Jovo Vukelić
NEOPHODNA DEMONTAŽA SISTEMA DOS-a i SPS-a
Kada
je pre tri godine, 25. januara 2001., izabrana Vlada Srbije (sastavljena
od stranaka DOS-a) tadašnji premijer, pok. Z. Đinđić,
obećao je u parlamentu građanima Srbije da Vlada neće
krasti, ni lagati građane. Da li je tako i činila vlada
koja je slovila za prvu demokratsku vladu Srbije posle pola veka vladavine
komunizma i socijalizma?
Nije! Lagala je građane da će se
obračunati sa glavnim nosiocima kriminala iz predhodnog Miloševićevog
režima. Danas su ne samo na slobodi, nego i na istaknutim mestima,
posebno u privredi, većina onih koji su bili ključni Miloševićevi
saradnici i ministri, direktori najvećih državnih i društvenih
preduzeća, fabrika i banaka. Skoro niko od najviših državnih,
policijskih i vojnih funkcionera, koji su od 1990. do 2000. najviše
bili sumnjičeni i optuživani za zloupotrebe i pljačku
državne imovine, i to baš od stranaka DOS-a, nikada nisu stigli
na sud. Čak i oni Miloševićevi saradnici koji su «uhvaćeni
na delu» i za koje je utvrđeno da su nezakonito trošili državni
novac, novac iz budžeta. Vlada Srbije je sva kompromitujuća
dokumenta navodno predala državnom tužilaštvu, a oni do danas nisu
optuženi! Nijedan od dvadesetak ministara predhodne vlade M. Marjanovića
osumljičenih za zloupotrebe i bogaćenje nije optužen ni
izveden na sud za milionske pronevere državne kase!
Moć ratnih profitera
Zašto? Zato što je Vlada (ili deo Vlade) odlučila da se sa
njima nagodi, da im traži da vrate deo ukradenog novaca (kroz brojne
donacije, humanitarne akcije ili uplate na posebne račune),
a za protivuslugu oni su pošteđeni optužbi, izvođenja
na sud i verovatno dugogodišnjih robija. Tako je stvorena čvrsta
sprega oligarha iz Miloševićevog režima sa čelnicima nove
DOS-ovske vlasti. Takva sprega onemogućila je da se do danas
sprovedu istinske promene i reforme u privredi (i u drugim oblastima),
što je imalo za posledicu propadanje privrede, skoro nikakav ekonomski
rast i povećanje nezaposlenosti.
Oprost za ratne profitere, zaštita najbogatijih pojedinaca, kako
ih još zovu «ekstraprofiteri», doneo im je i na brzinu loše sklepani
Zakon o ekstraprofitu. On je trebalo da ubedi građane kako
će kroz primenu ovog zakona ratni profiteri platiti – vratiti
državi deo olako stečenog enormnog kapitala u periodu ratova
od 1990. do 2000. Iako su i prilikom donošenja zakona neki istaknuti
pravni i ekonomski stručnjaci govorili da je taj Zakon Vlade
iz više razloga sporan (retroaktivnost, nejasnost i nepreciznost)
on je počeo da se primenjuje, ali se ubrzo od toga odustalo.
Danas svi znamo da skoro sav uzeti novac, uz kamate, država vraća,
ili će morati da vrati ekstraprofiterima. Da li će nadležni
ministar finansija i drugi visoki funkcioneri koji su napravili
ovako veliku štetu državnoj kasi da odgovoraju za traljav, nesavestan
i neodgovorno obavljen posao na štetu građana?
Prosec ubrzane privatizacije, kroz šok terapiju, privatizacijom
državnog vlasništva, još više je doprineo bogaćenju Miloševićevih
tajkuna, jer su oni, videvši da za njih više nema nikakvih opasnosti,
ohrabreni masovno krenuli u kupovinu najboljih preduzeća. Ovoga
puta zajedno sa predstavnicima oligarha nove DOS-ovske vlasti i
njihovim «poslovnim prijateljima». Istim onima koji su im grehe
oprostili i kojima su ostali i doveka dužni što su na slobodi, a
ne u zatvoru, ali i zahvalni što su «vratili» samo deo, a ne sav
pokradeni novac.
Tako su u ime raznih novoosnovanih preduzeća od Devičanskih
i Maršalskih ostrva do Rusije Miloševićevi i DOS-ovi tajkuni
opljačkanim - prljavim novcem počeli da kupuju najprofitabilnije
firme, preduzeća i imovinu na tenderima uglavnom po cenama
mnogostruko ispod realnih. Umesto postepene liberalizacije tržišta
i uspostavljanja vladavine prava i jakih instuticija kako su činile
Slovenija, Češka i druge zemlje u tranziciji (sem Rusije) šok
terapija je dovela do velike armije nezaposlenih. Socijalna bahatost
i nebriga države prema svojim građanima dostigla je Orvelovske
razmere. Posledica takve prakse bila je da su u kabinetima kod premijera
i ministara DOS-a često sedeli i navraćali isti bogataši
koji su sedeli u tim kabinetima za vreme vladavine Miloševića
i Marijanovića.
Razlika je bila samo u tome što su ti bogati i uspešni biznismeni
iz Miloševićevog vremena, koji su u ratnomperiodu «strahovali»
za svoju budućnost i sumnjivo stečeni novac, sada bili rehabilitovani,
dobijali su «pečat» legalnosti stečenog bogatstva. Kao «dokazanim
patriotama i sposobnin privrednicima» njihovi apetiti su porasli,
pa su prošle godine osnovali i «Udruženje industrijalaca» (u zemlji
koja praktično nema industriju) koje sada radi na objedinjavanju
svih tajkuna kao bi zajednički nastupali i ispostavljali zahteve
vladi.
Tako oni sada žele da utiču i na politiku, a neki od njih
iskazuju čak nameru da uđu u vladu i strukture vlasti
(kao i oligarsi u Rusiji). U tome im zdušno pomažu novokomponovani
bogataši DOS-a, koji su se obogatali od provizija dobijenih od Miloševićevih
ratnih profitera. Zato nema od nadležnih državnih organa ni otkrivanja
glavnih aktera šećerne afere, u kojoj su miljenici vlasti DOS-a
stekli veliko bogatstvo nelegalnim izvozom šećera u EU. Ali,
zato Srbija trpi sankcije i zabranu izvoza šećera, jer moćnici
iz vlasti i Vlade štite švercere šećera.
Korupcija DOS-a
Sve ovo uticalo je na enorman porast korupcije u najvišim organima
vlasti. Korupcija je kao kancer zahvatila sve vladajuće strukture
i potpuno ukinula razliku između stvarnih državnih centara moći
i moći neformalnih biznis-lobija. Ko ustvari kreira ključne
ekonomske odluke vlade vidi se jasno iz posledica takvih odluka, koje
uglavnom idu na ruku krpunom kapitalu, posebno preduzećima i
firmama, čak i celim granama privrede (kao u oblasti živinarstva
i proizvodnje jaja) koje vode novokomponovani tajkuni DOS-a, ili nekadašnjeg
Miloševićevog SPS-a.
Takva nova i nemilosrdna pljačka državnog bogatstva kroz privatizaciju
nailazi samo na slabe i povremene otpore još nedovoljno organizovanih
sindikata, obespravljene i oslabljene radničke klase i pojedinih
Udruženja građana, Saveta za antikorupciju, nekih nevladinih
organizacija i grupa intelekualaca. Kad se neko od njih oglasi u javnosti
ukazujući na neke nepravilnosti u privatizaciji, iznoseći
sumnje u zakonitost kupovine nekih preduzeća, ili ospori mizerne
sume koje su tajkuni dali za vredne firme ili fabrike biva od oligarha,
njihovih medija i plaćenih analitičara, ali i uz podršku
zvaničnika vlade, satanizovan, nazvan neznalicom i kočničarem
«reformi». Zaglušujuća lavina napada, pored realno teškog dobijanja
prostora za njihove proteste u mnogim sredstvima informisanja, plaši
sve više građana da se energičnije suprostave sve očiglednijoj
pljački državne imovine. Zapadne zemlje i njeni političari
retko su vršili pritisak na vlasti u ovoj oblasti, vitalnoj za oporavak
privrede Srbije i njene regionalne i Evropske integracije.
U ovakvoj situaciji uspostavljanje vladavine zakona, jakih ustanova
i institucija potpuno je napušteno, država je skoro paralisana nepostojanjem
ključnih institucija, a među građanima vlada razočaranje
u promene, nedostatak vere u bolje sutra, apatija i nepoverenje u
organe vlasti. Gubitak kredibiliteta građana u institucje i vlast,
a posebno u skoro sve najistaknutije političare na vlasti doveli
su Srbiju u skoro bezizlazan položaj. Bes i nezadovoljstvo građana
je sve veće, ono tinja i pitanje je kada će da se izlije
na ulice, što bi imalo teške posledice po stabilnost Srbije. Umesto
demontaže postojećeg diktatorskog režima Miloševića i sistema
korupcije i krađe – taj sistem je uglavnom očuvan i popunjen
novim ljudima iz DOS-a. Uništavanje elana građana stečenog
5. oktobra 2000. najbrutalnije je sprovedeno u oblasti bezbednosti
gde je celokupan represivni aparat policije, tajne državne policije
i sprege tih sistema sa najistaknutijim vođama gansterskih klanova
očuvan.
Zato se i dogodilo da najbliži i najvažniji saradnik oba premijera
bude potpuno anonimni biznismen iz BiH, koji je kao savetnik predsednika
Vlade bio «zadužen» za bezbednost i nezakonito prisluškivanje, pranje
novca i kupovinu preduzeća i firmi po bagatelnim cenama. Njegova
neformalna moć bila je kao i formalna moć premijera.
Isto tako, i drugi savetnik oba premijera bio je anonimni mlađi
čovek koji je dobio ogromna ovlašćenja da upravlja najmoćnijim
preduzećima koja su ušla u privatizaciju. Na kraju je uhvaćen
u rabotama pranja novca i primanja provizije, ali i on je i sada
velikim delom zaštićen od vladajuće elite da ga ne bi
stigla zaslužna ruka pravde.
Posle decembarskih izbora 2003. pokazalo se jasno da bi pravljenje
nove vlade sa kancerogenom mrežom predstavnika DOS-a i SPS-a bilo
fatalno za novu vlast i da bi dalje propadanje države i njenih instutucija
i privrede bilo nezaustavljivo. Ostaviti na ključnim polugama
vlasti predstavnike DOS-a, pretežno iz DS-a, koji su u svojim poslovima
srasli u jedan sistem sa oligarsima iz Miloševićeve ere znači
ostaviti nedirnutim ceo Miloševićev sistem diktatorskih odnosa
u privredi, koji su podređeni ekonomskim interesima grupice
ratnih profitera i novokomponovanih DOS-ovih tajkuna. Znači
i ostaviti nedirnutim i nereformisanim represivni sistem tajne državne
bezbednosti (sada BIA), koji je povezan sa glavnim kriminalcima
i mafijašima kao izvršiocima nastravičnijih ubistava od 1990.
do 2003, uključujući i ubistvo predsednika Vlade Đinđića
koje su izvele iste ove snage.
Bez kompromitovanih
Navedene sprege Miloševićeve i DOS-ove vlasti u sektoru bezbednosti
za posledicu imaju i neotkrivene nalogodavce ili ubice u skoro svim
najtežim političkim zločinima počinjenim do 2000,
ali i u tri protekle godine. Isti ljudi iz istog aparata ubili su
I. Stambolića 2000, ali i Đinđića 2003! Kad
se to zna, kako je onda moguće otkrivanje nalogodavaca i njihovih
motiva, bez temeljne demontaže tog monstruoznog sistema ubijanja
i represije?
Vlast DOS-a vršila je neprekidnu presiju i na sve ključne
medije, posebno preko Biroa za komunikacije, i stepen slobode štampe
u Srbiji nije danas na zavidnom nivou. Umesto da štampa kontroliše
rad Vlade, državnihinstitucija i vlasti uopšte, češća
je praksa da vlast kontroliše rad medija i mnogih glavnih urednika,
a ima i pokušaja korupcije i zastrašivanja novinara od predstavnika
vlasti i novih oligarha.
Delimično nerazumevanje nekih zapadnih političara potrebe
radikalne promene vlasti u Srbiji, u kojoj ne bi bilo predstavnika
SPS-a, SRS, ali ni DS, iz navedenih razloga korupcije, kriminala,
nesprovođenja reformi... -dovelo je posle decembarskih parlamentarnih
izbora do teškoća u formiranju nove vlade Srbije. Ulazak DS
u vladu značio bi jasnu blokadu u istragama o svim korupcionaškim
aferama vlasti od 2000. do danas, jer ih DOS-ovska vlast na svaki
način zataškava. Poslednjih dana izgleda da se takav stav nekih
zapadnih država i političara menja.
Zašto je došlo do ovog nerazumevanja sa Zapada? Verovatno zato
što je deo zapadnih političara - verujući da će samo
postojeća vlada, sa DS na čelu, najbolje i bez mnogo pogovora
sprovoditi interese i naloge međunarodne zajednice - postao
skoro slep, zaslepljen onim što ta ista vlast štetočinski čini
u zemlji. Tako se desilo u jednom času da neke grupe političara
iz inostranstva podržavaju Vladu DOS-a, koja je izgubila poverenje
građana Srbije i koja je postala neomiljena i nepopularna.
Nije ova vlada neomiljena i bez kredibiliteta kod građana
zato što sprovodi nepopularne reforme, kao što to žele da predstave
iz Vlade Srbije, već zato što je ogrezla u korupciji, što zataškava
afere svojih ministara i državnih službenika, što nije izvršila
reforme tajne policije i otvorila tajna dosijea, što je bezočno
krala poslaničke glasove u skupštini, a potom ni to nije htela
da prizna (sem u jednom slučaju), što je nezakonito oduzimala
mandate poslanicima opozicije, što je predsednica Skupštine i v.d
predsednika Srbije kršila ustav i nije sprovodila odluke Ustavnog
suda, što je Vlada umesto pokretanja proizvodnje i otvaranja malih
i srednjih preduzeća i stimulisanja privatne inicijative omogućila
stvaranje novokomponovanih bogataša preko noći u suludo brzoj
privatizaciji....
Kao da se htelo, čak po svaku cenu, održati na vlasti neuspešni
i neefikasni DOS-ov režim, čiji su se ključni predstavnici
kompromitovani u brojim aferama i bez poverenja građana. Treba
podsetiti da iza takve vlasti već dugo ne stoji ni 15-tak odsto
glasača u Srbiji, a što su potvrdili i poslednji parlamnetarni
izbori. Ako neko želi održavanje ovakvog režima u Srbiji onda treba
da podržava učešće kompromitovanog DS u vladi. Ali,
ako se želi vlada i vlast u Srbiji, koja će nastaviti saradnju
sa međunarodnom zajednicom, izvršiti promene i reforme u privredi,
pravosuđu, policiji, jačanju institucija, borbi protiv
korupcije, šverca i kriminala i koja će izvršiti temeljnu demontažu
Miloševićevog i DOS-ovskog sistema bezbednosti i koja će
stabilizovati političke i privredne prilike u Srbiji - onda
šansu treba dati, poverenje ukazati i pomoć pružiti drugim
demokratskim snagama (bez DS) u Srbiji. Uostalom, te političke
partije su svojim demokratskim delovanjem u proteklim godinama to
opravdale. A dobile su i dovoljno veliku podršku građana na
poslednjim izborima da su takvu priliku zaslužile.
Autor je profesor filozofije i urednik «Pogleda» u listu «Politika» |
|