Djordje
Vukadinović
DSS
na
prekretnici
Skupština
Demokratske
stranke
Srbije
s
razlogom
je
izazvala
značajnu
pažnju
srpske
političke
javnosti.
Iako
istisnuti
iz
svih
centara
vlasti
na
saveznom,
republičkom
i
pokrajinskom
nivou,
i
bez
obzira
na
to
što
je
već
poodavno
prošao
njihov
postpetooktobarski
politički
zenit,
DSS
i
Vojislav
Koštunica
ostaju
važan
činilac
srpske
politike.
Uprkos
višegodišnjoj
negativnoj
kampanji
kojoj
su
bili
izloženi,
svojim
propuštenim
prilikama
i
brojnim
političkim
autogolovima,
to
su
još
uvek
najrespektabilniji
lider
i
(pojedinačno)
najjača
stranka
u
Srbiji,
i
to
je
činjenica
o
kojoj
bi
-
umesto
što
je
prećutkuju
-
verovatno
morali
ozbiljnije
povesti
računa
kako
domaći
tako
i
strani
politički
faktori
i
analitičari
srpskih
(ne)prilika.
Baš
kao
što
bi,
sa
svoje
strane,
Koštunica
i
DSS
morali
ozbiljno
da
preispitaju
da
li
su
i
koliko
i
oni
sami
doprineli
svojoj
trenutnoj
političkoj
marginalizaciji.
Još
je
rano
za
konačnu
ocenu
da
li
je
u
DSS-u
dovoljno
shvaćeno
da
za
njihove
nevolje
nisu
krivi
samo
vlastoljubivost
njihovih
političkih
protivnika
i
nesklonost
dominantnog
dela
medjunarodne
zajednice.
Upravo
protekla
stranačka
skupština
je
u
svakom
slučaju
bila
idealno
i
samo
delimično
iskorišteno
mesto
za
ovo
samokritičko
suočavanje.
Razume
se,
nije
došlo
do
nekog
unutrašnjeg
rascepa,
kakav
je
najavljivan,
a
još
više
priželjkivan
u
pojedinim
medijskim
i
političkim
krugovima.
Svakome
ko
iole
poznaje
situaciju
u
DSS-u,
stranački
mentalitet,
kao
i
razmere
Koštuničine
unutarstranačke
harizme,
bilo
je
jasno
da
je
tako
što
bilo
apsolutno
nerealno
očekivati.
To,
medjutim,
ne
znači
da
nema
nataloženog
nezadovoljstva
u
nižim
ešalonima
DSS,
pa
čak
i
u
samom
vrhu,
i
da
ono,
barem
posredno,
nije
došlo
do
izražaja
prilikom
glasanja
za
članove
Glavnog
odbora,
a
još
više
u
upadljivom
izostanku
sa
svih
kadrovskih
lista
Ljiljane
Nedeljković,
doskorašnje
moćne
šefice
Koštuničinog
predsedničkog
kabineta
i
glavne
mete
DSS-ovih
unutarstranačkih
nezadovoljnika.
Isto
tako,
upadljivo
je
i
da
su
sa
skraćenog,
što
će
reći
-
još
ekskluzivnijeg
-
spiska
partijskih
potpredsednika,
osim
“regionalnih”
potpredsednika
sa
manjom
specifičnom
težinom,
otpali
i
Zoran
Šami
i
Obren
Joksimović,
kao
personifikacije
dva
paralelna,
a
disonantna
i
uzajamno
isključujuća
DSS-ova
tona
(uslovno
rečeno,
pro-dosovski
i
pro-radikalski),
koji
su
često
(i
to,
čini
se,
ne
samo
u
javnosti)
stvarali
dosta
konfuzije
u
pogledu
“autentične”
stranačke
melodije.
Nameće
se
zaključak
da
je
DSS
poslednjom
skupštinom
u
velikoj
meri
priznao
jalovost
svog
dosadašnjeg
kursa
i
krenuo
putem
njegove
tihe
revizije
–
naravno,
ne
u
smislu
odustajanja
od
strateške
nacionalno-demokratske
orijentacije,
koja
im
je,
uostalom,
donela
i,
uprkos
svemu,
očuvala
veliku
popularnost
na
srpskoj
političkoj
pozornici,
već
u
cilju
korekcije
onoga
što
je
svo
ovo
vreme,
po
oceni
većine
nepristrasnih
posmatrača,
predstavljalo
njihov
ključni
politički
hendikep.
Da
li
će
u
tome
uspeti,
tj.
da
li
će
i
kako
ubuduće
kombinovati
političku
principijelnost
sa
političkim
pragmatizmom,
operativnošću
i
delotvornošću,
što
je
ona
bitna
vododelnica
koja
političku
stranku
razlikuje
od,
recimo,
debatnog
kluba,
otvoreno
je
pitanje.
No,
već
samo
uvidjanje
problema
nužan
je
i
prvi
činilac
njegovog,
eventualnog,
razrešenja.
U
DSS-u
su,
izgleda,
konačno
shvatili
da
problem
postoji,
i
da
se,
baš
kao
i
unutrašnji
antagonizam
na
liniji
mladi-stari,
veterani-pridošlice,
dosoklasti
i
dosoljupci,
neće
rešiti
sam
od
sebe.
Po
svemu
sudeći,
protekla
skupština
DSS
okončana
je
umerenim
trijumfom
mladjih
i
beskompromisnijih
dosoklasta,
kao
i
implicitnim
zaključkom
da
je
trajno
i
sistemsko
odsustvo
iz
vlasti
rdjava
opcija
za
DSS
-
a
za
Srbiju
još
i
više.
Koštunica
i
njegov
“renovirani”
DSS
u
svakom
slučaju
će
i
dalje
biti
važan
i
nezanemarljiv
faktor
srpske
političke
scene.
Dobro
bi
bilo
da
i
oni
sami,
kao
i
njihovi
protivnici,
to
što
pre
shvate
i
iz
toga
izvuku
odredjene
pouke.
hronika
vesti (arhiva)