Djordje
Vukadinović
(Filozofski
fakultet
u
Beogradu
i
glavni
urednik
Nove
srpske
političke
misli)
GODINA
IZGUBLJENIH
ILUZIJA
Ovdašnjoj
politikološkoj struci, ili bar njenom dominirajućem delu,
s pravom je prebacivano kako je ne samo propustila da predvidi
slom realnog socijalizma i raspad sovjetske imperije s kraja
80-tih godina (što manje-više važi za kompletnu društvenu nauku
na globalnom nivou), već i da nije uspela da izvuče
ni adekvatne zaključke iz ovog epohalnog dogadjaja. "Stara" srpska politička misao i sa njom povezana
elita bila je tih godina obuzeta nacionalnim temama i beskompromisnom
kritikom titoističkog kulta, ne hajući mnogo za globalne
tektonske promene i ne primećujući obrise nove autoritarnosti
koja im se stvarala pred očima.
Možda
i
u
strahu
da
se
istorija
ne
bi
opet
ponovila,
u
prvih
godinu
dana
nakon
peto-oktobarskog
prevrata
održana
su
čak
tri
interdisciplinarna
skupa
na
kojima
su,
u
uglavnom
sličnom
personalnom
sastavu,
ovdašnji
društveni
naučnici
nastojali
da
reflektuju
tok,
smisao
i
dubinu
promene.
Najpre,
već
u
decembru
2000-te,
u
organizaciji
NSPM-a,
zatim,
u
martu
2001.
u
Institutu
za
filozofiju
i
društvenu
teoriju,
te
septembra
iste
godine,
u
okviru
Kikindskih
dijaloga.
Rezultati
tih
promišljanja,
sabrani
u
tri
voluminozna
zbornika
(Srbija
posle
Miloševića,
R/Evolucija
i/ili
poredak
i
Bilans
promena),
svedoče
da
njihovi
autori
nisu
bili
slepi
za
iskušenja
koja
vrebaju
Srbiju
na
putu
(odocnele)
demokratske
tranzicije,
ali
da
je
kod
većine,
što
je
i
razumljivo,
bio
veoma
primetan
snažan
osećaj
olakšanja
i
uverenje
da
je,
napokon,
zaklopljena
najcrnja
stranica
novije
nacionalne
istorije,
a
Srbija
definitivno
iskoračila
na
put
demokratije
i
političke
normalizacije.
(Od
ovog
jednodušnog
zaključka
odudarali
su
samo
Mihailo
Marković
i
Zoran
Avramović
-
što
je,
s
obzirom
na
njihov
javni
angažman
u
prethodnom
periodu
i
bilo
za
očekivati,
ali
u
kritici
"novog
srpskog
poretka"
jedva
da
su
nešto
zaostajali
i
prilozi
Lasla
Sekelja,
Zorana
Vidojevića,
Jovice
Trkulje,
Predraga
Golubovića,
kao
i
pisca
ovih
redova.)
Na
dvogodišnjicu
"srpskog
oktobra",
pa
i
tokom
čitave
2002.
sličnih
teorijskih
reminiscencija
bilo
je
daleko
manje,
iako
bi
bilo
vrlo
interesantno
videti
da
li
bi
pojedini
autori,
i
u
kojoj
meri,
danas
bili
spremni
da
ponove
-
ili
revidiraju
-
svoje
(pr)ocene
o
postmiloševičevskoj
Srbiji.
Generalno,
medjutim,
mislim
da
nema
nikakve
dileme
da
su,
ne
računajući
službeni
optimizam
intelektualnih
zastupnika,
saputnika
i
beneficijara
nove
vlasti,
nade
brzometno
splasnule,
a
porasli
razočaranje
i
rezignacija,
te
da
bar
u
tom
pogledu
više
nema
bitne
razlike
izmedju
raspoloženja
naroda
i
njegove
intelektualne
elite.
Od
ovog
-
sada
dominantnog
-
tona
neće
odudarati
ni
naša
naredna
analiza.
Uz
tu
razliku
što,
nasuprot
većini
komentara
u
kojima
se
prethodna
godina
kvalifikuje
kao
"godina
propuštenih
prilika",
verujem
da
bi
kvalifikacije
tipa:
"godina
spalih
maski",
odnosno
"godina
izgubljenih
iluzija"
bile
daleko
preciznije.
I
čini
mi
se
da
ova,
naizgled,
samo
stiliska
i
verbalna
razlika
dobro
ilustruje
dublje
razmimoilaženje
u
pogledu
prirode
i
dometa
"srpske
(peto)oktobarske
revolucije.
*
*
*
Primećeno
je
već
da
politička
scena
u
Srbiji
nalikuje
ledenom
bregu.
Ono
iznad
vode
(stranački
život,
parlament,
vlada),
što
se
vidi
i
može
analizirati,
manje
je
bitno,
dok
se
ono
najvažnije
i
najopasnije
nalazi
ispod
površine.
Radi
se
o
jednom
zamršenom
klupku
političko-finansijsko-policijsko-rodbinsko-kriminalne
oligarhije,
koja
je
nastala
još
u
vreme
Miloševića
i
ni
danas
nije
dezaktivirana.
To
je
eksplozivna
i
veoma
zapaljiva
smesa,
čije
varnice
povremeno
vidjamo
po
čituljama
i
okrvavljenom
asfaltu,
koja
će,
na
žalost,
i
narednih
godina
uveliko
krojiti
odnos
snaga
na
političkoj
sceni,
a
čija
promenljiva
konstelacija
izmiče
našim
raspoloživim
analitičkim
orudjima.
No,
čak
i
ako
iz
razumljivih
razloga
u
nju
ne
možemo
pronići,
važno
je
imati
na
umu
njeno
postojanje,
kao
i
to
da
nedokučiva
dinamika
ove
podzemne
sfere
može
značajno
uticati
na
prirodu,
odnose
i
ishode
"vidljivih"
političkih
konfrontacija
kojima
se
bavimo
u
ostatku
ovog
teksta.
SPS
-
od
feniksa
do
labuda
Opšte
uzev,
mislim
da
je
SPS
olako
otpisan
u
beogradskom
političkom,
medijskom
i
analitičkom
"krugu
dvojke".
Oni
jesu
razvlašteni,
obezglavljeni
i
pocepani
u
tri
kolone
(u
tom
pogledu
je
vladajući
DOS
zaista
učinio
dosta,
kao
što
je
i
Milošević
to
nekada
činio
svojoj
opoziciji),
ali
su,
ipak,
uspeli
zadržati
nešto
vidjenijih
ljudi
na
lokalu,
što
je,
u
kombinaciji
sa
širokim
nezadovoljstvom
učincima
nove
vlasti,
rezultiralo
delimičnom
amnestijom,
pa
i
nekom
vrstom
trijumfa
SPS
na
nizu
lokalnih
izbora.
(Posebna
je
priča
što
se
u
pro-režimskim
medijima
ovi
rezultati
SPS-a
sistematski
prećutkuju
i
minimalizuju.)
Nije,
medjutim,
izvesno
-
tačnije,
vrlo
malo
je
verovatno
-
da
se
takvi
rezultati
mogu
ponoviti
i
na
nacionalnom
planu.
Pomenuti
uspesi
zabeleženi
su
na
relativno
malom
uzorku
i
u
tradicionalnim
SPS-ovskim
uporištima,
u
kojima
opozicija
do
2000.
godine
nije
imala
praktično
nikakvog
uticaja,
a
očigledno
ni
nakon
toga
nisu
naročito
popravili
rejting,
niti
pribavili
kvalitetniji
kadrovski
materijal
-
baš
kao
ni
radikali,
za
koje
nizak
kvaitet
"terenskih"
kadrova
na
svakim
lokalnim
izborima
predstavlja
nenadoknadiv
hendikep.
SPS-u
trenutno
nedostaje
praktično
sve:
od
jedinstva
i
para,
do
autoritativnog
vodjstva,
artikulisanog
programa
i
medijske
podrške
-
i
u
dogledno
vreme
mali
su
izgledi
da
se
u
tom
pogledu
išta
može
promeniti.
U
svakom
slučaju,
ne
treba
ih
sasvim
otpisivati,
s
tim
što
će
sudbina
SPS-a
u
narednom
periodu
manje
zavisiti
od
dosovskog
mešetarenja,
a
više
od
toga
da
li
će
i
kojoj
meri
pred
naletom
šešeljizacije
anti-dosovske
Srbije
uspeti
da
sačuvaju
prepoznatljivost
i
vlastiti
politički
identitet.
Njihov
predsednik,
tvorac
i
grobar
u
tom
im
nastojanju,
po
svemu
sudeći,
neće
biti
od
prevelike
pomoći.
Naprotiv.
Čarobnjakov
šešir
U
leto
2002.
godine
on
(Djindjic)
je
držao
praktično
sve
poluge
moći
u
Srbiji,
i
činilo
se
da
ga
predsednički
izbori
u
kojima
će
on
iz
pozadine
vući
konce
mogu
samo
učvrstiti
u
toj
poziciji.
Zato
ih
je
i
raspisao
ranije,
da
bi
svog
glavnog
rivala
Koštunicu
dodatno
uvalio
u
probleme,
s
obzirom
da
su
pregovori
o
budućnosti
zajednice
između
Srbije
i
Crne
Gore
bili
u
punom
jeku.
Međutim,
tokom
kampanje
za
septembarske
izbore,
a
naročito
nakon
prvog,
pa
i
drugog
izbornog
kruga,
pozicija
Zorana
Đinđića
se
dramatično
promenila,
i
dramatično
pogoršala.
Pokazalo
se
da
sve
afere
i
neprekidna
prljava
kampanja,
koja
je
na
nekim
naprasno
oslobodjenim
i
reformisanim
TV
kanalima
povremeno
dobijala
razmere
prave
hajke
i
histerije,
nisu
uspele
ugroziti
Koštuničin
primat
u
biračkom
telu,
kao
što
se
pokazalo
i
da
je
Miroljub
Labus,
kojeg
je
Djindjić
bio
prinudjen
da
prihvati
kao
"svog"
kandidata,
ipak
autonomna
politička
ličnost
u
znatno
većoj
meri
nego
što
bi
to
Premijeru
odgovaralo.
Osim
toga,
neke
druge
snage
unutar
i
izvan
DOS-a,
(G-17,
GSS),
direktnije
su
i
rekao
bih
iskrenije
zalegle
za
Miroljuba
Labusa
(s
druge
strane,
i
"iz
aviona"
je
bilo
jasno
da
je
Djindjiću
daleko
više
stalo
da
blokira
Koštunicu
nego
da
zaista
od
Labusa
napravi
predsednika),
i
samim
tim
istakle
svoju
ozbiljnu
pretenziju
za
učešće
u
raspodeli
ovih
milion
Labusovih
glasova.
Najzad,
da
stvar
bude
još
gora,
jesenas
se
definitivno
raspao
i
onaj
privid
dosovskog
političkog
monolita
(17:1),
koji
je
Djindjić
neprestano
poturao
pod
nos
rivalima
iz
DSS-a,
stranim
diplomatama
i
domaćoj
javnosti.
Upravo
tada,
nakon
propasti
prvog
izbornog
turnusa
pa
do
raspisivanja
novih
izbora,
dakle,
u
tih
ključnih
nešto
manje
od
mesec
dana,
kada
je
voda
sa
svih
strana
pokuljala
u
Djindjićev
politički
čun,
a
on
poput
grogiranog
boksera
sve
više
naprazno
mlatarao
pesnicama,
Koštunica
i
DSS
su
se
upustili
u
nejasno
političko
manevrisanje
u
kojem
se
-
i
to
ne
po
prvi
put
-
uopšte
nisu
dobro
snašli.
S
druge
strane,
Djindjić
je,
iako
je
bio
u
političkom
nokdaunu,
uspeo
da
preživi
i
dodje
do
daha
sklopivši
onaj
kratkotrajni
novembarski
sporazum
koji
je
za
njega
u
suštini
predstavljao
čist
dobitak.
Uspeo
je
da
trampi
uklete
mandate
DSS-a
("oteto-prokleto")
koje,
očigledno,
iz
različitih
razloga,
ni
on,
ni
uveliko
oguglala
srpska
javnost
nisu
mogli
u
celosti
da
progutaju
i
svare.
Otprilike
kao
što
je
onaj
zalogaj
otrovne
jabuke
zastao
Snežani
u
grlu,
tako
su
i
Djindjiću
zapeli
ti
mandati
i
on
ih
je
početkom
novembra
prosto
ispljunuo
i
(po)vratio
sa
podjednako
neuverljivim
obrazloženjem
kao
i
prilikom
oduzimanja.
Ali
cilj
je
bio
postignut.
Vratio
je
mandate,
oslobodio
se
balasta,
i
istovremeno
progurao
promene
izbornog
zakona
koje
u
prvi
mah
deluju
kompromisno,
ali
su
zapravo
sadržavale
podvodne
mine,
poput
stava
o
cenzusu
od
50
odsto
odziva
u
prvom
krugu
(koji
u
ovom
konkretnom
slučaju
neće
biti
prvi,
već
zapravo
treći),
te
o
neodržavanju
drugog
kruga
ukoliko
u
prvom
krugu
ne
izađe
dovoljno
glasača.
I
dogodilo
se
to
što
se
dogodilo.
Što
zbog
zime,
što
zbog
apatije,
a
što
zbog
neurednih
biračkih
spiskova
i
"tihog"
bojkota
vladajuće
koalicije,
cenzus
nije
preskočen
i
Zoran
Đinđić
je
ponovo
bio
u
sedlu.
U
ovom
trenutku
on
stoji
dobro,
aktivno
vodi
igru
i
može
po
nahodjenju
da
diktira
redosled
poteza
na
političkoj
sceni
(pa
čak
i
da
"velikodušno"
nudi
Koštunici
da
ga
parlament
izabere
za
predsednika).
Ono
što
bi
mu
se,
eventualno,
moglo
dogoditi,
a
što
se
dešavalo
i
Miloševiću,
jeste
da
ga
taj
trijumfalizam
previše
ponese
i
da
u
toj
samouverenosti
opet
ishitreno
povuče
neki
nepromišljeni
potez,
poput
onog
letošnjeg,
kada
je
uleteo
u
prevremene
predsedničke
izbore
koji
zamalo
da
mu
se
obiju
o
glavu,
ili
kao
što
je
proletos
uleteo
u
aferu
sa
oduzimanjem
mandata
DSS-u.
Sve
u
svemu,
posle
nekoliko
neverovatnih
obrta,
ovogodišnja
runda
završila
je
pobedom
Đinđića
na
poene.
Doduše,
politička,
moralna,
a
verovatno
i
materijalna
cena
kojom
je
ova
pobeda
plaćena,
nije
mala
i
pitanje
je
dokle
će
on
još
uspevati
da
vadi
zečeve,
donacije
i
poslaničke
mandate
iz
svog
madjioničarskog
šešira.
S
druge
strane,
delom
zahvaljujući
upravo
tom
šeširu,
a
delom
zbog
sopstvene
inertnosti,
Koštunica
nije
uspeo
da
se
domogne
srpske
predsedničke
stolice,
ali
je
učvrstio
svoj
rejting
i
do
daljnjeg
ostaje
najprihvatljivija
"rezervna
varijanta"
za
srpsko
biračko
telo.
Riba-devojke
-
"najbolje
za
Srbiju"
Iako
će
se
sukob
glavnih
aktera
i
naredne
godine
sigurno
nastaviti,
to,
po
svoj
prilici,
više
neće
biti
(kao
što
je
bio
prethodne
dve
godine)
politički
"dvomeč"
nego
bar
tromeč,
a
možda
čak
i
višeboj.
Ne
treba,
naime,
potcenjivati
mogući
uticaj
i
specifičnu
političku
težinu
Labusa
i
Dinkića,
a
naročito
njihove
međunarodne
veze.
Kada
su
se
već
upustili
u
avanturu
neposrednog
političkog
delovanja,
oni
će
učiniti
sve
da
(i)
u
toj
igri
budu
relevantni
akteri
i,
za
razliku
od
većine
u
DOS-u,
neće
se
zadovoljavati
malim
ulogama
i
sitnim
sinekurama.
Prirodni
saveznik
verovatno
neće
biti
nikome,
već
će
kao
trgovci
po
obrazovanju
i
opredeljenju
hteti
i
umeti
da
trguju
i
sa
jednima
i
sa
drugima.
To
će
usložiti
političku
scenu,
ali
je
možda
i
pomeriti
iz
ćorsokaka
u
koji
je
dovela
ova
sve
jalovija
konfrontacija
DS-a
i
DSS-a.
Prirodna
baza
G-17
jeste
preduzetnička,
pro-globalizacijska
i
japijevka
Srbija,
kao
i
emancipovaniji
deo
pripadnika
manjinskih
etničkih
zajednica.
To
svakako
neće
biti
dovoljno
za
samostalnu
vlast
(stari,
marginalizovani
i
socijalno
deklasirani
će,
po
svoj
prilici
još
zadugo
predstavljati
većinu
u
ovoj
zemlji),
ali,
ukoliko
uspeju
da
zaposednu
taj
prostor,
kao
i
privuku
gro
mladje
urbane
populacije,
za
šta
imaju
dobre
izglede,
bez
njih
više
neće
biti
moguće
vladati
Srbijom.
Tako
pozicionirani,
oni
će
neizbežno
doći
u
konflikt
sa
Djindjićevom
demokratskom
strankom,
što
ne
znači
da
birače
neće
tražiti
-
i
nalaziti
-
sa
obe
strane
dosovskog
rubikona,
tj.
medju
pristalicama
i
jedne
i
druge
frakcije
nekadašnjeg
(Mićunovićevog)
DS-a.
Problem
za
njih
bi,
eventualno,
moglo
biti
predugo
čekanje
na
konkretnu
političku
kapitalizaciju
svog
nesumnjivog
javnog
uticaja,
tim
pre
ukoliko
u
medjuvremenu,
a
što
je
vrlo
verovatno,
budu
temeljnije
provučeni
kroz
već
oprobanu
Djindjićevu
medijsko-političko-policijsku
mašineriju.
U
tom
smislu,
prevremeni
parlamentarni
izbori
(najkasnije
do
leta-jeseni
2003.)
bi
njima
mogli
biti
čak
i
neophodniji
nego
Koštunici
i
DSS-u,
koji
su
tog
“toplog
zeca”
već
kako-tako
preživeli.
U
medjuvremenu,
morali
bi
daleko
više
poraditi
na
infrastrukturi
i
“narodnjačkoj”
bazi
svoje
stranke,
odnosno,
bar
delimično
se
osloboditi
imidža
lokalne
filijale
Svetske
banke
i
MMF-a,
budući
da
će,
kako
se
bude
primicali
rokovi
i
pooštravali
uslovi
za
otplatu
starih
i
novih
zaduženja
prema
inostranstvu,
rejting
ovih,
u
srpskoj
javnosti
i
sada
ne
naročito
popularnih
adresa
bivati
sve
lošiji.
No,
potencijalno
najveći
problem
Labusovih
"eksperata"
(sa
i
bez
navodnika)
biće
upravo
ono
što
u
očima
zapadnih
diplomata
i
dela
domaćih
posmatratrača
predstavlja
njihovu
glavnu
prednost
spram
konkurentskog
im
okruženja.
Oni
su,
naime,
od
svih
rivala,
a
pogotovo
u
odnosu
na
svoju
reformsku
sabraću
iz
i
oko
DS-a,
daleko
najslabije
pozicionirani
u,
na
početku
pomenutim,
neformalnim
centrima
političko-policijsko-finansijske
moći
-
a
to
se
u
socijal-političkim
uslovima
današnje
Srbije
lako
može
ispostaviti
kao
fatalan
nedostatak.
Enigma
Šešelj
Sukob
na
srpskoj
političkoj
sceni
može
da
se
pretvori
u
pravi
i
nekontrolisani
"višeboj"
uključenjem
ojačalog
i
kroz
dva
izborna
turnusa
rehabilitovanog
Šešelja,
koji
je
sa
svojim
više
nego
respektibilnim
milionom
simpatizera
postao
činilac
sa
kojim
se
mora
računati.
Svestan
svoje
snage,
ali
i
limita,
on
će
nastojati
da
se
još
neko
vreme
drži
po
strani,
odakle
će
nastaviti
da
torpeduje
i
onako
napukli
i
razjedinjeni
DOS.
To
se
vidi
po
njegovim
naizmeničnim
napadima
prvo
na
Đinđića,
pa
Koštunicu,
a
u
poslednje
vreme
i
na
Čovića.
Iako
sa
njim
niko
neće
smeti
da
pravi
direktne
dogovore,
ispod
žita
će
svakako
biti
različitih
dilova
koji
će
mu
omogućiti
da,
posredno,
itekako
utiče
na
tok
borbe
unutar
dosovskog
trijumvirata.
I
tako
sve
dok
ne
proceni
da
je
kucnuo
njegov
čas.
Treba
imati
u
vidu
da
se
Šešelj
uvek
ponaša
racionalno,
barem
sa
stanovišta
sopstvenog
političkog
interesa.
U
ovom
trenutku,
on
je
neka
vrsta
barometra
srpskih
reformi,
i
u
tom
pogledu
je
precizniji
od
svih
grafikona
vladinih
ministara
i
izveštaja
međunarodnih
eksperata.
Kada
se
on
ponovo
svede
na
nekih
desetak
odsto,
to
će
biti
pouzdan
znak
da
je
Srbija
prošla
tranzicijsku
krizu,
a
dokle
god
on
raste
znači
da
je
priča
o
Evropi
i
reformama
u
krupnom
raskoraku
sa
stvarnošću
i
doživljajem
običnog
čoveka.
Šešelj
je
za
ove
dve
godine
prešao
najteži
put
-
od
političkog
leša
s
jeseni
2000-te,
vratio
se
na
milion
simpatizera
krajem
2002,
i
sa
perspektivom
daljeg
napredovanja.
Sa
energijom
i
frustracijom
onih
koji
ga
podržavaju,
čak
i
da
on
lično
završi
u
Hagu
-
u
šta
ne
verujem
-
radikali
će
biti
i
ostati
respektabilna
politička
snaga.
U
jednom
trenutku
može
se
čak
dogoditi
da
sam
Šešelj
postane
prepreka
rastu
njegove
stranke,
jer
je
-
za
razliku,
recimo,
od
Tomislava
Nikolića
-
njegov
nastup
mnogima
suviše
odbojan,
vulgaran
i
neprihvatljiv.
U
svakom
slučaju,
u
narednom
periodu
oni
će
biti
barem
treća
politička
snaga,
a
možda
i
mnogo
više
od
toga.
Drugim
rečima,
njihov
politički
rejting
će
rasti
ili
sve
dok
se
stanje
u
Srbiji
konačno
ne
normalizuje,
ili
dok
oni
ponovo
ne
dodju
u
predvorje
vlasti.
A
svako
neka
sam
prosudi
koja
je
od
te
dve
mogućnosti
verovatnija.
Koštunica
kao
sudbina?
Nema
sumnje
da
trostruki
izborni
pobednik
Vojislav
Koštunica
trenutno
ima
najmanje
razloga
za
zadovoljstvo,
a
razlog
za
to,
pored
niza
taktičkih
grešaka,
političke
naivnosti
i
pogrešnog
tajminga,
leži
u
jednom
njegovom
temeljnijm
strateškom
previdu.
Koštunica
je,
naime,
za
razliku
od
svojih
političkih
rivala,
a
slično
većini
svojih
dojučerašnjih
kolega
iz
srpskog
akademskog
pogona,
čini
se,
iskreno
poverovao
u
tezu
o
nepovratnoj
istorijskoj
prekretnici
i
debeloj
demokratskoj
crti
koja
je,
navodno,
5.
oktobra
podvučena
ispod
naše
autoritarne
prošlosti.
Stoga
su
njegovi
postupci
sistematski
razapeti
izmedju
tog
fundamentalnog
političkog
uverenja
i
opore
zbilje
postoktobarske
Srbije.
I
stoga
su
podjednako
iluzorni,
kako
njegovo
"legalističko"
i
gotovo
tragikomično
poverenje
u
"institucije
sistema",
tako
i,
eventualno,
očekivanje
da
će
ga
nekim
opštenarodnim
protestom
građani
ponovo
"izvikati"
ili
ugurati
u
predsedničku
fotelju.
Koštuničine
političke
opcije
trenutno
su
prilično
sužene
i
on
je,
bez
obzira
koliko
to
ne
nalikovalo
ni
njemu
niti
imidžu
njegove
stranke,
zapravo
u
situaciji
koja
mu
nužno
nameće
radikalizaciju,
pri
čemu
je
ishod
te
radikalizacije
sasvim
neizvesan.
U
svakom
slučaju,
ne
sme
da
sedi
razvlašćen
i
skrštenih
ruku
čeka
2004.
Doduše,
kvantitativno
gledano,
popularnost
Koštunice
još
uvek
nije
drastično
opala
(i
to
je
zapravo
jedno
čudo,
koje
se,
opet,
može
objašnjavati
na
različite
načine),
ali
jeste
dramatično
opao
intenzitet
i
kvalitet
te
podrške.
Većina
onih
koji
danas
glasaju
za
Koštunicu,
a
pogotovo
sve
ono
od
900
000
pa
naviše,
to
čini
po
liniji
izbora
manjeg
zla,
odnosno,
to
su
glasovi
onih
koji
glavnog
protivnika
i
problem
vide
u
nekom
drugom,
u
Đinđiću
ili
Šešelju,
pa
onda
u
situacijama
suženog
izbora
glasaju
za
ono
što
doživljavaju
kao
manje
zlo,
to
jest,
Koštunicu.
Bez
obzira
što
je
jednim
delom
i
izvor
njegovog
političkog
šarma,
hipoteka
večitog
Kalimera
i
"moralnog
pobednika"
u
narednom
periodu
itekako
može
postati
problem
i
politički
balast
za
Koštunicu.
Drugim
rečima,
ako
neko
tri
puta
za
tri
meseca
pobeđuje
na
izborima,
ako
za
njega,
faktički,
za
malo
više
od
dve
godine
građani
glasaju
pet
puta,
a
on
ne
uspeva
da
uzme
vlast,
onda
se
postavlja
pitanje
da
li
on
to
želi
i
da
li
to
uopšte
može.
I
šta
se
još
može
očekivati
od
građana
da
učine
da
bi
on
ili
oni
(svejedno
da
li
je
reč
Koštunici
ili
njegovoj
stranci)
uzeli
vlast
i
pokazali
šta
umeju?
U
svetlu
svega
rečenog,
javlja
se
dilema
da
li
nam
uopšte
treba
takva
politička
snaga
i
čemu
uopšte
služi
politička
partija
koja
uz,
ipak,
masovnu
podršku
građana
zapravo
ne
uspeva
–
ili
ne
želi,
ili
ne
može
–
da
vodi
važnu,
ako
već
ne
i
glavnu
reč
u
srpskoj
politici.
Ja
mislim
da
je,
na
žalost,
itekako
potrebna.
Potrebna
je,
iako
bi,
sa
stanovišta
jedne,
pomalo
jednostrane
političke
logike
zaključak
trebao
biti
upravo
suprotan.
Ali,
s
obzirom
na
raspaljene
strasti,
s
obzirom
na,
rekao
bih,
još
neispričanu
priču
i
nedovršeni
sukob
dve
Srbije,
dobro
je
što
postoji
takva
snaga
i
takva
politička
opcija
koju
oličavaju
Koštunica
i
DSS
(uz
sve
kritike
koje
bi
im
se
više-manje
opravdano
mogle
izreći),
jer
da
njih
nema
praktično
više
ništa
ne
bi
stajalo
na
putu
da
pomenute
dve
Srbije
završe
započetu
“diskusiju”,
odnosno,
nadoknade
ono
što
je
sticajem
raznih
okolnosti
propušteno
5.
oktobra
2000-te.
Drugim
rečima,
bez
Koštunice
bismo
danas
u
Srbiji
ili
imali
otvorenu
diktaturu
samoizabrane
dosovske
oligarhije,
ili
bi
se
pristalice
"Djindjićeve"
i
"Šešeljeve"
Srbije
doslovce
mlatile
po
ulicama
-
što,
uzgred
rečeno,
još
uvek
nije
isključeno.
Sa
Koštunicom,
makar
i
ovakvim,
koji
praktično
nikoga
ne
u
potpunosti
ne
zadovoljava,
ta
opasnost
je
ipak
daleko
manja.
Doduše,
možda
bi
se
ovo
razmišljanje
moglo
osporavati
tvrdnjom
da
upravo
Koštunica
i
njegova
stranka
svojim
liberalnim,
odnosno
"soft"
nacionalizmom
("klerofašizam",
u
terminologiji
Nenada
Čanka
i
njemu
gravitirajućih
intelektualnih
snaga),
ohrabruju
radikalske
i
revanšističke
elemente
u
srpskom
društvu,
te
da
bez
njihove
podrške
ovi
elementi,
navodno,
ne
bi
imali
nikakve
šanse
u
političkom
i
svakom
drugom
sukobu
sa“reformskom”
i
pro-evropskom
Srbijom.
Rekao
bih,
medjutim,
da
takva
razmatranja,
čak
i
kada
su
dobronamerna,
stoje
u
ozbiljnom
raskoraku
sa
stvarnošću
post-miloševićevske
Srbije.
Drugim
rečima,
nije
Koštuničina
ličnost,
niti
njegov
konzervativni,
nacional-liberalni
politički
habitus
ono
što
stvara
i
podstiče
radikalizam
po
zemlji
Srbiji
(nije
to
u
nekom
odlučujućem
smislu
čak
ni
Vojislav
Šešelj),
već
su
to
duboka
nacionalna
frustracija,
kosovska
trauma,
700
000
izbeglica,
milion
nezaposlenih,
galopirajuće
socijalno
raslojavanje
i
iritirajuća
simbioza
miloševićevsko-dosovskog
establišmenta,
oličena
u
Karićevoj
imperiji
i
preko
noći
“reformisanom”
Pinku.
Htelo
se
to
priznati
ili
ne,
Koštunica
zapravo
predstavlja
amortizer
i
jednu
od
poslednjih
brana
pred
radikalskom
lavinom.
Ko
ne
veruje,
neka
izvrši
mali
misaoni
eksperiment
i
zamisli
šta
bi
se,
na
primer,
dogodilo
da
Koštunica
nije
ušao
u
ovu
ponovljenu
izbornu
trku,
ili
da
je
njen
ishod
kojim
slučajem
bio
obrnut.
I
može
li
neko
da
zamisli
šta
bi
ostalo
od
suda,
administrativnog
odbora,
izborne
komisije,
a
bogami
i
same
skupštine,
ukoliko
bi
neko
pokušao
izaći
pred
radikalsku
masu
sa
saopštenjem
kako
Šešelj,
eto,
nije
pobedio
(štaviše,
da
je
izgubio)
uprkos
tome
što
je
dobio
skoro
duplo
više
glasova
od
svog
protivkandidata?
Nije
isključeno
da
će,
možda,
sutra
stvari
u
tom
pogledu
stajati
drugačije,
ali
trenutno
se
-
delimično
i
kao
posledica
vladajućeg
"reformisanja"
-
većinska
Srbija
zapravo
klati
izmedju
Koštunice
i
Šešelja,
i
to
treba
da
ima
na
imu
svako
ko
danas,
ne
birajući
sredstava
ni
reči,
ruši
Koštunicu.
A
pogotovo
onaj
ko
zloupotrebljavajući
demokratske
procedure
ignoriše
volju
ubedljive
većine
glasača
i
opstruira
njegov
izbor
za
predsednika
Srbije.
Iako
katkad
deluje
primamljivo,
logika
"što
gore
-
to
bolje",
dugoročno,
nikome
nikakvo
dobro
nije
donela.
Baš
kao
što
i
strategija
dela
"reformske"
političke
javnosti
da
naprosto
ignoriše
postojanje
snažnog
pro-radikalskog
političkog
činioca
u
srpskoj
politici
i
društvu
neće
umanjiti,
a
pogotovo
rešiti
problem.
Zaključak
Da
rezimiramo.
U
političkom
smislu,
po
svemu
sudeći,
ocekuje
nas
teška
godina,
ali
takodje
i
godina
raspleta.
To,
doduše,
ne
znači
automatski
i
godina
izbora,
jer
će
se
upravo
oko
ovog
pitanja
u
narednom
periodu
lomiti
politička
koplja.
DS
i
njihovi
sateliti
će
i
dalje
činiti
sve
da
do
izbora
ne
dođe
pre
2004.
godine
i
verovatno
će
iznova
aktuelizovanu
priču
o
novom
Ustavu
Srbije
koristiti
u
tu
svrhu.
Iako
su
izbori
na
svim
nivoima
jedini
način
za
demokratski
izlaz
iz
ove
duboke
političke
krize,
ne
vidim
kako
bi
Djindjić,
sa
ovakvim
odnosom
snaga
u
parlamentu,
gde
svaki
put
(često
i
krajnje
problematičnim
tehnikama)
uspeva
da
obezbedi
većinu,
mogao
biti
prinuđen
na
te
izbore
bez
jakog
i
koordiniranog
vanparlamentarnog
pritiska.
Dakle,
ako
ni
ovo
ne
bude
godina
izbora,
to
će
biti
još
jedna
pobeda
Vlade
i
DS-a.
Ako
pak
do
izbora
dođe,
to
će
predstavljati
značajan
uspeh
opozicije,
DSS-a
i
G-17.
Zanimljivo
je,
medjutim,
to
što
radikali
odlično
prolaze
u
oba
slučaja.
Ako
izbori
budu
uskoro,
oni
će
sigurno
zabeležiti
solidan
rezultat,
a
ukoliko
izbora
ne
bude
do
redovnog
termina
2004.
godine
politička
situacija
će
se
još
više
zaoštriti
i
radikalizovati,
što
njima
dodatno
povećava
šanse
u
odnosu
na
-
do
tada
-
već
malaksali
DSS.
Mislite
o
tome!
Prizma,
decembar
2002
hronika
vesti (arhiva)