Ostali komentari
Zoran
M.
Balinovac
SRBIJA
U
USTAVNOJ
KRIZI
I.
UVOD
1.
Prema
važecem
Ustavu
Srbije,
ustavotvornu
i
zakonodavnu
vlast
u
Srbiji
vrši
Narodna
skupština
(clan
9.
stav
1.
Ustava
Srbije).
Ali,
sastav
Narodne
skupštine
još
od
11.
juna
2002.
nelegalan
je
i
lebdi
mimo
Ustava
i
svih
zakona.
Narodna
skupština
je
od
tada
usvojila
Ustavnu
povelju
državne
zajednice
Srbija
i
Crna
Gora,
niz
zakona,
izabrala
sudije
koje
su
nedostajale
i
predsednika
Ustavnog
suda,
izabrala
jednog
potpredsednika
Vlade
i
cetiri
ministra,
itd.
Izvršnu
vlast
u
Srbiji
cini
Vlada
(clan
9.
stav
3.
Ustava
Srbije),
koja
proizlazi
iz
Narodne
skupštine
i
njoj
odgovara.
Vlada
još
od
svog
izbora,
od
25.
januara
2001,
nema
ministra
unutrašnjih
poslova,
a
uostalom,
koliko
je
legalna
Narodna
skupština,
toliko
je
legalna
i
Vlada.
Drugi
deo
izvršne
vlasti
u
Srbiji
cini
predsednik
Srbije
(clan
9.
stav
2.
Ustava
Srbije).
Izmenama
Zakona
o
izboru
predsednika
Republike
od
novembra
2002.
ta
institucija
prakticno
je
ukinuta,
nju
je
uzurpirao
predsednik
Narodne
skupštine.
2.
Dok
je
Narodna
skupština
postepeno
gubila
legalnost
pojedinacnim
aktima
kojima
su
nezakonito
oduzimani,
vrac?ni
ili
deljeni
poslanicki
mandati
ili
protivpravno
zadržavani
mandati
onima
kojima
su
prestali
-
dotle
je
institucija
predsednika
Srbije
srušena
odjednom,
i
to
opštim
pravnim
aktom
-
zakonom.
Ovaj
rad
stoga
najvecu
pažnu
posvecuje
rušenju
institucije
predsednika
Srbije.
Potom,
kratko,
gotovo
hronološki,
saopštava
necuvene
pravne
presedane
zbog
kojih
je
sastav
Narodne
skupštine
nelegalan;
ostali
razlozi
nelegalnosti
(neoduzimanje
mandata,
stvaranje
nelegalnih
poslanickih
grupa,
itd.)
ne
razmatraju
se
ovaj
put.
II.
SLOM
INSTITUCIJE
PREDSEDNIKA
SRBIJE
1.
Suština
izmena
zakona
od
novembra
2002.
1.
Narodna
skupština
izmenila
je
pocetkom
novembra
2002.
Zakon
o
izboru
predsednika
Republike.
Izmene
zakona
pravdane
su
potrebom
da
se
olakša
izbor
predsednika
Srbije.
Izlazak
apsolutne
vecine
biraca
na
izbore,
sada
samo
u
prvom
krugu
izbora,
ostao
je
uslov
za
izbor
predsednika
(taj
uslov
bice,
radi
jezicke
ekonomicnosti,
nazivan
uslovom
izlaska).
"Za
predsednika
Republike
izabran
je
kandidat
koji
je
dobio
vecinu
glasova
biraca
koji
su
glasali,
ako
je
na
izbore
izašla
najmanje
polovina
od
ukupnog
broja
biraca
upisanih
u
biracki
spisak
u
Republici
Srbiji."
(clan
5z
stav
1.
Zakona
o
izboru
predsednika
Republike).
Drugi
krug
izbora
moguc
je
samo
ako
je
u
prvom
krugu
izbora
ispunjen
uslov
izlaska,
inace
se
izbori
smatraju
neuspelim.
"Ako
u
prvom
izbornom
krugu
nije
izašla
najmanje
polovina
biraca
upisanih
u
biracki
spisak
u
Republici
Srbiji,
bez
obzira
koliko
je
glasova
dobio
pojedini
kandidat,
izbori
se
smatraju
neuspelim"
(clan
5i
stav
1.
Zakona
o
izboru
predsednika
Republike).
Polemišuci
sa
samo
njemu
znanim
ustavnim
prazninama,
zakonopisac
je
usput
propisao
i
da
"predsednik
Narodne
skupštine
Republike
Srbije
u
roku
od
60
dana
od
dana
kada
su
održani
neuspeli
izbori,
odlucuje
o
raspisivanju
novih
izbora
za
predsednika
Republike."
(clan
5i
stav
3.
Zakona
o
izboru
predsednika
Republike).
2.
Izmene
zakona
sve
su
poremetile.
One
nisu
samo
neustavne
vec
su
poslužile
i
kao
osnov
za
stvaranje
potpune
ustavne
krize
u
Srbiji.
Ideja
o
izazivanju
ustavne
krize
zakonom
sama
sebi
je
protivrecna:
zakon
ne
može
da
izazove
ustavnu
krizu
a
da
bude
ustavan.
Ipak,
to
nije
zaustavilo
ideologe
izmena
zakona.
Dokazuje
to
osnovna
misao
koja
se,
bez
ikakavog
ustavnog
pokrica,
proteže
kroz
izmene,
koja
ih
vodi:
misao
o
"neuspehu
izbora"
za
predsednika
Srbije.
Na
njoj
se
temelje
sva
pravila
bitna
za
odredivanje
pravnopolitickih
dometa
izmena
zakona,
iz
nje
izviru
sve
neustavnosti.
2.
Evolucija
i
protivrecnosti
simetrije
izmedu
uslova
za
opoziv
i
za
izbor
predsednika
Srbije
1.
Vecina
potrebna
za
izbor
predsednika
Srbije
nije
propisana
Ustavom.
"Predsednik
Republike
bira
se
na
neposrednim
izborima,
tajnim
glasanjem"
(clan
86.
stav
1.
Ustava
Srbije),
"Postupak
izbora
i
opoziva
predsednika
Republike
ureduje
se
zakonom"
(clan
87.
stav
7.
Ustava
Srbije).
Ustav
je
zakonu
prepustio
da
uredi
izbor
predsednika
Srbije.
Zakonodavac
nije
neogranicen,
vezan
je
ostalim
pravilima
Ustava.
Prethodno
pitanje
je:
da
li
je,
sa
stanovišta
Ustava,
neophodno
da
postoji
zakonski
uslov
izlaska?
Samo
je
jedan
nacin
na
koji,
posredno,
može
da
se
brani
racionalnost
uslova
izlaska:
njegovim
povezivanjem
sa
ustavnim
pravilima
o
opozivu
predsednika
Srbije.
"Kad
Narodna
skupština
oceni
da
je
predsednik
Republike
prekršio
Ustav,
pokrece
postupak
za
njegov
opoziv,
ako
se
o
tome
izjasni
dve
trecine
od
ukupnog
broja
narodnih
poslanika"
(clan
88.
stav
2.
Ustava
Srbije).
"O
opozivu
predsednika
Republike
odlucuje
se
neposrednim
i
tajnim
izjašnjavanjem
biraca.
Predsednik
Republike
je
opozvan
ako
za
opoziv
glasa
vecina
od
ukupnog
broja
biraca."
(clan
88.
stav
3.
Ustava
Srbije).
"Ako
biraci
ne
opozovu
predsednika
Republike,
Narodna
skupština
se
raspušta"
(clan
88.
stav
4.
Ustava
Srbije).
Institut
opoziva
potpuno
pogrešno
je
postavljen.
Uslovi
za
opoziv
predsednika
stroži
su
od
uslova
za
promenu
Ustava
Srbije,
koji
su
i
inace
veoma
stogi.
Razlog
za
opoziv
je
povreda
Ustava
Srbije,
o
cemu
treba
da
odlucuje
Ustavni
sud
Srbije,
a
ne
biraci.
U
domenu
teorijskog
je
i
mogucnost
da
Narodna
skupština
pokrene
postupak
za
opoziv.
Ni
stvaranje
teško
zamislive
vecine
od
dve
trecine
glasova
poslanika,
potrebne
za
pokretanje
postupka,
ništa
ne
znaci
jer
za
opoziv
treba
da
glasa
i
polovina
od
ukupnog
broja
biraca,
tim
pre
što
je
posledica
neuspelog
opoziva
raspuštanje
Narodne
skupštine.
Norme
o
opozivu
prakticno
su
predsednika
Srbije
nacinile
neuklonjivim.
2.
Ustavno
nenormiranje
vecine
potrebne
za
izbor
predsednika
i
ustavno
prenormiranje
uslova
za
opoziv
predsednika
Srbije
-
nisu
omaška.
Osnovna
namera
ustavopisca
bila
je
da
se
zaštiti
predsednik
Srbije,
tako
što
su
i
inace
veoma
strogi
uslovi
za
opoziv
uredeni
teško
izmenljivim
Ustavom
(da
bi
se
omogucila
petogodišna
nesmenjivost
predsednika
koji
bude
izabran
1990).
Skupštinskoj
vecini
prepušteno
je
da
uredi
uslove
za
izbor,
da
ih
po
potrebi
menja
i
prilagodava
prilikama.
Metod
olicava
razmišljanja
tadašnjeg
rukovodstva
Srbije
o
prilikama
u
tzv.
drugoj
Jugoslaviji
i
Srbiji.
Ipak,
pred
pravnike
je
iskrsao
problem
traganja
za
odnosom
izmedu
prakticno
neuklonjivog
predsednika
i
vecine
potrebne
za
njegov
izbor.
Nije
zvucalo
logicno
da
predsednika
koji
se
opoziva
apsolutnom
vecinom
birackog
tela
bira
mali
broj
biraca.
S
druge
strane,
potpuna
simetrija
bila
je
neostvarljiva:
predsednik
bi
se
tada
najpre
birao
dvotrecinskom
vecinom
glasova
narodnih
poslanika
i
apsolutnom
vecinom
birackog
tela,
što
je
nemoguce
vec
zbog
ustavne
norme
o
predsedniku
koji
se
bira
na
neposrednim
izborima
(clan
88.
stav
1.
Ustava
Srbije).
Prvi
zakon
koji
je
uredivao
izbor
predsednika,
Zakon
o
izboru
predsednika
Republike
od
septembra
1990,
predvidao
je
da
su,
kako
u
prvom,
tako
i
u
drugom
izbornom
krugu,
izbori
uspeli
ako
na
njih
izade
više
od
polovine
biraca
u
Srbiji,
a
da
je
izabran
kandidat
koji
dobije
apsolutnu
vecinu
glasova
biraca
koji
su
glasali
(clan
6.
i
clan
9.
stav
1.
Zakona
o
izboru
predsednika
Republike
od
1990).
Bice
da
je
zakonodavac
1990.
pošao
od
toga
da
opoziv
ukljucuje
uslov
izlaska
(jer
je
nemoguc
ako
na
glasanje
ne
izade
najmanje
polovina
birackog
tela).
Stoga
je
dvostrukim
uslovom
izlaska
(u
oba
kruga
izbora)
uspostavljena
simetrija
izmedu
opoziva
i
izbora.
Politicki
gledano,
referendumski
uslovi
za
izbor
predsednika
Srbije
-
koji
su
1990.
ipak
mogli
biti
ispunjeni
-
trebalo
je
da
opravdaju
neuklonjivost
predsednika;
nacin
izbora
poslužio
je
kao
dodatni
argument
za
njegovu
nesmenjivost.
I
tako
je
ostalo
dok
Narodna
skupština,
na
predlog
vecinske
poslanicke
grupe,
novembra
2002.
nije
usvojila
izmene
zakona
prema
kojima
se
uslov
izlaska
zadržava
samo
u
prvom
izbornom
krugu.
Premda
predlog
zakona
nema
obrazloženje,
pravnicko
opravdanje
za
opstanak
uslova
izlaska
može
imati
uporište
samo
u
referendumskom
poimanju
simetrije
izmedu
uslova
za
opoziv
i
za
izbor
predsednika.
Razmišljanje
o
uslovima
za
izbor
predsednika
Srbije
krajem
2002.
ostalo
je
dakle
isto
kao
1990.
godine.
2/1.
Referendum
nije
podoban
za
uspostavljanje
simetrije
izmedu
opoziva
i
izbora
predsednika
Srbije.
On
se
sukobljava
sa
logikom
konstituisanja
i
funkcionisanja
državnih
organa.
Izbori
za
predsednika
Srbije
su
redovno
ustavno
stanje,
koje
se
ponavlja
svake
pete
godine.
Redovno
stanje
je
i
da
predsednik
okonca
mandat
istekom
vremena
na
koje
je
biran;
ostali
nacini
prestanka
mandata,
pa
i
opoziv,
izuzetak
su
od
redovnog
stanja.
Uspeh
opoziva
prekida
funkcionisanje
institucije
i
stvara
neredovno
stanje,
a
neuspeh
opoziva
zadržava
redovno
stanje
i
funkcionisanje
institucije.
Neuspeh
izbora
imao
bi
isto
dejstvo
kao
uspeh
opoziva
(neredovno
ustavno
stanje
institucije),
a
uspeh
izbora
isto
dejstvo
kao
neuspeh
opoziva
(redovno
ustavno
stanje
institucije).
Opoziv
negira
instituciju,
izbori
je
obnavljaju.
Stoga
uslovi
za
opoziv
moraju
biti
stroži
od
uslova
za
izbor.
Konkretan
zakonski
kontekst,
prema
kome
su
izbori,
putem
uslova
izlaska,
prevedeni
u
referendum,
otkriva
inverziju
ustavnog
i
logickog
toka.
Logicki,
uslovi
za
opoziv
i
mogu,
na
teorijskoj
ravni,
biti
izjednacen
sa
referendumom,
jer
neuspeh
opoziva
zadržava
redovno
ustavno
stanje
institucije.
Ali
uslovi
za
izbor
ne
mogu
biti
izjednaceni
sa
referendumom,
jer
izbori
-
umesto
da
obnove
instituciju
i
nastave
rutinsko
ustavno
stanje
-
postaju
sredstvo
izazivanja
kriza.
Stoga
valja
odbaciti
ideju
o
traženju
simetrije
izmedu
uslova
za
opoziv
i
uslova
za
izbor
putem
referenduma.
Naravno,
posledica
referendumskog
opoziva
je
da
je
predsednik
Srbije
prakticno
neuklonjiv,
da
mu
sude
samo
vreme
i
predstojeci
izbori.
2/2.
Potom,
merilo
za
odredivanje
uslova
za
opoziv,
time
posredno
i
za
izbor
predsednika,
trebalo
bi
da
budu
obim
i
znacaj
nadležnosti.
Nacelno,
što
su
nadležnosti
predsednika
šire,
uslovi
za
njegov
izbor
i
smenu
trebalo
bi
da
budu
stroži,
i
obratno:
što
su
nadležnosti
uže,
to
bi
uslovi
za
njegov
izbor
i
smenu
trebalo
da
budu
blaži.
Ustav
Srbije
donet
je
1990.
godine.
Ustav
Jugoslavije
od
1992.
ukinuo
je
neka
bitna
ovlašcenja
predsednika
Srbije:
da
održava
odnose
Srbije
sa
drugim
državama
i
medunarodnim
organizacijama
(clan
83.
tacka
4.
Ustava
Srbije),
da
rukovodi
oružanim
snagama
u
miru
i
ratu,
nareduje
opštu
mobilizaciju
i
organizuje
pripreme
za
odbranu
(clan
83.
tacka
5.
Ustava
Srbije),
da
utvrduje
postojanje
neposredne
ratne
opasnosti
i
proglašava
ratno
stanje
ako
skupština
ne
može
da
se
sastane
(clan
83.
tacka
6.
Ustava
Srbije),
da
za
vreme
ratnog
stanja
ili
neposredne
ratne
opasnosti
donosi
akte
o
pitanjima
iz
nadležnosti
Narodne
skupštine
(clan
83.
recenica
prva
tacke
7.
Ustava
Srbije),
da
proglašava
vanredno
stanje
i
donosi
akte
koji
služe
za
preduzimanje
mera
za
vreme
vanrednog
stanja
(clan
83.
tacka
8.
Ustava
Srbije).
Predsedniku
Srbije
ostale
su
nadležnosti
primerene
parlamentarnom
modelu
uredenja
vlasti:
predlaže
Narodnoj
skupštini
kandidata
za
predsednika
Vlade
i
kandidate
za
predsednika
i
sudije
Ustavnog
suda
(clan
83.
tacke
1.
i
2.
Ustava
Srbije)
i
daje
pomilovanja,
odlikovanja
i
priznanja
utvrdena
zakonom
(clan
83.
tacke
9.
i
10.
Ustava
Srbije).
Ovlašcenja
da,
na
obrazloženi
predlog
Vlade,
raspusti
Narodnu
skupštinu
(clan
89.
Ustava
Srbije)
i
pravo
odložnog
zakonodavnog
veta
(clan
84.
Ustava
Srbije)
zavise
od
sastava
Narodne
skupštine
i
Vlade
i,
ako
predsednik
ne
potice
iz
politicke
grupe
koja
ima
vecinu
u
skupštini,
mogu
biti
više
formalna
nego
stvarna.
Danas
su
nadležnosti
predsednika
Srbije
znatno
uže
nego
što
su
bile
u
vreme
usvajanja
Ustava
Srbije
i
donošenja
Zakona
o
izboru
predsednika
Republike
od
1990.
godine.
Ako
strogost
uslova
za
opoziv
može
biti
pravdana
obimom
i
znacajem
nadležnosti
predsednika
Srbije
onda
je
posle
drasticnog
smanjenja
nadležnosti
predsednika
Srbije
institut
opoziva
izgubio
opravdanje
i
svrhu.
Pad,
prestanak
ustavnog
uzroka
(snažnih
nadležnosti
predsednika
Srbije)
povlaci
i
pad
ustavne
posledice
(uslova
za
opoziv).
Ciljno
i
sistemsko
tumacenje
Ustava
Srbije
govori
da
uslovi
za
opoziv
predsednika
Srbije
(clan
88.
stavovi
2,
3.
i
4.
Ustava
Srbije)
nemaju
pravnu
snagu
od
usvajanja
Ustava
Jugoslavije,
da
ih
je
savezni
ustav
derogirao.
Zadesila
ih
je
ista
pravna
sudbina
kao
i
niz
drugih
pravila
Ustava
Srbije:
o
delu
nadležnosti
Srbije
(clan
72.
Ustava
Srbije),
time,
posledicno,
i
o
delu
nadležnosti
republickih
organa
(pre
svega
Narodne
skupštine
i
Vlade),
o
delu
nadležnosti
Narodne
skupštine
(clan
73.
Ustava
Srbije),
o
Narodnoj
banci
Srbije
(clan
107.
Ustava
Srbije),
o
premoci
republickog
nad
federalnim
suverenitetom
(clan
135.
Ustava
Srbije)
itd.
3.
Pocev
od
1990.
do
danas,
ideja
simetrije
izmedu
uslova
za
opoziv
i
uslova
za
izbor
predsednika
Srbije
zasnivana
je
u
zakonodavstvu
Srbije
na
uslovu
izlaska.
Uslov
izlaska
nije
podoban
instrument
za
vezivanje,
jer
redovno
ustavno
stanje
(izbore)
preinacava
u
izvorište
ustavne
krize.
Zatim,
ako
strogi
uslovi
za
opoziv
ne
važe
od
usvajanja
Ustava
Jugoslavije,
od
1992,
nema
razloga
da
se
uopšte
razmatra
simetrija
izmedu
izbora
i
opoziva.
Zakljucak
je
da
zakonski
uslov
izlaska
nije
ustavno
neophodan.
Posebno
je
pitanje
cime
se
mogu
zameniti
ustavni
uslovi
za
opoziv
predsednika.
3.
Svi
sudari
uslova
izlaska
i
Ustava
Srbije
1.
Integracija
zakonskog
uslova
izlaska
u
ustavne
norme
o
izboru
i
konstituisanju
državnih
organa,
o
nacelu
podele
vlasti,
o
vidovima
ostvarivanja
suverenosti
gradana
i
o
aktivnom
i
pasivnom
birackom
pravu
gradana,
pokazuje
da
je
on
višestruko
suprotan
Ustavu
Srbije
(cak
i
ako
i
dalje
važe
ustavni
uslovi
za
opoziv).
2.
Na
neposrednim
izborima
biraju
se
dva
državna
organa:
predsednik
Srbije
i
Narodna
skupština.
Ustav
ne
predvida
posebne,
dodatne
uslove
za
konstituisanje
nijednog
od
njih,
razlika
može
biti
samo
tehnicke
prirode,
uslovljena
inokosnom
ili
kolegijalnom
prirodom
organa.
Uslov
izlaska
nije
ništa
drugo
do
Zakonom
o
izboru
predsednika
Republike
uveden
poseban
uslov
za
konstituisanje
predsednika
Srbije,
koji
stvara
neravnopravnost
izmedu
konstituisanja
Narodne
skupštine,
koje
je
nezavisno
od
broja
biraca
koji
su
izašli
na
izbore,
i
konstituisanja
predsednika
Srbije,
koje
zavisi
od
toga
da
li
je
na
izbore
izašlo
više
od
polovine
biraca.
Narodna
skupština
se
tako,
mimo
Ustava,
lakše
konstituiše
od
predsednika
Srbije.
Pored
neustavnosti,
vidljiv
je
i
paradoks:
reprezentu
ustavotvorne
i
zakonodavne
vlasti,
Narodnoj
skupštini,
pre
prilice
teži
uslovi
za
konstituisanje.
Potom,
buduci
da
bez
konstituisanja
nema
ni
funkcionisanja
državnog
organa,
uslov
izlaska
stvara
prevlast
zakonodavne
vlasti
(Narodne
skupštine)
i
dela
izvršne
vlasti
(Vlade)
nad
predsednikom
Srbije.
Zakonodavna
vlast
(time
i
Vlada)
mogu
da
se
konstituišu
i
vrše
svoje
ustavne
nadležnosti,
a
da
pri
tom
institucija
predsednika
Srbije,
zbog
neispunjenja
uslova
izlaska
i
moguceg
neuspeha
izbora
-
još
ne
bude
ni
konstituisana.
Na
isti
nacin,
ali
sagledan
iz
ugla
aktivnog
birackog
prava,
uslov
izlaska
pretvara
izbor,
time
i
konstituisanje
institucije
predsednika
Srbije,
zavisnim
od
volje
biraca
da
koriste
aktivno
biracko
pravo,
što
sa
Narodnom
skupštinom
(time
i
Vladom)
nije
slucaj.
3.
Zakonski
uslov
izlaska
marginalizuje
biranje
izmedu
licnosti
koje
pretenduju
na
mesto
predsednika
Srbije
i
fundamentalizuje
izlazak
biraca
na
izbore
kao
takav,
kao
volju
biraca
da
koriste
aktivno
biracko
pravo.
Ustav
ne
predvida
obavezu
vršenja
aktivnog
birackog
prava,
a
uslov
izlaska,
suprotno
tome,
omogucava
da
od
volje
biraca
da
vrše
aktivno
biracko
pravo
zavisi
ne
ko
ce
biti
izabran
za
predsednika,
vec
da
li
ce
predsednik
uopšte
biti
izabran.
Volja
biraca
da
vrše
aktivno
biracko
pravo
tako
dobija
smisao
potvrdivanja
ili
negiranja
institucije
predsednika
Srbije.
Institucija
predsednika
Srbije
stvorena
je
Ustavom
i
nikakva
dodatna
volja
biraca,
iskazana
na
izborima,
ne
može
da
je
potvrdi,
osnaži
ili
uništi.
To
nije
ni
ustavna
svrha
izbora.
Izborima
se
institucije
personalizuju,
a
ne
konvaliduju.
Šta
bi
se
zbilo
sa
Narodnom
skupštinom
kad
bi
uspeh
izbora
za
narodne
poslanike
bio
uslovljen
izlaskom
aposolutne
vecine
biraca
na
izbore?
Da
bi
sprecio
da
nevršenje
aktivnog
birackog
prava
izazove
nepostojanje
ustavotvorne
i
zakonodavne
vlasti
-
zakonodavac
se,
sasvim
po
slovu
Ustava,
nije
ustezao
da,
naravno
teorijski,
dopusti
mogucnost
da
5%
biraca
izabere
svih
dvesta
pedeset
narodnih
poslanika.
"Gradani
ostvaruju
suverenost
referendumom,
narodnom
inicijativom
i
preko
svojih
slobodno
izabranih
predstavnika"
(clan
2.
stav
2.
Ustava
Srbije).
Referendumom
i
narodnom
inicijativom
suverenost
se
ostvaruje
neposredno,
a
izborima
posredno.
Svrha
suverenosti
preko
"slobodno
izabranih
predstavnika"
jeste
da
gradani,
neposredno
ili
posredno,
izaberu
svoje
predstavnike
u
državne
organe.
Zakonski
uslov
izlaska
i
moguc
neuspeh
izbora
za
predsednika
Srbije,
neustavno
uslovljavaju
pravo
gradana
da
budu
suvereni
na
izborima,
jer
ga
dovode
u
zavisnost
od
volje
drugih
da
koriste
aktivno
biracko
pravo.
Potom,
gradanima
je
uskraceno
pravo
da
predsednika
Srbije
biraju
po
onom
obliku
suverenosti
koji
je
Ustavom
predviden
za
izbore,
jer
je
"izborna"
suverenost
neustavno
podignuta
na
rang
referenduma;
stoga
je
gradanima
oduzeto
i
ustavno
pravo
da
na
isti
nacin
budu
suvereni
pri
izboru
Narodne
skupštine
i
izboru
predsednika
Srbije,
tj.
preko
"slobodno
izabranih
predstavnika".
Izbor
predsednika
Srbije
je
otežan,
cime
je
uneta
neravnoteža
u
odnose
zakonodavne
vlasti
(Narodne
skupštine)
i
dela
izvršne
vlasti
(predsednika
Srbije)
Opet
paradoks:
reprezentu
ustavotvorne
i
zakonodavne
vlasti,
Narodnoj
skupštini,
pre
prilice
teži
uslovi
za
izbor.
3/1.
Referendumom
se
gradani,
pre
svega,
izjašnjavaju
o
pitanjima
iz
nadležnosti
Narodne
skupštine
(clan
81.
Ustava
Srbije).
Referendumom
gradani
neposredno
ostvaruju
suverenost.
Pozitivan
ishod
referenduma
stvara
promenu
u
pravnom
poretku
(argument
iz
clana
2.
stava
2.
Ustava
Srbije
u
vezi
s
clanom
25.
Zakona
o
referendumu
i
narodnoj
inicijativi).
Zbog
neposrednosti
nacina
na
koji
gradani
referendumom
ostvaruju
suverenost
i
konstitutivnosti
pozitivnog
ishoda
referenduma,
obavezno
se
odreduje
broj
biraca
koji
treba
da
izadu
na
referendum
da
bi
on
bio
punovažan,
cime
se
egzaktno
meri
volja
birackog
tela.
Ishod
referenduma
cini
se
zavisnim
od
udela
pozitivnih
glasova
u
broju
biraca
potrebnom
za
punovažnost
referenduma.
Opšte
pravilo
je
da
je
referendum
punovažan
ako
na
njemu
glasa
više
od
polovine
ukupnog
broja
biraca,
a
da
je
odluka
doneta
ako
za
referendumsko
pitanje
glasa
vecina
biraca
koji
su
izašli
(argument
iz
clana
24.
stavova
1.
i
2.
Zakona
o
referendumu
i
narodnoj
inicijativi).
Znaci
da
se
broj
biraca
koji
nisu
izašli
na
referendum,
a
koji
nedostaje
do
polovine
ukupnog
broja
biraca,
racuna
kao
da
su
glasali
protiv.
Ispunjenje
zakonskog
uslova
izlaska
pri
izboru
predsednika
Srbije
ima
isto
dejstvo
kao
ispunjenje
uslova
za
punovažnost
referenduma;
cak
je
i
broj
biraca
koji
treba
da
izadu
na
referendum
da
bi
on
bio
punovažan
jednak
broju
biraca
bez
kojih
nema
izbora
predsednika
Srbije.
Potom,
nevršenje
aktivnog
birackog
prava
onog
broja
biraca
koji
nedostaje
do
polovine
ukupnog
broja
biraca
ima,
pri
izboru
za
predsednika
Srbije,
isti
ucinak
kao
pri
ispunjenju
uslova
za
punovažnost
referenduma,
tj.
ima
dejstvo
kao
da
su
vršili
aktivno
biracko
pravo
tako
što
nisu
glasali
ni
za
jednog
kandidata.
Dalje,
svrha
je
referenduma,
kad
za
predmet
ima
institucije,
da
ih
stvori,
potvrdi,
promeni
ili
ukine,
a
svrha
je
izbora
da
postojece,
fiksirane
institucije
personalizuje.
Zatim,
referendum
polazi
od
postojeceg
stanja
u
pravnom
poretku,
želeci
da
ga
promeni.
Stroge
uslove
za
uspeh
referenduma
(cak
i
kad
su
teži
od
opštih
uslova
propisanih
Zakonom
o
referendumu
i
narodnoj
inicijativi,
kao
pri
promeni
Ustava
ili
utvrdivanju
grba,
zastave
i
himne)
opravdava
to
što
neuspeh
referenduma
ne
stvara
pravnu
prazninu,
vec
zadržava
stanje
koje
je
postojalo
pre
referenduma,
cime
se
ne
remeti
pravni
poredak:
ako
ne
uspe
referendum
za
promenu
granica,
granice
ostaju
iste,
ako
ne
uspe
referendum
za
promenu
Ustava,
na
snazi
ostaje
stari
Ustav
itd.
Neuspeh
"referenduma
za
izbor"
predsednika
Srbije
sprecava
konstitusanje
i
funkcionisanje
bitne
ustavne
institucije,
stvara
prazninu
u
izvršnoj
vlasti
i
remeti
ustavni
odnos
zakonodavne
i
izvršne
vlasti.
Posledice
neuspelog
izbora
predsednika
Srbije
teže
su
od
posledica
neuspelog
referenduma.
Na
kraju,
pošto
neuspeh
referenduma
ne
remeti
pravni
poredak
vec
zadržava
status
quo,
Ustav
ne
namece
gradanima
obavezu
aktivnog
birackog
prava
na
referendumu.
Ali,
kako
neuspeh
izbora
za
predsednika
Srbije
remeti
ustavni
poredak,
zakon
je
mogao
da
izjednaci
referendum
i
izbore
za
predsednika
Srbije
samo
pod
uslovom
da
Ustav
predvida
obavezu
aktivnog
birackog
prava
na
izborima.
Ali
ne
predvida
je.
4.
Do
istog
zakljucka
dolazi
se
i
kad
se
stvar
posmatra
optikom
Ustavom
zajemcenog
aktivnog
birackog
prava.
"Gradanin
koji
je
navršio
18
godina
života
ima
pravo
da
bira
i
da
bude
biran
u
Narodnu
skupštinu
i
u
druge
organe
i
izborna
tela."
(clan
42.
stav
1.
Ustava
Srbije).
Uslov
izlaska
ima
dejstvo
kao
da
glasaju
i
biraci
koji
nisu
na
izbore
izašli:
njihovo
nevršenje
aktivnog
birackog
prava,
ima
isti
izborni
ishod
da
su
vršili
aktivno
biracko
pravo
tako
što
nisu
glasali
ni
za
koga
(kao
da
su
glasali
za
nepostojeceg
kandidata).
Takva
deaktivizacija
birackog
prava
izjednacava
vršenje
i
nevršenje
aktivnog
birackog
prava
na
izborima,
cime
delotvornost
aktivnog
birackog
prava
gradanina
koji
je
na
izborima
glasao
cini
zavisnim
od
toga
da
li
je
drugi
gradanin
na
izborima
vršio
svoje
aktivno
biracko
pravo.
Aktivno
biracko
pravo
pri
izboru
predstavnickih
organa
ne
može
biti
ograniceno
tudim
nevršenjem
prava,
a
da
ne
povredi
Ustavom
zajemceno
aktivno
biracko
pravo.
Jer,
aktivno
biracko
pravo
ne
može
da
se
posmatra
kao
pravo
koje
je
izolovano
od
stvarnosti,
smešteno
u
svetu
pojmova,
ideja
i
nedelotvornosti.
4.
Zakonsko
predodrednje
"neuspelih
izbora"
za
predsednika
Srbije
1.
Predsednik
Srbije
bitan
je
deo
izvršne
vlasti.
Njegovo
nepostojanje
remeti
odnose
izvršne
i
zakonodavne
vlasti
i
mimo
Ustava
povecava
uticaj
Vlade
i
Narodne
skupštine.
Bez
predsednika
Srbije,
Narodna
skupština
ne
može
biti
raspuštena,
nema
ko
da
stavi
odložni
veto
na
zakon,
da
predlaže
Narodnoj
skupštini
kandidata
za
predsednika
Vlade,
kandidate
za
predsednika
i
sudije
Ustavnog
suda,
daje
pomilovanja.
Istina,
pri
prevremenom
prestanku
mandata
predsednika,
dužnost
predsednika
vrši
predsednik
Narodne
skupštine
(clan
87.
stav
4.
Ustava
Srbije).
Ali,
predsednik
Narodne
skupštine
jedan
je
od
dvesta
pedeset
narodnih
poslanika,
koga
za
predsednika
Narodne
skupštine
biraju
poslanici,
za
razliku
od
predsednika
Srbije,
koga
na
neposrednim
izborima
biraju
gradani.
Stoga
je
legitimitet
predsednika
Narodne
skupštine
dovoljan
da
pokrije
samo
reprezentativne
nadležnosti
predsednika
Srbije.
Suprotno
je
nemoguce,
vec
zato
što
bi
omogucilo
da
se
institucija
izvršne
vlasti
(predsednik
Srbije)
utopi
u
zakonodavnu
vlast
olicenu
u
predsedniku
Narodne
skupštine,
cime
bi
se
stvorio
i
nerešiv
sukob
interesa:
kako
predsednik
Narodne
skupštine,
kao
prvi
narodni
poslanik
medu
jednakima,
da
stavi
odložni
veto
na
zakon
koji
su
izglasali
narodni
poslanici,
kako
predsednik
Narodne
skupštine,
kao
prvi
medu
jednakima,
da
na
predlog
Vlade
raspusti
Narodnu
skupštinu
i
time
okonca
mandat
ostalih
poslanika,
kako
predsednik
Narodne
skupštine
da
predloži
promenu
Ustava,
na
šta
ima
pravo
tek
pedeset
narodnih
poslanika
itd.?
Bez
izabranog
predsednika
ustavni
poredak
Srbije
se
ne
ostvaruje
i
ozbiljno
se
remeti
odnos
državnih
organa
koji
reprezentuju
zakonodavnu
i
izvršnu
vlast.
2.
Ustav
na
dva
mesta
govori
o
roku
za
izbor
predsednika
Srbije.
Prvo,
kod
prestanka
mandatnog
perioda
predsednika,
kad
se
"izbor
za
predsednika
Republike
mora
održati
najkasnije
30
dana
pre
isteka
mandata
predsednika
Republike
kome
mandat
istice"
(clan
86.
stav
4.
Ustava
Srbije),
drugo,
kod
prevremenog
prestanka
mandata
predsednika,
kad
se
"izbori
za
novog
predsednika
Republike
moraju
održati
u
roku
od
60
dana
od
dana
prestanka
mandata
predsednika
Republike"
(clan
87.
stav
5.
Ustava
Srbije).
Izraz
"održati"
Ustav
koristi
i
kod
izbora
Narodne
skupštine:
"Izbori
za
narodne
poslanike
moraju
se
održati
najkasnije
30
dana
pre
isteka
mandata
poslanika
kojima
mandat
istice"
(clan
75.
stav
2.
Ustava
Srbije),
a
"u
slucaju
raspuštanja
Narodne
skupštine,
izbori
za
novu
Narodnu
skupštinu
moraju
se
održati
u
roku
od
60
dana
od
dana
njenog
raspuštanja"
(clan
89.
stav
3.
Ustava
Srbije).
Izraz
"održati"
svuda
u
Ustavu
ima
isto
znacenje
i
sinonim
je
za
rec
"završiti",
"izabrati".
Sledi
da
predsednik
Srbije
mora
biti
izabran
najkasnije
trideset
dana
pre
isteka
punog
mandata
prethodnog
ili
najkasnije
za
šezdeset
dana
od
prevremenog
prestanka
mandata
prethodnog.
Buduci
da
Ustav
ne
pravi
razliku
izmedu
uslova
za
izbor
zavisno
od
povoda
zbog
koga
se
predsednik
bira
(istek
mandata
ili
prevremeni
prestanak
mandata),
rok
za
izbor
predsednika
Srbije
izvodi
se
iz
pravila
koje
ga
direktno
propisuje:
predsednik
Srbije
mora
biti
izabran
za
šezdeset
dana
od
raspisivanja
izbora
(argument
iz
clana
87.
stava
5.
Ustava
Srbije).
Ustav
je
konstituisao
obavezu
izbora
predsednika
Srbije
za
šezdeset
dana
od
raspisivanja
izbora,
cime
je
sprecio
duže
neostvarivanje
ustavnog
poretka
i
supremaciju
Narodne
skupštine
nad
predsednikom
Srbije.
2/1.
U
prilog
tome
govore
i
ustavna
pravila
koja
ureduju
"zamenjivanje
predsednika
Srbije"
i
"vršenje
dužnosti
predsednika
Srbije".
Premda
odsustvo
predsednika
nadomešta
ista
licnost
-
predsednik
Narodne
skupštine
-
vršilac
dužnosti
vezuje
se
za
prevremeni
prestanak
mandata
predsednika
(clan
87.
stav
4.
Ustava
Srbije),
a
zamenjivanje
predsednika
za
privremenu
sprecenost
predsednika
da
vrši
dužnost
(clan
87.
stav
6.
Ustava
Srbije).
Više
nego
uocljivo
je
nepostojanje
pravila
o
tome
ko
i
koliko
dugo
vrši
dužnost
predsednika
kad
predsedniku
istekne
mandat
a
novi
ne
bude
izabran.
Ustavopiscu
se
ovde
ne
može
pripisati
pravna
praznina.
Najpre,
ko
je
jasno
uvideo
i
kako-tako
uredio
dve
mogucnosti
(prevremeni
prestanak
mandata
i
sprecenost
predsednika),
ne
bi
prevideo
jedinu
preostalu
mogucnost:
isticanje
mandata
starom
predsedniku
bez
izbora
novog.
Nešto
drugo
je
po
sredi.
Srbija
mora
kontinuirano
da
ima
izabranog
predsednika,
kao,
uostalom,
i
Narodnu
skupštinu
i
Vladu,
cija
trajanja
se
produžuju
i
posle
prestanka
mandata,
sve
do
konstitusanja
novog
skupštinskog
saziva
i
izbora
nove
Vlade.
Ustav
ne
dopušta
mogucnost
da
predsedniku
Srbije
istekne
mandat,
a
da
novi
ne
bude
izabran.
Ne
izvire
to
samo
iz
jezickog
tumacenja
Ustava
(formulacije
"Izbor
za
predsednika
Republike
mora
se
održati
najkasnije
30
dana
pre
isteka
mandata
predsednika
Republike
kome
mandat
istice"
-
clan
86.
stav
4.
Ustava
Srbije)
vec
i
iz
sistemskog
tumacenja
Ustava
i
celine
odnosa
izmedu
Narodne
skupštine
i
predsednika
Srbije,
iz
nedostatka
ustavnog
legitimiteta
potencijalnog
vršioca
dužnosti
predsednika
Srbije,
predsednika
Narodne
skupštine,
da
vrši
vecinu
nadležnosti
predsednika
Srbije,
iz
spoja
zakonodavne
i
izvršne
vlasti
koji
tada
nastaje.
Zato
se
novi
predsednik
bira
trideset
dana
pre
isteka
mandata
starog,
odnosno
šezdeset
dana
po
prevremenom
okoncanju
mandata
prethodnog.
Zbog
toga
što
Ustav
ne
dozvoljava
da
starom
predsedniku
istekne
mandat
a
da
novi
predsednik
ne
bude
izabran,
predsednik
Narodne
skupštine
vrši
dužnost
predsednika
samo
u
jednom
slucaju:
ako
mandat
predsednika
prestane
pre
vremena
na
koje
je
izabran,
a
i
tada
najduže
šezdeset
dana
od
prestanka
mandata.
Dotle
mora
biti
izabran
predsednik
Srbije.
3.
Kad
Ustav
odrice
mogucnost
neuspeha
izbora
za
predsednika
Srbije
i
konstituiše
obavezu
izbora
predsednika
za
šezdeset
dana
od
raspisivanja
izbora,
na
piscima
izmena
zakona
od
novembra
2002.
bilo
je
da
konkretizuju
ustavnu
obavezu
i
u
šezdeset
dana
udenu
i
raspisivanje
izbora,
i
prvi
i
drugi
krug
izbora,
ako
izbori
treba
da
imaju
dva
kruga.
Odmah
se
vidi
da
se
uslov
izlaska
direktno
sudara
sa
ustavnim
rokom
za
izbor
predsednika
i
sprecava
njegovo
održavanje,
jer
od
htenja
biraca
da
vrše
aktivno
biracko
pravo
zavisi
izbor
predsednika.
Dok
postoji
zakonski
uslov
izlaska
i
opasnost
da
izbori
ne
uspeju
-
postoji
i
mogucnost
da
predsednik
Srbije
ne
bude
izabran.
A
vec
i
najmanja
zakonom
stvorena
opasnost
da
predsednik
Srbije
ne
bude
izabran,
suprotna
je
ustavnoj
obavezi
izbora
predsednika
za
šezdeset
dana
od
raspisivanja
izbora.
3/1.
Ustavni
rokovi
koji
su
propisani
za
izbor
predsednika
Srbije
nisu
stvar
ustavne
tehnike,
vec
ustavne
suštine.
Njima
se
cuva
kontinuitet
funkcionisanja
i
vršenja
nadležnosti
državnih
organa,
omogucuje
da
se
bez
osetnih
prekida
ostvaruju
Ustavom
utvrdeni
odnosi
Narodne
skupštine
i
predsednika
Srbije,
sprecava
supremacija
zakonodavne
vlasti
i
Vlade
nad
drugim
delom
izvršne
vlasti
(predsednikom
Srbije)
itd.
Uostalom,
isti
rokovi
koji
su
propisani
za
izbor
predsednika
Srbije
propisani
su
i
za
izbor
narodnih
poslanika
(clan
75.
stav
2.
i
clan
89.
stav
3.
Ustava
Srbije).
Njima
se
zakonodavna
vlast
štiti
se
od
premoci
izvršne
vlasti,
olicene
u
Vladi
i
predsedniku
Srbije.
I
jednako
kao
što
Ustav
ne
predvida
mogucnost
da
izbori
za
Narodnu
skupštinu
ne
uspeju,
ne
predvida
ni
mogucnost
da
izbori
za
predsednika
Srbije
ne
uspeju.
5.
Uvodenje
principa
oportuniteta
u
postojanje
ustavne
institucije
predsednika
Srbije
1.
"Predsednik
Narodne
skupštine
Republike
Srbije
u
roku
od
60
dana
od
dana
kada
su
održani
neuspeli
izbori,
odlucuje
o
raspisivanju
novih
izbora
za
predsednika
Republike."
(clan
5i
stav
3.
Zakona
o
izboru
predsednika
Republike).
Pisci
norme
ovlastili
su
predsednika
Narodne
skupštine,
jednog
narodnog
poslanika,
da
u
šezdeset
dana
od
"neuspelih
izbora",
odlucuje
ne
samo
dokle
ce
vršiti
dužnost
predsednika,
vec
i
da
li
je
Srbiji
potreban
predsednik
i
ako
jeste
-
kad.
Jedno
tehnicko
ovlašcenje,
da
se
raspišu
izbori,
pretvoreno
je
u
konstitucionalno.
Norma
je
dramaticno
protivustavna
i
granici
se
sa
državnim
udarom.
Predsednik
Narodne
skupštine
i
politicke
snage
koje
ga
vode
preuzeli
su
ulogu
ustavotvorca
i
sebi
dali
za
pravo
da
odlucuju
da
li
je
Srbiji
potreban
predsednik
ili
ne.
Postojanje
citave
jedne
ustavne
institucije
zavisi
od
ocene
politickog
oportuniteta
koju
daju
predsednik
Narodne
skupštine
i
oni
pod
cijim
je
on
uticajem!
Sprovodenje
Ustava
postalo
je
kreacija
volje
predsednika
Narodne
skupštine
i
njegovih
saveznika.
Poništeni
su
ustavni
odnosi
izmedu
zakonodavne
i
izvršne
vlasti
i
svedeni
na
dogovor
politickih
saveznika.
I
to
glasovima
narodnih
poslanika,
zakonom.
2.
Ostalo
je
samo
da
Odbor
za
ustavna
pitanja
Narodne
skupštine
30.
decembra
2002.
pred
simuliranom
dilemom
ko
vrši
nadležnosti
predsednika
ako
predsednik
ne
bude
izabran
do
isteka
mandata
prethodnog,
mada
nenadležan
da
tumaci
Ustav,
utvrdi
da
Ustav
sadrži
pravnu
prazninu,
ustremi
se
ka
pravilu
prema
kome
predsednik
Narodne
skupštine
vrši
dužnost
predsednika
kome
mandat
prestane
pre
vremena,
primeni
analogiju
i
zakljuci
da
predsednik
Narodne
skupštine
vrši
dužnost
predsednika
i
ako
novi
predsednik
ne
bude
izabran
do
kraja
mandata
starog.
Analogiji
nema
mesta,
ali
ima
mesta
nizu
pitanja.
Ako
je
analogijom
prošireno
pravilo
o
vršiocu
dužnosti
predsednika,
zašto
nije
primenjeno
i
pravilo
da
predsednik
Narodne
skupštine
ne
može
vršiti
dužnost
predsednika
Srbije
duže
od
šezdeset
dana?
Ako
Ustav
hita
da
uspostavi
ravnotežu
medu
institucijama
u
stanju
koje
je
neredovno
utoliko
što
je
predsedniku
prevremeno
prestao
mandat,
u
kakvoj
bi
žurbi
Ustav
tek
trebalo
da
bude
ako
predsedniku
istekne
mandat
a
novi
ne
bude
izabran?
3.
Na
usko
dogmatickoj
ravni,
pravilo
prema
kome
predsednik
Narodne
skupštine
u
roku
od
šezdeset
dana
od
neuspelih
izbora
odlucuje
o
raspisivanju
izbora,
neustavno
je
najpre
zato
što
Ustav
ne
dopušta
neuspeh
izbora
za
predsednika
Srbije.
Direktno
oponira
i
ustavnoj
odredbi
o
obavezi
izbora
predsednika
Srbije
za
šezdeset
dana
od
prevremenog
prestanka
mandata
predsednika
(clan
87.
stav
5.
Ustava
Srbije).
Tako
težak
sudar
zakonskog
roka
sa
ustavnim
rokom
nastao
je
i
zato
što
je
ideologe
izmena
zakona
zanimala
samo
jedna
konkretna
situacija:
posledica
isteka
mandata
aktuelnog
predsednika.
Buduci
da
nije
bio
u
izgledu
njegov
prevremeni
prestanak
mandata,
ni
ideolozi
zakona
nisu
poklanjali
pažnju
rokovima
koji
se
vezuju
za
prevremeni
prestanak
mandata.
Na
kraju,
cak
ni
takvo
tumacenje
zakonskog
pravila
prema
kome
predsednik
Narodne
skupštine
ima
šezdeset
dana
da
razmisli
za
koji
dan
ce
zakazati
izbore
(raspisati
ih)
-
nije
zasnovano
na
Ustavu
i
sudara
se
sa
ustavnim
rokovima.
6.
Metod
slamanja
institucije
predsednika
Srbije
i
moguci
nacin
rekonstitucije
Ustava
1.
Citava
konstrukcija
ideologa
izmena
zakona
od
novembra
2002.
zasniva
se
na
pojmu
koji
je
stran
Ustavu:
na
pojmu
"neuspelih
izbora".
Odigrao
se
školski
primer
kako
se
Ustav
potcinjava
zakonu
umesto
zakon
Ustavu.
Ideolozi
izmena
zakona
hteli
su
i
uspeli
da
ozakone
stanje
posle
izbora
od
13.
oktobra
2002.
godine.
Ondašnji
predsednik
Srbije
nije
vršio
svoje
nadležnosti,
mandat
mu
je
bio
pri
kraju,
trebalo
je
legalizovati
nepostojanje
institucije.
Slom
institucije
predsednika
Srbije
utemeljen
je
na
zadržavanju
uslova
izlaska
i
njegovoj
posledici,
"neuspehu
izbora".
I
uzrok
i
posledica
bili
su
sadržani
u
neustavnom
Zakonu
o
izboru
predsednika
Republike
od
1990.
i
oprobani
na
ranijim
izborima.
Prigrlivši
zakon
od
1990,
ideolozi
izmena
zakona
izmisli
su
niz
pravnih
praznina
u
Ustavu
i
osetili
se
pozvanim
da
ih
reše.
Izmišljanje
ustavnih
praznina
bio
je
izgovor
za
pretvaranje
predsednika
Narodne
skupštine
u
pseudopredsednika
Srbije,
što
treba
da
stvori
privid
da
institucija
postoji.
Kad
se
Ustav
poništi,
sve
je
dalje
moguce.
Moguce
je
da
izbor
predsednika
Srbije
saceka
dok
ne
bude
promenjen
Ustav,
u
ime
diskontinuteta
(mada
bi
se
diskontinuitet
temeljio
na
fanaticnoj
privrženosti
Zakonu
o
izboru
predsednika
Republike
od
1990),
i
da
predsednik
Narodne
skupštine
pocne
da
vrši
sve
nadležnosti
predsednika
Srbije,
kao
da
je
biran
na
neposrednim
izborima,
pa
i
više
od
toga:
sporost
u
primeni
Ustavne
povelje
možda
ga
nagna
na
razmišljanja
o
tome
da
su
prestankom
važenja
Ustava
Jugoslavije
oživele
neke
nadležnosti
predsednika
Srbije
koja
je
savezni
ustav
ukinuo
itd.
2.
Zakon
o
izboru
predsednika
Republike
mogao
je
biti
izmenjen
tako
što
bi
za
predsednika
Srbije
u
prvom
krugu
bio
izabran
kandidat
koji
dobije
apsolutnu
vecinu
glasova
biraca
koji
su
glasali,
a
ako
je
niko
ne
dobije,
usledio
bi
drugi
krug
izbora
u
u
kome
bi
za
predsednika
bio
izabran
kandidat
koji
dobije
vecinu
glasova.
Takve
promene
bile
bi
primerene
Ustavu
Srbije,
one
bi
zanavek
iz
pravnog
poretka
izopštile
neustavne
pojmove
poput
"neuspelih
izbora",
omogucile
stabilnost
državne
vlasti,
kontinuitet
ustavnih
institucija
i
održale
ustavno
nacelo
podele
vlasti.
Ako
kao
uzor
za
poredenje
posluže
države
koje
su
nastale
na
tlu
nekadašnje
Socijalisticke
Federativne
Republike
Jugoslavije,
iznikle
iz
istih
ili
bliskih
socijalnih
i
pravnih
poredaka
kao
što
je
onaj
u
Srbiji,
vidi
se
da
na
isti
nacin
izbor
predsednika
republike
ureduju
ustavi
Slovenije
i
Hrvatske,
iako
predsednici
Hrvatske
i
Slovenije
imaju
mnogo
šire
nadležnosti
od
predsednika
Srbije.
3.
Šta
je
moglo
da
zameni
prestalo
ustavno
pravilo
o
uslovima
za
opoziv
predsednika
Srbije?
Poletnija
pravnicka
misao
mogla
je
da
zadrži
ustanovu
opoziva
predsednika
Srbije
u
pravnom
poretku
(argument
iz
clana
87.
stavova
1.
i
7),
protumaci
da
su
posle
usvajanja
Ustava
Jugoslovije
prestale
da
važe
norme
Ustava
Srbije
o
uslovima
za
opoziv
predsednika
Srbije
(clan
88.
Ustava
Srbije)
i
nastalu
ustavnu
prazninu
popuni
izmenama
Zakona
o
izboru
predsednika
Republike.
Nije
trebalo
mnogo
više
od
prisecanja
da
je
jedan
drugi
predsednik,
predsednik
Jugoslavije,
posle
amandmana
na
Ustav
Jugoslavije
od
1999.
zadržao
ista
ovlašcenja
kao
i
pre
amandmana,
ali
da
je
promenjen
nacin
njegovog
izbora
tako
što
ga
umesto
Savezne
skupštine
biraju
glasaci
na
neposrednim
izborima
(amandman
V
na
Ustav
Jugoslavije).
Dakle,
uzor
za
preuredenje
uslova
opoziva
bio
je
sadržan
u
pravnom
poretku
Jugoslavije.
Predsedniku
Jugoslavije
mimo
njegove
volje
mandat
prestaje
razrešenjem,
kad
tako
odluci
dvotrecinska
vecina
saveznih
poslanika,
posle
odluke
Saveznog
ustavnog
suda
o
tome
da
je
predsednik
povredio
ustav
(amandman
VII
na
Ustav
Jugoslavije).
Nije
bilo
razloga
da
se
slicno,
ali
još
liberalnije
i
preciznije,
zakonom
ne
urede
i
uslovi
za
opoziv
predsednika
Srbije.
III.
ZAŠTO
JE
SASTAV
NARODNE
SKUPŠTINE
NELEGALAN
1.
Uvod
Razloge
za
prestanak
mandata
poslanika
pre
vremena
na
koje
je
izabran
propisuje
Zakon
o
izboru
narodnih
poslanika
(clan
88.
stav
1).
Poslaniku
mandat
prestaje
po
sili
zakona
danom
kod
nastupe
razlozi
za
prestanak
mandata
(clan
88.
stav
2.
Zakona
o
izboru
narodnih
poslanika).
Nastanak
razloga
za
preveremeni
prestanak
mandata
neko
mora
da
utvrdi,
podari
mu
pravnu
formu
i
stvori
izvesnost
o
tome
ko
je
prestao
da
bude
poslanik.
Cini
to
Administrativni
odbor
Narodne
skupštine,
izveštajem
(clan
88.
stav
3.
Zakona
o
izboru
narodnih
poslanika
u
vezi
s
clanom
69.
stavom
2.
alinejom
1.
Poslovnika
Narodne
skupštine
Republike
Srbije).
Kad
primi
izveštaj
Administrativnog
odbora,
Narodna
skupština
deklariše
datum
(koji
se
vec
desio,
vec
prošao)
kad
je
poslaniku
prestao
mandat.
U
praksi,
to
se
dešava
tako
što
predsednik
Narodne
skupštine
procita
konstataciju
o
prestanku
mandata.
I
mada
su
oba
akta,
i
Administrativnog
odbora
i
Narodne
skupštine,
strogo
uzev
deklarativni
akti,
konstitutivnost
preteže
u
aktu
Administrativnog
odbora
i
pravilnije
je
uzeti
da
je
Administrativni
odbor
taj
cijim
se
aktom
utvrduje
prestanak
mandata.
2.
Sastav
Narodne
skupštine
od
11.
juna
do
5.
novembra
2002.
1.
Administrativni
odbor
Narodne
skupštine
razmatrao
je
11.
juna
2002.
zahtev
za
oduzimanje
mandata
dvadeset
i
dvojici
poslanika
zbog
iskljucenja
iz
politicke
koalicije
i
ostavke
na
poslanicku
dužnost
koju
je
podnelo
cetrnaest
poslanika.
Odlucio
je
da
ne
uvaži
ostavku
jednog
poslanika
(mada
on
nije
povukao
ostavku!),
cime
je
na
sebe
preuzeo
ulogu
tvorca
poslanickog
mandata,
što
je
presedan.
Ostalim
poslanicima
(njima
trinaestorici),
ostavke
su
uvažene,
a
mandat
je,
zbog
iskljucenja
iz
koalicije,
oduzet
dvadeset
i
dvojici
poslanika.
Sutradan,
12.
juna
2002,
predsednica
Narodne
skupštine
procitala
je
konstataciju
da
je
mandat
prestao
trideset
i
petorici
poslanika,
ali
nije
utvrdila
ono
što
je
u
svemu
bila
njena
nadležnost
(ili
Narodne
skupštine):
datum
kad
je
poslanicima
prestao
mandat
(to
je
datum
podnošenja
ostavke
trinaest
poslanika
i
datum
iskljucenja
dvadeset
i
dva
poslanika
iz
koalicije).
Posledica
je
ta,
da
je
ostao
nepoznat
datum
kad
je
trideset
i
petorici
poslanika
prestao
mandat,
time
i
od
kada
je
sastav
skupštine
izmenjen.
Republicka
izborna
komisija
dodelila
je
12.
juna
2002.
mandate
trideset
i
petorici
novih
poslanika,
a
istog
dana
Administrativni
odbor
verifikovao
im
je
mandate.
Ali,
ni
Republicka
izborna
komisija
ni
Administrativni
odbor
nisu
utvrdili
datum
kada
je
novih
trideset
i
pet
poslanika
steklo
mandate.
Posledica
je
ta,
da
sada
više
nije
poznat
ni
datum
prestanaka
mandata
starim,
ni
datum
pocetka
mandata
novih
poslanicima.
Dvadeset
i
jedan
poslanik
kome
je
11.
juna
2002.
oduzet
mandat
zbog
iskljucenja
iz
koalicije
podneo
je
Saveznom
ustavnom
sudu
ustavnu
žalbu.
Savezni
ustavni
sud
poništio
je
akt
Administrativnog
odbora.
Odluka
Saveznog
ustavnog
suda
stupila
je
na
pravnu
snagu
dostavljenjem
Narodnoj
skupštini
(clan
76.
u
vezi
s
clanom
39.
Zakona
o
Saveznom
ustavnom
sudu).
Bilo
je
to
30.
jula
2002.
godine.
Ali,
Administrativni
odbor
je
hitriji
od
suda,
ne
dopušta
da
odluka
suda
stupi
na
pravnu
snagu
i
vec
29.
jula
2002.
donosi
nekoliko
akata.
Prvo,
"stavlja
van
snage"
svoj
akt
od
11.
juna
2002.
kojim
je
utvrden
prestanak
mandata
dvadeset
i
dvojici
poslanika
zbog
iskljucenja
iz
koalicije,
potom
"stavlja
van
snage"
i
akt
kojim
je
11.
juna
2002.
utvrden
prestanak
mandata
trinaestorici
poslanika
zbog
ostavke
i,
na
kraju
-
donosi
akt
kojim
oduzima
mandate
cetrdeset
i
petorici
poslanika
(tu
ulazi
i
dvadeset
i
jedan
poslanik
kome
je
odbor
na
istoj
sednici
prethodno
vratio
mandat).
Na
kraju,
po
ustavnoj
žalbi
sada
cetrdeset
i
pet
poslanika,
Savezni
ustavni
sud
donosi
16.
oktobra
2002.
privremenu
meru
i
obustavlja
izvršenje
akta
Administrativnog
odbora
o
oduzimanju
mandata
cetrdeset
petorici
poslanika.
2.
Teško
da
je
nešto
slicno
ikada
zabeleženo
u
našoj
parlamentarnoj
praksi.
U
tom
spletu
apsurda,
još
ponajmanji
problem
postaje
što
nijedan
propis
ne
ovlašcuje
Administativni
odbor
da
sam,
po
svom
nahodenju,
preispituje
ranije
odluke
i
"stavlja
ih
van
snage",
ili
da
na
istoj
sednici
pravo
vraca
pa
uzima
mandate
istim
fizickim
licima,
ili
da
ne
poštuje
odluke
Saveznog
ustavnog
suda.
Besmislenost
akata
Administrativnog
odbora
od
29.
jula
2002.
izazvala
je
i
neizvesnost
o
tome
koliko
Narodna
skupština
u
stvarnosti
ima
poslanika.
Ako
se
uzme
da
je
privremena
mera
Saveznog
ustavnog
suda
rešila
sudbinu
mandata
cetrdeset
i
pet
poslanika
(a
nije),
pred
skupštinsko
zasedanje
od
5.
novembra
2002.
nije
bilo
jasno
kako
trinaest
poslanika,
kojima
je
mandat
zauvek
prestao
ostavkom,
mogu
"stavljanjem
van
snage"
akta
o
prestanku
mandata
ponovo
da
postanu
poslanici,
bez
volje
gradana
i
novih
izbora.
Administrativni
odbor
ovde
je
29.
jula
2002.
direktno
na
sebe
preuzeo
ulogu
birackog
tela
Srbije.
Što
je
još
zanimljivije,
poslanike
koji
su
to
bili
pa
prestali
pa
opet
postali
itd.,
niko
zvanicno,
u
zakonskoj
formi,
nije
ni
pitao
da
li
hoce
ponovo
da
budu
poslanici
(argument
iz
clana
92.
stava
5.
Zakona
o
izboru
narodnih
poslanika,
prema
kome
se
od
poslanika
koji
zamenuje
drugog
zahteva
prethodna
pismena
saglasnost
da
prihvata
mandat).
Drugi
apsurd
izvire
iz
prvog.
Administrativni
odbor
verifikovao
je
12.
juna
2002.
mandate
trideset
i
petorici
poslanika
koji
su
zamenili
poslanike
kojima
je
11.
juna
2002.
utvrden
prestanak
mandata
(zbog
ostavki
i
iskljucenja
iz
koalicije).
Verifikacija
njihovih
mandata
bila
je
direktna
posledica
prestanka
mandata
poslanika
koje
su
zamenili,
pa
je
"stavljanjem
van
snage"
prvog
akta
-
morao
biti
"stavljen
van
snage"
i
drugi
akt.
Administrativni
odbor
nije
to
ucinio,
pa
je
Srbija
neko
vreme
imala
varijabilan
broj
poslanika.
3.
Na
kraju,
nov
presedan.
Predsednik
Administrativnog
odbora
nije,
do
pocetka
novembarskog
skupštinskog
zasedanja,
niti
do
okoncanja
ovog
rada,
sastavio
ni
potpisao
otpravak
akta
o
"stavljanjima
van
snage"
i
novim
oduzimanjima
mandata
pocinjenim
29.
jula
2002.
(cetredeset
i
pet
poslanika
kojima
je
29.
jula
2002.
oduzet
mandat
i
koji
su
zato
podneli
ustavne
žalbe,
tvrdnje
iz
ustavne
žalbe
dokazivali
su
stenografskim
beleškama).
Ali,
"stavljanja
van
snage"
sproveo
je
neko
drugi.
3.
Sastav
Narodne
skupštine
od
5.
novembra
2002.
pa
nadalje
1.
Poziv
za
skupštinsko
zasedanje
od
5.
novembra
2002
rešio
je
sve
probleme.
Predsednica
Narodne
skupštine
nije
pozvala
na
zasedanje
nijednog
poslanika
koji
je
stekao
mandat
zamenjivanjem
trideset
i
pet
poslanika,
vec
je
pozvala:
sve
poslanike
kojima
je
mandat
bio
prestao
zbog
iskljucenja
iz
koalicije
(nezavisno
od
toga
da
li
su
jednom
ili
dvaput
iskljuceni)
i
trinaest
poslanika
kojima
je
mandat
prestao
zbog
ostavke.
Rešavanje
problema
"viška
poslanika"
nepozivanjem
na
zasedanje
presedan
je
u
našoj
parlamentarnoj
praksi.
Presedan
je
i
to
što
je
mandat
trideset
petorice
poslanika
prestao
nepozivanjem
na
skupštinsko
zasedanje,
što
svakako
ne
ulazi
u
moguce
ustavne
i
zakonske
razloge
za
prestanak
mandata.
Potpuno
je
nejasno
i
to,
koji
zakon
ili
moralno
nacelo
daje
predsednici
Narodne
skupštine
pravo
da
oživi
zanavek
prestale
mandate
trinaest
poslanika
koji
su
podneli
ostavke.
Koji
je
osnov
tog
ponovnog
sticanja
mandata,
a
koji
je
razlog
prestanka
mandata
poslanika
koji
su
ih
zamenili?
Nema
ih.
2.
Prema
tome,
Narodna
skupština
je
sve
od
11.
juna
do
5.
novembra
2002.
radila
u
sastavu
koji
je
bio
protivzakonit.
Sastav
je
izmenjen
5.
novembra
2002,
što
odlukama
Saveznog
ustavnog
suda,
što
pismima
i
pozivima
za
zasedanje.
Ali,
Narodna
skupština
ni
od
5.
novembra
2002.
nema
na
zakonu
zasnovan
sastav.
Sada
sede
i
glasaju
trinaest
poslanika
kojima
je
to
svojstvo
neopozivo
prestalo
zbog
ostavke
još
pocetkom
juna
2002,
koji
nisu
bili
poslanici
gotovo
pet
meseci,
dok
to
opet
nisu
postali
aktom-pozivom
na
skupštinsko
zasedanje.
Nema
više
u
Narodnoj
skupštini
trinaest
poslanika
koji
su
zamenili
poslanike
kojima
je
mandat
prestao
zbog
ostavke;
bili
su
poslanici
od
12.
juna
2002.
do
5.
novembra
2002,
kada
im
je
mandat
prestao
aktom-nepozivanjem
na
skupštinsko
zasedanje.
Sada
je
u
Narodnoj
skupštini
dvadeset
i
jedan
poslanik
kome
je
11.
juna
2002.
mandat
oduzet
zbog
iskljucenja
iz
koalicije
i
njima,
prema
odluci
Saveznog
ustavnog
suda,
mandat
nikada
nije
prestajao,
mada
nisu
ucestvovali
u
radu
skupštine
od
11.
juna
do
5.
novembra
2002.
godine
Umesto
njih,
za
to
vreme
sedeli
su
drugi
i
glasali,
dok
i
njima
mandat
nije
prestao
aktom-nepozivanjem
na
zasedanje
od
5.
novembra
2002.
godine.
Kakva
je
sudbina
pravnih
akata
koje
je
Narodna
skupština
donosila
od
11.
juna
2002.
do
5.
novembra
2002,
i
kakva
je
sudbina
pravnih
akata
koje
Narodna
skupština
donosi
od
5.
novembra
2002.
pa
nadalje,
dok
joj
kvorum
cine
i
glasaju
trinaest
poslanika
kojima
je
mandat
prestao
ostavkom
još
pocetkom
juna
2002.
godine?
3.
Danas
je
u
Srbiji
poznato
koji
se
poslanici
pozivaju
na
sednice
Narodne
skupštine.
Samo
se
ne
zna
ni
ko,
ni
kako
je
došao
do
imena
i
prezimena
nekih
od
njih
koji
plediraju
da
vrše
zakonodavnu
i
ustavotvornu
vlast
u
Srbiji.
hronika
vesti (arhiva)