Slobodan
Antonic:
Sve
nase
afere
U
poslednjih godinu i po dana Srbija je zasuta aferama. Ali, glavne
medu njima kao da nastaju, razvijaju se i nestaju po izvesnoj
zakonomernosti. To nikako ne znaci da su sve glavne afere proizvedene
iz jednog središta. Jednostavo, obrazac ponašanja naše politicke
klase iznova se u njima ponavlja. Afere najcešce imaju sledecu
strukturu. U prvoj fazi, javna glasila nad kojima Vlada nema
nadzor ili Koštunicina frakcija politicke klase iznesu izvesne
teške optužbe protiv Đindiceve frakcije. U drugoj fazi, javna
glasila bliska Vladi, ili sama Đindiceva frakcija, krece sa
oštrim protivoptužbama na racun Koštunicine frakcije, pri cemu
su te optužbe ili vezane za provobitnu aferu (afera A), ili
za aferu koja se naknadno proizvede (afera B). Konacno, u trecoj
fazi, obe frakcije su zamorene od medijske bitke, afera jenjava
i nastupa period privremenog zatišja. Treca faza se završava
izbijanjem nove afere, cime pocinje još jedan krug izludivanja
javnosti. Evo nekih glavnih afera.
Afera
Gavrilovic
Prva
faza:
Momir
Gavrilovic,
nekadašnji
visoki
operativac
SDB,
ubijen
je
3.
avgusta
2001.
godine.
Tom
ubistvu
niko
nije
pridavao
odvec
pažnje
sve
dok
Blic
nije,
pet
dana
docnije,
objavio
eksluzivnu
vest
iz
poverljivih
izvora.
Po
njoj
se
Gavrilovic,
pre
ubistva,
sastao
sa
Koštunicinim
savetnicima
i
izneo
im
neke
cinjenice
koje
pokazuju
"spregu
aktuelne
vlasti
i
glavnih
ljudi
organizovanog
kriminala".
Pomenuta
su
i
neka
dokumenta
koja
je
Gavrilovic
navodno
predao
Koštunicinom
kabinetu.
Javnost
je
iza
sintagme
"aktuelna
vlast"
odmah
prepoznala
Zorana
Đindica.
Druga
faza:
Đindiceva
frakcija
i
njoj
bliski
novinari
i
mediji
krecu
sa
protivnapadom,
tvrdeci
da
nikakva
dokumenta
ne
postoje,
da
su
Koštunicina
žena,
Zorica
Radovic
i
politicki
analiticar
Laslo
Sekelj
pokušali
da
naprave
paralelni
SDB,
a
da
je
Gavrilovic
najobicniji
probisvet,
koji
se
kretao
"u
kriminogenoj
sredini",
i
kog
je
moglo
da
ubije
bar
pola
beogradskog
podzemlja.
Glavni
urednik
Blica,
Veselin
Simonovic,
poziva
se
u
policiju
na
saslušanje
kako
bi
otkrio
izvor
vesti,
a
kao
glavni
mediji
u
kontrakampanji
pokazuju
se
Pink,
BK,
Nedeljni
telegraf
i
Danas.
Treca
faza:
pocetkom
septembra
2001.
afera
sasvim
zamire,
i
više
se
niko
ne
pita
ko
je
ubio
Gavrilovica.
Samo
još
Vojislav
Šešelj,
u
svojim
ritualnim
napadima
na
Đindica,
s
vremena
na
vreme
ponovi
optužbu
da
je
"Zoran
Đindic
organizovao
ubistvo
Momira
Gavrilovica.
Izvršioci
su
Goran
Petrovic
i
Zoran
Mijatovic"
(Srpska
rec,
27.
februar
2002,
str.
37).
Afera
"Bora
Solunac"
Prva
faza:
3.
decembra
2001.
godine
u
Skupštini
Srbije
glasalo
se
u
nacelu
za
Zakon
o
radu.
Zakon
je
usvojen
samo
sa
jednim
glasom
više
od
potrebne
vecine.
Poslanici
DSS
su
pogledali
listu
glasanja
i
videli
da
je
za
Zakon
glasao
i
Borislav
Novakovic,
clan
Demokratske
stranke
i
gradonacelnik
Novog
Sada,
koji
je
dva
dana
ranije
odleteo
za
Solun
na
neku
konferenciju.
Tvrdili
su
da
je
u
pitanju
prevara,
i
kao
dodatni
dokaz
prikazali
film
na
kome
bi
trebalo
da
se
vidi
kako
umesto
poslanika
glasa
cak
i
pomocnica
ministra
za
rad
Ljiljana
Milosavljevic.
Druga
faza:
Bora
Novakovic
i
šef
njegovog
poslanickog
kluba,
Cedomir
Jovanovic,
tvrde
da
je
Novakovic
toga
dana
doleteo
iz
Soluna,
u
13.10
glasao
i
odmah
zatim
odleteo
nazad
u
Grcku
(gde
je
vec
u
15.30
viden
na
konferenciji
za
štampu).
Toliko
su
bili
uvredeni
neosnovanim
napadima
da
o
tome
kojim
je
avionom
Novakovic
doleteo
i
odleteo
nisu
želeli
da
kažu
ni
jednu
rec
(nekim
novinarima,
naime,
taj
detalj
nije
bio
baš
najjasniji,
buduci
da
beogradska
kontrola
leta
nije
zabeležila
ni
jedan
avion
koji
je
došao
iz
Soluna
ili
se
tamo
vratio).
Što
se
tice
filma,
tvrdili
su
dindicevci,
on
je
falsifikat
i
predsednik
Skupštine,
Dragan
Maršicanin
(DSS)
koji
je
taj
falsifikat
širio,
mora
da
bude
smenjen.
Tako
se
afera
Novakovic
pretvorila
u
aferu
Maršicanin.
Treca
faza.
Pošto
je
pod
pretnjom
smene,
6.
decembra,
Maršicanin
podneo
ostavku,
afera
Novakovic
se
završila.
Niko
se
više
nije
secao
zašto
je
Maršicanin
najuren.
Afera
"Šeik"
(sa
produžetkom)
Prva
faza:
Prvih
dana
2002.
godine
javnost
se
pitala
gde
je
koji
politicar
docekao
Novu
godinu.
Ispostavilo
se
da
je
Đindic
sa
porodicom,
i
Slobodanom
Milosavljevicem,
ministrom
za
turizam
cekao
Nove
godinu
u
Dubaiju,
u
najskupljem
hotelu
na
svetu
(Burj
al
Arab).
U
tom
hotelu
jedan
dan
boravka
košta
12.000
evra,
a
Đindic
je,
navodno,
tom
prilikom
potrošio
više
od
100.000
evra.
Opozicija
je
odmah
spevala
rugalicu
koja
se
zvala
"Himna
ZĐ
Tamo
daleko".
Ona
je
ovako
glasila:
"Tamo
daleko
od
grada
Dubaia,
/tamo
je
robinja
moja,
/tamo
je
Srbija.
/Tamo
daleko,
gde
Limun
gradi
put,/
tamo
su
Surcin
i
Cume,/
tamo
je
Krmivo
produkt./
Tamo
daleko,
gde
sunce
krvavo
sja,/
tamo
su
masovne
grobnice,/
tamo
je
Legija.
/Braco
šeici,
napun'te
džepove,/
da
skupa
slavimo
besno,/
Srbija
placa
sve!/
Tamo
daleko,
moje
su
svetinje/
tamo
je
vila
moja,
/tamo
je
Dedinje./
Tamo
daleko,
gde
bede
melje
mlin,/
tamo
su
jadni
i
gladni/
zajedno
otac
i
sin./
Tamo
daleko,
gde
tece
Morava,/
tamo
mi
crkva
osta/
koju
cu
prodati
ja./
Tamo
daleko,
gde
pljacki
nije
kraj,/
tamo
su
Cepter
i
Cane,/
tamo
je
pravi
raj!
(Srpska
rec,
16.
januar
2002,
str.
4.
Druga
faza:
Upravo
u
vreme
kada
su
se
mediji
raspisali
o
aferi
"Šeik",
Koštunica
je
bio
na
službenom
putu
u
Kinu.
Odmah
su
plasirane
vesti
da
je
Koštunica
odleteo
"Titovim
avionom",
da
su
novinarima
u
putu
služeni
kavijar
i
šampanjac
a
jedan
od
revnosnijih
premijerovih
novinara
je
Koštunicu
na
aerodoromu,
po
povratku
u
zemlju
11.
januara,
docekao
sa
pitanjem
"Da
li
je
Vaš
put
u
Kinu
opravdao
trošak
od
150.000
dolara?
(cuveno
sofisticko:
"Jesi
li
prestao
da
biješ
svoga
oca?").
Produžena
druga
faza:
Ovde
nije
odmah
nastupila
treca
faza
jer
je
Đindiceva
frakcija,
verovatno
nezadovoljna
efektom
"kineskog
odgovora",
vec
17.
januara
prešla
na
aferu
Delimustafic.
Alija
Delimustafic
je
bio
ministar
policije
BiH
u
razdoblju
1990-92,
i
jedan
od
uspešnih
ratnih
špekulanata,
koji
se
krajem
devedesetih
sklonio
u
Beograd.
Postojale
su
sumnje
da
je
ucestvovao
u
necasnim
poslovima
i
da
može
biti
odgovoran
za
napade
na
vojnike
JNA
1992.
godine.
Mediji
bliski
premijeru
odmah
su
poceli
da
pune
vesti
saopštenjima
Demokratske
stranke
u
kojima
se
tvrdilo
da
je
"vec
dokazano"
kako
je
Delimustafic
"radio
u
prostorijama
koje
mu
je
iznajmio
istaknuti
clan
DSS-a
i
finansijer
te
stranke
Zoran
Drakulic",
kao
i
vestima
da
se
Delimustafic
narocito
sastajao
sa
Aleksandrom
Tijanicem,
Koštunicinim
savetnikom.
Druga
prva
faza:
DSS
se
odlucno
branila,
dokumentima
po
kojima
pravi
stanodavac
Delimustafica
nije
bio
Drakulic
vec
Zoran
Januševic,
direktor
Brodogradilišta
Beograd
i
visoki
funkcioner
Vlade
i
Demokratske
stranke.
Takode
je
i
Tijanic
negirao
svaki
kontakt
sa
Delimustaficem,
osim
jednog
slucajnog
i
površnog
susreta.
Nekako
baš
u
to
vreme
izbila
je
i
afera
damski
pištolj
za
gospoda-ministarku.
Naime,
otkrilo
se
da
je
Dušan
Mihajlovic,
ministar
policije,
u
ime
svoga
ministarstva,
poklonio
na
državni
racun
svojim
kolegama
ministrima
pištolje
cija
se
vrednost
kretala
od
400
do
900
DEM.
Ministri
su
mogli
da
biraju
koji
ce
pištolj
uzeti,
pa
je
Branislav
Lekic,
ministar
kulture,
izabrao,
prema
kasnijem
objašnjenju
portparola
toga
ministarstva,
"mali
damski
pištolj
zvan
Crna
dama,
ali
ne
za
sebe
vec
za
suprugu"
(Vreme,
31.
januar
2002,
str.
18).
DSS
je
zaigrao
i
na
ovu
kartu.
Druga
druga
faza:
Odgovor
DS
i
Đindica
bio
je
žestok.
Afera
Delimustafic
dovedena
je
do
usijanja.
O
toj
aferi
je,
29.
januara,
raspravljao
niko
drugi
do
Savet
za
državnu
bezbednost
Vlade
Srbije,
koji
je
zatražio
"detaljnu
istragu
kontakata
Delimustafica
sa
nosiocima
ekonomskih,
politickih
i
državnih
funkcija
u
Beogradu".
Đindic
je,
naglašeno
zabrinut
za
državnu
bezbednost,
dramaticno
upozoravao:
"Pojedini
ljudi
iz
vrha
vlasti
znaju
da
Delimustafic,
sa
lažnim
ispravama
boravi
ovde
i
to
ne
smatraju
ugrožavanjem
nacionalne
bezbednosti,
vec
sa
njim
stupaju
u
komunikaciju
i
planiraju
zajednicke
projekte"
(Vreme,
31.
januar
2002,
str.
15).
A
ministar
policije,
Dušan
Mihajlovic
obznanio
je
zanimljivo
otkrice:
"Nije
bilo
vece
afere
u
Srbiji
u
prošloj
godini,
a
da
nije
bio
umešan
neko
od
novokomponovanih
clanova
i
finansijera
te
stranke
(tj.
DSS-a
-
napomena
A.
S.),
od
slucaja
njihovog
tajnog
agenta
Gavrilovica
do
Alije
Delimustafica"
(isto,
str.
16).
To
je
bio
lepo
izveden
pokušaj
da
se
optužbe
za
saradnju
sa
mafijom
prebace
sa
Đindica
na
Koštunicu.
Treca
faza:
Konacno,
smirenje
je
nastupilo
pocetkom
februara.
Javnost
i
glavni
akteri
bili
su
vec
zasiceni
ovom
produženom
aferom
tako
da
je
mini-afera
Ceda
zebra
(5.
februara)
izazvala
mnogo
manje
pažnje
nego
da
je
izbila
nešto
kasnije,
ili
ranije.
Delimustafic
je
predat
bosanskoj
policiji
a
da
se
više
niko
nije
zapitao
šta
to
bi
sa
onim
"ugrožavanjem
nacionalne
bezbednosti".
A
o
doceku
Nove
godine
u
Dubaiju
i
da
ne
pricamo.
Afera
Perišic
Prva
faza:
U
noci
izmedu
14.
i
15.
marta
2002.
pripadnici
vojne
kontraobaveštajne
službe
(KOS)
uhapsili
su
potpredsednika
Đindiceve
vlade
zaduženog
za
bezbednost,
Momcila
Perišica.
Perišic
je
uhapšen
u
motelu
Šaric,
nadomak
Beograda,
u
trenutku
dok
je
predavao
izvesna
dokumenta
vojne
prirode
americkom
diplomati
i
obaveštajcu
Džonu
Dejvidu
Nejboru
(za
koga
su
neki
mediji
tvrdili
da
je
šef
CIA-e
za
Balkan).
Veci
skandal
za
Đindicevu
frakciju
teško
da
se
mogao
i
zamisliti.
Druga
faza:
Đindicevci
su
odmah
krenuli
sa
pricom
da
je
Perišicu
sve
"napakovano",
da
je
njegova
špijunaža
izmišljena,
i
da
iza
svega
stoje
necasne
namere
Koštunicine
frakcije
da
najpre
diskredituju,
a
onda
i
obore
Vladu.
"Oni
koji
su
to
pokrenuli",
upozoravao
je
Đindic,
"moraju
da
imaju
jake
dokaze
o
akutnom
ugrožavanju
bezbednosti
zemlje,
ali
postoji
velika
sumnja
da
je
to
tako.
Mi
smo
danas
izrazili
rezervu,
jer
ima
indicija
da
je
ceo
slucaj
ispolitizovan.
Sve
to
podseca
na
jedan
iskonstruisan
skandal"
(Danas,
16-17.
mart
2002,
str.
3).
Galama
u
tom
pravcu,
medutim,
trajala
je
samo
dva
dana
jer
je
17.
marta
Koštunica
pozvao
glavne
politicare
da
im
predoci
izvesne
dokaze
protiv
Perišica.
Ti
dokazi
su,
izgleda,
bili
takve
prirode
da
su
mnogi
od
onih
koji
su
ih
videli
tvrdili
kako
su
neoborivi
(Danas,
19.
mart
2002,
str.
3).
No,
dindicevci
odmah
menjaju
plocu,
i
sada
prica
više
nije
"Perišicu
je
podmetnuto",
vec
"Zašto
Vladu
niko
nije
obavestio
da
je
Perišic
sumnjiv
kao
špijun?".
"Ne
može
jedna
pojedinacna
služba",
grmeo
je
Đindic,
"da
prati
nekog
civilnog
funkcionera
bez
znanja
bilo
kog
civilnog
organa
i
da
bira
trenutak
kada
ce
da
aktivira
svoje
sumnje…
Mi
želimo
da
znamo
koji
je
politicar
-
da
li
je
to
predsednik
savezne
države,
predsednik
savezne
vlade
ili
ministar
za
odbranu
-
blagovremeno
upoznat
sa
potezima
koje
preduzimaju
pojedini
vojni
organi.
Ako
jeste,
onda
je
to
njegova
politicka
odgovornost"
(Danas,
18.
mart
2002,
str.
4).
"Iako
je
pracenje
generala
Perišica
pocelo
pre
pet
meseci",
žalio
se
Đindic
i
sutradan,
"za
to
vreme
Vlada
Srbije
nije
dobila
ni
jedan
signal
da
postoji
stepen
opasnosti…
Ne
mogu
da
postoje
dve
tajne
službe
koje
ne
veruju
jedna
drugoj".
I
tako,
uz
zaglušnu
buku
svojih
medija,
dindicevci
uspevaju
da
aferu
Perišic
prakticno
pretvare
u
aferu
Tomic.
Sada
svi
u
glas
-
i
Vlada,
i
Predsedništvo
DOS-a,
i
"nezavisni
vojno-politicki
analiticari"
-
zahtevaju
ostavku
general
majora
Ace
Tomic,
šefa
KOS-a,
zato
što
je
od
državnih
vlasti
Srbije
"skrivao
cinjenice
koje
su
od
važnosti
za
nacionalnu
bezbednost".
A
Branislav
Kovacevic,
jedan
od
najprilježnijih
dindicevaca
(predsednik
tzv.
Koalicije
"Šumadija")
prvi
ce
potrcati
da
zatraži
ostavku
i
samog
Koštunice:
"Zbog
smišljenog
izazivanja
kriza
i
usporavanja
procesa
reformi,
koje,
s
pravom,
ocekuju
gradani
Srbije,
Vojislav
Koštunica
kao
predsednik
sada
vec
nepostojece
države,
mora
da
podense
ostavku
na
svoju
funkciju"
(Danas,
20.
mart
2002,
str.
4).
Njemu
ce
se
vec
sutradan
pridružiti
visoki
funkcioner
Demokratske
stranke
Goran
Vesic:
"Posle
svega
što
je
Služba
bezbednosti
Vojske
Jugoslavije
uradila
u
proteklih
pet
meseci
u
slucaju
Perišic,
apelujem
na
predsednika
SRJ
Vojislava
Koštunicu
da
iz
moralnih
razloga
podnese
ostavku"
(Danas,
21.
mart
2002,
str.
4).
Treca
faza:
Pošto
je
Perišic
podneo
ostavku,
afera
se
postepeno
smiruje,
a
pažnja
javnosti
se
prenosi
na
sve
neuspeliji
rad
Skupštine.
Iskoristivši
zatišje
izmedu
afera
i
zamorenost
javnosti
Đindiceva
frakcija
oduzima
23
poslanicka
mandata
DSS-u.
Afera
Pavkovic
Prva
faza:
Koštunica
ukazom
smenjuje
nacelnika
Generalštaba,
Nebojšu
Pavkovica,
24.
juna
2002.
godine.
Pavkovicevu
ostavku
su
odavno
zahtevali
i
dindicevci
i
zapadne
diplomate,
ali
ga
je
Koštunica
štitio
jer
mu
je
Pavkovic
pokazivao
cvrstu
odanost.
Postepeno,
medutim,
Pavkovic
postaje
neposlušan,
ne
drži
se
obecanja
da
ce
sam
uskoro
da
podnese
ostavku,
i
pocinje
da
traži
saveznika
u
Đindicevoj
frakciji.
Kada
je
Koštunica
probao
da
odluku
o
Pavkovicevoj
smeni
usvoji
Vrhovni
savet
odbrane,
dvojica
drugih
clanova
-
Milo
Đukanovic
i
Milan
Milutinovic
-
inace,
obojica
bliska
Đindicevou
strani,
odbila
su
da
takvu
odluku
podrže.
Koštunica
je
presekao
stvari
i
iskoristio
zakonsko
pravo
da
Pavkovica
ukloni
sa
položaja
(po
Ustavu
cl.
136
predsednik
postavlja,
unapreduje
i
razrešava
oficire,
a
po
cl.
16
Zakona
o
VJ,
predsednik
rasporeduje
generale
i
starešine
na
dužnosti
koje
zahtevaju
generalski
cin).
Koštunica,
kojeg
je
inace
bio
glas
da
je
mlitav
i
neodlucan,
time
je
dobio
pozitivne
poene
kako
u
domacoj
tako
i
u
zapadnoj
javnosti.
Druga
faza:
Pavkovic,
ohrabrivan
od
svojih
novih
dindicevskih
saveznika,
krece
u
direktan
napad
na
Koštunicu.
Saziva
konferenciju
za
štampu
na
kojoj
optužuje
Koštunicu
da
mu
je
u
noci
izmedu
7.
i
8.
juna
2001.
godine
naredio
napad
na
Vladu
Srbije.
Tacnije,
ne
baš
naredio
licno,
ali
se
složio
sa
zahtevom
svojih
savetnika,
Ljiljane
Nedeljkovic,
i
Gradimira
Nalica,
kao
i
generala
Ace
Tomic,
koji
je
išao
u
tom
smislu.
I
nije
baš
bio
napad
na
Vladu
vec
na
njen
Biro
u
Ulici
kralja
Milana
36.
(Kasnije
se
pokazalo
da
nije
baš
bilo
ni
u
noci
izmedu
7.
i
8.
vec
4.
i
5.
juna).
Odmah
je
usledila
najstrašnija
paljba
na
Koštunicu
iz
svih
medijskih
i
politickih
oružja.
Đindic
je
vec
sutradan,
25.
juna,
bio
celovecernji
gost
RTS-a,
i
naširoko
i
nadugacko
objašnjavao
"krizu"
(Pavkovic
je
svoju
celovecernju
priliku
takode
dobio
dva
dana
kasnije,
samo
na
BK).
Đindic
je
optuživao
Koštunicu
da
je
"destabilizovao
ugled
države"
i
da
stoga
"mora
snositi
posledice".
"Puno
toga
treba
da
bude
razjašnjeno",
preteci
je
dodavao.
Tri
dana
docnije,
28.
juna,
Koštunica
odgovara
pismom
u
kome
razmišljanja
o
upadu
KOS-a
u
Biro
za
Komunikacije
pravda
sumnjama
da
se
odatle
vršilo
prisluškivanje
njega
i
njegovih
saradnika.
Đindicevska
medijska
mašina
sada
radi
do
usijanja,
i
Koštunica
je
optužen
za
pokušaj
uvodenja
"vojne
diktature"
(Zoran
Živkovic,
1
jula
2002).
Šire
se
optužbe
kako
i
sam
Koštunica
prisluškuje
druge
politicare
(recimo,
Milana
St.
Protica,
dok
je
bio
ambasador
u
Vašingtonu;
Danas,
10.
juli
2002,
str.
4).
Pošto
u
Saveznoj
skupštini
nije
postignuta
saglasnost
oko
anketnog
odbora
(tj.
oko
toga
šta
bi
trebalo
da
istražuje
-
prisluškivanje
ili
naredenje
za
upad),
republicka
skupština,
u
kojoj
više
nije
bilo
poslanika
DSS-a,
obrazovala
je
svoj
anketni
odbor.
Anketni
odbor,
u
kome
su
na
kraju
bili
samo
dindicevci,
poceo
je
sa
radom
vec
22.
jula,
sve
pred
kamerama
i
u
direktnom
prenosu
RTS-a.
Bila
je
to
prava
pucka
predstava
("kao
prenos
VIII
sednice",
izrugivao
se
Srbobran
Brankovic;
Nacional,
25.
juli
2002,
str.
5),
sve
sa
detaljnim
ispitivanjem
kafe-kuvarica
i
konobara.
Posle
nedelju
dana,
Anketni
odbor
završava
prvi
deo
svog
rada
(zbog
godišnjih
odmora),
a
sa
time
se
završava
i
druga
faza
ove
krize.
Treca
faza:
U
avgustu
2002.
dolazi
do
naglog
opadanja
zanimanja
javnosti
za
aferu
Pavkovic.
Pocinje
predsednicka
kampanja,
i
30.
avgusta
kada
je
Anketni
odbor
objavio
svoj
konacni
izveštaj,
on
više
nikoga
nije
zanimao.
Tada
su
vec
svi
bili
zabavljeni
predizbornom
kampanjom
i
pitanjem
-
ko
ce
da
pobedi:
Koštunica
ili
Labus?
*
*
*
Eto,
tako
su
izgledale
naše
glavne
politicke
afere.
Da
li
smo
iz
njih
nešto
naucili?
Možda
samo
to
da
zatišja
("treca
faza"
u
našoj
analizi)
nikada
nisu
predugo
potrajala.
I
stoga,
cim
se
pred
Novu
godinu
završe
predsednicki
izbori
(i
ako
se
završe?),
spremite
se.
Cekaju
nas
nova
iznenadenja.
I
nove,
zanimljive
i
sve
lepše
afere.
hronika
vesti (arhiva)