Jovica
Trkulja
Stranputice
vanrednog
stanja
POVAMPIRENO
JEDNOUMLJE
Smisao
vanrednog
stanja
Vanredno
stanje
je
stanje
državne
nužde
u
kojem
je
ugrožen
njen
opstanak,
usled
vanrednih
prilika
koje
ugrožavaju
poredak
ili
spoljnu
nezavisnost
zemlje.
Smisao
vanrednog
stanja
je
da
omogući
spas
naroda
i
države
kada
je
njihova
egzistencija
dovedena
u
pitanje.
U
stanju
državne
nužde
vlast
poseže
za
različitim
sredstvima
uključujući
i
diktaturu.
Otuda
vanredno
stanje
ima
dve
strane
medalje.
Ono
se
može
upotrebiti
za
spas
države.
Ali,
ono
se
može
i
zloupotrebiti
radi
uvodjenja
samovolje
i
uspostavljanja
ili
ovekovečenja
tiranije.
To
su
razlozi
zbog
kojih
je
vanredno
stanje
precizno
pravno
regulisano.
Razlikuju
se
tri
oblika
stanja
državne
nužde:
vanredno
stanje,
stanje
neposredne
ratne
opasnosti
i
ratno
stanje.
Vanredno
stanje
je
poseban
pravni
režim
koji
se
zavodi
na
celoj
ili
delu
teritorije
za
vreme
neposredne
ratne
opasnosti
ili
vanrednih
unutrašnjih
prilika
nastalih
usled
pobuna,
nereda,
štrajkova
elementarnih
nepogoda,
bolesti
i
sl.
Nadležni
organ
u
ovakvim
situacijama,
proglašavajući
vanredno
stanje
na
osnovu
ustavnih
ili
zakonskih
ovlašćenja,
preduzima
vanredne
mere
pripravnosti
ili
mobilizacije.
On
vrši
razna
ograničenja
ljudskih
prava
(kao
ograničavanje
slobode
kretanja,
zbora
i
dogovora,
štampe
i
sl.),
tako
da
se
ova
prava
mogu
ograničiti
ili
privremeno
ukinuti.
Norme
koje
se
ne
primenjuju
ili
se
zamenjuju
specifičnim
za
ovu
situaciju,
odnose
se
na
razne
državne
organe,
prvenstveno
vojne,
policijske
i
sudske.
Pravno
uređenje
vanrednog
stanja
Po
radikalno
liberalnom
stanovištu
nije
dopuštena
ovakva
suspenzija
ustavnih
jemstava
ljudskih
sloboda
i
prava
ni
u
uslovima
vanrednog
stanja.
Savremene
države
su,
medjutim,
napustile
to
stanovište,
smatrajući
da
je
suspendovanje
ustavnih
sloboda
i
prava
u
stanju
državne
nužde,
dopušteno
samo
pod
uslovom
da
preduzete
mere
budu
srazmerne
opasnosti
koja
preti.
Evropska
Konvencija
za
zaštitu
ljudskih
prava
i
osnvonih
sloboda
predvidja
mogućnsot
uvodjenja
vanrednog
stanja
“u
doba
rata
ili
druge
javne
opasnosti
koja
preti
opstanku
nacije”
.
Ustav
SFRJ
od
1974.
nije
predviđao
uvođenje
vanrednog
stanja
kao
posebnog
pravnog
režima.
Cinici
su
to
tumačili
činjenicom
da
je
reč
o
zemlji
u
kojoj
je
vanredno
stanje
bilo,
zapravo,
redovno;
a
demagozi
da
u
zemlji
izvanrednog
stanja
nema
mesta
za
vanredno
stanje.
Ustav
SRJ
od
1992.
razlikuje
tri
stanja
državne
nužde:
vanredno
stanje,
neposrednu
ratnu
opasnost
i
ratno
stanje.
On
ne
sadrži
bliže
odredbe
o
razlozima
koji
mogu
biti
osnov
donošenja
odluke
o
proglašenju
vanrednog
stanja.
Prema
tom
Ustavu
odluka
o
proglašenju
vanrednog
stanja
u
nadležnosti
je
Savezne
skupštine.
Po
ovom
pitanju
Ustav
Republike
Srbije
od
1990.
je
neusaglašen
sa
Saveznim
Ustavom.
Uz
to,
on
je
manje
restriktivan
i
manje
odredjen.
Naime,
Ustav
Republike
Srbije
utvrdjuje
da
Narodna
skupština
"odlučuje
o
ratu
i
miru",
da
bi
potom
čl.
83
tačkom
7
ova
nadležnost
bila
poverena
predsedniku
Republike
"po
svojoj
inicijativi
ili
na
predlog
Vlade".
Ustav
Srbije
je
otišao
još
jedan
korak
dalje
u
odnosu
na
Savezni
ustav.
Dok
je
pitanje
vanrednog
stanja
isključivo
uređeno
Saveznim
ustavom,
Ustav
Srbije
dopušta
da
se
ono
uredi
i
potonjim
zakonom.
Neposredno
posle
devetomartovskih
demonstracija
1991.
godine,
ovo
ustavno
ovlašćenje
je
iskorišćeno.
Naime,
28.
marta
1991.
godine
Narodna
skupština
Srbje
je
donela
Zakon
o
merama
za
slučaj
vanrednog
stanja.
Pomenutim
razlozima
koje
predvidja
Ustav
ovaj
zakon
je
dodao
još
jedan:
"ugrožavanje
obavljanja
privredne
i
društvene
delatnosti"
(čl.
2
st.
1),
čime
je
predsednik
Republike
stekao
praktično
neograničene
mogućnosti
za
uvodjenje
vanrednog
stanja.
Povod
za
uvodjenje
vanrednog
stanja
može
biti,
pored
pomenutih
razloga,
i
masovni
protest
gradjana,
štrajk
ili
zaprečavanje
sporednog
puta
ili
ulice
i
sl.,
jer
to
može
"ugroziti
obavljanje
privredne
delatnosti".
Dakle,
očigledno
je
da
su
ovim
Zakonom
o
merama
za
slučaj
vanrednog
stanja
ovlašćenja
predsednika
Republike
stravična
i
da
su
pravljenja
po
liku
i
nalogu
Slobodna
Miloševića.
Odlukom
v.d.
predsednice
N.Micić
o
uvođenju
vanrednog
stanja
ove
meru
su
čak
i
pooštrene:
produženje
policijskog
pritvora,
cenzura
štampe
i
sl.
Mogućnosti
zloupotrebe
Najveća
nevolja
i
moguće
zlouopotrebe
proističu
iz
okolnosti
što
je
donosilac
ovog
zakona
pobrkao
razliku
izmedju
ratnog
i
vanrednog
stanja,
da
bi
predsedniku
Republike
“omaškom”
dopustio
da
u
vanrednom
stanju
donese
akte
i
mere
koje
se,
po
Ustavu
Srbije,
mogu
doneti
jedino
u
ratnom
stanju.
Drugim
rečima,
predsednik
Republike
je
ovlašćen
da
u
vanrednom
stanju
donese
akte
kojima
može
"utvrditi
radnu
obavezu,
ograničiti
pravo
na
štrajk,
ograničiti
slobodu
zbora
i
drugog
okupljanja,
ograničiti
slobodu
političkog,
sindikalnog
i
drugog
delovanja".
(čl.
6
st.
1).
U
takvim
uslovima,
moguće
je
da
se
pod
devizom
borbe
za
odgovorno
i
profesionalno
pravosudje,
medije
itd.
otpočne
haranga
i
čistke.
Nedavno
je
skupština
Srbije
penzionisala
35
sudija
opšte
nadležnosti
medju
kojima
i
sedmoro
sudija
Vrhovnog
suda
Srbije,
a
predsednica
tog
Suda,
dojučerašnji
borac
za
nezavisno
sudstvo
je
podnela
ostavku.
Ministarstvo
kulture
se
bavi
izricanjem
mandatnih
kazni
i
mera
zatvaranja
medija,
što
je
pravno
nedopušteno.
Usvajajući
paket
zakona
za
borbu
protiv
kriminala
Skupština
Srbije
je
11.
aprila
na
mala
vrata
uvela
odredbe
revolucionarnog
krivičnog
prava.
Ponovno
je
uvedena
konfiskacija
imnovine
kao
sporedne
kazne
osuđenima
za
pojedina
krivična
dela.
Predviđeno
je
preventivno
zadržavanje
osumnjičenih
za
ubistva
u
pritvoru,
kumulativne
kazne,
produžen
je
policijski
pritvor
do
šezdeset
dana.
Nasuprot
instituciji
tzv.
slučajnog
sudije,
nezavisnog
sudije,
formiraju
se
specijalna
veća,
specijalni
tužioci,
specijalne
istražne
sudije.
Takođe
je
predloženo
da
se
ukine
institucija
istražnog
sudije
i
da
sve
istrage
vodi
državni
tužilac,
da
se
u
specijalna
veća
Okružnog
suda
u
Beogradu
koja
treba
da
sude
po
predmetima
organizovanog
kriminala,
inkorporiraju
sudije
vojnog
suda.
Olako
se
poseže
za
merama
odmazde,
iako
je
poznato
da
se
njima
ne
može
unaprediti
ni
pravosudni,
ni
represivni
aparat.
(Iz
redova
stranke
ministra
pravde,
DHSS,
predloženo
je
ponovno
uvođenje
smrtne
kazne
u
sisteme
sankcija
u
krivičnom
zakonu.)
Ovakvim
merama
vanrednog
stanja
u
Srbiji
postoji
opasnost
da
se
ono
zloupotrebi
i
omogući
izradjanje
pravne
države
u
autoritarnu
partijsko-policijsku
državu
a
vladavine
prava
u
vladavinu
pravom.
Ovaj
tragični
paradoks
je
ozbiljno
upozorenje
da
svekolika
kriza
pravnodržavnog
poretka
u
Srbiji
može
da
ima
za
epilog
agoniju
i
kolaps
prava.
Dakle,
avet
“permanentnog”
vanrednog
stanja
nadnela
se
nad
Srbijom,
preteći
novim
nevoljama,
i
starom,
miloševićevskom
nepodnošljivom
lakoćom
prelaženja
iz
“izvanrednog”
u
vanredno
stanje,
iz
vladavine
prava
u
vladavinu
pravom.
Povratak
jednoumlju
Zbivanja
u
skupštinama
i
medijima
tokom
poslednje
dve
godine
zasturšujući
su
znak
povampirenog
jednoumlja,
ubedljiv
dokaz
da
kod
nas
i
dalje
preovlađuju
monolozi
moćnih
zasnovati
na
argumentu
snage,
a
ne
na
snazi
argumenta,
na
neargumentovanoj
uzurpaciji
prava
na
jedino
ispravno
gledište.
Ukidanjem
direktnih
prenosa
sednica
Skupštine
Srbije,
obrazloženo
razlozima
vanrednog
stanja,
praktično
je
oduzeta
jedina
tribina
sa
koje
se
mogao
čuti
opozicioni
glas.
Prateći
danas
naš
politički
život
možemo
steći
utisak
da
smo
se
vratili
u
vreme
jednopartijskog
sistema.
Medijski
kredo
u
Srbiji
je
bio
i
ostao
proizvodnja
političke
lojalnosti,
onesposobljavanje
građana
da
misle
svojom
glavom,
instrumentalizacija
novinara,
manipulacija
podanicima
i
industrijsko
oblikovanje
javnog
mnjenja.
Daljinski
upravljači
medijskim
mrakom
Srbije,
posle
oktobrskog
prevrata
prešli
su
samo
iz
jedne
u
drugu
ruku.
Aktuelnim
vlastodržcima
u
Srbiji,
jednako
kao
i
onima
u
doba
Miloševića
i
Broza,
nisu
potrebni
novinari
koji
misle
svojom
glavom,
koji
su
spremni
da
pošto-poto
slede
najviše
profesionalne
i
etičke
standarde
svoje
struke
i
koji
poštuju
istinu,
ljudska
prava
i
objektivno
informisanje
kao
najviši
princip
svoje
profesije.
Naprotiv,
njima
su
potrebna
lakejska
novinarska
škrabala,
korumpirani
direktori
i
ambiciozno
disciplinovani
urednici,
koji
će
zarad
višeg
statusa,
privilegija,
lukrativnog
ćara,
ekspresne
političke
ili
profesionalne
promocije,
prihvatiti
podanički
odnos
medijskih
vazala
i
lakeja.
Jer,
u
industriji
svesti
bivšeg/sadašnjeg
režima
koja
državnu
kontrolu
praktikuje
totalitarno,
novinarima
je
namenjena
uloga
transmisije,
pukog
izvršioca
a
ne
kreatora.
Mediji
u
vanrednom
stanju
Zabrane
i
cenzure
od
strane
dosovske
vlasti
koje
su
kulminirale
pod
vanrednim
stanjem
nisu
nikakvo
iznenađenje.
One
su
sasvim
logične,
razumljive
i
nisu
samo
prouzrokovane
merama
vanrednog
stanja.
Jer,
slobodna,
kritička
reč
ugrožava
autoritarni
poredak
i
smrtna
je
opasnost
za
osione
vlastodršce.
To
oni
i
njihovi
medijski
lakeji
dobro
znaju.
Tu
ih
instikt
vladanja
i
dominacije
ne
vara.
Stoga
se
od
njih
ne
može
očekivati
da
tolerišu
i
podupiru
autonomno,
slobodno
i
kritičko
novinarstvo.
Time
bi
potkopali
temelje
svoje
moći
i
svog
položaja.
Jedna
od
najtežih
posledica
uvođenja
vanrednog
stanja
je
sadržana
u
suspendovanju
osnovnih
demokratskih
i
političkih
prava,
posebno
u
ukidanju
i
ograničavanju
u
velikoj
meri
slobodnog
javnog
mnjenja.
Posebno
su
zabrinjavanjuće
izjave
visokih
zvaničnika
o
tome
da
će
vanrdno
stanje
kao
“bič
naroda
protiv
organizovanog
kriminala
trajati
sve
dok
i
poslednja
banda
ne
bude
uhvaćena”
(D.Veselinov).
“Vanredno
stanje
će
trajati
sve
dok
ne
budu
pohapšeni
ne
samo
izvršioci,
nalogodavci
i
finansijeri
ubistva
premijera
Đinđića,
već
i
svi
oni
koji
su
se
tome
obradovali
ili
poželeli
da
to
učine”
(Č.Jovanović).
Ministar
kulture,
B.
Lečić
najavljuje
inkvizitorsku
komisiju
koja
treba
da
sprovede
čistku
po
medijima
koji
su
vodili
“specijaslni
rat”
prema
vladi.
On
tvrdi
da
je
“Vlada
napravila
analizu
svih
medija
za
poslednjih
šest
meseci
i
da
je
zaključeno
da
se
u
nekim
novimnama
stvarala
atmosfera
linča
protiv
vlade
i
poginulog
premijera
Z.Đinđića,
tako
da
bude
sasvim
normalno
da
se
povuče
oroz
i
da
se
nađe
neko
ko
će
to
da
uradi”.
Zabrana
tiražnog
dnevnog
lista
“Nacional”
naredbom
ministarstva
a
ne
odukom
suda,
otvorilo
je
vrata
ne
borbe
protiv
kriminala,
već
medijsko-političkom
lešinarstvu
i
(auto)cenzuri.
U
“informativnom
mraku”,
dok
su
novinarima
“zavezana
usta”
a
vladini
funkcioneri
državne
stvari
saopštavaju
na
partisjkim
konferencijam
za
štampu,
javnost
ostaje
bez
odgovora
na
krucijalna
pitanja,
bez
informacije
o
više
hiljada
lica
koje
je
policija
uhapsila
ili
zadržala
u
pritivoru,
iako
nisu
povezana
sa
atentatom.
U
toj
iskrivljenoj
optici
vidi
se
da
ne
valjaju
ni
sudovi,
ni
tužilaštva,
ni
mediji,
ni
politički
analitičari...
Jedino
valja
vlada.
Zaključak
Nakon
mesec
dana
vanrednog
stanja
u
Srbiji
ono
je
iscrplo
svoju
svrhu
i
našlo
se
na
kritičnoj
tački:
sa
koje
se
ili
klizi
u
glib
ratnog
stanja
i
represivne
politike
“odrešenih
ruku”,
ili
vraća
u
redovno
stanje
u
okvire
krhkih
demokratskih
institucija.
Niko
ne
dovodi
u
pitanje
potrebu
da
se
policijskim
snagama
daju
vanredna
ovlašćenja
u
borbi
protiv
organizovanog
kriminala,
ali
se
isto
tako
ne
može
prihvatiti
otvorena
i
neskrivena
instrumentalizacija
vanrednih
prilika
za
neskriveni
obračun
sa
političkim
istomišljenicima
i
strankama
koje
ne
čine
vladajuću
koaliciju.
Nedopustivo
je
da
se
uredbama
i
podzaonskim
aktima
praktično
stavljaju
van
snage
osnovna
načela
Ustava
i
neka
osnovna
načela
Zakona
o
krivičnom
postupku
i
Krivičnog
zakona.
Stoga
je
krajnje
vreme
da
vlast
u
Srbiji
preispita
mere
vanrednog
stanja,
da
što
hitnije
počne
da
radi
na
njegovom
ukidanju,
na
liniji
započetog
reformskog
kursa
a
u
skladu
sa
Ustavom
i
važećim
zakonima.
Beograd,
12.
april
2003.
prof. dr Jovica Trkulja
Pravni
fakultet
Beograd
Rođen
1952.
godine
u
Kikindi.
Diplomirao
1975.
magistrirao
1980.
i
doktorirao
1986.
godine
na
Pravnom
fakultetu
u
Beogradu.
Na
isptom
fakultetu
radi
od
1976.
Redovni
je
profesor
i
predaje
Politički
sistem.
Bio
je
osnivač
i
urednik
više
stručnih
časopisa
(Gledišta,
Srpska
politička
misao,
Hereticus)
i
biblioteka..
Organizovao
je
desetak
naučnih
skupova
i
kao
redaktor
objavio
više
zbornika.
Suosnivač
je
Centra
za
unapređivanje
pravnih
studija
u
Beogradu
i
urednik
njegove
izdavačke
delatnosti.
Poslednjih
godina
sistematski
prati
i
istražuje
političke
prilike
u
našoj
zemlji.
Važnija
dela:
Aporije
diktature
proletarijata
1990,
Socijalizam
na
sudu
istorije
1990,
Osvajanje
demokratije
-
ogled
o
postkomunizmu
1993,
Suočavanje
sa
beznađem
1998,
Na
rubu
propasti
1999,
Kroz
bespuće
2001.
Autor
je
većeg
broja
naučnih
članaka
u
stručnim
publikacijama
u
zemlji
i
inostranstvu.
(E-mail:
trkulja@ius.bg.ac.yu)
hronika
vesti (arhiva)