Nikola
Ivanovic
SLOVO
O
POLITICKIM
AVANTURISTIMA
"Da
cudno
li
s
glave
pogibosmo"
-
Njegos
Citao
sam
da
u
Australiji
zive
buldog-mravi.
Kad
se
ovaj
neobican
buldog-mrav
(bulldog-ant),
presijece,
nastaje
borba
izmedju
glave
i
repa:
glava
napada
svojim
ujedanjem,
a
rep
se
hrabro
brani
svojim
ubadanjem.
Borba
obicno
traje
pola
casa,
dok
ne
umru
ili
dok
ih
drugi
mravi
ne
odvuku
kao
novu
lovinu.
Ovaj
primjer
mogao
bi
biti
poucan
za
"hladnoratovsku
eru"
srpsko-crnogorskih
raskola,
koju
nikada
nije
zelio
narod,
nego
politicke
"elite,"
drzavni
funkcioneri
ili
fikcioneri,
koji
dozivljavaju
vlast
kao
sudbinu.
U
pokusaju
razaranja
ove
prirodne
drzavne
cjeline,
jedan
dio
zavadjene
politicke
elite
zastupao
je
sakatu
politiku
-
"mozemo
sami,"
a
drugi,
“neka
samo
idu”.
Nije
receno
kako?
Jer,
u
temelju
svakog
projekta
demokratske
politike
treba
da
stoji
i
precizan
opis
nacina
realizacije
tog
projekta.
A
gradjani
procjenjuju
njegovu
valjanost
i
na
izborima
daju
ili
uskracuju
podrsku
i
povjerenje
nosiocima
takvih
projekata.
Prije
svega
treba
sagledati
i
posljedice,
a
ne
samo
podrzavati
namjere
i
vjerovati
na
rijec.
Kako
to
drugi
rade?
Zbog
toga
pominem
primjer
iz
jedne
nedavne
izborne
trke
za
guvernera
americke
drzave
Floride.
Kada
se
vodila
ova
izborna
trka,
(kraj
oktobra
2002)
boravio
sam
u
Orlandu.
Odzzavani
su
predizborni
skupovi,
dijeljeni
leci.Glavni
oponent
Dzeba
Busa
izgubio
je
izbore,
zbog
obecanja
bez
pokrica.
Rekao
je
"da
moze",
a
nije
odgovorio
-
kako?
Naime,
obecao
je
da
ce
za
nize
socijalne
kategorije,
prije
svega
za
penzionere
nizih
primanja,
smanjiti
participaciju
za
placanje
ljekova,
cak
za
90%.
Inace,
ljekovi
su
skupi
u
SAD,
a
u
Kanadi
su
drasticno
jeftiniji,
zbog
cega
ih
mnogi
tamo
preko
prijatelja
nabavljaju
i
vracaju
u
zemlju
koja
ih
proizvodi.
Upravo
preko
skupih
ljekova
finansiraju
se
mamutski
istrazivacki
projekti,
kako
bi
farmaceutska
industrija
SAD
uspjesno
vodila
bitku
za
primat
u
svijetu.
Dakle,
gradjani
su
nakon
ovog
olakog
obecanja
politicara
trazili
odgovor
na
pitanje
–
kako
i
odakle
ce
se
namiriti
sredstva
za
poklonjene
ljekove.
Nije
uslijedio
precizan
odgovor
i,
kako
je
pisala
stampa,
sljedbenici
kandidatu
nijesu
vjerovali
i
"darodavac"
je
izgubio
izbore.
Kod
nas,
medjutim,
obecanja
ne
obavezuju
politicare.
Kod
nas
su
izbori
-
utakmica
u
nadvikivanju
i
laganju.
Ta
kvazi-demokratska
lakrdija
obezbjedjivana
je
uz
upotrebu
krupnih
rijeci
kao
sto
su
“suverenost”,
“trans-evropske
integracije”
i
sl.
Rimljani
su
vladali
narodima
pomocu
gesla
Panem
et
circenses,
("hljeba
i
zabave").
Danasnju
zamenu
za
rimski
Koloseum
predstavlja
drzavna
televizija,
svojevrsna
industrija
svijesti
koja
po
volji
mocnika
proizvodi
i
oblikuje
svoj
virtuelni
svijet.
Zato
je
politicari
grabe,
stite
i
brane
kao
zenicu
oka
(pogledajmo
sastave
i
igre
oko
TV
Savjeta),
iako
je
krste
kao
"servis
gradjana".
U
crnogorskim
uslovima,
takva
televizija
je
imala
za
cilj
–
i
u
dobroj
meri
je
u
tome
uspela
–
da
iz
svesti
gradjana
eliminise
sva
stvarna
zivotna
pitanja
i
logicnu
pomisao
da
se
suverenitet
ne
moze
graditi
na
donacijama
i
ispruzenoj
ruci.
LIDERSKI
VAKUUM
Kada
su
u
nas
nestajale
vodje,
ili
diktatori,
svejedno,
uvek
je,
bez
izuzetka,
nastajala
surova
bitka
za
njihovo
politicko
nasledje.
Politicka
istorija
tokom
posljednjih
70
godina
nam
je
to
jasno
potvrdila.Zato
mislim
da
je
za
razumijevanje
balkanskih
politickih
zapleta
nuzno
sagledati
ih
u
kontekstu
liderskog
vakuuma.
Nakon
odlaska
velikana
(sa
i
bez
navodnika),
spretna
i
beskrupulozna
politicka
sitnez
preuzimala
je
poluge
vlasti.
Podjimo
redom.
Zar
smrt
kralja
Aleksandra
Karadjordjevica,
Josipa
Broza
i
politicka
smrt
Slobodana
Milosevica
ne
potvrdjuju
tezu
o
presudnoj
ulozi
politicke
"sitnezi"?
Ostavimo
trenutno
po
strani
politicku
ostavstinu
Karadjordjevica
i
Josipa
Broza.
Nakon
njihove
smrti,
u
oba
slucaja,
drzavna
cjelina
koja
je
u
svetu
imala
visok
rejting
srusena
je
zarad
zadovoljenja
politickih
apetita
minornih
"poglavica".
Pogledajmo
pad
Milosevica.
Na
prvi
pogled
nelogicno,
najzesce
instrumentalizovanje
crnogorske
javnosti
u
bici
za
nezavisnu
Crnu
Goru
krenulo
je
svom
snagom
–
tek
poslije
pada
Milosevica.
Iz
jedne
grupe
"uskracenih"
intelektualaca,
uglavnom
-
dokolicara,
formirano
je
politicko
jezgro,
koje
se
pocelo
baviti
politikom,
zatim
istorijom,
kojima
su
daleko
od
nje.
Istoriju
je,
navodno,
trebalo
"preispitati."
Preispitivanje
je
radjeno
u
trouglu:
porijeklo-jezik-crkva,
dakle,
samih
fundamenata
nacionalnog
bica.
Izvrsena
je
rekonstrukcija
politicke
atmosfere
i
modelovanje,
odnosno,
prekomponovanje
javnog
mnjenja.
Banalna
grabez
i
svadje
oko
vlasti,
sto
je
dodatna
hrana
separatizmu,
pracena
je
staljinistickim
manirom
dijeljenja
funkcija
u
okviru
partijskih
kruzoka,
ili
koalicionih
patuljaka,
visokolicitirano
tzv.
evropejstvo
i
anacionalna
politika,
ekstremno
favorizovan
ultraliberalizam,
kojega
se
odricu
nasi
demokratski
uzori
na
zapadu.
Podijelili
drzavu
na
dva
dijela,
Sjevernu
i
Juznu
Jugoslaviju,
pridruzujuci
se
sudbini
usamljene
Sjeverne
i
Juzne
Koreje,
odnosno
SCG.
Podijeljeno
je
ono
sto
je
za
civilizovan
svijet
nedjeljivo.
Razbijena
je
jedna
prirodna
politicka
cjelina
i
time
otvoren
prostor
za
njihovo
daljnje
drobljenje.
U
modernom
svijetu
dolazi
do
integracija
ljutih,
cak
visevjekovnih
neprijatelja
(Njemacka
-
Francuska),
a
u
nas
se
dezintegracije
zagovaraju
kao
“civilizacijska
tekovina”.
Mnoge
drzave
koje
cine
mjesavinu
vjera,
nacija
i
rasa
ostaju
homogene
kada
je
u
pitanju
drzavni
rezon.
Ujedinjeni
stojimo,
podijeljeni
padamo,
precutno
je
americko
drzavno
nacelo.
Danasnje
stvaranje
Sjeverne
i
Juzne
Jugoslavije,
odnosno
zajednice
Srbije
i
Crne
Gore,
stvar
je
spolja
nametnutog
kompromisa
medju
ovdasnjim
politickim
glavarima.
Da
se
nije
umijesala
EU
i
njen
reprezentant
Havijar
Solana,
koji
je
diskretno
pritiskajuci
usaglasavao
stavove
srbijanskog
"pragmaticnog"
Vozda
i
dva
crnogorska
Serdara,
zajednicka
drzava
bi
odavno
otisla
na
dobos.
("Hag
je
nasa
pobjeda.Treba
reformisati
srpsku
pravoslavnu
crkvu"
govore
nasi
"evropejci"
na
drzavnim
funkcijama
u
SCG).
Dakle,
bjezimo
jedni
od
drugih,
kod
kuce,
a
idemo
u
zagrljaj
Evropi,
ne
definisuci
svoju
cijenu.
Ni
jedna
moderna
evropska
drzava
ne
odrice
se
nacionalnog
identiteta.
Ni
jedna
evropska
vlada
ne
smije
zucnuti
o
reformi
crkve
i
njene
autonomije.
U
Hrvatskoj,
nasem
susjedu,
crkva
je
oslonac
ocuvanja
nacionalnog
identiteta
i
potpora
odbrani
drzavnih
interesa.
Nasi
europejci,
nadripoliticari
bili
bi
u
stanju,
na
spoljni
mig,
da
u
nju
udare
nogom
i
za
dvije
nedjelje,
na
o-ruk,
"reformisu"
instituciju
staru
dva
milenijuma.
U
krpljenju
nove
drzave
imali
smo
dva
v.d.
predsjednika.
Jedan
to
vise
nije.
U
trecem
pokusaju
tokom
sest
mjeseci,
napokon
izabran
je
predsjednik
Crne
Gore.
Od
458.000
upisanih
biraca
za
njega
je
glasalo
oko
139.000..
Preko
polovine
biraca
bojkotovalo
je
izbore.
Ni
jedan
predsjednik
do
sada
nije
dobio
ovoliko
malo
glasova
-
a
da
bude
izabran
Ne
bi
trebalo
ulaziti
u
analizu
-
iz
kojih
je
geografskih
podrucja
dobio
vecinu,
niti
u
njihovu
nacionalnu
strukturu
-
ako
bi
se
radilo
o
gradjanskoj
drzavi.
Medjutim,
gradjanska
drzava
jos
nije
konstituisana
na
rusevinama
prethodne
Jugoslavije.
A
kad
ce
-
ne
zna
se.
Da
se
radi
o
gradjanskim
drzavama
ne
bi
se
moglo
desiti
da
preko
pola
miliona
gradjana
nakon
izgona
ne
mogu
se
vratiti
na
svoja
vjekovna
ognjistaali
pa
su
izgubili
i
domovinu
i
imovinu.
Treba
reci
da
nacionalne
manjine
u
Crnoj
Gori
uglavnom
su
revnosniji
glasaci.
Oni
cini
gotovo
25%
birackog
tijela,
ili
nesto
preko
112
000
biraca.
Moglo
bi
se
reci
da
predstavljaju
motornu
snagu
u
projektovanju
nezavisne
drzave,
(u
daljem
tekstu
NDCG).
Njihovi
reprezentanti,
to
javno
potvrdjuju
i
u
drzavnim
i
nedrzavnim
institucijama.
U
ovoj
izbornoj
sesiji
i
odmjeravanju
snaga
integrista
i
separatista
-
integristi
nijesu
imali
svog
predsjednickog
kandidata.
Zbog
toga
nije
izaslo
na
izbore
52%
biraca.
Izigrali
su
sljedbenike
zbog
medjusobnih
stranackih
nadgornjavanja.
Ponovio
se
nesporazum
iz
daleke
izborne
1925.
godine,
kada
se
crnogorski
glavari
Radikalne
stranke
nijesu
mogli
pogoditi
ko
je
nosilac
zajednicke
liste
za
sedam
crnogorskih
izbornih
srezova
pa
je
Nikola
Pasic,
nakon
pismene
zamolnice
juzne
brace,
detasirao
dr
Milana
Stojadinovica
da
udje
u
izbornu
trku.
(
I
tada
kao
i
sada
carovala
je
logika
-
ja
do
njega).
Medusobna
surevnjivost
i
sujeta
tesko
se
uklapaju
u
demokratka
nacela
jednakosti.
Jednakost
se
trazi,
ali
samo
sa
"onima
gore."
Ne
iskljucujem
mogucnost
da
su
partijske
vezane
trgovine
i
koalicioni
marifetluci
preliveni
iz
DOS-ovog
Beograda
na
grad
pod
Goricom.
("Podla
dusa,
oslobodivsi
se
jarma,
sama
ugnjetava"
-
F.M.
Dostojevski).
Filip
Vujanovic
je
nakon
ove
majske
pobjede
najavio
da
ce
Crna
Gora
"laganim
korakom
ici
ka
Evropi."
U
pozadini
toga
podrazumijeva
se
stav:
Mozemo
sami,
no
sto!
Ali
izostao
je
odgovor
na
pitanje:
Kako
i
sa
kim?
Politicari
u
demokratskom
svijetu
daju
obecanja,
uz
obaveznu
argumentaciju
-
kako
ih
realizovati.
Takva
obrazlozenja
nasi
politicari
ne
daju
-
i
pobjedjuju,
u
Crnoj
Gori
pet
puta
zaredom,
na
rijec.
(Prisjecam
se
obecanja
od
1989-2003:
Nova
razvojna
filozofija,
prva
ekoloska
drzava
na
planeti,
srecna
privatizacija
-
vaucerizacija,
mediteranska
drzava,
turisticki
tigar
na
Mediteranu,
mozemo
sami,
neovisna
drzava,
uz
nagovijestena
ogromna
nalazista
nafte
u
priobalju).
(Evo
sta
nam
je
obecao
DOS
u
svom
programu
"Za
demokratsku
Srbiju,"
uoci
izbora
2000
godine:
"Prekinuti
macehinski
odnos
vlasti
prema
gradjanima.
Sa
radikalnim
promenama
pocecemo
od
sebe
samih.Ovim
dokumentom
koji
potpisujemo
s
punom
odgovornoscu,
obavezujemo
se
da
obnovimo
poverenje
gradjana
u
drzavu,
da
iskorenimo
korupciju
u
upravnim
organima
i
javnim
ustanovama
i
zajedno
krenemo
u
sveobuhvatne
reforme")
(Do)sadasnji
"trijumf"
mogu
tumaciti
i
nevoljnom
materijalnom
situacijom
u
Crnoj
Gori,
kada
se
za
vrijeme
sankcija
i
ekonomske
blokade
"namicalo"
spretno
i
brzo.
Ko
je
to
uspijevao
i
na
koji
nacin,
dobro
je
poznato.
Medjutim,
vecina
je
uplasena
od
prijetece
najavljene
nemastine.
I
najpametnija
gladna
riba
zagrize
udicu.
Zbog
toga
nametnut
je
slogan:
Kako
god
zivio,
samo
da
mi
je
da
-
prezivim.
Ako
se
gradjaninu
nametne
rizik
u
izboru
-
ukoliko
ne
glasam
za
istoga
da
moze
izgubiti
i
onu
crkavicu
sto
ima
-
onda
savjest
postaje
rastegljiva.
U
tom
obezbijedjenom
prezivljavanju
apaticnih
biraca
nametnut
je
novi
slogan:
"Mozemo
sami."Izgleda
da
svuda
postoje
granice,
koje
je
opasno
prekoraciti,
jer
kad
je
prekoracis,
ne
mozes
vise
nazad.
Sjecam
se
napisa
rodonacelnika
"Dukljanstva"
u
jednom
crnogorskom
nedjeljniku:
“Opameti
se
Filipe”.
Izgleda
da
se
sadasnji
predsjenik
Crne
Gore
(inace,
rodjen
u
Beogradu)
koji
je
ranije
oznacavan
kao
"pro-srpska
opcija",
najzad
“opametio”,
uslisio
preporuku
DANU
akademika
i
sada
nema
povratka.
Za
predsjednika
Crne
Gore
izabran
je
Beogradjanin,
sto
se,
koliko
znam,
jos
nikada
nije
desilo
Srbiji.
CRNA
(DUKLJANSKA)
GORA
U
DVOSTRUKOM
TRANSU
Od
tridesetak
zemalja
evro-azije
samo
je
ostala
nepromijenjena
vlast
u
Kazahstanu
i
Crnoj
Gori!
To
je
moguci
planetarni
kuriozum
koji
nam
je
predocio
novi
godisnjak
-
Tajmov
Almanah.
Poput
kagana
Kazahstana
ni
Montenegrini
nijesu
mijenjali
vlast
jos
od
onog
zemana
"antibirokratske
revolucije".
Jedino
ove
dvije
vlasti
nijesu
isle
u
opoziciju,
nego
su
nastavile
kontinuitet
vladanja.
Vratimo
se
nasim
obecanjima
-
bez
pokrica.
Dakle,
pored
onih,
sto
zastupaju
sakatu
politiku
"mozemo
sami,"
postoji
u
Srbiji
njihov
pandan
sa
jos
sakatijom
politikom
–
“sta
ce
nam
Oni?”,
ne
dajuci
odgovor
na
pitanje
-
da
li
su
im
balast
protagonisti
separatisticke
politike
u
Crnoj
Gori,
ili,
pak,
geografski
prostor,
na
kome
zivi
istorodan
narod.
I
jedna
i
druga
"elita"
vidjela
je
"srecnu
buducnost"
njihovih
podanika
u
presijecanju
naroda,
poput
onog
australijskog
mrava,
na
dva
dijela.
U
zastupanju
te
politicke
pustolovine,
"finkcionera"
obje
republike,
gdje
jedni
druge
smatraju
balastom,
blefiraju
se
neke
trans-evropske
integracije,
preko
domacih
dezintegracija.
Ovdje
prednjace
crnogorski
“europejci”,
koji
su
isli
na
dvostruko
poricanje:
poricali
su
svoje
porijeklo,
transformisuci
se
u
neke
"Dukljane"
i
odricali
su
se
svoga
suvereniteta
i
identiteta
u
korist
dva
Transa:
(trans-evropske
i
trans-atlantske
integracije).
Kad
se
laze
ko
smo,
sta
smo
ili
sto
cemo
biti,
mi
se
ne
vracamo
sebi,
nego
bjezimo
od
sebe.
Tesko
moze
opstati
drzava
NDCG
konstituisana
na
permanentnom
antisrpstvu
("velikosrpski
imperijalni
ciljevi").
Tzv.
velja
srpska
zavjera
nije
dokazana
(niti
ce),
a
siroko
reklamirano
novo
bratstvo
crnogorskih
“naroda
i
narodnosti”
nije
potvrdjeno,
dokle
god
“braca”
razroko
gledaju
prema
svojim
maticama.
Na
tim
sumnjivim
premisama
projektuje
se
buducnost
i
daje
garancija
za
cjelovitost
buduce
drzavice.
Istina,
pored
samodovoljnosti
crnogorskoj
javnosti
potura
se
i
iluzija
o
nezavisnoj
Crnoj
Gori
kao
-
faktoru
stabilnosti
na
Balkanu.
U
tom
kontekstu,
nije
se
zgoreg
setiti
kako
je
prosla
SFRJ
koja
je
takodje
svojevremeno
smatrana
faktorom
evropske
stabilnosti.
A
onda
je
ta
laz
pukla
k'o
zvecka.
Sada
je
Evropi,
cini
se,
stalo
do
mira,
narodu
do
boljeg
zivota,
a
vlastima,
izgleda,
samo
do
-
vlasti.
Valja
se
osvrnuti
na
jedan
“kategoricki
politicki
imperativ”
crnogorskih
zvanicnika,
izgovoren
u
crnogorskom
parlamentu,
bas
uoci
potpisivanju
Ustavne
povelje
o
zajednickoj
drzavi.
Crna
Gora
bice
nezavisna
drzava
za
tri
godine,
glasi
ovaj
tvrd
politicki
iskaz.(1).
Ovaj
politicki
imperativ
da
ce
Crna
Gora
biti
nezavisna
za
tri
godine
rezultira
nizom
neizbeznih
i
vise-manje
katastorofalnih
posljedica:
podstaknuti
raskoli,
crnogorsko-crnogorski
sukob,
medjurepublicki
hladni
rat…
Cinjenicama
se
ne
gleda
u
oci,
a
posebno
stranackoj
homogenosti
jednonacionalnih
partija.
Mislim
da
su
takvom
politikom,
uz
odsustvo
drzavnog
rezona,
ostala
nebranjena
geografska
podrucja
od
Bara
i
Ulcinja
do
Tuza,
Plava,
Gusinja
i
Vusanja.
(Tuzi
i
Gusinje
su
zatrazili
formiranje
"svojih"
opstina,
gdje
su
vecina
Albanci,
kako
bi
citav
istocni
prigranicni
pojas
bio
zaokruzen).
U
Boki
Kotorskoj
se
vrse
pripreme
za
formiranje
nove
partije,
hrvatske
nacionalne
manjine,
koja,
prema
osmisljenim
TV
prezentacijama
hrvatske
drzavne
televizije
("Korijeni"),
ne
priznaje
da
je
manjina.
Ovim
politickim
voluntaristickim
izletima
vodece
DPS,
naravno,
terciraju
jednonacionalne,
manjinske
partije.
Ipak,
u
poslednji
cas,
prije
cina
ostvarenja
pomenutog
kategorickog
imperativa
i
svog
politickog
nauma,
vlast
kao
da
je
pokazala
neku
politicku
obazrivost.
Da
li
je
najzad
uocena
provalija
izmedju
ideje
NDCG
i
njenog
ostvarenja?
Malo
verovatno.
"ALBANSKO
PITANJE"
U
VERZIJI
AMERICKIH
LOBISTA
Crnogorski
(kao
i
srpski)
vladajuci
politicki
faktori
sistematski
ignorisu
cinjenicu
da
se,
putem
poznatih
i
nepoznatih
lobija,
u
svetu
stvara
javno
mnjenje
o
“istorijskoj
nepravdi”
ucinjenoj
Albancima
nakon
balkanskih
ratova.
Pomenucu
samo
jedan,
ali
znacajan
primjer,
kako
americki
reprezantativni
casopis
prikazuje
status
Albanaca.
(3).
Ova
uticajna
publikacija
dala
je
svoje
vidjenje
nesporazuma
na
Balkanu,
postavljajuci
kao
centralno
tzv.
"albansko
pitanje".
Izmedju
ostalog,
u
sirem
prilogu
na
32
strane,
uz
30
kolor-fotografija
i
dvije
mape,
casopis
pristrasno
daje
pristinsko
vidjenje
blize
i
dalje
albanske
istorije.
Tamo,
izmedju
ostalog,
pise
da
su
velike
sile
nametnule
granice
Albanije
1913.
godine
i
da
je
jedna
polovina
Albanaca
ostala
van
te
Albanije.
Tako
da
je
jedna
polovina
nastavila
da
zivi
na
Balkanu
van
nametnutih
granica,
na
Kosovu,
u
Crnoj
Gori,
Makedoniji
i
Grckoj.U
Albaniji
ih
ima
3.200.000,
u
Jugoslaviji
2.000.000,
Makedoniji
500.000,
Grckoj
350.000.
U
Italiji
(Kalabrija
i
Pulja)
350.000.
Posebno
se
naglasava
da
je
nakon
nametnutih
granica
poslije
balkanskih
ratova
ostalo
van
nove
drzave
Albanije
3.2
miliona
Albanaca.
Zelio
sam
da
ove
brojke
americkog
casopisa
provjerim,
tim
prije
sto
su,
izgledalo
mi
je,
brojke
"naduvane,
kako
bi
se
zaostrilo
"albansko
pitanje."
Podaci
o
broju
Albanaca
su
drugaciji:
Albanija
3.955.684;
Srbija
1.751.222;Makedonija
473.812;
USA
130.976;
Italija
124.145;
Grcka
65.309;
Crna
Gora
42.270;
Turska
21.356;
Hrvatska
6.357;
Kanada
5.725;
Bosna
i
Hercegovina
5.511;
Slovenija
2.101;
Australija
1.145.
Jezik
albanski,
vera
-
islam
(suniti)
70
odsto,hriscani
30
odsto,
od
toga
20
odsto
pravoslavci,
10
odsto
katolici).
(4).
Americki
casopis
pokazao
je
"manjak"
700.000
Albanaca
u
svojoj
zemlji,
a
"visak"
u
njenim
susjedima
za
nekih
930.000!
Zbog
cega?
Izlisan
je
odgovor.
Ovaj,
izuzetno
luksuzno
opreljen
casopis,
istice
da
su
mnogi
Albanci
na
Balkanu,
koji
su
bili
Hriscani,
primili
islam
za
vrijeme
turske
vladavine,
kojoj
se
suprotstavio
njihov
legendarni
heroj
Skenderbeg.
Pored
toga,
istice
se,
da
su
Albanci
dali
nekoliko
vatikanskih
zvanicnika.
U
USA
su
dobro
organizovani,
(130.000),
posebno
njihova
poveca
kolonije
u
Njujorku.
Drze
do
svoje
tradicije,
naglasava
se
u
pomenutoj
publikaciji,
medju
njima
i
izuzetno
uglednih
porodica,
recimo
Diogardi,
a
jedan
od
njih
bio
je
kongresmen
(Dzosef
Diogardi).
U
tom
kontekstu
se
naglasava
da
je
tokom
vojne
NATO
kampanje,
(april
1999)
Albanska
zajednica,
("American
Civil
Ligue"),
u
Njujorku
formirala
je
brigadu
("Atlantic
Brigade")
-
sa
385
albanskih
Amerikanaca
koji
su
se
borili
u
okviru
vojske
KLA
na
Kosovu.
Na
jednoj
od
brojnih
slika
pokazane
su
gusle
(!?),
kao
njihov
nacionalni
instrumenat.
Uz
repriziranu
sintagmu
"nametnute
granice,"
i
"nezavidan
polozaj"
pokazane
su
"masovne
grobnice"
sirom
Kosova,
gdje
je
stradao
narod,
nakon
krojenja
"nametnutih
granica"
1913,
(citaj
nepravednih).
Na
mapi
naznacen
je
zavidan
prigranicni
prostor
Crne
Gore
gdje
takodje
zive
Albanci,
kao
vecinsko
stanovnistvo.
Inace,
u
prilogu
se
istice
da
su
Kosovari
50
godina
izolovani
od
matice,
poprimili
drugaciji
nacin
ziviota
pa
ne
teze
Velikoj
Albaniji,
"od
koje
strepe
okolni
hriscanski
narodi".
Istina
nije
pedeset
-
nego
devedeset
godina.
Izgleda
da
je
casopis
preokrenuo
istorijski
kalendar
i
poceo
racunanje
vremena
od
Musolonijeve
okupacije
iz
drugog
svjetskog
rata
kada
je
bila
formirana
tzv.
Albanija
sa
Kosovom
i
Metohijom
i
podrucjima
Crne
Gore
sa
granicom
na
rijeci
Cijevni,
na
tri
kilometra
od
Podgorice.
I
ove
puzajuce
prijetnje,
kao
i
one
vezane
za
Boku
Kotorsku
i
oba
Sandzakata
iz
turska
zemana,
kao
da
niko
ne
vidi
u
Crnoj
Gori,
niti
pozicija,
pa
ni
dio
raspadnute
koalicione
opozicije,
nove
drzave
SCG.
Kome
prijeti
veca
puzajuca
opasnost?
Mislim,
manjoj
republici,
Juznoj
Jugoslaviji,
cija
politicka
"elita"
u
samoizabranoj
izolaciji
i
zastite
od
"naslednog
neprijatelja",
tzv.
srpske
hegemonije,
oslanja
se
na
bocno
dobrosusjedsko
partnerstvo,
reklo
bi
se
danas
na
dva
zastitnika,
a
sutra,
ako
postane
nezavisna
drzava,
dvije
-
za
nju
-
velesile,
koje
bi
mogle
biti
njeni
hegemoni.
Odbacujuci
oslonac
zaledja,
te
opasnosti
u
Crnoj
Gori
neko
ne
zeli
da
vidi,
ili
se
glumi
nepopravljiva
naivnost,
radi
ocuvanja
gole
vlasti.
Na
to
je
svojevremeno
maestralno
upozoravao
kralj
Nikola,
kao
i
svih
sedam
vladara
iz
porodice
Petrovica,
koji
su
se,
bez
izuzetka,
izjasnjavali
kao
predvodnici
porobljenog
juznog
srpskog
plemena.
Sada
se
pjevaju
neke
druge
pjesme
crnogorskim
drumovima.
Potpredsjednik
skupsine
Crne
Gore
(Rifat
Rastoder)
ponudio
je
Predlog
Zakona
o
nacionalnim
manjinama
gdje
se
pored
Bosnjaka
(Muslimana),
Hrvata
i
Albanaca
i
Srbi
svrstavaju
u
manjinski
narod.
(5).
Posto
se
nije
vrsio
popis
stanovnistva
od
1991.,
izgleda
da
bi
neko
zelio
da
prije
najavljenog
popisa
u
Crnoj
Gori,
najavljenog
za
novembar
2003.
godine,
cim
prije
strpa
Srbe
u
nacionalnu
manjinu.
.
DOBROVOLJCI
ZA
UBISTVO
DRZAVE
Gdje
su
i
zbog
cega
potrazeni
saveznici
za
ubistvo
i
Trece
Jugoslavije?
A
svaka
Jugoslavija,
sto
vrijeme
vec
potvrdjuje,
bila
je
bolja
od
ovoga
dobijenog
medjunarodnog
protektorata
pod
imenom
Drzavna
zajednica
Srbije
i
Crne
Gore.
Politicke
elite
su
uglavnom
trazile
uporiste
za
razaranje
cjeline
u
omedjenom
nacionalnom
prostoru.
Prethodne
balkanizacije
Balkana
bile
su
u
stvari
bitke
za
politicke
rezervate.
Vec
danas,
mogli
bi
reci,
da
je
sve
veci
broj
gradana
Crne
Gore
koji
se
suprotstavlja
ubistvu
i
ove
drzave.
Covjek
umire
tek
kad
sve
u
njemu
pristane
na
smrt,
(Gete).
Zbog
toga
se
u
Crnoj
Gori
postavilo
pitanje
kvalifikovane
ili
gradanske
vecine,
kojim
bi
se
verifikovao
pokop
drzave.
Zvanicna
vlast
trazi
u
tom
naumu
podrsku
proste
vecine.
Ne
brine
ih
sto
je
u
Crnoj
Gori
oko
50%
za,
a
negdje
50%
protiv
zajednicke
drzave,
a
od
tog
broja
moguce
25%
(koje
cine
nacionalne
manjine),
izjasnjavaju
se
za
secesiju,
gledajuci
razroko
na
svoje
matice.
Ocito,
mi
nijesmo
ni
SAD
ni
Svajcarska,
gdje
dominira
gradjanska
svijest
i
lojalnost
drzavi,
nego
dio
Balkana,
gdje
uglavnom
nacionalne
manjine
ne
interesuju
prava,
nego
teritorije
i
drzava.
Oni
su
daleko
od
jevrejska
precutna
tri
pravila,
kojih
se
drze
kao
rasuti
narod
sirom
planete,
zahvaljujuci
tome
oni
su
ostali
i
opstali.
Prvo,
cuvati
Bibliju
i
jezik
predaka.
Drugo,
nauciti
jezik
zemlje
u
kojoj
se
zivi.
Trece,
braniti
zemlju
u
kojoj
se
zivi.
Ne
bih
isao
u
spekulacije
gdje
bismo
danas
bili
i
koliko
bi
nas
opstalo
i
ostalo
da
smo
ovu
jevrejsku
logiku
slijedili
-
braniti
zemlju
u
kojoj
se
zivi
-
zvali
se
mi
Albanci,
Hrvati,
Muslimani,
Srbi,
Crnogorci,
crnogorski
Bosanci,
odnosno
Bosnjaci,
Makedonci,
svejedno.
Dok
biljezim
ove
redove
sjetih
se
ovacija
na
proslogodisnju
utakmici
kadetske
odbojkaske
reprezentacije
Jugoslavije
i
Turske
odigrane
u
Novom
Pazaru,
kada
su
turske
odbojkasice
docekane
u
Sandzaku
ovacijama
i
poklicima
dobrodoslice
Bosnjaka
Novog
Pazara,
a
pobjednicku
ekipu
Jugoslavije
ispratili
su
gledaoci
zvizducima,
uz
poklice:
"Ovo
nije
Srbija!".
Veliki
turski
reformator
Kemal-pasa
Ataturk
obracunao
se
sa
turskom
trulezi
i
povukao
je
Tursku
ka
prosvijecenoj
Evropi.
Upravo
taj
genijalni
Evropejac,
Kemal-pasa
Ataturk,
gajio
je
velike
simpatije
sa
prijateljskim
srpskim
narodom.
Izgleda
da
anahrona
feudalna
svijest
iz
turskoga
zemana
nije
jos
skoncala
na
dijelu
"brdovitog
Balkana."
Vrijeme
je
pokazalo
i
istorijsko
iskustvo
potvrdilo
da
gdje
ne
postuju
zemlju
njeni
podanici,
slijedi
nesreca
za
sve
–
medusobno
istrebljivanje,
etnicko
ciscenje,
genocid,
po
cemu
je
prepoznatljiv
Balkan.
A
stvaranje
koalicija
za
jednokratnu
upotrebu
nekih
partijskih
lidera
sa
"saveznicima,"
koji
svoju
drzavu
dozivljava
kao
tudju,
vodi
rasulu
vlastite
drzave.
Radi
se
o
politicarima
darovite
neuracunljivosti,
koji
misle
od
rucka
do
rucka.
Zbog
toga
Balkan,
koji
se
i
dalje
prepoznaje
po
fenomenu
"balkanizacije",
ostaje
ziva
rana
civilizovanog
svijeta.
Da
zakljucimo.
Na
podrucju
male
Crne
Gore,
zaprepascujucom
brzinom,
formirane
su
tri
politicke
(ili
interesne)
grupe,
koje
se
bore
za
prevlast.
Prvu
grupu
cine
crnogorski
secesionisti,
koji
"mogu
sami",
drugi
politicki
blok
okuplja
stranke
koje
se
bore
za
opstanak
zajednicke
drzave,
dok
je
treci
blok
precutna
koalicija
koju
uglavnom
cine
albanske
i
bosnjacko-muslimanske
partije,
koje
zele
da
Crna
Gora
bude
sama,
to
jest,
usamljena
i
da
se
napokon
odvoji
od
Srbije.
Tada
ce
lakse
rjesavati
svoje
nacionalne
"uskracenosti".
Da
li
ce
se
tada
Crna
Gora
naci
izmedju
dvije
drzave,
za
nju
velesile,
koja
imaju
teritorijalne
pretenzije?
(Licno
mislim
da
ce
se
tada
zaljuljati
jedinstvo
i
u
Crnoj
Gori
i
u
Srbiji
zbog
separatistickih
tendencija
u
obje
osamostaljene
drzave).
Za
sada,
prva
i
treca
politicka
grupacija
u
Crnoj
Gori
cine
homogenu
cjelinu
u
realizaciji
zadatog
politickog
projekta,
dok
su
drugu
vjesto
zavadile
medjusobne
sujete,
kojima
je,
bar
su
predsjednicki
izbori
pokazali,
vaznije
medjusobna
bitka
u
nadgornjavanju,
nego
drzavni
rezon.
Crna
Gora
tavori
u
protivrjecnostima.
Izbori
su
vladi
potvrdili
legalitet,
mada
ne
treba
smetnuti
s
uma
da,
kao
sto
smo
rekli,
blizu
dvije
trecine
Crnogoraca
nece
ono
sto
hoce
njihova
vlada.
(1):
Stampu
od
9.
jan.2003.
(2):
("Danas,"
5.
II
2003).
(3):
(Nacional
Geographic,
Vol.
197,
No.2,
february,
2000)
(4):
(Mile
Nedeljkovic:
"Leksikon
naroda
sveta
-
covjecanstvo
2000.
"Izdavac
Srpska
knjizevna
zadruga
i
Sluzbeni
list
Beograd,
2001).
(5):
"(Dan,
13.
maj
'03).
Beleska
o
autoru:
Nikola
Ivanovic,
Milvoki;
N.
Downer
av.
3935,
Milwaukee,
WI-
53211,
USA;
e-mail:
nivanovic@webcominc.com
tel.
(991)
414
-
3324844.
Rodjen
u
Danilovgradu,
Crna
Gora,
novinar
i
publicista
vanstranacke
orjentacije.
Zavrsio
studije
filozofije
u
Sarajevu.
Radio
kao
novinar
i
urednik
sarajevskog
Oslobodjenja,
pomocnik
sekretara
i
sekretar
za
informacije
Crne
Gore
od
1984-91,
direktor
i
glavni
i
odgovorni
urednik
Pobjede
(1992-94),
tada
jedinog
dnevnog
lista
u
Srnoj
Gori,
director
Radio
Jugoslavije
1994-1998.
Dok
je
bio
na
godisnjem
odmoru
u
SAD,
na
predlog
JUL-a,
2.jula
1988
smaknut
sa
funkcije
direktora,
bez
obrazlozenja,
i
na
tu
funkciju,
po
odluci
Savezne
vlade
imenovan
portparol
JUL-a
Ivan
Markovic.
Ostao
u
SAD.
Objavljene
knjige:
Receno
ili
precutano,
intevjui
sa
zanimljivim
licnostima
-
Vojvoda
Djujic,
Milovan
Djilas,
Aleksandar
Karadjordjevic,
Dobrica
Cosic,
Jefto
Pavic.izd.
Oktoih
i
Knjizevne
novine
-
Enciklopedija
(1993).
Skupa
vlast-
jeftina
drzava,
2000.
(Politika
objavila
feljton
od
15
maja
do
1.
juna
2001).
Vlast
i
drzava
-
Crna
Gora
i
Srbija
–
kraj
ili
nastavak
fenomena
balkanske
destrukcije,
izd.
Pesic
i
sinovi,
Beograd,
oktobar
2002.
hronika
vesti (arhiva)