti. Volja
da se stvori društvo bez eksploatacije. Bilo je počinjenih
zločina, represije, ali su činjene u ime jedne realno
univerzalne i plemenite ideje razvoja zemlje. Barem tako ja mislim.
No, postojao je i idealizam koji se pokazao kao realno najveći
remetilac. To je bilo verovanje da je moguće stvoriti novog
čoveka. Ja mislim da osobe mogu da se obrazuju, ali stvoriti
novo ljudsko biće je laboratorijski posao. Dakle, sve dok se
sistem održavao u tom projektu postojao je smisao. Da, revolucija,
da radikalna transformacija dok to služi da se zemlja i ljudi izjednače.
Nema više nepismenosti, tu je ekonomski razvoj, eksploatisanje bogatstava
u službi nacije. A onda, nekog momenta, uvesti ono što bi moglo
da se nazove ne više revolucijom već reformom. Uvesti tržišta
i demokratiju. Ali, nijedan socijalizam - jugoslovenski, albanski,
korejski, kubanski, sovjetski, ili kineski - nijedna zemlja nije
to učinila. Jedina zemlja koja je uvela tržište je Kina.
Ali, ona ne uvodi demokratiju. I mi ne znamo šta će Kina postati.
Zasad se svi dive Kini, ali to nije završeno. Ona je tajanstvena.
Dakle, sve tranzicije su teške, iako su zemlje su već na jednom
veoma visokom nivou ljudskog i tehničkog razvoja i izgleda
kako bi, u stvari, trebalo veoma malo da se ukine bol tranzicija.
Zoran
Petrović Piroćanac
Slobodan Reljić