Djordje
Vukadinović
KAD
SVECI
MARŠIRAJU
Već
sama činjenica da je ubistvo Zorana Djindjića, koliko
sećanje javnosti
dopire, tek četvrto-peto ubistvo premijera (Aldo
Moro, Ulof Palme, Indira i Radživ Gandi), u poslednjih nekoliko
decenija, jasno govori da je reč
o nesvakidašnjem dogadjaju koji je s razlogom imao buran medjunarodni
odjek, a Srbiji i Srbima ponovo pribavio negativan svetski publicitet.
S obzirom da ovaj atentat spada u red Dogadjaja (sa velikim
D) koji
će, bez sumnje, imati dalekosežan uticaj na srpsku
- pa i regionalnu - političku topografiju, kao i da je
od tada prošlo već nekoliko sedmica, verujemo da je krajnje
vreme za jednu preliminarnu političku analizu. Važeće
vanredne mere i imperativ borbe protiv organizovanog kriminala
nedovoljan su alibi za izostanak takvih analiza.
1.
Šta
se
ovde,
zapravo,
dogodilo?
Djindjićevo
ubistvo
i
dogadjaji
koji
su
mu
usledili
(vanredno
stanje,
masovna
hapšenja,
čistke
u
policiji,
vojsci
i
pravosudju)
zaista
su
korenito
promenili
srpske
političke
parametre,
pri
čemu
su
razmere
promena
uporedive
i
sa
samim
5.
oktobrom,
a
u
nekim
segmentima
ga
čak
i
prevazilaze.
Ličnosti
i
dileme
koje
su
u
prethodnom
periodu
dominirale
javnom
scenom
potisnute
su
u
treći
plan.
Do
juče
važeće
predstave,
kalkulacije
i
odnosi
snaga
zamenjeni
su
novim
konceptima
i
novim
pravilima
igre.
(Ko
se
uopšte
još
seća
skupštinskih
mešetarenja
sa
mandatima
i
poslaničkim
klubovima,
kupoprodaje
poslanika,
neuspelih
predsedničkih
izbora,
natezanja
oko
Ustavne
povelje…)
Stvorena
je
nova
realnost
koju
njeni
politički
i
medijski
promoteri
tumače
i
slave
kao
nastavak
petooktobarske
(kontra-)revolucije,
tj.
"konačno
svitanje
6.
oktobra",
dok
su
neki
-
za
sada
-
malobrojni
i
skeptičniji
posmatrači
skloniji
da
je
vide
kao
varijantu
emotivne
i
političke
mobilizacije,
već
vidjene
nakon
smrti
Josipa
Broza.
(Interesantno
je
da
su
vladajući
mediji
ovu
analogiju
sistematski
izbegavali,
radije
se
nadovezujući
na
smrt
i
sahranu
Kralja
Aleksandra.)
Šta
više,
trenutna
dešavanja
u
Srbiji
imaju
nešto
sličnosti
i
sa
zbivanjima
sa
kraja
80-tih,
odnosno,
podsećaju
na
neku
savremeniju
i
radikalniju
verziju
Miloševićeve
"antibirokratske
revolucije",
koja
je,
ne
zaboravimo,
takodje
euforično
i
uz
masovnu
narodnu
podršku,
najavljivala
konačni
obračun
sa
političkim
kriminalom,
birokratama
i
“foteljašima”.
Na
delu
je
slična
zapaljiva
retorika,
povećana
ideološka
mobilizacija,
rast
netolerancije
i
represije
prema
političkim
neistomišljenicima.
I
krajnje
“netransparentni”
i
nedemokratski
potezi
vlasti,
pravdani
“višim”
ciljevima
i
plebiscitarnom
narodnom
podrškom.
Uprkos
neprestanim
otkrićima
(i
“otkrićima”)
vlade
i
MUP-a,
i
dalje
ostaje
da
lebdi
pitanje
da
li
je
Djindjić
stradao
u
prometejskom
naporu
nove
vlasti
da
izadje
na
kraj
sa
organizovanim
kriminalom,
ili
je,
pak,
pao
kao
žrtva
mafijaškog
obračuna?
Ma
koliko
da
svako
od
ovih
tumačenja
poseduje
izvesnu
dozu
uverljivosti
i
ima
svoje
strasne
zagovornike
(prvo
predstavlja
obaveznu
mantru
u
krugovima
vlasti
i
njenih
pristalica,
ali
ni
drugo,
proskribovano
i
javno
prigušeno,
nipošto
nije
bez
uporišta
u
političkoj
čaršiji
i
krugovima
sada
marginalizovane
opozicije),
čini
se
da
istinu
po
ovom
pitanju
ipak
treba
tražiti
na
trećoj
strani.
Djindjić,
naime,
definitivno
nije
bio
Don
Kihot,
idealista
koji
sa
zardjalim
mačem
juriša
na
tvrdjavu
zločina
i
kriminala,
ali,
takodje,
kao
što
se
povremeno
špekulisalo
u
“dobro
obaveštenim”
krugovima,
ni
beskrupulozni
duvanski
Bos
(“capo
di
tuti
capi”)
postradao
u
mafijaškoj
sačekuši.
Ubistvo
predsednika
vlade
je
uvek
politički
čin,
ili
makar
čin
sa
političkim
implikacijama.
Pogotovo
ako
je
ubijen
u
zgradi
vlade
i,
takoreći,
od
strane
visokih
državnih
službenika.
A
ako
je
ubistvo
političko,
onda
takvi
moraju
biti
i
motivi.
Stoga
se
relativno
brzo
sa
(uspešne)
potrage
za
direktnim
izvršiocima
i
nalogodavcima
atentata
prešlo
na
istragu
“političkih
mentora
i
inspiratora”.
Tako
su
neki
analitičari,
“mediji
željni
senzacionalizma”
i
pojedine
opozicione
stranke
okrivljeni
da
su,
navodno,
“stvorili
atmosferu
linča”
u
kojoj
je
premijer
vidjen
kao
prirodna
i
poželjna
meta.
(Čak
je
najavljena
i
Komisija,
koja
bi,
u
sadejstvu
policije,
vladinog
biroa
za
informisanje
i
nevladinog
sektora,
trebalo
da
istraži
slučajeve
kritičkog
pisanja
o
vladi
i
premijeru
u
poslednje
dve
godine!?
Ipak,
neko
se
negde
dozvao
pameti,
pa
se
od
ove
ideje
sa
Komisijom
tiho
odustalo,
odnosno,
odlučeno
je
da
se
ona
realizuje
na
parlamentarnom
nivou,
što
je
ipak
manje
skandalozno.)
Pomenuti
pristup
vladi
i
policiji
otvara
beskrajno
polje
“kreativnih”
mogućnosti,
u
kojem
svako
ko
je
u
bilo
kojoj
prilici
kritikovao
vlast
može
biti
sumnjiv
i
optužen
da
je
“inspirisao
zločin”.
Šta
u
takvoj
atmosferi
biva
sa
demokratijom
i
osnovnim
političkim
slobodama,
nije
teško
zaključiti,
pogotovo
u
zemlji
koja
sa
pomenutim
stvarima
nema
ni
naročito
duga,
ni
duboka
iskustva.
Dakle,
nasuprot
zvaničnoj
verziji
i
njenoj
jeretičkoj
alternativi,
rekao
bih
da
je
Djindjić
postao
žrtva
nesrećnog
spoja
prilika
(post)miloševićevske
Srbije
i
vlastitog
političkog
temperamenta.
Ubila
ga
je
njegova
prevelika
žurba,
ali
i
preterana
samouverenost,
vlastoljubivost
i
sklonost
vaninstitucionalnim
prečicama.
Da
ne
bude
nesporazuma,
nije
Djindjić
ubijen
zato
što
je
krao
mandate,
koncentrisao
moć,
umeo
da
izigrava
dogovore
i
bagateliše
demokratske
procedure.
Medjutim,
to
što
je
činio
sve
pomenuto,
ili
bar
većinu
toga,
učinilo
ga
je
tako
ranjivim,
tako
usamljenim
i
istaknutim
na
političkoj
pozornici,
te
na
neki
način
zaista
preporučivalo
kao
metu.
Previše
se
približio
svetu
kojem
nije
pripadao,
ali
koji
ga
je
na
neobičan
način
privlačio
i
fascinirao.
Za
jednog
filozofa
i
visokog
intelektualca,
lično
je
upoznao
previše
DB
službenika,
kumova,
donova
i
kraljeva
balkanskog
biznisa.
Iz
ovih
ili
onih
motiva,
preduboko
je
zagazio
u
Miloševićevu
političko-kriminalnu
močvaru
-
i
ona
ga
je
na
kraju
progutala.
Ali
po
jednom
gotovo
mitološkom
obrascu,
Djindjićeva
tragična
smrt
postala
je
neka
vrsta
simbolične
žrtve
i
zaloga
u
borbi
protiv
društvenog
zla.
Ako
je
uopšte
imao
neku
prometejsku
viziju,
smrt
ga
je
najviše
približila
njenom
ostvarenju,
ili
bar
stvorila
povoljnu
klimu
za
njenu
realizaciju.
A
ukoliko
se
stvar
ponovo
izrodi
i
krene
u
neželjenom
pravcu,
za
to
svakako
više
neće
biti
kriv
Djindjić,
već
njegove
ubice
-
a
možda
i
poneko
od
onih
koji
su
premijerov
kovčeg
poneli
do
večnog
odredišta.
2.
Razlozi
za
sumnju
Čak
i
pod
neverovatnom
pretpostavkom
da
Djindjićevo
ubistvo
predstavlja
samo
jedan
izolovani
kriminalni
akt,
bez
direktnog
političkog
zaledja
i
bez
"haške"
pozadine,
ono
bi
bilo
više
nego
jasna
potvrda
slabosti
institucija
i
ranjivosti
srpske
demokratije.
Stoga,
potezi
koji
se
trenutno
vuku,
uključujući
stabilizaciju
države
i
opravdanu
borbu
protiv
organizovanog
kriminala,
ne
bi
smeli
za
posledicu
imati
dodatno
slabljenje
demokratskih
institucija.
Nažalost,
neke
od
preduzetih
mera,
kao
i
mnogi
medijsko-politički
gestovi,
ne
ostavljaju
previše
prostora
za
optimizam
u
ovom
pogledu.
2.1.
Pored
razumljive
tuge,
u
govorima
i
izjavama
predstavnika
srpske
vlasti
neposredno
nakon
atentata
motiv
osvete
je
dobio
previše
istaknuto
mesto,
potiskujući
pomalo
u
drugi
plan
momenat
pravde,
što
sve
neodoljivo
podseća
na
prepoznatljivo
zaklinjanje
na
osvetu
nad
odrom
preminulog
"brata".
Izjave
poput
one
Čedomira
Jovanovića
na
sednici
Glavnog
odbora
DS
(nedelja
16.
mart),
da
će
vanredno
stanje
trajati
"sve
dok
ne
budu
pohapšeni,
ne
samo
izvršioci,
nalogodavci
i
finansijeri
ubistva
premijera
Djindjića,
već
i
svi
oni
koji
su
se
tome
obradovali
(podvukao
Dj.V.)
ili
poželeli
da
to
učine",
dodatno
pojačavaju
pomenuti
utisak.
A
hapšenje
trojice
gradjana
u
Zaječaru
koji
su
na
“nedoličan
način
reagovali
na
vest
o
ubistvu
Zorana
Djindjića”
ukazuje
da
navedene
reči
ne
treba
posmatrati
samo
kao
izraz
trenutne
emotivne
reakcije
novog
potpredsednika
vlade.
2.2.
Višednevni
pokušaji
miniranja
i
rušenja
kuće
Dušana
Spasojevića,
jednog
od
glavnih
osumnjičenih,
takodje
su
više
nalikovali
aktu
klasične
i
iracionalne
osvete,
nego
što
su
ostavljali
utisak
organizovane
borbe
države
protiv
organizovanog
kriminala.
Ako
je
to
zdanje
sagradjeno
bespravno
i
ako
je
gradjeno
"prljavim"
novcem
onda
ga
je
trebalo
konfiskovati,
kao
što
se
radi
u
uredjenim
društvima,
a
ne
danima
besmisleno
mrcvariti
i
zgradu
i
gradjane
iz
okolnih
stambenih
blokova.
2.3.
Ekspresno
razrešenje
(penzionisanje)
sedmoro
sudija
Vrhovnog
suda
i
nevidjeni
pritisak
da
predsednik
Vrhovnog
suda
Srbije
Leposava
Karamarković
podnese
ostavku
(što
je
ona
na
kraju
i
učinila),
teško
se
mogu
podvesti
pod
mere
preduzete
radi
efikasnijeg
rada
sudova
i
borbu
protiv
organizovanog
kriminala.
Tim
pre
što
su
se
na
udaru
našle
upravo
neke
od
sudija
koje
su
tokom
90-tih
već
bili
žrtva
Miloševićevog
pokušaja
uspostavljanja
totalne
kontrole
nad
sudskom
vlašću.
Takodje,
istom
prilikom
(sreda,
19.
mart)
usvojene
izmene
seta
pravosudnih
zakona
pojačavaju
bojazan
kako
je
ova
tragedija
iskorištena
za
konačni
obračun
kako
sa
konceptom
tako
i
zastupnicima
ideje
o
nezavisnosti
sudske
vlasti.
Tako
je,
u
senci
vanrednih
mera,
ministar
Batić
trijumfalno
okončao
svoj
višemesečni
pohod
protiv
vrha
sudske
vlasti,
otpočet
još
pre
godinu
dana
medijsko-političkom
hajkom
na
(tadašnju)
predsednicu
beogradskog
Okružnog
suda
u
Begradu
Vidu
Petrović
Škero.
Svakako
da
je
u
srpskom
sudstvu
(kao,
uostalom,
i
u
svim
društvenim
segmentima)
bilo
mnogo
nagomilanih
problema,
ali
bi
devastacija
sudskog
sistema
mogla
biti
previsoka
cena
za
eliminaciju
nekolicine
korumpiranih
sudija,
tužilaca
ili
advokata.
2.4.
Ukidanje
direktnih
prenosa
sednica
Skupštine
Srbije,
obrazloženo
razlozima
vanrednog
stanja,
oduzelo
je
praktično
jedinu
tribinu
sa
koje
se
mogao
čuti
opozicioni
glas.
(Treba
imati
na
umu
da
su
direktni
skupštinski
prenosi
svojevremeno
predstavljali
važan
zahtev
i
krupnu
tekovinu
protesta
antimiloševićevske
opozicije.)
Osim
toga,
s
obzirom
da
je
vladajuća
skupštinska
većina
i
ranije
bila
sklona
korišćenju
pravno
i
moralno
veoma
problematičnih
sredstava
(manipulacija
glasačkim
karticama,
otimanje
poslaničkih
mandata,
formiranje
fantomskih
poslaničkih
klubova
i
sl.)
sada,
u
uslovima
vanrednog
stanja,
kada
je
opozicija
u
celini
medijski
marginalizovana
i
ućutkana,
a
jednom
delu
(radikali
i
SSJ)
preti
zabrana
i
kriminalizacija,
skupštinski
TV
prenosi
čine
značajan
element
kakve-takve
javne
kontrole
skupštinskih
dešavanja,
a
ugašene
kamere
u
parlamentu
predstavljaju
simbol
i
nagoveštaj
šire
medijske
i
političke
tame.
2.5.
Zabrana
“Nacionala”,
jednog
od
najtiražnijih
dnevnih
listova
u
zemlji,
kao
i
apsolutna
medijska
cenzura
(uz
prateću
i,
zapravo,
još
opasniju
autocenzuru),
takodje
teško
može
da
se
podvede
pod
neophodne
mere
u
borbi
protiv
kriminala.
Posebno
je
zabrinjavajuće
što
to
nije
učinjeno
sudskim
putem
već
naredbom
ministarstva,
i
jedino
-
bar
delimično
-
opravdanje
za
takav
čin
mogli
bi
predstavljati
čvrsti
dokazi
o
tome
da
iza
lista
stoji
prljavi
novac
i
ljudi
iz
podzemlja
(otprilike
kao
što
se
tvrdi
za
takodje
zabranjeni
Identitet).
Ukoliko
pak
takvih,
makar
i
naknadnih
dokaza
ne
bude,
tj.
ukoliko
se
ispostavi
da
je
prosto
reč
o
nezadovoljstvu
vlasti
uredjivačkom
koncepcijom
lista
(kritika
vlade,
Tijanićevi
komentari,
informacije
iz
“dobro
obaveštenih
krugova”
i
sl.)
zabrana
Nacionala
biće
prvorazredan
skandal
koji
nipošto
ne
bi
smeo
da
ostane
bez
odjeka.
Senzacionalizam
i
neprofesionalnost
veoma
su
raširena
boljka
srpskog
novinarstva,
ali
ovakve
zabrane
svakako
nisu
način
borbe
protiv
tog
problema.
A
ukoliko
u
medjuvremenu
pod
udar
dodje,
naprimer,
i
Blic-news,
ili
neke
opozicione
stranke,
biće
sasvim
očito
da
pod
fasadom
vanrednog
stanja
vlada,
odnosno,
pojedini
moćnici
zapravo
sprovode
obračun
sa
svojim
oponentima.
3.
Na
Titovom
putu
Bilo
bi
pogrešno
iz
zaista
masovnog
šoka
i
iskrene
tronutosti
ogromne
većine
gradjana
izvlačiti
zaključak
o
tome
da
dosadašnja
politika
srpske
vlade
i
sama
vlada
zaista
uživaju
isto
tako
masovnu
podršku.
(To
bi
bilo
pogrešno
otprilike
isto
onoliko
kao
kada
bi
neko
iz
sveopšte
simpatije
prema
princezi
Dajani
u
trenutku
njene
pogibije
zaključivao
da
većina
Britanaca
podržava
njen
način
života,
ili
da
bi
nekoj
stranci
njenih
poštovalaca
i
sledbenika
bio
zagarantovan
put
do
izborne
pobede.)
Doduše,
trenutne
široke
simpatije
za
pokojnog
premijera
mogu
biti
iskorištene
za
strateško
jačanje
D(O)S-a
i
politike
koju
je
oličavao
Djindjić
-
najnovije
ankete
javnog
mnjenja
nedvosmisleno
ukazuju
u
tom
pravcu
-
ali
sa
tom
podrškom
se
nipošto
ne
može
računati
kao
sa
sigurnom
i
trajnom
stvari.
Pogotovo
kako
vreme
bude
odmicalo
i
svakodnevne
životne
brige,
materijalna
oskudica,
kao
i
razne
nacionalne
(Kosovo,
Hag)
i
socijalne
frustracije,
počnu
razjedati
trenutni,
po
mnogo
čemu
prividni
konsenzus.
Medijsko-političko
lešinarstvo
nad
Djindjićevom
žrtvom,
te
licitiranje
potvrdama
vernosti
“njegovom
putu”,
ovu
eroziju
Djindjićevog
mita
mogu
samo
pospešiti
i
ubrzati.
A
neukusno
nadgornjavanje
izmedju
raznih
političkih
subjekata
i
"spontanih"
gradjanskih
inicijativa
oko
toga
šta
će
sve
-
i
što
pre
-
po
zemlji
Srbiji
biti
nazvano
Djindjićevim
imenom
(aerodrom,
trgovi,
ulice…),
kao
i
predlozi
da
se
zbog
toga
čak
menjaju
odredbe
pravilnika
koji
reguliše
pomenutu
materiju,
a
po
kojima
od
trenutka
smrti
do
predloga
za
imenovanje
moraju
proteći
najmanje
dve
godine,
važan
su
medjustupanj
u
toj
eroziji.
Sasvim
je
razumljiva
želja
DS-a
da
maksimalno
politički
kapitalizuje
tragičnu
pogibiju
svog
predsednika.
Medjutim,
ako
se
u
tome
pretera,
proizvodi
se
bumerang-efekat,
sličan
onome
koji
je,
svojevremeno,
izazvala
Miloševićeva
propaganda
neumereno
insistirajući
na
svojoj
“herojskoj
pobedi”
nad
NATO-paktom
i
izdajništvom
opozicije.
Stoga
bi
se
stratezi
D(O)S-ove
kampanje
morali
ozbiljno
zamisliti
nad
činjenicom
da,
praktično,
od
vremena
Tita
i
Čaušeskua
na
ovom
prostoru
nije
vidjena
bezočnija
(jedno)partijska
TV-propaganda,
sa
neskrivenim
elementima
kulta
ličnosti,
u
pogledu
kojih
je,
treba
reći,
ceremonija
oproštaja
od
Zorana
Djindjića
više
nalikovala
sahrani
Kim
Il
Sunga
nego
Džona
Kenedija.
4.
I
posle
Zorana
-
Zoran
Samo
na
prvi
pogled
paradoksalno,
privremena
koncentraciona
vlada
i
relativno
skori
prevremeni
izbori
su,
zapravo,
rešenje
kojim
bi
se
sigurnije
mogla
obezbediti
politička
stabilnost
u
Srbiji,
kao
i
prevaga
pro-evropskih
i
modernizatorskih
snaga.
Nošeni
talasom
posthumne
simpatije
i
solidarnosti
sa
Zoranom
Djindjićem,
te
obećanjem
konačnog
ispravljanja
starih
nepravdi,
ove
snage
bi
na
tim,
eventualnim,
izborima
svakako
zabeležile
dobar
rezultat,
i
sa
trenutno
eliminisanim
delovima
nekadašnje
demokratske
opozicije
(SPO,
DSS,
G
17)
sigurno
obezbedile
komotnu
političku
većinu.
Ovako,
ako
se
u
političkom
smislu
nastavi
po
starom
(samo
uz
zamenu
Djindjića
Živkovićem),
zapravo
se
nastavlja
opasan
politički
hazard
i
igra
na
ivici
provalije,
što
je
bilo
obeležje
i
dosadašnje
srpske
politike
i
upravo
najproblematičniji
aspekt
Djindjićevog
političkog
delovanja.
A
takav
hazard,
pogotovo
u
balkanskim
uslovima,
uvek
može
rezultirati
nepredvidivim
ishodima.
Sudeći
po
dosadašnjim
potezima,
dosovska
politička
elita
se,
očigledno,
opredelila
za
tu
rizičniju
varijantu,
koja,
paradoksalno,
danas
ima
veće
izglede
na
uspeh
nego
pod
samim
Djindjićem,
ali
bi
i
posledice
eventualnog
neuspeha
mogle
biti
neuporedivo
tragičnije.
Najzad,
čak
i
ukoliko
žele
da
nastave
tim
riskantnim
putem
kojim
su,
izgleda,
krenuli
-
maksimalno
prolongiranje
izbora,
koncentracija
moći,
oktroisani
ustav,
kriminalizacija
opozicije
i
de
fakto
jednopartijska
vladavina
-
čelnici
DS-a
bi
morali
poraditi
na
jačanju
svoje
kadrovske
baze,
ne
samo
u
kvantitativnom,
već
i
kvalitativnom
smislu.
Drugim
rečima,
njihov
kontroverzni
poduhvat
bi
imao
znatno
veće
izglede
na
uspeh
ukoliko
bi
se
plavo-žutom
jatu
priključili,
odnosno,
vratili
se
u
njegovo
okrilje,
osnivač
i
prvi
predsednik
stranke
Dragoljub
Mićunović,
kao
i
grupa
okupljena
oko
Miroljuba
Labusa.
Ali
malo
je
verovatno
da
će
triling
DS-ovih
(muških)
potpredsednika
smoći
snage
i
političke
mudrosti
za
takav
gest,
već
će,
po
svoj
prilici,
agresivnom
medijskom
kampanjom
i
beskrajnim
naduvavanjem
Djindjićevog
mita
("I
posle
Zorana
-
Zoran")
pokušati
da
kompenzuju
svoju
relativnu
političku
minornost.
Rezultati
u
borbi
protiv
zločina
i
organizovanog
kriminala,
postignuti
za
vreme
vanrednog
stanja,
biće
im,
nesumnjivo,
glavni
adut
u
tim
nastojanjima,
a
oslanjanjanje
na
“čvrstu
ruku”
s
jedne,
kao
i
podršku
i
uputstva
“medjunarodne
zajednice”,
s
druge
strane,
osnovni
instrumenti
vladavine.
Dežurni
krivci
Iako
je
dočekana
na
nož,
ponuda
DSS-a
o
stvaranju
koncentracione
vlade
bila
je
u
suštini
korektna
i,
zapravo,
veoma
povoljna
za
DOS.
(To
ne
znači
da
su
se
u
vladi
morale
naći
baš
sve
parlamentarne
stranke,
uključujući
i
one
čiji
su
se
funkcioneri
našli
na
spisku
osumnjičenih,
ali
se,
recimo,
moglo
naći
mesta
za
poneku
od
reformisanih
frakcija
SPS-a.)
Stalno
optuživani
zbog
“izbegavanja
da
preuzmu
odgovornost”,
Koštunica
i
DSS
su,
makar
deklarativno
i
sa
zakašnjenjem,
tu
spremnost
pokazali
u
najtežem
trenutku.
Uostalom,
ako
je
ustavni
poredak
u
Srbiji
ubistvom
premijera
zbilja
bio
toliko
destabilizovan
da
to
opravdava
uvodjenje
vanrednog
stanja
i
preduzimanje
niza
ozbiljnih
restrikcija
ljudskih
prava,
onda
je
ta
destabilizacija
više
nego
dovoljan
razlog
da
se
makar
razmotri
ideja
o
formiranju
vlade
nacionalnog
jedinstva.
I
obrnuto,
ukoliko
za
ovo
poslednje
nema
dovoljno
razloga,
znači
da
poredak
i
demokratija
ipak
nisu
tako
dramatično
ugroženi
te
nema
razloga
ni
za
one
i
onolike
restrikcije.
Uopšte,
brzina
i
odlučnost
sa
kojom
je
D(O)S
odbio
ponudu
DSS-a
veoma
su
indikativni
i
zabrinjavajući.
Pogotovo
obrazloženja
kako
tom
inicijativom
DSS,
zapravo,
"pokušava
da
se
infiltrira
u
vlast"
(Nenad
Čanak).
Kao
da
je
reč
o
nekom
subverzivnom
poduhvatu
ako
(barem
do
poslednjih
dogadjaja)
najjača
stranka
i
ubedljivo
najpopularniji
-
uz
to
još
i
nesumnjivo
demokratski
-
lider
žele
da
preuzmu
deo
vlasti
i
odgovornosti
koja
uz
to
ide,
i
kao
da
je
u
zvezdama
zapisano
da
pravo
na
vlast
u
Srbiji
od
sad
pa
do
veka
imaju
samo
Nenad
Čanak,
Vladan
Batić
i
Čeda
Jovanović.
Ovo,
medjutim,
ne
znači
da
se
DSS,
a
naročito
Vojislav
Koštunica
mogu
amnestirati
od
odgovornosti
za
trenutno
stanje
u
Srbiji,
ali
je
priroda
te
njihove
odgovornosti
druge
vrste
od
onoga
što
na
umu
imaju
predstavnici
vlasti
koji,
poput
već
citiranog
Čanka,
izjavljuju,
na
primer,
da
je
“Vojislav
Koštunica
direktni
i
indirektni
saučesnik
zločina”.
U
svakom
slučaju,
nezavisno
od
toga
gde
će
se
zaustaviti
trenutno
zahuktala
D(O)S-ova
revolucionarna
pravda,
sve
je
očiglednije
da
se
u
DSS-u
ljuto
varaju
ukoliko
misle
da
je
potrebno
samo
da
se
malo
sklone
u
stranu
dok
bura
ne
prodje
(počistivši,
eventualno,
radikale),
pa
da
nastave
po
starom.
Ta
vremena
su
prošla,
a
pozicije
DSS-a
više
nikada
neće
biti
kao
što
su
bile,
što
opet
ne
isključuje
mogućnost
da
vrtlog
srpskog
termidora,
u
nekom
trenutku,
jabuku
vlasti
(ili
makar
njene
simbole)
neće
ponovo
ubaciti
u
Koštuničine
nevične
ruke.
Na
kraju
krajeva,
on
je,
uz
zamorenog
i
gotovo
zaboravljenog
Vuka
Draškovića,
praktično
jedini
(politički)
preživeo
od
“istorijskih”
vodja
srpske
opozicije,
i
premda
je
već
uveliko
opala
pozlata
sa
njegovog
političkog
portreta,
jedini
se
od
političkih
aktera
i
lidera
iz
prethodne
decenije
može
nadati
nekoj
političkoj
budućnosti.
5.
Kolateralne
koristi
i
štete
Da
zaključimo.
Uprkos
svemu,
čini
se
da
bi
iz
čitave
ove
krize
vezane
za
brutalno
ubistvo
srpskog
premijera
mogle
proizaći
čak
i
neke
“kolateralne
koristi”,
kako
za
samu
Srbiju,
tako
i
političku
opciju
koju
je
pokojni
Djindjić
oličavao.
a)
Uprkos
problematičnim
metodama
i
sumnjama
za
(ne)selektivnost
čitave
akcije
(o
ustavno-pravnoj
zasnovanosti
da
i
ne
govorimo),
iza
brave
će
se,
što
nikako
nije
za
potcenjivanje,
ipak
naći
značajan
broj
pripadnika
raznih
kriminalnih
bandi,
"ratnika"
i
"biznismena"
sumnjive
provenijencije,
koji
su
prethodnih
desetak
godina
premrežili
Srbiju.
Mnogi
nerešeni
slučajevi
će
biti
razrešeni,
mnoge
mreže
razbijene
i
predato
dosta
nelegalno
posedovanog
oružja
–
i
to
se
ne
može
ignorisati.
Ovo,
doduše,
od
Srbije
u
političkom
smislu
neće
učiniti
baš
"ekološki
čistu"
državu,
ali
svakako
predstavlja
korak
u
dobrom
pravcu,
koji
može
računati
na
široku
podršku
domaće
i
svetske
javnosti.
Razume
se,
ta
podrška
biće
utoliko
trajnija
i
dublja
ukoliko
mere
koje
se
preduzimaju
naprasno
ne
zastanu
pred
vratima
vladajućih
stranaka,
i
njima
bliskih
poslovnih,
finansijskih
i
medijskih
imperija.
b)
Ovaj
šok
bi
mogao
iznova
okupiti
i
mobilisati
pasivizirane
i
razočarane
pristalice
petooktobarskog
prevrata,
koje
su
se
u
medjuvremenu
osule,
što
zbog
sukoba
unutar
pobedničke
koalicije,
što
zbog
niskog
životnog
standarda
i
neispunjenih
obećanja
DOS-a.
Medjutim,
i
ovaj
mobilizatorski
efekat
biće
znatno
umanjen
ukoliko
se
vanredne
mere,
kao
i
njihovi
eventualni
rezultati,
pokušaju
iskoristiti
za
neku
vrstu
političkog
blic-kriga,
kako
protiv
stranaka
bivšeg
režima,
tako
i
dojučerašnjih
saveznika.
Niz
ovde
prethodno
pomenutih
momenata,
čini
se,
nedvosmisleno
upućuje
upravo
u
tom
nepoželjnom
pravcu,
čija
bi
najnegativnija
posledica,
ne
računajući
eventualni
politički
haos
i/ili
diktaturu,
mogla
biti
dodatna
kompromitacija
državnih
institucija
i
novi
gubitak
poverenja
u
demokratske
procedure.
A
gradjani
Srbije,
generalno
uzev,
ionako
nisu
previše
daleko
odmakli
od
stava
kako
je
“čvrsta
ruka”
efikasnija
i
bolja
od
liberalnih
i
demokratskih
zamajavanja.
c)
Najzad,
Djindjićevo
ubistvo
bi
moglo
delovati
otrežnjujuće
na
deo
medjunarodne
zajednice
koji
je,
po
principu
političke
inercije
i
stereotipa
iz
Miloševićevog
vremena,
srpsku
vladu
i
mladu
srpsku
demokratiju
često
stavljao
na
preteška
iskušenja,
sa
mnogo
uslovljavanja,
a
nedovoljno
prave
i
konkretne
podrške.
Ekspresno
smo
primljeni
u
Savet
Evrope,
najavljena
je
povećana
materijalna
pomoć,
beskamatni
krediti...
Cinici
bi
mogli
pomisliti
da
svet,
takoreći,
nagradjuje
Srbe
zato
što
su
ubili
svog
prozapadnog
premijera,
ali
reč
je,
naravno,
samo
o
osnovanom
strahu
da
bi
se
ovde
stvari
mogle
još
dodatno
pogoršati.
No,
veliko
je
pitanje
da
li
bi
po
stvar
demokratije
u
Srbiji
bilo
bolje
da
se
ova,
pretpostavljena,
dobra
volja
medjunarodne
zajednice
usmerava
u
pravcu
bezrezervne
podrške
vanrednom
stanju
i
aktuelnoj
Živkovićevoj
vladi,
ili
pak
prema
što
bržem
ukidanju
vanrednog
stanja
(ili
bar
ukidanju
suvišnih
restrikcija
javnog
i
političkog
delovanja)
i
stvaranju
“vlade
nacionalnog
jedinstva”
koja
bi
u
sebe
uključivala
–
barem
–
DSS
i
G
17
kao
važne
predstavnike
izvornog
DOS-a.
Dosadašnja
iskustva
u
tom
pogledu,
medjutim,
pokazuju
da
"medjunarodna
zajednica",
odnosno,
oni
koji
u
njeno
ime
vode
svetsku
politiku,
nemaju
previše
sluha,
niti
istinskog
interesa,
za
ovakvo
udubljivanje,
i
da
im
je
uglavnom
najvažnije
da
lokalni
problem
reše
u
skladu
sa
trenutnom
procenom
svojih
globalnih
interesa.
Što
znači
da
će,
na
primer,
biti
spremni
da
štošta
progledaju
kroz
prste
lokalnoj
političkoj
garnituri
samo
ukoliko
ona
pruži
dovoljno
dokaza
o
svom
“demokratskom
opredeljenju”
–
a
što
u
ovom
konkretnom
slučaju
znači
da
bude
maksimalno
“kooperativna”
po
pitanju
Haga
i
ne
pravi
problema
prilikom
sve
izglednijeg
rasplitanja
Kosovskog
čvora.
Ipak,
valja
obratiti
pažnju
na
skorašnje
izjave
Petera
Šidera
(Savet
Evrope)
i
Mauricija
Masarija
(OEBS),
koje
ukazuju
i
na
mogućnost
drugačijeg,
nijansiranijeg
i
odmerenijeg
pristupa
medjunarodne
zajednice
(pored
ostalog,
Šiderovo
prilično
otvoreno
upozorenje
Haškom
tribunalu
da
bi
morao
pokazati
više
razumevanja
za
osetljivost
srpske
političke
situacije),
ali
postoji
realna
opasnost
da
u
svojoj
udvoričkoj
revnosti
ovdašnja
vlast
prosto
ignoriše
i
one
prilike
koje
joj
se
nude.
U
tom
smislu,
verujem
da
bi,
dugoročno
gledano,
bilo
od
izuzetnog
značaja
ukoliko
bi
se
procesi
nekim
od
potencijalnih
haških
optuženika
koji
se
pominju
u
kontekstu
atentata
na
premijera
Djindjića
organizovali
u
Beogradu.
Etički
i
politički
gledano,
to
bi
bilo
veoma
celishodno
rešenje,
ali
je
veliko
pitanje
da
li
se
iko
iz
vrha
sadašnje
vlasti
uopšte
setio
da
to
predloži,
a
kamoli
da
se
za
tu
soluciju
politički
založi
i
na
njoj
insistira.
To
bi
bila
idealna
prilika
da
se
pred
domaćom
javnošću
rasplete
opako
klupko
lažnog
pariotizma,
kriminala
i
zločina,
što
je
zadatak
koji,
iz
različitih
razloga,
ne
može
biti
prepušten
samo
“Pinku”,
policiji
i
haškom
tužilaštvu.
Nažalost,
čini
se
da
su
mnogi
poslednje
dogadjaje
jedva
dočekali
da
bi
uspostavili
problematičan
znak
jednakosti
izmedju
kriminala
(koji
jeste
metastazirao
u
prethodnoj
deceniji),
ratnih
zločina
(kojih
jeste
bilo),
integralističkih
težnji
i
borbe
Srba
van
Srbije
(koji
jesu
instrumentalizovani),
patrotizma
(koji
jeste
besomučno
zloupotrebljavan),
neprijateljskog
stava
prema
NATO
i
Haškom
tribunalu
(koji
jeste
dodatno
raspirivan)
-
i
Miloševića,
koji
se,
opet,
nesumnjivo
koristio
svim
prethodnim
radi
održanja
na
vlasti.
Od
svega
pomenutog,
samo
po
pitanju
kriminala,
neposrednih
ratnih
zločina
i,
recimo,
pro-evropske
orijentacije
u
Srbiji
postoji
jasan
društveni
konsenzus
i
zato
je,
upravo
zarad
očuvanja
tog
konsenzusa,
opasno
kačiti
na
njega
previše
toga,
a
pogotovo
Karlu
Del
Ponte,
Kosovo
i
“transantlanske”
integracije.
Čak
i
ako
zahvaljujući
opštoj
pojmovnoj
konfuziji
i
vanrednom
stanju
takav
manevar
trenutno
prodje
bez
ozbiljnije
reakcije,
to
dugoročno
neće
doneti
željenu
stabilnost,
već
samo
nove
kolektivne
frustracije
koje
su
plodno
tle
svakog
ekstremizma.
Ali,
razume
se,
kada
već
u
svojoj
lakomislenosti
ili
ideološkoj
ostrašćenosti
ni
ovdašnji
vodeći
politički
faktori
o
tome
izgleda
mnogo
ne
razmišljaju,
iluzorno
je
očekivati
da
se
neko
u
svetu
naročito
opterećuje
ovim
opasnostima
i
dilemama.
Medjutim,
oni
koji
su
svojom
aktivnom
podrškom,
ili
makar
prećutnim
blagoslovom,
podržali
ove
vanredne
mere
svakako
imaju
dodatnu
odgovornost
i
obavezu
da
ne
dozvole
njihovo
dalje
izrodjavanje.
Jedan
emotivni
postskriptum
Previše
se
na
ovom
tlu
nakupilo
istorije,
a
premalo
dolara
po
glavi
stanovnika.
Previše
je
"istorijskih"
ličnosti
i
dogadjaja,
sumnjivih
revolucija,
prevrata
i
obrta.
Mnogo
najrazličitijih
službi,
afera,
zavera
i
sekira.
Previše
Vujica,
Apisa,
Legija,
Leka
i
Krcuna.
Mnogo
heroja
i
mesija
spremnih
da
"za
ideale"
(svejedno
da
li
"komunističke",
"nacionalne"
ili
"kosmopolitske")
žrtvuju
sve
i
svakog
-
sem
svoje
vlasti,
privilegija
i
bogatstva.
A
premalo
otadžbini,
slobodi
i
demokratiji
istinski
predanih
i
odgovornih
osoba,
svesnih
da
ne
postoje
istorijske
prečice
i
iskreno
uverenih
u
prednosti
demokratskih
institucija
i
procedura,
medju
kojima
je
jedna
od
najdragocenijih
upravo
ona
o
mirnoj
i
periodičnoj
smeni
vlasti.
Sve
dok
takvi
ne
prevladaju
u
odnosu
na
raznorazne
"oslobodioce"
pristigle
na
tenkovima,
hamerima
i
bagerima,
na
političkoj
i
društvenoj
sceni
će
se
periodično,
sa
sve
pratećom
intelektualnom
menažerijom,
smenjivati
različiti
varijeteti
iste
totalitarne
matrice,
od
kojih
smo
u
Srbiji
za
manje
od
dve
decenije
imali
prilike
da
upoznamo
čak
tri,
i
to
često
u
izvodjenju
jednih
te
istih
protagonista.
Ako
im
se
ne
stane
na
put,
ovi
strasni
idealisti,
moralni
čistunci
i
“borci
za
ideju”
naizmenično
će
i
svaki
put
sa
sve
gorim
posledicama
“oslobadjati”
Srbiju,
odnosno,
ono
što
od
Srbije
preostane.
I
razlikovaće
se,
manje-više
samo
po
tome
što
jedni
obožavaju
Cecu,
a
drugi
Jecu.
Odnosno,
jedni
Boru-čorbu,
a
drugi
Rolingstonse.
Jedni
Šešelja
-
drugi
Batića.
Jedni
Čedu
-
drugi
Vučića.
Jedni
Šuvakovića
-
drugi
Vesića.
Jedni
Amere
-
drugi
Ruse.
Jedni
Ivana
Markovića
-
drugi
Bebu
Popovića.
Jedni
Branu
Crnčevića
-
drugi
Petra
Lukovića.
Pa
zar
medju
pobrojanim
entitetima
i
onim
što
dotični
simbolišu
nema
nikakve
razlike?
Razume
se
da
ima.
No,
nemojmo
se
zavaravati.
Te
razlike
su,
po
svoj
prilici,
premale
za
neku
stvarnu
promenu
i
istinski
demokratski
napredak,
ali
bi,
nažalost,
ukoliko
im
se
dopusti
da
ponovo
maligno
eskaliraju,
mogle
ispasti
sasvim
dovoljne
za
još
jednu
pogubnu
istorijsku
polarizaciju
i
(još)
jedan
osrednji
gradjanski
rat.
Nesto
kraca
verzija
ovog
clanka
objavljena
je
u
najnovijem
broju
Srpske
Reci
hronika
vesti (arhiva)