Ruza
Cirkovic:
Kuda
idu
donacije?
MMF-usrećitelji
Kad
je
Rusija
avgusta
1998.
godine
doživela
finansijsku
krizu,
nemački
Spiegel
je
u
tekstu
pod
naslovom
"Nepotrebni
pomagači"
za
tu
krizu
okrivio
"više
od
30.000
stranih
konsultanata"
koji
su
premrežili
tu
veliku
zemlju
i
pritom
pojeli
najveći
deo
od
ukupno
66
milijardi
dolara
koliko
su
zapadne
zemlje
uputile
ruskim
firmama
i
državi,
pa
su
tako
postali
i
najveći
dobitnik
perestrojke.
A
onda
se
prvi
dali
u
beg
kad
su
saveti
dali
zemljotresne
rezultate.
"Svuda
u
svetu
pokušava
skupa
gospoda,
sa
dnevnim
honorarom
od
7.000
nemačkih
maraka,
da
da
poleta
kapitalizmu
na
američki
način.
U
Aziji,
Istočnoj
Evropi
ili
Južnoj
Americi,
gde
god
ima
kakva
telekomunikaciona
kompanija
da
se
privatizuje
ili
državni
koncern
da
se
razbije
na
delove,
čopori
tih
stručnjaka
bili
su
na
delu.
Samo
Međunarodni
monetarni
fond
(MMF)
sa
sedištem
u
Vašingtonu
slao
je
stotine
timova
svuda
po
svetu.
Oni
su
pritiskali
nesigurne
azijske
zemlje
da
ukinu
kontrolu
deviznih
kurseva,
da
sprovedu
drakonske
mere
štednje
i
tako
ubrzaju
svoj
istorijski
jedinstven
slom.
…U
Mongoliji
su
Svetska
banka
i
MMF
savetovali
ukidanje
svih
uvoznih
carina
kako
bi
se
omogućila
slobodna
trgovina.
Ta
sloboda
je
za
malu
Mongoliju
ličila
na
pokušaj
ubistva.
Poplava
jeftinih
uvoznih
proizvoda
oterala
je
domaće
firme
u
propast,
a
stane
investitore
koji
su
u
toj
zemlji
proizvodili
nagnala
u
beg.
Amerikanci
su
profitirali:
njihov
izvoz
u
Mongoliju
porastao
je
od
1994.
do
1997.
godine
za
30
odsto.
Naročito
loše
poradili
su
savetnici
u
Rusiji.
Samosvesni
stručnjaci,
poput
profesora
sa
Harvarda
Džefri
Saksa,
veruju
da
sirova
tržišna
privreda
čikaškog
tipa
pasuje
svakom
delu
sveta.
Njihov
istorijski
uzor
je
naseljavanje
Divljeg
zapada,
njihov
kredo
od
koga
ne
odustaju:
'Slobodno
tržište,
slobodne
cene'.
Ali
svoje
recepte
oni
pripisuju
zemlji
koja
još
ne
poseduje
nikakvu
kapitalističku
tradiciju".(1)
Posle
je,
kao
šlag
na
tortu,
došla
Argentina
i
podozrenje
sveta
u
tranziciji
prema
"arogantnim
i
nekompetentnim"
(Spiegel)
"čoporima
savetnika,
koji
sa
sobom
vuku
već
napisane
zakone,
a
ništa
ne
znaju
o
zemlji
u
kojoj
će
ih
posaditi",
što
postalo
gotovo
opšte
mesto
u
antiglobalizacijskom
diskursu,
i
kad
za
njega
ima
i
kada
nema
mesta.
Doduše,
ima
i
izuzetaka
koji
misle
da
tako
mora
i
da
je
tako
bolje,
jer
mi
sami,
bez
strane
asistencije,
"sa
Šešeljevim
i
drugim
amandmanima"
ni
za
sto
godina
ne
bismo
doneli
potrebne
zakone.
Moderna
srpska
kalvarija
koja
se
završila
sažaljenja
vrednom
preosetljivošću,
našla
je
oduška
i
u
ovoj
temi,
dodatno
iskomplikovanoj
činjenicom
da
sa
hordama
stranih
savetnika,
koji
se
uglavnom
javno
ne
konfrontiraju
sa
domaćim
otporima
svih
vrsta,
stižu
i
"domaći
stranci",
vlasnici
dvojnog
državljanstva,
stranih
diploma
i
poljsko-rumunsko-rusko-kazahstanskih
iskustava.
I
pri
tom,
iz
nekog
nedokučivog
razloga
beskrajno
ljuti
na
sve
nas
koji
nismo
mogli,
ili
prosto
nismo
hteli
da
odemo
dok
se
ovde
orgijalo,
pa
ni
kasnije,
kada
se
orgijalo
bombama
sa
osiromašenim
uranijumom.
Dotični
su
vazda
spremni
da
prionu
na
posao
naše
političke,
ekonomske
i
svake
druge
denacifikacije,
lustracije
i
pročišćenja
kao
neki
moderni
Karađozi
u
kvazi
modernoj
srpskoj
prokletoj
avliji.
Podozrenje
je,
međutim,
obostrano,
a
pitanje
koliko
će
da
nas
koštaju
i
kad
će
ponovo
da
zbrišu,
neadekvatan
je
mada
logičan
"naš"
odgovor
na
njihovu
aroganciju
i
neoprostivo
površno
ubeđenje
da
ih
Srbija
u
svakom
pogledu
čeka
tamo
gde
su
je
ostavili
u
trenutku
kad
su
kao
deca
pakovali
kofere.
"Bolivijci"
Osnovnu
frustraciju
naroda,
koji
je
ostao
ovde,
a
koju
mu
je
odmah
po
promeni
vlasti
nametnuo
onaj
ministar
koga
su
studenti
i
naučno
i
materijalno
autonomnog
univerziteta
držali
zatočenog
šest
sati,
predlogom
da
onima
koji
su
iz
zemlje
otišli
treba
platiti
da
se
vrate,
tokom
predizborne
predsedničke
kampanje
oslobodio
je
predsednički
kandidat
Vojislav
Koštunica
rečenicom
za
koju
više
niko
živ
ne
zna
kako
je
tačno
glasila.Toliko
je
verzija
u
međuvremenu
dobila.
"Jedan
broj
ljudi
u
Vladi
Srbije
ima
gde
da
ode,
a
mi
koji
smo
na
ovom
trgu
nećemo
nigde
otići
iz
svoje
zemlje",
rekao
je
Koštunica
i
prema
peovlađujućoj
verziji
pritom
mislio
na
ministre
koji
imaju
dvojno
državljanstvo,
sa
posebnim
naglaskom
na
one
sa
bolivijskim.
"U
19.veku
u
Srbiji
je
bio
samo
jedan
ministar
koji
je
bio
stranac,
valjda
smo
zemlja
koja
je
snažna,
inventivna
i
sposobna
da
pronađe
snage
u
samoj
sebi",
dodao
je
Koštunica.
Cela
stvar
se
metaforično
prelomila
na
srpskoj
ministarki
za
energetiku
Kori
Udovički,
inače
nepopularnoj
iz
više
što
racionalih
što
neracionalnih
razloga,
mada
se
kao
ključni
navodi
njen
recept
vlasnicima
velikih
stanova
kako
da
izađu
na
kraj
s
visokim
računima
za
struju,
ali
i
zaslužnoj
za
opasku
predsedničkog
kandidata
pre
svega
zato
što
je
po
prihvatanju
ministarske
funkcije
priznala
da
se
u
energetiku
baš
ne
razume,
ali
naučiće.
Pominjane
su
i
neke
povratne
karte
za
one
koji
se
pokažu
nedoraslim
svojim
poslovima.
Čuli
su
se
i
odgovori
da
mi
nemamo
kad
da
čekamo
da
se
oni
isprobaju
i
otputuju
odakle
su
došli.
Kori
Udovički
se
nije
javila,
ali
jeste
Božidar
Đelić,
takođe
vlasnik
dvojnog
državljanstva,
ministar
finansija.
S
gromoglasnom
mitingaškom
porukom
da
on
ostaje
ovde
i
pomalo
nesuvislim
objašnjenjem
zašto
poseduje
i
francusko
državljanstvo.
Guverner
Narodne
banke
Jugoslavije
Mlađan
Dinkić
je
na
konferenciji
za
štampu
upriličio
malu
predstavu
za
apatične
novinare
i
javnosti
predstavio
svoje
"Bolivijce"
:
Nikolu
Đivanovića,
Jelenu
Pupovac
i
Srđana
Muškatirovića.
I
sam
bez
inostranog
obrazovaja
,
posramio
je
ravnodušne
novinare
isticanjem
njihovih
diploma
sa
sve
prestižnih
stranih
univerziteta
i
iskustva
iz
sve
uglednih
inostranih
firmi.
Među
ravnodušnim
novinarima
se
našao
i
jedan
manje
ravnodušan,
pa
je
u
postfestum
raspravama
objavio
svoje
zalaganje
da
se
onima
koji
ovde
nisu
bili
kad
smo
se
mi
mučili
sad
naplati
porez
za
povratak.
Dotle
je
ovo
nadgornjavanje
došlo.
Dinkićev
savetnik
za
hartije
od
vrednosti
Nikola
Živanović,
koji
je
do
te
funkcije
bio
na
funkciji
spasioca
Beogradske
banke,
koja
kao
što
je
poznato
nije
spasena,
sa
ekrana
odjednom
politički
vrlo
aktivnog
i
odjednom
kosmopolitskog
TV
Pinka
saopštio
je
da
"kad
vidi
vladu
u
hladu,
zna
da
je
ovde
neophodno
potreban".
Sasvim
nepotrebno
u
celu
se
priču
ubacio
i
počasni
konzul
Bolivije
u
Beogradu,
čije
ime
nije
objavljeno,
a
na
opšte
potcenjivanje
domaćeg
obrazovanja
i
sposobnosti
odgovorio
je
jedan
bivši
vladin
savetnik
nazivajući
domaće
strance
trećerazrednim
studentima
sa
Harvarda.
Dinkićev
viceguverner
Radovan
Jelašić,
za
koga
novinari
smatraju
da
je
na
toj
funkciji
i
te
kako
potrebna
osoba,
razrešio
je
na
jednom
sastanku
posvećenom
sasvim
drugoj
temi,
gotovo
javnu
dilemu:
za
koje
plate
su
nas
počastvovali
svojim
velikim
povratkom."Kad
me
je
Dinkić
pozvao,
nisam
ni
pitao
za
koje
pare.
Mada
čovek
ima
ženu
koja
uvek
za
to
pita",
rekao
je
simpatično
Jelašić.
Dakle,
ako
je
verovati
Jelašiću,
on
i
ostali
Bolivijci,
kako
sebe
vole
da
zovu
u
prisustvu
bednih
diplomaca
još
bednijih
domaćih
univerziteta,
rade
za
bedne
domaće
plate.
I
da
griže
savesti
ne
bi
bilo
malo,
neko
se
potrudio
da
javnost
sazna
kako
je
Jelašić
ovde
preselio
i
svoju
porodicu.
…i
"pravi"
strani
savetnici
Kada
sam
ga
jednom
pitala
koliko
u
Vladi
Srbije
ima
stranih
savetnika,
ministar
finansija
Božidar
Đelić
je
oštro
odgovorio:
nedovoljno.
I
naveo
dva
strana
imena,
koja
više
ne
pamtim,
kao
zaslužna
za
uspeh
srpske
delegacije
na
Ekonomskom
forumu
u
Salcburgu,
odnosno
za
održavanje
Donatorske
konferencije
u
Briselu.
Toliko
je
loše
mišljenje
imao
o
domaćem
kadru,
iako
je
samo
koji
mesec
ranije
u
intervjuu
"Ekonomist
magazinu"
bio
impresioniran
i
znanjem
i
entuzijazmom
tog
kadra.
Pa
se,
valjda,
u
međuvremenu
razočarao.
Strani
konsultanti,
a
brojni
su
oni
iz
Svetske
banke,
javno
se
ne
ističu,
ali
su
neizbežni
na
sastancima
u
Vladi
na
kojima
je
reč
na
primer
o
zakonu
o
denacionalizaciji
koji,
kako
stvari
stoje,
neće
skoro
biti
donet.
A
kada
bude
donet,
za
mnoga
preduzeća,
kuće,
stanove...
biće
već
kasno.
Drugi
put
sam
za
jednog
takvog
savetnika
čula
kad
su
sindikalci
sad
već
nepostojeće
Beobanke
provalili
neko
pismo
koje
je
taj
gospodin
uputio
šefu
Agencije
za
sanaciju
banaka
Vesni
Džinić
i
predložio
joj
da
ta
banka,
sa
još
tri,
bude
likvidirana
negde
između
Nove
godine
i
pravoslavnog
Božića.
I
bi
tako.
Agencija
za
privatizaciju
Srbije
objavila
je
svoje
ovogodišnje
osmomesečne
troškove.
Od
ukupno
113,1
miliona
dinara,
za
angažovanje
konsultanata
u
poslovima
restrukturiranja
i
aukcijske
prodaje
preduzeća
potprošeno
je
24,4
miliona.
Što
je
najveća
stavka
u
troškovima
Agencije.
Strani
konsultanti
na
poslovima
restrukturiranja
49
preduzeća
finansiraju
se
iz
donacija
ili
kredita
Evropske
agencije
za
rekonstrukciju,
britanske
organizacije
za
podsticanje
razvoja
DFID,
Američke
agencije
za
pomoć
u
razvoju
(USAID)
i
Svetske
banke.
USAID
plaća
finansijskog
savetnika
KPMG
Barents
Group,
DFID
finansira
savetnički
rad
Deloitte
Emerging
Markets
i
Emerging
Market
Economics
Limited.
I
tako
dalje...
Evropska
banka
za
obnovu
i
razvoj
finansira
strane
konsultante
u
izvesnom
broju
domaćih
preduzeća
koja
su
ugovorila
konsultantske
usluge
u
pravljenju
strateškog
plana.
Rad
konsultanata
ugovoren
je
na
vreme
od
godinu
do
godinu
i
po
dana,
oni
u
firme
dolaze
svaka
dva-tri
meseca
na
po
nedelju
dana.
Takve
konsultante
dobili
su,
prema
informacijama
agencije
koja
je
u
tom
poslu
posredovala,
i
takve
firme
kao
što
su
Hemofarm
iz
Vršca,
Zorka
Šabac,
Ruma
Guma,
Viskoza
Loznica,
Metalservis
iz
Beograda.
Darodavac
je
na
ovu
tehničku
pomoć
utrošio
nekoliko
miliona
evra,
koji
nisu
ni
ulazili
u
Jugoslaviju,
niti
su
prošli
kroz
njen
platni
bilans.
Firme
su
morale
samo
da
obezbede
prevoz
i
prevodioca
za
konsultanta.Da
li
su
pomogli?
U
jednoj
od
pomenutih
firmi,
kažu
-
Jesu.
Donatorsku
tehničku
pomoć
od
Velike
Britanije
prihvatio
je
sa
zadovoljstvom
i
ministar
inostranih
poslova
Goran
Svilanović.
Kako
bi
ubuduće
imao
punu
kontrolu
nad
vojnom
industrijom
i
sprečio
mogućnost
trgovine
oružjem
sa
zemljama
pod
sankcijama
Ujedinjenih
nacija.
Mada
još
nije
objavljeno
o
kakvoj
se
to
tehničkoj
pomoći
radi
i
sa
koliko
će
donacija
biti
finansirana.
Donacije
i
dugovi
Da
li
su
strani
konsultanti
pojeli
i
pristojan
deo
donacija
obračunatih
Jugoslaviji
i
pre
nego
što
su
one
u
našu
zemlju
uopšte
stigle,
pitanje
je
na
koje
se
odgovor
može
dobiti
samo
ne
baš
ozbiljnom
špekulacijom
zasnovanom
na
brojnim
primerima.
Da
li
su
rezultati
tih
konsultacija
opravdali
trošak,
neće
se
znati
verovatno
nikad.
Ipak,
očaranost
vlasti
donacijama
kao
finansijskom
osnovom
ekonomske
politike
i
reformi
ne
deli
izgleda
niko.
Pa
čak
ni
oni
koji
donacije
dobijaju.
Izborni
rezultati
pokazuju
da
reforme
moraju
biti
korigovane,
trezveno
je
već
posle
prvog
izbornog
kruga
zaključio
guverner
NBJ
Mlađan
Dinkić,
ali
je
pred
raspisivanje
novih
predsedničkih
izbora
u
Srbiji
ustuknuo
novom
usputnom
opaskom
da
bi
nova
donatorska
konferencija
za
Jugoslaviju
već
bila
održana
da
je
na
predsdničkim
izborima
pobedio
Miroljub
Labus.
Pomisao
da
biračko
telo
možda
upravo
očekuje
korekciju
stava
prema
donacijama
kao
finansijskom
osloncu
ekonomske
politike
i
reformi,
nije
dospelo
među
ključne
izborne
i
postizborne
teme.
Uprkos
raširenom
uverenju
da
niko
živi
ne
zna
kolike
su
donacije
u
zemlju
stigle
posle
5.oktobra
2000.
godine,
kad
se
malo
bolje
pogledaju
podaci
o
tome
iz
različitih
izvora
u
najmanju
ruku
su
slični.
Međutim,
sa
detaljnom
strukturom
samih
donacija
stvar
je
drugačija,
kao
i
sa
načinom
njihove
upotrebe...
Prema
Platnom
bilansu
Jugoslavije,
bespovratni
neto
transferi
iz
inostranstva
u
Jugoslaviju
u
2000.
godini
su
iznosili
271
milion
dolara,
u
2002.
godini
563
miliona
dolara,
dakle
ukupno
843
miliona
dolara.
"Briselska
donatorska
konferencija
u
julu
2001.
godine
predvidela
je
kao
podršku
za
ekonomski
oporavak
i
program
tranzicije
(budžet
i
infrastruktura)
1,3
milijardu
dolara,
ali
zbog
zastoja
u
prilivu
realizovano
je
do
kraja
godine
oko
43,3
odsto
sredstava.
Po
tom
osnovu
ostvareno
je
292
miliona
dolara
više
u
odnosu
na
2000.
godinu,
od
čega
je
pomoć
u
novcu
registrovana
u
deviznim
rezervama
zemlje,
iznosila
60
miliona
dolara".
Ostalo
-
dakle
500
miliona
dolara
-
bila
je
roba
ili
usluge.(2)
Prema
podacima
Ministarstva
za
ekonomske
odnose
sa
inostranstvom
republike
Srbije,
u
Srbiju
je
od
5.
oktobra
do
danas
stiglo
1,3
milijarda
dolara
donacija.
Ministarstvo
navodi
da
je
prošle
godine
potrošeno
"nešto
manje
od
600
miliona
evra"
i
izražava
nadu
da
će
tokom
2002.godine
biti
potrošeno
700
miliona
evra.
(Narodna
banka
Jugoslavije
očekuje
da
do
kraja
godine
u
zemlju
uđe
500
miliona
dolara
donacija).
Kad
je
struktura
donacija
u
pitanju,
Ministarstvo
tvrdi
da
je
prošle
godine
oko
587
miliona
evra
činila
bespovratna
pomoć,
a
tek
oko
17,5
miliona
evra
krediti.
Odnosno,
da
su
donacije
u
gotovom
novcu
iznosile
165
miliona
evra
(što
znatno
odstupa
od
podatka
iz
platnog
bilansa),
a
u
robi
oko
440
miliona
evra.
Ministarstvo
tvrdi
i
da
je
Srbija
do
kraja
2002.
godine
dobila
skoro
milijardu
evra
mimo
donatorske
konferencije,
a
preko
bilateralnih
aranžmana
sa
donatorima?!
Prema
Status
report
na
koji
se
poziva
Centar
za
slobodno
tržiste
iz
Beograda,
od
kraja
2000.
do
juna
2002.
godine
ukupno
je
ugovoreno
2,778
milijarde
evra.
I
to
439
miliona
u
2000.
godini,
1,397
milijarda
u
2001.
godini
i
942
miliona
u
2002.godini."Prenos
sredstava
kasni
u
odnosu
na
obećanja
i
ugovore,
pa
je
2000.godine
stiglo
157,85
miliona,
2001.
godine
562,46
miliona,
a
2002.
godine
881,25
milion."
prema
ovom
izvoru,
gotovo
sva
sredstva
pristigla
2000.
i
2001.godine
su
poklon,
od
sredstava
za
2002.
i
2003.
godinu
poklon
će
biti
58
odnsono
26
odsto.
Ostalo
krediti.(3)
Ma
o
kom
izvoru
da
je
reč,
retko
kad
se
pominje
način
korišćenja
ovih
sredstava.
Generalno:
na
prvom
mestu
je
energetika,
a
za
njom
slede
socijalna
davanja
i
finasije.
Donacijama
i
kreditima
Međunarodnih
finansijskih
institucija
ima
se,
prema
preovlađujućem
mišljenju,
zahvaliti
i
činjenica
da
su
plate
od
5.oktobra
2000.
rasle
intenzivnije
od
proizvodnje,
što
se
tumači
i
kao
moguća
politka
MMF-a
da
preko
potrošnje,
a
ne
preko
domaće
proizvodnje
podiže
moral
za
reforme.
Međutim,
oduševljenje
za
ovu
politiku,
očigledno
ne
dele
svi.
Baš
kao
ni
za
donacije,
za
koje
neki
upozoravaju
da
mogu
biti
upravo
pogubne,
kako
za
radni
moral
stanovništva
tako
i
za
proizvodnu
perspektivu
domaće
privrede.
A
o
njihovoj
ulozi
u
nepoželjnom
jačanju
komandne
uloge
države
u
ekonomiji
i
stvaranju
prilika
za
isto
toliko
nepoželjnu
korupciju,
da
i
ne
govorimo.
Sve
u
svemu,
što
je
po
malo
zbunjujuće,
ni
jedan
dostupan
izveštaj
ne
zadovoljava
osnovnu
temu
i
bazični
interes
ovog
teksta:
koji
deo
donacija
su
pojeli
strani
konsultanti,
koliko
ih
ima
i
kako
su
i
koliko
plaćeni.
A
i
to
je,
takođe,
neki
zaključak.
Beleške
(1)
Speigel,
septembar
1998.
(2)
Godišnji
izveštaj
Narodne
banke
Jugoslavije
za
2001.godinu
(3)
Centar
za
slobodno
tržište:
"Dve
godine
reforme
u
Srbiji:
propuštena
prilika".
hronika
vesti (arhiva)