Home

Info

Pretplata

Kontakt

Prošli brojevi

Posebna izdanja

Debata

Hronika

Linkovi

NOVA SRPSKA POLITIČKA MISAO

 

Komentari

Ostali komentari

Zoran M. Balinovac

SRBIJA U USTAVNOJ KRIZI

I. UVOD

1. Prema važecem Ustavu Srbije, ustavotvornu i zakonodavnu vlast u Srbiji vrši Narodna skupština (clan 9. stav 1. Ustava Srbije). Ali, sastav Narodne skupštine još od 11. juna 2002. nelegalan je i lebdi mimo Ustava i svih zakona. Narodna skupština je od tada usvojila Ustavnu povelju državne zajednice Srbija i Crna Gora, niz zakona, izabrala sudije koje su nedostajale i predsednika Ustavnog suda, izabrala jednog potpredsednika Vlade i cetiri ministra, itd. Izvršnu vlast u Srbiji cini Vlada (clan 9. stav 3. Ustava Srbije), koja proizlazi iz Narodne skupštine i njoj odgovara. Vlada još od svog izbora, od 25. januara 2001, nema ministra unutrašnjih poslova, a uostalom, koliko je legalna Narodna skupština, toliko je legalna i Vlada. Drugi deo izvršne vlasti u Srbiji cini predsednik Srbije (clan 9. stav 2. Ustava Srbije). Izmenama Zakona o izboru predsednika Republike od novembra 2002. ta institucija prakticno je ukinuta, nju je uzurpirao predsednik Narodne skupštine. 2. Dok je Narodna skupština postepeno gubila legalnost pojedinacnim aktima kojima su nezakonito oduzimani, vrac?ni ili deljeni poslanicki mandati ili protivpravno zadržavani mandati onima kojima su prestali - dotle je institucija predsednika Srbije srušena odjednom, i to opštim pravnim aktom - zakonom. Ovaj rad stoga najvecu pažnu posvecuje rušenju institucije predsednika Srbije. Potom, kratko, gotovo hronološki, saopštava necuvene pravne presedane zbog kojih je sastav Narodne skupštine nelegalan; ostali razlozi nelegalnosti (neoduzimanje mandata, stvaranje nelegalnih poslanickih grupa, itd.) ne razmatraju se ovaj put.

II. SLOM INSTITUCIJE PREDSEDNIKA SRBIJE

1. Suština izmena zakona od novembra 2002.

1. Narodna skupština izmenila je pocetkom novembra 2002. Zakon o izboru predsednika Republike. Izmene zakona pravdane su potrebom da se olakša izbor predsednika Srbije. Izlazak apsolutne vecine biraca na izbore, sada samo u prvom krugu izbora, ostao je uslov za izbor predsednika (taj uslov bice, radi jezicke ekonomicnosti, nazivan uslovom izlaska). "Za predsednika Republike izabran je kandidat koji je dobio vecinu glasova biraca koji su glasali, ako je na izbore izašla najmanje polovina od ukupnog broja biraca upisanih u biracki spisak u Republici Srbiji." (clan 5z stav 1. Zakona o izboru predsednika Republike). Drugi krug izbora moguc je samo ako je u prvom krugu izbora ispunjen uslov izlaska, inace se izbori smatraju neuspelim. "Ako u prvom izbornom krugu nije izašla najmanje polovina biraca upisanih u biracki spisak u Republici Srbiji, bez obzira koliko je glasova dobio pojedini kandidat, izbori se smatraju neuspelim" (clan 5i stav 1. Zakona o izboru predsednika Republike). Polemišuci sa samo njemu znanim ustavnim prazninama, zakonopisac je usput propisao i da "predsednik Narodne skupštine Republike Srbije u roku od 60 dana od dana kada su održani neuspeli izbori, odlucuje o raspisivanju novih izbora za predsednika Republike." (clan 5i stav 3. Zakona o izboru predsednika Republike). 2. Izmene zakona sve su poremetile. One nisu samo neustavne vec su poslužile i kao osnov za stvaranje potpune ustavne krize u Srbiji. Ideja o izazivanju ustavne krize zakonom sama sebi je protivrecna: zakon ne može da izazove ustavnu krizu a da bude ustavan. Ipak, to nije zaustavilo ideologe izmena zakona. Dokazuje to osnovna misao koja se, bez ikakavog ustavnog pokrica, proteže kroz izmene, koja ih vodi: misao o "neuspehu izbora" za predsednika Srbije. Na njoj se temelje sva pravila bitna za odredivanje pravnopolitickih dometa izmena zakona, iz nje izviru sve neustavnosti.

2. Evolucija i protivrecnosti simetrije izmedu uslova za opoziv i za izbor predsednika Srbije

1. Vecina potrebna za izbor predsednika Srbije nije propisana Ustavom. "Predsednik Republike bira se na neposrednim izborima, tajnim glasanjem" (clan 86. stav 1. Ustava Srbije), "Postupak izbora i opoziva predsednika Republike ureduje se zakonom" (clan 87. stav 7. Ustava Srbije). Ustav je zakonu prepustio da uredi izbor predsednika Srbije. Zakonodavac nije neogranicen, vezan je ostalim pravilima Ustava. Prethodno pitanje je: da li je, sa stanovišta Ustava, neophodno da postoji zakonski uslov izlaska? Samo je jedan nacin na koji, posredno, može da se brani racionalnost uslova izlaska: njegovim povezivanjem sa ustavnim pravilima o opozivu predsednika Srbije. "Kad Narodna skupština oceni da je predsednik Republike prekršio Ustav, pokrece postupak za njegov opoziv, ako se o tome izjasni dve trecine od ukupnog broja narodnih poslanika" (clan 88. stav 2. Ustava Srbije). "O opozivu predsednika Republike odlucuje se neposrednim i tajnim izjašnjavanjem biraca. Predsednik Republike je opozvan ako za opoziv glasa vecina od ukupnog broja biraca." (clan 88. stav 3. Ustava Srbije). "Ako biraci ne opozovu predsednika Republike, Narodna skupština se raspušta" (clan 88. stav 4. Ustava Srbije). Institut opoziva potpuno pogrešno je postavljen. Uslovi za opoziv predsednika stroži su od uslova za promenu Ustava Srbije, koji su i inace veoma stogi. Razlog za opoziv je povreda Ustava Srbije, o cemu treba da odlucuje Ustavni sud Srbije, a ne biraci. U domenu teorijskog je i mogucnost da Narodna skupština pokrene postupak za opoziv. Ni stvaranje teško zamislive vecine od dve trecine glasova poslanika, potrebne za pokretanje postupka, ništa ne znaci jer za opoziv treba da glasa i polovina od ukupnog broja biraca, tim pre što je posledica neuspelog opoziva raspuštanje Narodne skupštine. Norme o opozivu prakticno su predsednika Srbije nacinile neuklonjivim. 2. Ustavno nenormiranje vecine potrebne za izbor predsednika i ustavno prenormiranje uslova za opoziv predsednika Srbije - nisu omaška. Osnovna namera ustavopisca bila je da se zaštiti predsednik Srbije, tako što su i inace veoma strogi uslovi za opoziv uredeni teško izmenljivim Ustavom (da bi se omogucila petogodišna nesmenjivost predsednika koji bude izabran 1990). Skupštinskoj vecini prepušteno je da uredi uslove za izbor, da ih po potrebi menja i prilagodava prilikama. Metod olicava razmišljanja tadašnjeg rukovodstva Srbije o prilikama u tzv. drugoj Jugoslaviji i Srbiji. Ipak, pred pravnike je iskrsao problem traganja za odnosom izmedu prakticno neuklonjivog predsednika i vecine potrebne za njegov izbor. Nije zvucalo logicno da predsednika koji se opoziva apsolutnom vecinom birackog tela bira mali broj biraca. S druge strane, potpuna simetrija bila je neostvarljiva: predsednik bi se tada najpre birao dvotrecinskom vecinom glasova narodnih poslanika i apsolutnom vecinom birackog tela, što je nemoguce vec zbog ustavne norme o predsedniku koji se bira na neposrednim izborima (clan 88. stav 1. Ustava Srbije). Prvi zakon koji je uredivao izbor predsednika, Zakon o izboru predsednika Republike od septembra 1990, predvidao je da su, kako u prvom, tako i u drugom izbornom krugu, izbori uspeli ako na njih izade više od polovine biraca u Srbiji, a da je izabran kandidat koji dobije apsolutnu vecinu glasova biraca koji su glasali (clan 6. i clan 9. stav 1. Zakona o izboru predsednika Republike od 1990). Bice da je zakonodavac 1990. pošao od toga da opoziv ukljucuje uslov izlaska (jer je nemoguc ako na glasanje ne izade najmanje polovina birackog tela). Stoga je dvostrukim uslovom izlaska (u oba kruga izbora) uspostavljena simetrija izmedu opoziva i izbora. Politicki gledano, referendumski uslovi za izbor predsednika Srbije - koji su 1990. ipak mogli biti ispunjeni - trebalo je da opravdaju neuklonjivost predsednika; nacin izbora poslužio je kao dodatni argument za njegovu nesmenjivost. I tako je ostalo dok Narodna skupština, na predlog vecinske poslanicke grupe, novembra 2002. nije usvojila izmene zakona prema kojima se uslov izlaska zadržava samo u prvom izbornom krugu. Premda predlog zakona nema obrazloženje, pravnicko opravdanje za opstanak uslova izlaska može imati uporište samo u referendumskom poimanju simetrije izmedu uslova za opoziv i za izbor predsednika. Razmišljanje o uslovima za izbor predsednika Srbije krajem 2002. ostalo je dakle isto kao 1990. godine. 2/1. Referendum nije podoban za uspostavljanje simetrije izmedu opoziva i izbora predsednika Srbije. On se sukobljava sa logikom konstituisanja i funkcionisanja državnih organa. Izbori za predsednika Srbije su redovno ustavno stanje, koje se ponavlja svake pete godine. Redovno stanje je i da predsednik okonca mandat istekom vremena na koje je biran; ostali nacini prestanka mandata, pa i opoziv, izuzetak su od redovnog stanja. Uspeh opoziva prekida funkcionisanje institucije i stvara neredovno stanje, a neuspeh opoziva zadržava redovno stanje i funkcionisanje institucije. Neuspeh izbora imao bi isto dejstvo kao uspeh opoziva (neredovno ustavno stanje institucije), a uspeh izbora isto dejstvo kao neuspeh opoziva (redovno ustavno stanje institucije). Opoziv negira instituciju, izbori je obnavljaju. Stoga uslovi za opoziv moraju biti stroži od uslova za izbor. Konkretan zakonski kontekst, prema kome su izbori, putem uslova izlaska, prevedeni u referendum, otkriva inverziju ustavnog i logickog toka. Logicki, uslovi za opoziv i mogu, na teorijskoj ravni, biti izjednacen sa referendumom, jer neuspeh opoziva zadržava redovno ustavno stanje institucije. Ali uslovi za izbor ne mogu biti izjednaceni sa referendumom, jer izbori - umesto da obnove instituciju i nastave rutinsko ustavno stanje - postaju sredstvo izazivanja kriza. Stoga valja odbaciti ideju o traženju simetrije izmedu uslova za opoziv i uslova za izbor putem referenduma. Naravno, posledica referendumskog opoziva je da je predsednik Srbije prakticno neuklonjiv, da mu sude samo vreme i predstojeci izbori. 2/2. Potom, merilo za odredivanje uslova za opoziv, time posredno i za izbor predsednika, trebalo bi da budu obim i znacaj nadležnosti. Nacelno, što su nadležnosti predsednika šire, uslovi za njegov izbor i smenu trebalo bi da budu stroži, i obratno: što su nadležnosti uže, to bi uslovi za njegov izbor i smenu trebalo da budu blaži. Ustav Srbije donet je 1990. godine. Ustav Jugoslavije od 1992. ukinuo je neka bitna ovlašcenja predsednika Srbije: da održava odnose Srbije sa drugim državama i medunarodnim organizacijama (clan 83. tacka 4. Ustava Srbije), da rukovodi oružanim snagama u miru i ratu, nareduje opštu mobilizaciju i organizuje pripreme za odbranu (clan 83. tacka 5. Ustava Srbije), da utvrduje postojanje neposredne ratne opasnosti i proglašava ratno stanje ako skupština ne može da se sastane (clan 83. tacka 6. Ustava Srbije), da za vreme ratnog stanja ili neposredne ratne opasnosti donosi akte o pitanjima iz nadležnosti Narodne skupštine (clan 83. recenica prva tacke 7. Ustava Srbije), da proglašava vanredno stanje i donosi akte koji služe za preduzimanje mera za vreme vanrednog stanja (clan 83. tacka 8. Ustava Srbije). Predsedniku Srbije ostale su nadležnosti primerene parlamentarnom modelu uredenja vlasti: predlaže Narodnoj skupštini kandidata za predsednika Vlade i kandidate za predsednika i sudije Ustavnog suda (clan 83. tacke 1. i 2. Ustava Srbije) i daje pomilovanja, odlikovanja i priznanja utvrdena zakonom (clan 83. tacke 9. i 10. Ustava Srbije). Ovlašcenja da, na obrazloženi predlog Vlade, raspusti Narodnu skupštinu (clan 89. Ustava Srbije) i pravo odložnog zakonodavnog veta (clan 84. Ustava Srbije) zavise od sastava Narodne skupštine i Vlade i, ako predsednik ne potice iz politicke grupe koja ima vecinu u skupštini, mogu biti više formalna nego stvarna. Danas su nadležnosti predsednika Srbije znatno uže nego što su bile u vreme usvajanja Ustava Srbije i donošenja Zakona o izboru predsednika Republike od 1990. godine. Ako strogost uslova za opoziv može biti pravdana obimom i znacajem nadležnosti predsednika Srbije onda je posle drasticnog smanjenja nadležnosti predsednika Srbije institut opoziva izgubio opravdanje i svrhu. Pad, prestanak ustavnog uzroka (snažnih nadležnosti predsednika Srbije) povlaci i pad ustavne posledice (uslova za opoziv). Ciljno i sistemsko tumacenje Ustava Srbije govori da uslovi za opoziv predsednika Srbije (clan 88. stavovi 2, 3. i 4. Ustava Srbije) nemaju pravnu snagu od usvajanja Ustava Jugoslavije, da ih je savezni ustav derogirao. Zadesila ih je ista pravna sudbina kao i niz drugih pravila Ustava Srbije: o delu nadležnosti Srbije (clan 72. Ustava Srbije), time, posledicno, i o delu nadležnosti republickih organa (pre svega Narodne skupštine i Vlade), o delu nadležnosti Narodne skupštine (clan 73. Ustava Srbije), o Narodnoj banci Srbije (clan 107. Ustava Srbije), o premoci republickog nad federalnim suverenitetom (clan 135. Ustava Srbije) itd. 3. Pocev od 1990. do danas, ideja simetrije izmedu uslova za opoziv i uslova za izbor predsednika Srbije zasnivana je u zakonodavstvu Srbije na uslovu izlaska. Uslov izlaska nije podoban instrument za vezivanje, jer redovno ustavno stanje (izbore) preinacava u izvorište ustavne krize. Zatim, ako strogi uslovi za opoziv ne važe od usvajanja Ustava Jugoslavije, od 1992, nema razloga da se uopšte razmatra simetrija izmedu izbora i opoziva. Zakljucak je da zakonski uslov izlaska nije ustavno neophodan. Posebno je pitanje cime se mogu zameniti ustavni uslovi za opoziv predsednika.

3. Svi sudari uslova izlaska i Ustava Srbije

1. Integracija zakonskog uslova izlaska u ustavne norme o izboru i konstituisanju državnih organa, o nacelu podele vlasti, o vidovima ostvarivanja suverenosti gradana i o aktivnom i pasivnom birackom pravu gradana, pokazuje da je on višestruko suprotan Ustavu Srbije (cak i ako i dalje važe ustavni uslovi za opoziv). 2. Na neposrednim izborima biraju se dva državna organa: predsednik Srbije i Narodna skupština. Ustav ne predvida posebne, dodatne uslove za konstituisanje nijednog od njih, razlika može biti samo tehnicke prirode, uslovljena inokosnom ili kolegijalnom prirodom organa. Uslov izlaska nije ništa drugo do Zakonom o izboru predsednika Republike uveden poseban uslov za konstituisanje predsednika Srbije, koji stvara neravnopravnost izmedu konstituisanja Narodne skupštine, koje je nezavisno od broja biraca koji su izašli na izbore, i konstituisanja predsednika Srbije, koje zavisi od toga da li je na izbore izašlo više od polovine biraca. Narodna skupština se tako, mimo Ustava, lakše konstituiše od predsednika Srbije. Pored neustavnosti, vidljiv je i paradoks: reprezentu ustavotvorne i zakonodavne vlasti, Narodnoj skupštini, pre prilice teži uslovi za konstituisanje. Potom, buduci da bez konstituisanja nema ni funkcionisanja državnog organa, uslov izlaska stvara prevlast zakonodavne vlasti (Narodne skupštine) i dela izvršne vlasti (Vlade) nad predsednikom Srbije. Zakonodavna vlast (time i Vlada) mogu da se konstituišu i vrše svoje ustavne nadležnosti, a da pri tom institucija predsednika Srbije, zbog neispunjenja uslova izlaska i moguceg neuspeha izbora - još ne bude ni konstituisana. Na isti nacin, ali sagledan iz ugla aktivnog birackog prava, uslov izlaska pretvara izbor, time i konstituisanje institucije predsednika Srbije, zavisnim od volje biraca da koriste aktivno biracko pravo, što sa Narodnom skupštinom (time i Vladom) nije slucaj. 3. Zakonski uslov izlaska marginalizuje biranje izmedu licnosti koje pretenduju na mesto predsednika Srbije i fundamentalizuje izlazak biraca na izbore kao takav, kao volju biraca da koriste aktivno biracko pravo. Ustav ne predvida obavezu vršenja aktivnog birackog prava, a uslov izlaska, suprotno tome, omogucava da od volje biraca da vrše aktivno biracko pravo zavisi ne ko ce biti izabran za predsednika, vec da li ce predsednik uopšte biti izabran. Volja biraca da vrše aktivno biracko pravo tako dobija smisao potvrdivanja ili negiranja institucije predsednika Srbije. Institucija predsednika Srbije stvorena je Ustavom i nikakva dodatna volja biraca, iskazana na izborima, ne može da je potvrdi, osnaži ili uništi. To nije ni ustavna svrha izbora. Izborima se institucije personalizuju, a ne konvaliduju. Šta bi se zbilo sa Narodnom skupštinom kad bi uspeh izbora za narodne poslanike bio uslovljen izlaskom aposolutne vecine biraca na izbore? Da bi sprecio da nevršenje aktivnog birackog prava izazove nepostojanje ustavotvorne i zakonodavne vlasti - zakonodavac se, sasvim po slovu Ustava, nije ustezao da, naravno teorijski, dopusti mogucnost da 5% biraca izabere svih dvesta pedeset narodnih poslanika. "Gradani ostvaruju suverenost referendumom, narodnom inicijativom i preko svojih slobodno izabranih predstavnika" (clan 2. stav 2. Ustava Srbije). Referendumom i narodnom inicijativom suverenost se ostvaruje neposredno, a izborima posredno. Svrha suverenosti preko "slobodno izabranih predstavnika" jeste da gradani, neposredno ili posredno, izaberu svoje predstavnike u državne organe. Zakonski uslov izlaska i moguc neuspeh izbora za predsednika Srbije, neustavno uslovljavaju pravo gradana da budu suvereni na izborima, jer ga dovode u zavisnost od volje drugih da koriste aktivno biracko pravo. Potom, gradanima je uskraceno pravo da predsednika Srbije biraju po onom obliku suverenosti koji je Ustavom predviden za izbore, jer je "izborna" suverenost neustavno podignuta na rang referenduma; stoga je gradanima oduzeto i ustavno pravo da na isti nacin budu suvereni pri izboru Narodne skupštine i izboru predsednika Srbije, tj. preko "slobodno izabranih predstavnika". Izbor predsednika Srbije je otežan, cime je uneta neravnoteža u odnose zakonodavne vlasti (Narodne skupštine) i dela izvršne vlasti (predsednika Srbije) Opet paradoks: reprezentu ustavotvorne i zakonodavne vlasti, Narodnoj skupštini, pre prilice teži uslovi za izbor. 3/1. Referendumom se gradani, pre svega, izjašnjavaju o pitanjima iz nadležnosti Narodne skupštine (clan 81. Ustava Srbije). Referendumom gradani neposredno ostvaruju suverenost. Pozitivan ishod referenduma stvara promenu u pravnom poretku (argument iz clana 2. stava 2. Ustava Srbije u vezi s clanom 25. Zakona o referendumu i narodnoj inicijativi). Zbog neposrednosti nacina na koji gradani referendumom ostvaruju suverenost i konstitutivnosti pozitivnog ishoda referenduma, obavezno se odreduje broj biraca koji treba da izadu na referendum da bi on bio punovažan, cime se egzaktno meri volja birackog tela. Ishod referenduma cini se zavisnim od udela pozitivnih glasova u broju biraca potrebnom za punovažnost referenduma. Opšte pravilo je da je referendum punovažan ako na njemu glasa više od polovine ukupnog broja biraca, a da je odluka doneta ako za referendumsko pitanje glasa vecina biraca koji su izašli (argument iz clana 24. stavova 1. i 2. Zakona o referendumu i narodnoj inicijativi). Znaci da se broj biraca koji nisu izašli na referendum, a koji nedostaje do polovine ukupnog broja biraca, racuna kao da su glasali protiv. Ispunjenje zakonskog uslova izlaska pri izboru predsednika Srbije ima isto dejstvo kao ispunjenje uslova za punovažnost referenduma; cak je i broj biraca koji treba da izadu na referendum da bi on bio punovažan jednak broju biraca bez kojih nema izbora predsednika Srbije. Potom, nevršenje aktivnog birackog prava onog broja biraca koji nedostaje do polovine ukupnog broja biraca ima, pri izboru za predsednika Srbije, isti ucinak kao pri ispunjenju uslova za punovažnost referenduma, tj. ima dejstvo kao da su vršili aktivno biracko pravo tako što nisu glasali ni za jednog kandidata. Dalje, svrha je referenduma, kad za predmet ima institucije, da ih stvori, potvrdi, promeni ili ukine, a svrha je izbora da postojece, fiksirane institucije personalizuje. Zatim, referendum polazi od postojeceg stanja u pravnom poretku, želeci da ga promeni. Stroge uslove za uspeh referenduma (cak i kad su teži od opštih uslova propisanih Zakonom o referendumu i narodnoj inicijativi, kao pri promeni Ustava ili utvrdivanju grba, zastave i himne) opravdava to što neuspeh referenduma ne stvara pravnu prazninu, vec zadržava stanje koje je postojalo pre referenduma, cime se ne remeti pravni poredak: ako ne uspe referendum za promenu granica, granice ostaju iste, ako ne uspe referendum za promenu Ustava, na snazi ostaje stari Ustav itd. Neuspeh "referenduma za izbor" predsednika Srbije sprecava konstitusanje i funkcionisanje bitne ustavne institucije, stvara prazninu u izvršnoj vlasti i remeti ustavni odnos zakonodavne i izvršne vlasti. Posledice neuspelog izbora predsednika Srbije teže su od posledica neuspelog referenduma. Na kraju, pošto neuspeh referenduma ne remeti pravni poredak vec zadržava status quo, Ustav ne namece gradanima obavezu aktivnog birackog prava na referendumu. Ali, kako neuspeh izbora za predsednika Srbije remeti ustavni poredak, zakon je mogao da izjednaci referendum i izbore za predsednika Srbije samo pod uslovom da Ustav predvida obavezu aktivnog birackog prava na izborima. Ali ne predvida je. 4. Do istog zakljucka dolazi se i kad se stvar posmatra optikom Ustavom zajemcenog aktivnog birackog prava. "Gradanin koji je navršio 18 godina života ima pravo da bira i da bude biran u Narodnu skupštinu i u druge organe i izborna tela." (clan 42. stav 1. Ustava Srbije). Uslov izlaska ima dejstvo kao da glasaju i biraci koji nisu na izbore izašli: njihovo nevršenje aktivnog birackog prava, ima isti izborni ishod da su vršili aktivno biracko pravo tako što nisu glasali ni za koga (kao da su glasali za nepostojeceg kandidata). Takva deaktivizacija birackog prava izjednacava vršenje i nevršenje aktivnog birackog prava na izborima, cime delotvornost aktivnog birackog prava gradanina koji je na izborima glasao cini zavisnim od toga da li je drugi gradanin na izborima vršio svoje aktivno biracko pravo. Aktivno biracko pravo pri izboru predstavnickih organa ne može biti ograniceno tudim nevršenjem prava, a da ne povredi Ustavom zajemceno aktivno biracko pravo. Jer, aktivno biracko pravo ne može da se posmatra kao pravo koje je izolovano od stvarnosti, smešteno u svetu pojmova, ideja i nedelotvornosti.

4. Zakonsko predodrednje "neuspelih izbora" za predsednika Srbije

1. Predsednik Srbije bitan je deo izvršne vlasti. Njegovo nepostojanje remeti odnose izvršne i zakonodavne vlasti i mimo Ustava povecava uticaj Vlade i Narodne skupštine. Bez predsednika Srbije, Narodna skupština ne može biti raspuštena, nema ko da stavi odložni veto na zakon, da predlaže Narodnoj skupštini kandidata za predsednika Vlade, kandidate za predsednika i sudije Ustavnog suda, daje pomilovanja. Istina, pri prevremenom prestanku mandata predsednika, dužnost predsednika vrši predsednik Narodne skupštine (clan 87. stav 4. Ustava Srbije). Ali, predsednik Narodne skupštine jedan je od dvesta pedeset narodnih poslanika, koga za predsednika Narodne skupštine biraju poslanici, za razliku od predsednika Srbije, koga na neposrednim izborima biraju gradani. Stoga je legitimitet predsednika Narodne skupštine dovoljan da pokrije samo reprezentativne nadležnosti predsednika Srbije. Suprotno je nemoguce, vec zato što bi omogucilo da se institucija izvršne vlasti (predsednik Srbije) utopi u zakonodavnu vlast olicenu u predsedniku Narodne skupštine, cime bi se stvorio i nerešiv sukob interesa: kako predsednik Narodne skupštine, kao prvi narodni poslanik medu jednakima, da stavi odložni veto na zakon koji su izglasali narodni poslanici, kako predsednik Narodne skupštine, kao prvi medu jednakima, da na predlog Vlade raspusti Narodnu skupštinu i time okonca mandat ostalih poslanika, kako predsednik Narodne skupštine da predloži promenu Ustava, na šta ima pravo tek pedeset narodnih poslanika itd.? Bez izabranog predsednika ustavni poredak Srbije se ne ostvaruje i ozbiljno se remeti odnos državnih organa koji reprezentuju zakonodavnu i izvršnu vlast. 2. Ustav na dva mesta govori o roku za izbor predsednika Srbije. Prvo, kod prestanka mandatnog perioda predsednika, kad se "izbor za predsednika Republike mora održati najkasnije 30 dana pre isteka mandata predsednika Republike kome mandat istice" (clan 86. stav 4. Ustava Srbije), drugo, kod prevremenog prestanka mandata predsednika, kad se "izbori za novog predsednika Republike moraju održati u roku od 60 dana od dana prestanka mandata predsednika Republike" (clan 87. stav 5. Ustava Srbije). Izraz "održati" Ustav koristi i kod izbora Narodne skupštine: "Izbori za narodne poslanike moraju se održati najkasnije 30 dana pre isteka mandata poslanika kojima mandat istice" (clan 75. stav 2. Ustava Srbije), a "u slucaju raspuštanja Narodne skupštine, izbori za novu Narodnu skupštinu moraju se održati u roku od 60 dana od dana njenog raspuštanja" (clan 89. stav 3. Ustava Srbije). Izraz "održati" svuda u Ustavu ima isto znacenje i sinonim je za rec "završiti", "izabrati". Sledi da predsednik Srbije mora biti izabran najkasnije trideset dana pre isteka punog mandata prethodnog ili najkasnije za šezdeset dana od prevremenog prestanka mandata prethodnog. Buduci da Ustav ne pravi razliku izmedu uslova za izbor zavisno od povoda zbog koga se predsednik bira (istek mandata ili prevremeni prestanak mandata), rok za izbor predsednika Srbije izvodi se iz pravila koje ga direktno propisuje: predsednik Srbije mora biti izabran za šezdeset dana od raspisivanja izbora (argument iz clana 87. stava 5. Ustava Srbije). Ustav je konstituisao obavezu izbora predsednika Srbije za šezdeset dana od raspisivanja izbora, cime je sprecio duže neostvarivanje ustavnog poretka i supremaciju Narodne skupštine nad predsednikom Srbije. 2/1. U prilog tome govore i ustavna pravila koja ureduju "zamenjivanje predsednika Srbije" i "vršenje dužnosti predsednika Srbije". Premda odsustvo predsednika nadomešta ista licnost - predsednik Narodne skupštine - vršilac dužnosti vezuje se za prevremeni prestanak mandata predsednika (clan 87. stav 4. Ustava Srbije), a zamenjivanje predsednika za privremenu sprecenost predsednika da vrši dužnost (clan 87. stav 6. Ustava Srbije). Više nego uocljivo je nepostojanje pravila o tome ko i koliko dugo vrši dužnost predsednika kad predsedniku istekne mandat a novi ne bude izabran. Ustavopiscu se ovde ne može pripisati pravna praznina. Najpre, ko je jasno uvideo i kako-tako uredio dve mogucnosti (prevremeni prestanak mandata i sprecenost predsednika), ne bi prevideo jedinu preostalu mogucnost: isticanje mandata starom predsedniku bez izbora novog. Nešto drugo je po sredi. Srbija mora kontinuirano da ima izabranog predsednika, kao, uostalom, i Narodnu skupštinu i Vladu, cija trajanja se produžuju i posle prestanka mandata, sve do konstitusanja novog skupštinskog saziva i izbora nove Vlade. Ustav ne dopušta mogucnost da predsedniku Srbije istekne mandat, a da novi ne bude izabran. Ne izvire to samo iz jezickog tumacenja Ustava (formulacije "Izbor za predsednika Republike mora se održati najkasnije 30 dana pre isteka mandata predsednika Republike kome mandat istice" - clan 86. stav 4. Ustava Srbije) vec i iz sistemskog tumacenja Ustava i celine odnosa izmedu Narodne skupštine i predsednika Srbije, iz nedostatka ustavnog legitimiteta potencijalnog vršioca dužnosti predsednika Srbije, predsednika Narodne skupštine, da vrši vecinu nadležnosti predsednika Srbije, iz spoja zakonodavne i izvršne vlasti koji tada nastaje. Zato se novi predsednik bira trideset dana pre isteka mandata starog, odnosno šezdeset dana po prevremenom okoncanju mandata prethodnog. Zbog toga što Ustav ne dozvoljava da starom predsedniku istekne mandat a da novi predsednik ne bude izabran, predsednik Narodne skupštine vrši dužnost predsednika samo u jednom slucaju: ako mandat predsednika prestane pre vremena na koje je izabran, a i tada najduže šezdeset dana od prestanka mandata. Dotle mora biti izabran predsednik Srbije. 3. Kad Ustav odrice mogucnost neuspeha izbora za predsednika Srbije i konstituiše obavezu izbora predsednika za šezdeset dana od raspisivanja izbora, na piscima izmena zakona od novembra 2002. bilo je da konkretizuju ustavnu obavezu i u šezdeset dana udenu i raspisivanje izbora, i prvi i drugi krug izbora, ako izbori treba da imaju dva kruga. Odmah se vidi da se uslov izlaska direktno sudara sa ustavnim rokom za izbor predsednika i sprecava njegovo održavanje, jer od htenja biraca da vrše aktivno biracko pravo zavisi izbor predsednika. Dok postoji zakonski uslov izlaska i opasnost da izbori ne uspeju - postoji i mogucnost da predsednik Srbije ne bude izabran. A vec i najmanja zakonom stvorena opasnost da predsednik Srbije ne bude izabran, suprotna je ustavnoj obavezi izbora predsednika za šezdeset dana od raspisivanja izbora. 3/1. Ustavni rokovi koji su propisani za izbor predsednika Srbije nisu stvar ustavne tehnike, vec ustavne suštine. Njima se cuva kontinuitet funkcionisanja i vršenja nadležnosti državnih organa, omogucuje da se bez osetnih prekida ostvaruju Ustavom utvrdeni odnosi Narodne skupštine i predsednika Srbije, sprecava supremacija zakonodavne vlasti i Vlade nad drugim delom izvršne vlasti (predsednikom Srbije) itd. Uostalom, isti rokovi koji su propisani za izbor predsednika Srbije propisani su i za izbor narodnih poslanika (clan 75. stav 2. i clan 89. stav 3. Ustava Srbije). Njima se zakonodavna vlast štiti se od premoci izvršne vlasti, olicene u Vladi i predsedniku Srbije. I jednako kao što Ustav ne predvida mogucnost da izbori za Narodnu skupštinu ne uspeju, ne predvida ni mogucnost da izbori za predsednika Srbije ne uspeju.

5. Uvodenje principa oportuniteta u postojanje ustavne institucije predsednika Srbije

1. "Predsednik Narodne skupštine Republike Srbije u roku od 60 dana od dana kada su održani neuspeli izbori, odlucuje o raspisivanju novih izbora za predsednika Republike." (clan 5i stav 3. Zakona o izboru predsednika Republike). Pisci norme ovlastili su predsednika Narodne skupštine, jednog narodnog poslanika, da u šezdeset dana od "neuspelih izbora", odlucuje ne samo dokle ce vršiti dužnost predsednika, vec i da li je Srbiji potreban predsednik i ako jeste - kad. Jedno tehnicko ovlašcenje, da se raspišu izbori, pretvoreno je u konstitucionalno. Norma je dramaticno protivustavna i granici se sa državnim udarom. Predsednik Narodne skupštine i politicke snage koje ga vode preuzeli su ulogu ustavotvorca i sebi dali za pravo da odlucuju da li je Srbiji potreban predsednik ili ne. Postojanje citave jedne ustavne institucije zavisi od ocene politickog oportuniteta koju daju predsednik Narodne skupštine i oni pod cijim je on uticajem! Sprovodenje Ustava postalo je kreacija volje predsednika Narodne skupštine i njegovih saveznika. Poništeni su ustavni odnosi izmedu zakonodavne i izvršne vlasti i svedeni na dogovor politickih saveznika. I to glasovima narodnih poslanika, zakonom. 2. Ostalo je samo da Odbor za ustavna pitanja Narodne skupštine 30. decembra 2002. pred simuliranom dilemom ko vrši nadležnosti predsednika ako predsednik ne bude izabran do isteka mandata prethodnog, mada nenadležan da tumaci Ustav, utvrdi da Ustav sadrži pravnu prazninu, ustremi se ka pravilu prema kome predsednik Narodne skupštine vrši dužnost predsednika kome mandat prestane pre vremena, primeni analogiju i zakljuci da predsednik Narodne skupštine vrši dužnost predsednika i ako novi predsednik ne bude izabran do kraja mandata starog. Analogiji nema mesta, ali ima mesta nizu pitanja. Ako je analogijom prošireno pravilo o vršiocu dužnosti predsednika, zašto nije primenjeno i pravilo da predsednik Narodne skupštine ne može vršiti dužnost predsednika Srbije duže od šezdeset dana? Ako Ustav hita da uspostavi ravnotežu medu institucijama u stanju koje je neredovno utoliko što je predsedniku prevremeno prestao mandat, u kakvoj bi žurbi Ustav tek trebalo da bude ako predsedniku istekne mandat a novi ne bude izabran? 3. Na usko dogmatickoj ravni, pravilo prema kome predsednik Narodne skupštine u roku od šezdeset dana od neuspelih izbora odlucuje o raspisivanju izbora, neustavno je najpre zato što Ustav ne dopušta neuspeh izbora za predsednika Srbije. Direktno oponira i ustavnoj odredbi o obavezi izbora predsednika Srbije za šezdeset dana od prevremenog prestanka mandata predsednika (clan 87. stav 5. Ustava Srbije). Tako težak sudar zakonskog roka sa ustavnim rokom nastao je i zato što je ideologe izmena zakona zanimala samo jedna konkretna situacija: posledica isteka mandata aktuelnog predsednika. Buduci da nije bio u izgledu njegov prevremeni prestanak mandata, ni ideolozi zakona nisu poklanjali pažnju rokovima koji se vezuju za prevremeni prestanak mandata. Na kraju, cak ni takvo tumacenje zakonskog pravila prema kome predsednik Narodne skupštine ima šezdeset dana da razmisli za koji dan ce zakazati izbore (raspisati ih) - nije zasnovano na Ustavu i sudara se sa ustavnim rokovima.

6. Metod slamanja institucije predsednika Srbije i moguci nacin rekonstitucije Ustava

1. Citava konstrukcija ideologa izmena zakona od novembra 2002. zasniva se na pojmu koji je stran Ustavu: na pojmu "neuspelih izbora". Odigrao se školski primer kako se Ustav potcinjava zakonu umesto zakon Ustavu. Ideolozi izmena zakona hteli su i uspeli da ozakone stanje posle izbora od 13. oktobra 2002. godine. Ondašnji predsednik Srbije nije vršio svoje nadležnosti, mandat mu je bio pri kraju, trebalo je legalizovati nepostojanje institucije. Slom institucije predsednika Srbije utemeljen je na zadržavanju uslova izlaska i njegovoj posledici, "neuspehu izbora". I uzrok i posledica bili su sadržani u neustavnom Zakonu o izboru predsednika Republike od 1990. i oprobani na ranijim izborima. Prigrlivši zakon od 1990, ideolozi izmena zakona izmisli su niz pravnih praznina u Ustavu i osetili se pozvanim da ih reše. Izmišljanje ustavnih praznina bio je izgovor za pretvaranje predsednika Narodne skupštine u pseudopredsednika Srbije, što treba da stvori privid da institucija postoji. Kad se Ustav poništi, sve je dalje moguce. Moguce je da izbor predsednika Srbije saceka dok ne bude promenjen Ustav, u ime diskontinuteta (mada bi se diskontinuitet temeljio na fanaticnoj privrženosti Zakonu o izboru predsednika Republike od 1990), i da predsednik Narodne skupštine pocne da vrši sve nadležnosti predsednika Srbije, kao da je biran na neposrednim izborima, pa i više od toga: sporost u primeni Ustavne povelje možda ga nagna na razmišljanja o tome da su prestankom važenja Ustava Jugoslavije oživele neke nadležnosti predsednika Srbije koja je savezni ustav ukinuo itd. 2. Zakon o izboru predsednika Republike mogao je biti izmenjen tako što bi za predsednika Srbije u prvom krugu bio izabran kandidat koji dobije apsolutnu vecinu glasova biraca koji su glasali, a ako je niko ne dobije, usledio bi drugi krug izbora u u kome bi za predsednika bio izabran kandidat koji dobije vecinu glasova. Takve promene bile bi primerene Ustavu Srbije, one bi zanavek iz pravnog poretka izopštile neustavne pojmove poput "neuspelih izbora", omogucile stabilnost državne vlasti, kontinuitet ustavnih institucija i održale ustavno nacelo podele vlasti. Ako kao uzor za poredenje posluže države koje su nastale na tlu nekadašnje Socijalisticke Federativne Republike Jugoslavije, iznikle iz istih ili bliskih socijalnih i pravnih poredaka kao što je onaj u Srbiji, vidi se da na isti nacin izbor predsednika republike ureduju ustavi Slovenije i Hrvatske, iako predsednici Hrvatske i Slovenije imaju mnogo šire nadležnosti od predsednika Srbije. 3. Šta je moglo da zameni prestalo ustavno pravilo o uslovima za opoziv predsednika Srbije? Poletnija pravnicka misao mogla je da zadrži ustanovu opoziva predsednika Srbije u pravnom poretku (argument iz clana 87. stavova 1. i 7), protumaci da su posle usvajanja Ustava Jugoslovije prestale da važe norme Ustava Srbije o uslovima za opoziv predsednika Srbije (clan 88. Ustava Srbije) i nastalu ustavnu prazninu popuni izmenama Zakona o izboru predsednika Republike. Nije trebalo mnogo više od prisecanja da je jedan drugi predsednik, predsednik Jugoslavije, posle amandmana na Ustav Jugoslavije od 1999. zadržao ista ovlašcenja kao i pre amandmana, ali da je promenjen nacin njegovog izbora tako što ga umesto Savezne skupštine biraju glasaci na neposrednim izborima (amandman V na Ustav Jugoslavije). Dakle, uzor za preuredenje uslova opoziva bio je sadržan u pravnom poretku Jugoslavije. Predsedniku Jugoslavije mimo njegove volje mandat prestaje razrešenjem, kad tako odluci dvotrecinska vecina saveznih poslanika, posle odluke Saveznog ustavnog suda o tome da je predsednik povredio ustav (amandman VII na Ustav Jugoslavije). Nije bilo razloga da se slicno, ali još liberalnije i preciznije, zakonom ne urede i uslovi za opoziv predsednika Srbije.

III. ZAŠTO JE SASTAV NARODNE SKUPŠTINE NELEGALAN

1. Uvod

Razloge za prestanak mandata poslanika pre vremena na koje je izabran propisuje Zakon o izboru narodnih poslanika (clan 88. stav 1). Poslaniku mandat prestaje po sili zakona danom kod nastupe razlozi za prestanak mandata (clan 88. stav 2. Zakona o izboru narodnih poslanika). Nastanak razloga za preveremeni prestanak mandata neko mora da utvrdi, podari mu pravnu formu i stvori izvesnost o tome ko je prestao da bude poslanik. Cini to Administrativni odbor Narodne skupštine, izveštajem (clan 88. stav 3. Zakona o izboru narodnih poslanika u vezi s clanom 69. stavom 2. alinejom 1. Poslovnika Narodne skupštine Republike Srbije). Kad primi izveštaj Administrativnog odbora, Narodna skupština deklariše datum (koji se vec desio, vec prošao) kad je poslaniku prestao mandat. U praksi, to se dešava tako što predsednik Narodne skupštine procita konstataciju o prestanku mandata. I mada su oba akta, i Administrativnog odbora i Narodne skupštine, strogo uzev deklarativni akti, konstitutivnost preteže u aktu Administrativnog odbora i pravilnije je uzeti da je Administrativni odbor taj cijim se aktom utvrduje prestanak mandata.

2. Sastav Narodne skupštine od 11. juna do 5. novembra 2002.

1. Administrativni odbor Narodne skupštine razmatrao je 11. juna 2002. zahtev za oduzimanje mandata dvadeset i dvojici poslanika zbog iskljucenja iz politicke koalicije i ostavke na poslanicku dužnost koju je podnelo cetrnaest poslanika. Odlucio je da ne uvaži ostavku jednog poslanika (mada on nije povukao ostavku!), cime je na sebe preuzeo ulogu tvorca poslanickog mandata, što je presedan. Ostalim poslanicima (njima trinaestorici), ostavke su uvažene, a mandat je, zbog iskljucenja iz koalicije, oduzet dvadeset i dvojici poslanika. Sutradan, 12. juna 2002, predsednica Narodne skupštine procitala je konstataciju da je mandat prestao trideset i petorici poslanika, ali nije utvrdila ono što je u svemu bila njena nadležnost (ili Narodne skupštine): datum kad je poslanicima prestao mandat (to je datum podnošenja ostavke trinaest poslanika i datum iskljucenja dvadeset i dva poslanika iz koalicije). Posledica je ta, da je ostao nepoznat datum kad je trideset i petorici poslanika prestao mandat, time i od kada je sastav skupštine izmenjen. Republicka izborna komisija dodelila je 12. juna 2002. mandate trideset i petorici novih poslanika, a istog dana Administrativni odbor verifikovao im je mandate. Ali, ni Republicka izborna komisija ni Administrativni odbor nisu utvrdili datum kada je novih trideset i pet poslanika steklo mandate. Posledica je ta, da sada više nije poznat ni datum prestanaka mandata starim, ni datum pocetka mandata novih poslanicima. Dvadeset i jedan poslanik kome je 11. juna 2002. oduzet mandat zbog iskljucenja iz koalicije podneo je Saveznom ustavnom sudu ustavnu žalbu. Savezni ustavni sud poništio je akt Administrativnog odbora. Odluka Saveznog ustavnog suda stupila je na pravnu snagu dostavljenjem Narodnoj skupštini (clan 76. u vezi s clanom 39. Zakona o Saveznom ustavnom sudu). Bilo je to 30. jula 2002. godine. Ali, Administrativni odbor je hitriji od suda, ne dopušta da odluka suda stupi na pravnu snagu i vec 29. jula 2002. donosi nekoliko akata. Prvo, "stavlja van snage" svoj akt od 11. juna 2002. kojim je utvrden prestanak mandata dvadeset i dvojici poslanika zbog iskljucenja iz koalicije, potom "stavlja van snage" i akt kojim je 11. juna 2002. utvrden prestanak mandata trinaestorici poslanika zbog ostavke i, na kraju - donosi akt kojim oduzima mandate cetrdeset i petorici poslanika (tu ulazi i dvadeset i jedan poslanik kome je odbor na istoj sednici prethodno vratio mandat). Na kraju, po ustavnoj žalbi sada cetrdeset i pet poslanika, Savezni ustavni sud donosi 16. oktobra 2002. privremenu meru i obustavlja izvršenje akta Administrativnog odbora o oduzimanju mandata cetrdeset petorici poslanika. 2. Teško da je nešto slicno ikada zabeleženo u našoj parlamentarnoj praksi. U tom spletu apsurda, još ponajmanji problem postaje što nijedan propis ne ovlašcuje Administativni odbor da sam, po svom nahodenju, preispituje ranije odluke i "stavlja ih van snage", ili da na istoj sednici pravo vraca pa uzima mandate istim fizickim licima, ili da ne poštuje odluke Saveznog ustavnog suda. Besmislenost akata Administrativnog odbora od 29. jula 2002. izazvala je i neizvesnost o tome koliko Narodna skupština u stvarnosti ima poslanika. Ako se uzme da je privremena mera Saveznog ustavnog suda rešila sudbinu mandata cetrdeset i pet poslanika (a nije), pred skupštinsko zasedanje od 5. novembra 2002. nije bilo jasno kako trinaest poslanika, kojima je mandat zauvek prestao ostavkom, mogu "stavljanjem van snage" akta o prestanku mandata ponovo da postanu poslanici, bez volje gradana i novih izbora. Administrativni odbor ovde je 29. jula 2002. direktno na sebe preuzeo ulogu birackog tela Srbije. Što je još zanimljivije, poslanike koji su to bili pa prestali pa opet postali itd., niko zvanicno, u zakonskoj formi, nije ni pitao da li hoce ponovo da budu poslanici (argument iz clana 92. stava 5. Zakona o izboru narodnih poslanika, prema kome se od poslanika koji zamenuje drugog zahteva prethodna pismena saglasnost da prihvata mandat). Drugi apsurd izvire iz prvog. Administrativni odbor verifikovao je 12. juna 2002. mandate trideset i petorici poslanika koji su zamenili poslanike kojima je 11. juna 2002. utvrden prestanak mandata (zbog ostavki i iskljucenja iz koalicije). Verifikacija njihovih mandata bila je direktna posledica prestanka mandata poslanika koje su zamenili, pa je "stavljanjem van snage" prvog akta - morao biti "stavljen van snage" i drugi akt. Administrativni odbor nije to ucinio, pa je Srbija neko vreme imala varijabilan broj poslanika. 3. Na kraju, nov presedan. Predsednik Administrativnog odbora nije, do pocetka novembarskog skupštinskog zasedanja, niti do okoncanja ovog rada, sastavio ni potpisao otpravak akta o "stavljanjima van snage" i novim oduzimanjima mandata pocinjenim 29. jula 2002. (cetredeset i pet poslanika kojima je 29. jula 2002. oduzet mandat i koji su zato podneli ustavne žalbe, tvrdnje iz ustavne žalbe dokazivali su stenografskim beleškama). Ali, "stavljanja van snage" sproveo je neko drugi.

3. Sastav Narodne skupštine od 5. novembra 2002. pa nadalje

1. Poziv za skupštinsko zasedanje od 5. novembra 2002 rešio je sve probleme. Predsednica Narodne skupštine nije pozvala na zasedanje nijednog poslanika koji je stekao mandat zamenjivanjem trideset i pet poslanika, vec je pozvala: sve poslanike kojima je mandat bio prestao zbog iskljucenja iz koalicije (nezavisno od toga da li su jednom ili dvaput iskljuceni) i trinaest poslanika kojima je mandat prestao zbog ostavke. Rešavanje problema "viška poslanika" nepozivanjem na zasedanje presedan je u našoj parlamentarnoj praksi. Presedan je i to što je mandat trideset petorice poslanika prestao nepozivanjem na skupštinsko zasedanje, što svakako ne ulazi u moguce ustavne i zakonske razloge za prestanak mandata. Potpuno je nejasno i to, koji zakon ili moralno nacelo daje predsednici Narodne skupštine pravo da oživi zanavek prestale mandate trinaest poslanika koji su podneli ostavke. Koji je osnov tog ponovnog sticanja mandata, a koji je razlog prestanka mandata poslanika koji su ih zamenili? Nema ih. 2. Prema tome, Narodna skupština je sve od 11. juna do 5. novembra 2002. radila u sastavu koji je bio protivzakonit. Sastav je izmenjen 5. novembra 2002, što odlukama Saveznog ustavnog suda, što pismima i pozivima za zasedanje. Ali, Narodna skupština ni od 5. novembra 2002. nema na zakonu zasnovan sastav. Sada sede i glasaju trinaest poslanika kojima je to svojstvo neopozivo prestalo zbog ostavke još pocetkom juna 2002, koji nisu bili poslanici gotovo pet meseci, dok to opet nisu postali aktom-pozivom na skupštinsko zasedanje. Nema više u Narodnoj skupštini trinaest poslanika koji su zamenili poslanike kojima je mandat prestao zbog ostavke; bili su poslanici od 12. juna 2002. do 5. novembra 2002, kada im je mandat prestao aktom-nepozivanjem na skupštinsko zasedanje. Sada je u Narodnoj skupštini dvadeset i jedan poslanik kome je 11. juna 2002. mandat oduzet zbog iskljucenja iz koalicije i njima, prema odluci Saveznog ustavnog suda, mandat nikada nije prestajao, mada nisu ucestvovali u radu skupštine od 11. juna do 5. novembra 2002. godine Umesto njih, za to vreme sedeli su drugi i glasali, dok i njima mandat nije prestao aktom-nepozivanjem na zasedanje od 5. novembra 2002. godine. Kakva je sudbina pravnih akata koje je Narodna skupština donosila od 11. juna 2002. do 5. novembra 2002, i kakva je sudbina pravnih akata koje Narodna skupština donosi od 5. novembra 2002. pa nadalje, dok joj kvorum cine i glasaju trinaest poslanika kojima je mandat prestao ostavkom još pocetkom juna 2002. godine? 3. Danas je u Srbiji poznato koji se poslanici pozivaju na sednice Narodne skupštine. Samo se ne zna ni ko, ni kako je došao do imena i prezimena nekih od njih koji plediraju da vrše zakonodavnu i ustavotvornu vlast u Srbiji.

 

 

 

hronika vesti (arhiva)

 

Copyright by NSPM