Tekst
je
objavljen
u
casopisu
Prizma
iz
aprila
2003.
Boško
Mijatović
Vojvođansko
pitanje:
ima
li
ozbiljnog
temelja?
U
raspravama
o
položaju
Vojvodine
u
Srbiji
velika
većina
učesnika
nekako
podrazumeva
da
je
autonomija
potrebna
i
samo
se
spore
o
njenom
stepenu
–
hoće
li
biti
umerena
ili
će
se
stići
do
federalnog
ili
čak
konfederalnog
rešenja.
Priznajem,
i
ja
sam
doskora
verovao
da
postoje
očevidni
razlozi
za
autonomiju
i
slagao
se
sa
tvrdnjom
da
treba
samo
naći
pravu
meru
autonomije.
Međutim,
posle
bližeg
ispitivanja,
razlozi
u
korist
autonomije,
bar
kako
se
meni
čini,
pokazuju
se
slabijima
nego
što
sam
pretpostavljao
i
nego
što
se
obično
misli,
pa
hitam
da
ih
predstavim
u
što
radikalnijoj
formi
i
time
bar
malo
doprinesem
vrućim
predustavnim
diskusijama.
Za
šta
se
zalaže
LSV?
Prethodno,
da
pogledamo
šta
zastupnici
široke
autonomije
ili
republike
hoće.
U
drugim
tekstovima
u
ovom
broju
Prizme
o
tome
je
dosta
reči,
pa
ću
se
ja
ograničiti
samo
na
stavove
u
dokumentima
Lige
socijaldemokrata
Vojvodine,
čiji
je
predsednik
Nenad
Čanak.
Oni
jesu
najradikalniji,
ali
ni
ostali
akteri
današnje
autonomaške
političke
scene
Vojvodine
nisu
govorili
bitno
drugačije:
ni
Veselinov,
ni
Isakov,
a
ni
Kasa.
Dragan
Veselinov
se
čak
svojevremeno
zalagao
za
zasebno
imigraciono
zakonodavstvo
na
nivou
Vojvodine,
što
bi
značilo
ni
manje
ni
više
nego
ograničavanje
slobode
nastanjivanja
građana
Srbije
na
celoj
teoritoriji
republike
i
što
se
nikako
ne
može
spojiti
sa
idejom
o
Srbiji
kao
državi,
makoliko
decentralizovanoj
ili
federalizovanoj.
U
poslednje
vreme
pojavljuju
se
izvesne
razlike
u
stavovima
Isakova
i
Kase
u
odnosu
na
Čankovljeve,
a
koliko
su
ozbiljne
ostaje
da
se
vidi.
Za
šta
se
zalaže
Liga?
Teško
je
reći,
bar
sudeći
po
stranačkim
dokumentima.
U
jednom,
nazvanom
Programska
načela:
naše
shvatanje
autonomije
Vojvodine,
stoji
da
je
to
autonomija.
Doduše,
pojam
autonomije
se
odmah
proširuje
idejom
da
su
građani
Vojvodine
suvereni
u
odlučivanju
o
njenom
statusu,
što
se
nikako
ne
može
spojiti
sa
idejom
autonomije.
U
drugom,
nazvanom
Federalistička
inicijativa
(predlog),
Liga
se
eksplicitno
zalaže
za
federalizaciju
Srbije
i
stvaranje
'Sjedinjenih
država
Srbije'
u
kojoj
bi
svaka
jedinica
'bila
odgovorna
za
svoj
razvoj'
(što
je
prepisana
formulacija
iz
1970-tih
godina)
i
izražava
se
čvrsto
uverenje
da
autonomija
nije
dovoljna,
pošto
je
nestalna
i
fleksibilna.
I
u
dokumentu
Republika
Vojvodina:
put
mira,
razvoja
i
stabilnosti
opet
se
zagovara
republika.
Dakle,
autonomija
ili
republika?
Izgleda
oboje.
U
javnim
izjavama
Čanak
je
zastupao
oba
gledišta,
a
na
kraju
se,
što
se
vidi
i
iz
nacrta
Osnovnog
zakona,
opredelio
za
reč
autonomija,
ali
čiji
je
sadržaj,
najmanje,
republika.
Ideja
je,
verujem,
da
se
taktički
upotrebi
reč
autonomija
kao
daleko
prihvatljivija
velikoj
većini
građana
i
političara
u
Srbiji,
ali
i
da
je
suštinski
cilj
republika
u
vrlo
labavoj
vezi
sa
Srbijom.
Interesantno
je
da
ljudi
iz
Lige
nikako
ne
mogu
da
prevale
preko
jezika
stav
da
se
Vojvodina
nalazi
u
sastavu
Srbije,
već
obigravaju
kao
kiša
oko
Kragujevca:
vojvođanski
'ustav
bi
definisao
veze
sa
državom
Srbijom’;
ili,
govori
se
‘o
saradnji
ili
uključivanju
u
ravnopravnu
zajednicu
sa
drugim
regijama,
državama
i
narodima
Evrope,
Jugoslavije
ili
Srbije’;
a
maksimum
je
sledeća
mutna
formulacija:
‘Vojvodina
je
državno-pravno
vezana
za
Srbiju’.
U
pomenutim
dokumentima,
a
svakako
i
u
drugima,
kao
temelj
posebnosti
Vojvodine
navode
se
brojni
razlozi:
istorijski,
kulturni,
geografski,
demokratski
i
ekonomski.
Pogledajmo
ih
pobliže,
s
tim
da
ćemo
ovom
poslednjem
posvetiti
nešto
više
pažnje
zato
što
Liga
na
njemu
najviše
insistira.
Razlozi?
Kažu
–
postoje
istorijski
razlozi
za
široku
autonomiju
ili
republiku,
jer
Vojvodina
predstavlja
staru,
odavno
poznatu
pokrajinu,
pa
bi
trebalo
poštovati
tu
individualnost.
Nije
tačno.
Do
pobede
komunizma
u
Jugoslaviji,
Vojvodina
nikada
nije
bila
zasebni
politički
individualitet,
osim
kratko
i
delimično
u
periodu
1848-1860,
kada
je
postojalo
Vojvodstvo
Srbija
i
Tamiški
Banat
u
bitno
drugačijim
granicama
nego
što
je
današnja
Vojvodina.
Dakle,
nema
govora
o
starijoj
istorijskoj
tradiciji
političke
posebnosti
Vojvodine.
To
ni
teorijski
nije
bilo
moguće,
jer
je
Srem
pripadao
austrijskoj
polovini
carstva,
a
Bačka
i
Banat
mađarskoj.
Da
ne
pominjem
Vojnu
granicu,
koja
je
obuhvatala
tek
neke
delove
današnje
Vojvodine
(i
delove
Mađarske
i
Rumunije),
kao
što
se
delom
srpske
Vojvodine
nekada
smatrala
i
Baranja.
Čak
i
da
je
politička
individualnost
Vojvodine
postojala
tokom
prethodnih
vekova,
to
ne
bi
bio
dovoljan
razlog
za
njeno
dalje
održavanje.
Mnoge
su
pokrajine
ili
države
trajale
tokom
istorije,
ali
ih
više
nema:
Vlaška,
Galicija,
Erdelj,
Dalmacija,
Burgundija,
Flandrija,
Navara,
Sardinija,
Šlezija,
Moravska,
Pruska...
pa
možda
ne
mora
ni
Vojvodina.
Ostaje
period
posle
II
svetskog
rata,
kada
pokrajina
Vojvodina
postoji,
sa
različitim
statusima.
Ranije
egzistiranje
nečega
što
su
pravili
velikani
Broz,
Kardelj,
Ranković
i
Đilas
sa
svojim
malim
vojvođanskim
saradnicima
–
Žarkom,
Stevom,
Živanom
-
zaista
nije
dovoljan
razlog
za
njeno
postojanje
u
budućnosti.
Novo
vreme
i
XXI
vek
donose
nove
poglede,
koji
se
nikako
ne
slažu
sa
prašnjavom
i
još
neistinitom
istorijskom
argumentacijom.
Izvestan
kadrovski
kontinuitet
sadašnje
vladajuće
grupacije
sa
onom
nekadašnjom
komunističkom
i
Brozovom
(Čanak,
Isakov,
Fira,
Berisavljević)
svakako
nije
dovoljan
razlog.
Potrebno
je
nešto
jače.
Kažu
–
postoje
i
kulturni
razlozi,
tj.
Vojvodina
ima
svoju
kulturnu
baštinu
koja
je
različita
od
one
južno
od
Save
i
Dunava.
Nije
tačno.
Jovan
Rajić,
Orfelin,
Žefarović,
Dositej,
Sterija,
Branko,
Đura,
Zmaj,
Stevan
Sremac,
Isidor
Bajić,
Paja
Jovanović,
Veljko
Petrović,
Petar
Konjović,
Vasko
Popa,
Crnjanski
i
mnogi
drugi
ne
samo
da
nisu
samo
vojvođanski
umetnici
već
i
šire
srpski,
nego
su
obično
prevazišli
svoj
zavičajni
okvir
i
sada
su
samo
srpski.
Isto
važi
i
za
značajne
ljude
iz
drugih
vojvođanskih
naroda.
Provincijalno
prisvajanje
nacionalnih
veličina
je
besmisleno,
dostojno
samo
malih
provincijskih
duhova.
A
možda
oni
ne
misle
na
visoku
kulturu,
već
na
onu
drugu,
narodnu
–
čistu
odeću,
pristojnost
u
ophođenju,
bolju
prosvetu,
više
evropejstva.
Tu
ima
nešto
razlike,
priznajem.
(Mada
ni
Beograd
nije
loš
i
može
se
sa
uspehom
porediti
sa
Vojvodinom.)
Ali,
takve
razlike
smatraju
se
u
velikom
svetu
normalnim,
tj.
u
jednoj
državi
sasvim
je
prirodno
da
jedan
kraj
bolje
stoji
sa
'kulturom'
od
nekog
drugoga,
pa
nikome
ne
pada
na
pamet
da
kaže
'mi
smo
za
30%
civilizovaniji
i
zato
tražimo
status
republike'.
Sicilija
se
po
kulturi
ili
'kulturi'
razlikuje
od
Lombardije,
kao
i
Dalmacija
od
Slavonije,
pa
to
njima
–
gle
razumnih
ljudi
-
ne
predstavlja
razlog
za
političku
borbu
za
(kon)federalno
uređenje.
Na
kraju,
izvesno
kulturno
razlikovanje
pojedinih
krajeva
samo
obogaćuje
jednu
zemlju
i
po
načelu
multikulturalnosti,
zar
ne?
Kakva
bi
to
modernost
bila
tražiti
zasebnu
teritoriju
s
pozivom
na
kulturne
razlike
sa
ostalim
delom
Srbije,
a
konstituisati
tu
istu
zasebnu
teritoriju
baš
po
načelu
multikulturalnosti?
To
ne
bi
bilo
ni
moderno,
ni
inteligentno.
Kažu
–
postoje
i
geografski
razlozi,
tj.
Vojvodina
predstavlja
jednu
jasnu,
odvojenu
geografsku
celinu,
pošto
se
nalazi
između
Save,
Dunava
i
granica
sa
susednim
državama.
Nije
tačno.
Većina
granica
Vojvodine
su
nejasne,
otsečene
k'o
na
panju,
ne
baš
prirodne.
Posle
I
svetskog
rata
granice
prema
Mađarskoj
i
Rumuniji
teško
su
ustanovljene,
pošto
nije
bilo
nikakvog
valjanog
orijentira,
ni
onog
nacionalnog,
pa
su
i
postavljene
od
oka,
deleći
seoske
atare,
porodice,
sunarodnike.
Dunavska
granica
sa
Hrvatskom
i
dan
danas
je
sporna,
jer
je
ta
nestašna
reka
pomerila
korito
na
zapad.
Sremsku
granicu
sa
Hrvatskom
postavljali
su
Đilas
i
društvo
posle
II
svetskog
rata,
takođe
slobodnom
ocenom,
jer
dobrih
markera
nije
bilo,
a
mnogi
sa
obe
strane
granice
Srbije
i
Hrvatske
i
dan
danas
misle
da
je
nepravedna.
Ni
južna
granica
Vojvodine,
prema
ostaloj
Srbiji,
nije
bolja:
tako
Vojvodina
prelazi
na
desnu
obalu
Save
i
zalazi
u
Mačvu,
što
malo
ko
zna,
a
zbog
jedne
znatne
promene
toka
Save.
Zatim,
Beograd,
odnosno
ostala
Srbija,
prelazi
na
levu
obalu
Save
i
Dunava
zahvatajući
deo
zemljišta
Vojvodine.
Stoga
zaista
ne
stoji
tvrdnja
da
je
Vojvodina
jasno
definisana
geografska
celina.
Kažu
–
i
narod
Vojvodine
hoće
(prikrivenu)
republiku,
a
ako
narod
hoće,
onda
se
mora,
jer
to
je
demokratija.
Nije
tačno.
Narod
Vojvodine
neće
republiku.
Referenduma
na
ovu
temu
nije
bilo,
pa
nam
kao
sredstvo
ocene
raspoloženja
građana
ostaje
rejting
stranaka
koje
to
zagovaraju.
Stranke
koje
manje
ili
više
podržavaju
ideju
republike
–
Čankova
liga,
Veselinovljeva
koalicija,
Isakovljevi
reformisti
i
Kasin
savez
–
zajedno
imaju
10-15%
vojvođanskog
biračkog
tela,
prema
svim
istraživanjima
javnog
mnjenja.
A
to
onda
nije
narod,
već
–
ubedljiva
manjina.
A
skorašnji
predlog
jednog
člana
vlade
Srbije
da
se
održi
referendum
o
statusu
Vojvodine
autonomaši
su
odmah
ljutito
odbacili,
znajući
da
bi
na
njemu
izgubili.
Nisu
oni
za
demokratiju,
već
bi
radije
da
se
cenjkaju
sa
republičkim
vlastima
u
političkim
kuloarima
i
ucenjuju
poslaničim
mandatima.
A
otkud'
onda
da
oko
polovine
poslanika
u
skupštini
Vojvodine
zagovara
radikalna
rešenja
i
pokušava
da
izbori
ono
što
većina
naroda
ne
traži?
Misterije
nema.
Prilikom
trgovanja
oko
poslaničkih
lista
pred
skupštinske
izbore
2000.
godine
male
'vojvođanske'
stranke,
na
čelu
sa
Čankom,
lukavo
su
tražile
i
dobile
čak
polovinu
svojih
kandidata
na
DOS-ovim
listama
za
pokrajinske
izbore
kako
bi
popustile
kod
republičkih.
Izgleda
da
su
Koštunica
i
Đinđić,
zauzeti
idejom
obaranja
Miloševića,
potcenili
i
značaj
vojvođanskog
parlamenta
i
muke
koje
će
takav
dogovor
kasnije
doneti.
I
bi
tako
–
stranke
koje
nemaju
odgovarajuće
uporište
u
biračkom
telu
dobiše
polovinu
poslanika
skupštine
Vojvodine
i
sada
se
hvale
navodnom
političkom
legitimnošću.
Političko
cenjkanje
je,
dakle,
donelo
sastav
skupštine
Vojvodine
koji
ni
iz
bliza
ne
odgovara
raspoloženju
biračkog
tela
i
koji
sada
pravi
teškoće.
A
čak
i
kada
bi
većina
građana
Vojvodine
želela
radikalno
rešenje,
nikako
nje
izvesno
da
bi
moralo
da
bude
po
njihovom.
Jedno
područje
jedne
zemlje
ne
može
biti
suvereno
u
smislu
da
samostalno
odlučuje
o
svom
državnom
ili
bilo
kom
drugom
statusu,
već
se
mora
pitati
i
ostali
deo
te
zemlje.
Na
primer,
da
bi
se
jedno
područje
švajcarskog
kantona
konstituisalo
kao
poseban
kanton,
potrebna
su
četiri
referenduma
sa
pozitivnim
ishodom,
uključujući
i
jedan
referendum
u
kantonu
od
koga
se
odvaja
deo
teritorije
i
jedan
na
nivou
cele
Švajcarske.
Ozbiljne
zemlje
ozbiljno
grade
svoje
ustrojstvo.
Kažu
–
Vojvodina
je
oduvek
poreski
iscrpljivana
u
korist
Srbije,
a
'poreska
pljačka'
Vojvodine
postojala
je
još
i
pre
II
svetskog
rata,
i
dokumentuju
to
navodnim
podatkom
da
je
1925.
godine
Vojvodina
platila
36,9%
svih
poreza
u
ondašnjoj
Kraljevini
SHS.
Nije
tačno.
Da
bi
neistina
bila
uverljivija,
data
je
tabela
sa
podacima
o
naplati
poreza
u
krajevima
te
države
(dokument
Lige
Podaci
i
činjenice
o
Vojvodini),
a
cifre,
jel'
da,
nikada
ne
lažu.
Doduše,
ligaši
nisu
naveli
izvor
podataka,
pa
već
to
navodi
na
sumnju.
Ali,
malo
je
truda
dovoljno
da
se
sumnja
odagna
i
pokaže
presna
laž.
Naime,
po
toj
tabeli
poreski
prihodi
Kraljevine
SHS
u
1925.
godini
izneli
su
353
miliona
dinara
(Vojvodina
je
navodno
platila
131
milion),
a
uvid
u
zvanične
podatke
kaže
da
je
te
godine
u
kraljevini
naplaćeno
poreza
čak
4932
miliona,
ili
14
puta
više,
dok
su
ukupni
državni
prihodi
dostigli
10,8
milijardi
(Izvor:
Jugoslavija
1918-1988,
SZS,
1989).
Ume
li
neko
tamo
da
računa?
Kažu
–
Vojvodina
je
ekonomski
iscrpljivana
sve
do
ustava
iz
1974.
godine
(a
krivac
je,
naravno,
i
ovde
bila
Srbija),
a
onda
je
nastalo
blagostanje.
Nije
tačno.
Prvo,
Vojvodina
se
brže
razvijala
uperiodu
1953-1970.
godina
nego
centralna
Srbija:
društveni
proizvodi
su
rasli
po
7,6%
i
6,8%
godišnje
respektivno.
Dakle,
dok
ju
je
Srbija
eksploatisala,
Vojvodina
se
brzo
razvijala,
i
to
brže
nego
eksploatator!
Neobično.
A
šta
se
događa
posle
ustavnih
promena
koje
su
oslobodile
Vojvodinu
srpskih
okova
i
donele
'prekretnicu'?
Stopa
rasta
u
periodu
1971-1987.
godina
opada
na
skromnih
3,1%
godišnje,
što
se
ne
može
smatrati
velikim
uspehom
vladajuće
vojvođanske
političke
klase
i
novog
ustavnog
položaja
Vojvodine.
Ali,
gle
čuda,
centralna
Srbija,
sada
kada
ne
može
više
da
eksploatiše
nikoga,
ima
brži
privredni
rast
nego
Vojvodina:
3,6%
godišnje
(Izvor:
isto)!
Reklo
bi
se
da
je
za
Vojvodinu
bolje
da
je
ostali
'eksploatišu',
a
Srbija
posebno!
A
usporenje
rasta
u
oba
dela
Srbije
daje
za
pravo
tvrdnji
da
je
ustavni
poredak
iz
1971/74,
toliko
drag
Nenadu
i
Živanu,
svima
doneo
štetu.
Sugerišu
da
je
Srbija
opljačkala
Vojvodinu
tako
što
su
fabrike
sistematski
seljene
iz
Vojvodine
u
Srbiju
u
godinama
1949-52.
Nije
tačno.
Budući
da
sam
svojevremeno
sarađivao
na
istraživanju
preseljenja
fabrika
posle
raskida
sa
komunističkim
blokom
1948.
godine,
vrlo
dobro
znam
da
su
fabrike
i
iz
Vojvodine
i
iz
Beograda
i
iz
centralne
Srbije
seljene
u
dinarske
krajeve
kako
bi
bile
sačuvale
od
eventualne
invazije
Rusa,
a
pošto
je
planiran
dugotrajni
otpor
u
'neosvojivim'
brdima.
To
je
svakako
bilo
glupo,
ali
je
sigurno
da
takvu
stratešku
ideju
nije
mogao
da
nametne
niko
drugi
osim
Josipa
Broza,
a
svakako
niko
iz
Srbije
u
cilju
pljačke
Vojvodine.
Ne
menja
na
stvari
ukoliko
je
par
malih
pogona
iz
Vojvodine
i
završilo
u
centralnoj
Srbiji.
Kažu
da
Beograd
i
u
novije
doba
pljačka
Vojvodinu.
I
Čanak
(2001)
i
Veselinov
(2000)
tvrde
da
se
to
očitava
u
činjenici
da
Vojvodina
finansira
40%
budžeta
Srbije,
a
da
nazad
dobija
samo
0,1
odnosno
0,5
procenata.
Nije
tačno.
Prvo,
njih
dvojica,
a
ni
bilo
ko
drugi
ko
slično
govori,
nikada
nisu
pokazali
taj
svoj
račun
o
učešću
prihoda
iz
Vojvodine
u
ukupnim
fiskalnim
prihodima
Srbije
ili
Jugoslavije
–
nisu,
dakle,
rekli
'evo,
Vojvodina
je
uplatila
toliko-i-toliko,
a
ukupan
budžet
iznosi
toliko-i-toliko'.
Tu
ih
donekle
razumem,
jer
takvi
podaci
uopšte
ne
postoje;
nijedna
statistika
državnih
prihoda
to
u
našoj
zemlji
ne
prati,
ne
zato
što
neko
želi
da
sakrije
pljačku,
već
zato
što
je
nemoguće
izvesti
takav
potpun
račun
(kako
podeliti
carinske
prihode,
ili
prihode
od
poreza
na
dobit
preduzeća
koje
ima
pogone
na
obe
teritorije,
ili
prihode
od
građana
koji
žive
u
Vojvodini,
a
rade
ili
kupuju
u
Beogradu
itd?).
Pošto
ne
raspolažemo
valjanim
podacima,
tada
je
jasno
da
su
'činjenice'
o
40%
prosto
izmišljene
ne
bi
li
se
svoja
politička
teza
'potkrepila'
podacima,
koji,
jel'
da,
ne
lažu.
Drugo,
još
gore
je
sa
procentom
koji
navodno
Vojvodina
dobija
nazad
iz
centralnih
para.
Da
je
zaista
tačno
da
se
vraća
manje
od
jednog
procenta,
to
bi
stvarno
bila
čista
pljačka.
Ali,
to
jednostavno
nije
istina.
O
čemu
se
radi?
Te
bedne
promile
Čanak
i
Veselinov
dobili
su
tako
što
su
kao
pare
koje
se
iz
Beograda
vraćaju
Vojvodini
uzeli
samo
sredstva
koja
je
budžet
Srbije
odobravao
budžetu
pokrajine,
ali
isključivo
za
administrativne
rashode
Skupštine
i
Izvršnog
veća
Vojvodine!
Zaboravili
su,
gle
čuda,
da
se
iz
državnog
budžeta
i
socijalnih
fondova
finansiraju
i
sve
državne
i
socijalne
funkcije
u
Vojvodini,
kao
što
su
penzije,
zdravstvo,
školstvo,
policija,
vojska,
infrastruktura,
ekonomske
subvencije
i
tako
dalje.
Znači,
0,5
jeste
davano
iz
republičkog
budžeta
za
centralnu
administraciju
Vojvodine,
ali
tome
treba
dodati
sve
ostalo
što
je
išlo
Vojvođanima
i
Vojvodini,
a
što
daleko
više.
Stoga
je
sasvim
lažna
i
besmislena
ranija
izjava
Dragana
Veselinova
da
su
»ljudi
u
Vladi
Srbije
najveći
pljačkaši
u
istoriji
Vojvodine«.
Rudolf
Bićanić
je
mnogo
ozbiljnije
radio
sličan
posao
pre
II
svetskog
rata
povodom
'hrvatskog
pitanja',
iako
i
on
bez
krajnjeg
uspeha.
Porezi
i
teritorije
U
pozadini
tvrdnje
o
poreskoj
eksploataciji
Vojvodine
stoji
stav
da
nije
pošteno
da
građani
i
njihove
firme
sa
jedne
teritorije
plaćaju
više
poreza
nego
građani
i
njihove
firme
sa
drugih
teritorija,
a
pošto
svi
dobijaju
jednako
od
te
države.
Drugim
rečima,
bilo
bi
pravedno,
po
ovom
mišljenju,
da
teritorije
plaćaju
državi
jednak
porez
po
stanovniku,
izraženo
u
dinarima.
Ovo
je
sasvim
netačno,
po
dva
osnova.
Prvo,
teorija
oporezivanja
odavno
zastupa
stav
da
bi
onaj
pojedinac
koji
ima
više
trebalo
više
i
da
plati.
To
je
načelo
jednake
žrtve,
koje
tvrdi
da
bi
pogrešno
bilo
naplatiti
jednako
poreza
siromašnom
i
bogatom,
jer
bi
to
siromašnog
daleko
više
pogodilo.
A
cilj
države
je
da
uveća
dobrobit
svih
pojedinaca.
Drugo,
teoriji
oporezivanja
odavno
je
poznato
da
različito
bogati
pojedinci
imaju
različitu
korist
od
države.
Bogatiji
građani
imaju
veću
korist
nego
siromašni,
pa
je,
po
načelu
koristi,
prirodno
i
da
plate
više
poreza.
Na
primer,
bogati
imaju
više
koristi
od
zaštite
imovine
i
ugovora
(jer
imaju
vredniju
imovinu
i
prave
više
poslova),
od
školskog
sistema
(jer
njihova
deca
završavaju
više
škole),
od
dobrih
puteva
(jer
ih
više
koriste)
i
slično.
Stoga
se
zahtev
za
jednakim
porezom
po
glavi
stanovnika
bogatije
Vojvodine
i
siromašnijeg
juga
Srbije
sukobljava
sa
razumnim
načelima
poreske
teorije.
Jeste
da
građani
Vojvodine
plaćaju
više
poreza
od
građana
sa
siromašnijih
područja,
ali
to
je
pravedno
iz
ugla
i
načela
jednake
žrtve
i
načela
koristi
od
države.
Država
i
ekonomija
Važan
problem
sa
federalističkom
pozicijom
Nenada
Čanka
i
drugova
jeste
izrazita
etatistička
osnova
celog
koncepta,
oslonjena
na
bajate
socijalističke
ideje.
Naime,
ideja
'vojvođanski
novac
u
vojvođanskom
džepu'
potpuno
zanemaruje
položaj
i
interese
građanina-pojedinca
i
njihovih
firmu,
već
sve
što
se
na
jednoj
teritoriji
stvori
doživljava
kao
novac
te
teritorije,
koga
će
mudri
upravljači
najpametnije
upotrebiti.
Jedan
primer
takvog
pristupa
bio
je
prošlogodišnji
pokušaj
(Čanak,
Pomoriški)
da
se
ne
dozvoli
slobodna
integracija
par
malih
banaka
iz
Vojvodine
sa
beogradskim
bankama,
već
da
se
taj
proces
stavi
'pod
kontrolu',
njihovu
naravno,
a
u
navodnom
interesu
vojvođanskog
bankarstva.
Ostaje
pitanje
s
kojim
bi
pravom
bilo
ko
sprečavao
integraciju
banaka
kada
to
žele
osnivači
(vlasnici),
osim
ukoliko
to
nije
po
umišljenom
pravu
lokalnih
političkih
moćnika
da
sa
bankama
rade
šta
hoće,
pa
i
da
ih
obično
upropaste,
poznatom
iz
prethodnih
decenija.
A
cilj
pojedinca
potpuno
je
drugačiji:
da
radi
i
zaradi
najviše
moguće
i
da
mu
država,
zvala
se
ona
Jugoslavija,
Srbija
ili
Vojvodina,
uzme
što
manje
novaca
i
pruži
što
više
usluga.
Ovde
se
radi,
uveren
sam,
o
suštinskoj
razlici
u
shvatanju
uloge
države
u
ekonomskom
i
socijalnom
životu:
dok
etatisti
sanjare
o
bogatim
državnim
fondovima
i
čvrstoj
kontroli
politike
nad
ekonomskim
životom,
a
sve
u
navodnom
interesu
građana
sa
svoje
teritorije,
dotle
savremeni
liberalno-demokratski
poredak
donosi
radikalnu
deregulaciju
i
usmeravanje
tokova
novca
i
ekonomske
aktivnosti
što
je
moguće
više
tržišnim
putem,
tj.
slobodnim
akcijama
slobodnih
pojedinaca
i
njihovih
firmi.
U
etatističkom
konceptu
presudno
je
važno
ko
kotroliše
državu
i
u
koje
ciljeve,
a
stariji
među
nama
sećaju
se
borbe
za
kontrolu
akumulacije
po
teritorijalnom
principu
i
izgradnje
tzv.
nacionalnih
ekonomija
tokom
1970-tih
godina,
uključujući
i
pokrajinske,
sa
svim
negativnim
posledicama.
Sa
druge
strane,
u
liberalnom
konceptu
država
bitno
gubi
na
značaju,
a
dobijaju
pojedinci.
Država
neće
više
biti
ona
koja
upravlja
svačijim
novcem
i
raspodeljuje
ga
prema
navodnom
opštem
interesu
i
navodnoj
pravdi,
već
će
samo
ubirati
poreze
i
snabdevati
nas
javnim
dobrima.
Huk
vremena
šalje
etatistički
pristup
u
istoriju,
pa
se
i
Čanak
i
njegov
koncept
mogu
smatrati
reliktom
prošlih
vremena,
ne
povratila
se.
Ne
zna
se
tačno
kakvu
podelu
nadležnosti
u
ekonomskoj
oblasti
zagovara
Liga,
mada
bi
se
iz
nekih
izjava,
po
kojima
se
Srbiji
prepuštaju
samo
odbrana,
spoljna
politika,
spoljna
trgovina
i
novac,
moglo
zaključiti
da
se
za
Vojvodinu
rezervišu
sve
ostale
nadležnosti
u
ekonomskom
životu,
uključujući
i
privredno
zakonodavstvo,
poreski
sistem
i
politiku
i
slično
(tako
mi
je
govorio
jedan
potpredsednik
vlade
Vojvodine).
Ukoliko
je
tako,
onda
je
sigurno
da
bi
realizacija
planova
Lige
donela
čiste
ekonomske
štete
i
Vojvodini
i
Srbiji,
pošto
bi
rezultirala
ozbiljnim
narušavanjem
jedinstva
tržišta
i
ugrožavanjem
mogućnosti
vođenja
makroekonomske
politike.
Zaključak
Verujem
da
ne
postoje
ozbiljni
objektivni
razlozi
za
utemeljenje
asimetrične
autonomije
ili,
čak,
republike
Vojvodine.
Subjektivan
razlog
–
da
znatan
broj
građana
Vojvodine
želi
(umerenu)
autonomiju
–
svakako
predstavlja
činjenicu
koja
se
ne
može
zanemariti
u
političkom
životu.
Nadam
se,
samo,
da
isključivi
osnov
te
želje
nije
sebična
težnja
da
se
plati
manje
poreza
zajedničkoj
državi.
Na
kraju,
verujem
da
nema
sumnje
da
bi
realizacija
radikalnih
programa
a
la
Čanak/Liga
donela
nepotrebnu
štetu
i
Vojvodini
i
Srbiji.
Uzimam
za
vododelnicu
1971.
godinu
zbog
toga
što
su
te
godine
doneti
ključni
amandmani.
hronika
vesti (arhiva)