Home
Komentari
Kulturna politika
Debate
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
Prikazi
Linkovi
   
 

KOMENTARI

Pitanje Kosova i Metohije

   

Slavko Živanov

Tekst nije probni balon, niti je autor imao bilo kakvu drugu nameru osim da u ovom, poslednjem, trenutku otvori pitanja koja su po njegovom sudu relevantna. Imajući u vidu da teze iznesene u tekstu jesu suprotne zvaničnoj politici Srbije prema Kosmetu, one nisu u misiji rušenja, već upozorenja. S druge strane, u paleti ponuđenih rešenja za Kosmet, bilo da je reč o albanskim, srpskim, ili predlozima trećih strana, autor smatra da su teze iznesene u tekstu na tragu boljih rešenja od ponuđenog, zvaničnog. I konačno, tekst bi trebalo da bude prilog razumevanju definicije odgovorne politike. Ne dnevne ili kratkoročne, već politike čiji celoviti rezultati daju pozitivan učinak dugoročno.

K O S O V O: NEOPHODNO RAZGRANIČENJE

Istorija odnosa Srba i Albanaca na prostoru koji se danas zove Kosovo i Metohija, pa čak i šire od toga, zapravo je istorija sukoba ova dva naroda. Osim ratova, bitaka, oružanih pobuna na ovom prostranstvu, između ova dva naroda vođeni su i ratovi bez upotrebe vatrenog ili hladnog oružja. Vođeni su demografski ratovi, «ratovi imovinom», pritiscima, strahovima, sumnjama. Vođeni su ratovi različitim sredstvima, ili su vršene opsežne pripreme za njih, ali u suštini, bio je to jedan jedini rat – rat do istrebljenja.

Ne želeći da naglašavanjem istorijskih i drugih fakata dokazujemo koja je strana u istoriji ili danas zapravo u pravu, ko je žrtva, a ko dželat; bez ikakve potrebe da to posebno ističemo, pokušaćemo da dokučimo šta oba naroda, državu i region čeka u budućnosti. Pokušaćemo da ukažemo na modus koji bi, napokon, doneo mir i Albancima i Srbima i njihovim sugrađanima i susedima.

Armagedon

Svojom više nego sramnom ulogom međunarodna zajednica završila je značajan deo posla kada je reč o uništavanju SFRJ. Taj posao završen je uglavnom na štetu Srba. Istine radi, Srbi ili njegovi vođi voljno ili nevoljno, svesno ili besvesno, asistirali su u tome. Kosmet tome najslikovitije svedoči. Ne treba ništa drugo gledati i ništa drugo videti sem te jedne crne tačke kroz koju se prelama sva tragika srpske adolescencije, kratkovidost srpskih vođa, teror nad većinom, varvarstvo nad manjinom, bahatost Amerike, pokušaj samoubistva EU...

Pet godina posle «Milosrdnog anđela» koji je proharao Jugoslavijom zbog Kosmeta, na istom prostranstvu jezde «jahači Apokalipse», a Srbi su opet pred dilemom i nerešenim pitanjem. Pred onim istim pitanjem na koje je u istoriji jedan ili drugi narod pokušavao da odgovori pokušajem da se zacementira učinak primene sile i oružja. Da neko nekom podvali, da mu pripremi zamku, nasuče brod na hrid... Čitav arsenal sredstava i metoda su upotrebljeni, jedino se o racionalnom dogovoru obe strane nije razmišljalo. Zato smo tu gde smo, i zato danas plaćamo rate najskuplje moguće cene.

Naime, sasvim je izvesno da najgora moguća solucija po Srbe - nije izvesna. Reč je, dakako, o soluciji da Kosmet u granicama AP Kosovo i Metohija ostane u sastavu Srbije ili SCG. Ne bi se, takoreći, čitava svetska armada tri meseca upinjala da kamen na kamenu ne ostane da bi sve ostalo onako kako je bilo, ili malo drukčije. Kosmet će biti nezavisan, u ovim ili nešto užim granicama, uslovno ili bezuslovno. Ali, pre nego što se apriorno ne podigne glas u odbranu celishodnosti «hranjenja zmije u nedrima», trebalo bi ipak još jednom razmisliti o svim istorijskim činjenicama. I o Ćosićevom predlogu koji je star bar 30 leta, i o Krstićevom, mnogo mlađem, ali dobrom predlogu, i o devedeset osmoj - poslednjem propuštenom vagonu, poslednjeg voza koji nas je mogao odvesti ka rešenju bez rata, ali i o današnjem stanju na Kosmetu (1). U 2005. godini, u godini rešavanja kosmetskog pitanja Srbi ponajmanje odlučuju i iako jeste reč o svojevrsnoj ironiji, to rešenje doneće Srbima najviše koristi, dakako, u budućnosti. Kosovski Albanci dobiće svoju, toliko priželjkivanu, nezavisnost, a videćemo – šta će nezavisnost doneti kosovskim Albancima.

Zabrinutost zbog ekspanzije

Višedecenijski permanentni demografski rast albanskog stanovništva na Kosmetu nikoga ko se nalazi u bliskom okruženju ne može ostaviti ravnodušnim (2). Njihova težnja ka stvaranju Velike Albanije uz najprimitivniji nacionalizam na Balkanu kao jednim od sredstava za njeno ostvarivanje sasvim sigurno, izazvaće odbrambene mehanizme kako Srbije, tako i ostalih država sa kojima se Kosovo i Albanija graniče. Infiltracija demografskim širenjem bila je moguća pod Titovim režimom i režimom nastavljača njegove politike. SFRJ više ne postoji, a samim tim ne postoji ni domaćin u kojem bi se albanski živalj, poteran iznutra objektivnom mnogobrojnošću i subjektivnim invazionizmom, a primamljen višim standardom, boljom i prosperitetnijom ekonomijom, nesmetano širio. Nacionalni interesi Grčke, Makedonije, Srbije, Crne Gore, možda čak i Bugarske, moraju biti zaštićeni od priliva stanovništva albanske nacionalne zajednice bilo da ono dolazi sa Kosova ili Albanije ukoliko u budućnosti te države žele da ostanu matične države naroda čija imena nose. Ukoliko čak i EU bude zahtevala da se granice brišu (pod pretpostavkom da ovaj deo Balkana postane deo EU), utopistički je smatrati da će slovenske države i Grčka na granice sa Albanijom i Kosovom gledati kao što na granice međusobno gledaju Nemci i Francuzi. Dakle, Srbija ima sve razloge da ni po koju cenu ne dozvoli naseljavanje Albanaca na svojoj teritoriji, kao što te razloge ima i Makedonija i Grčka. Svakako da će rešavanje tog pitanja biti veoma složeno. Ali, ono bi bilo mnogo složenije kada bi se Kosovo nalazilo u sastavu Srbije ili SCG.

Budući status američkih miljenika

Iako nisu krili svoje simpatije prema kosovskim Albancima, Amerikanci su im podarili toliko radioaktivnog materijala kroz ispaljenu uransku municiju i bombe, da je gotovo izvesno da se dekontaminacija terena ne može izvršiti. Za tu dekontaminaciju se dobrano odocnilo jer su nukleidi sada već i u biljkama, a zbog vremenskih prilika široko su rasprostranjeni. Nalaze se i u dubljim slojevima zemlje, podzemnim vodnim tokovima, životinjama, dakle u lancima ishrane, i naravno u ljudima. Za te posledice će se tek čuti. Biće to kolateralna posledica vazdušne podrške jedinicama tzv. OVK.

Madlen Olbrajt, čuveni državni sekretar SAD nije krila svoje simpatije prema Hašimu Tačiju. Holbruk, takođe vrlo poznat predstavnik SAD, ni danas ne krije svoju privrženost kosovskim Albancima i njihovoj «borbi za slobodu», a isto tako otvoreno to je radio i kad je i formalno i faktički bio značajan faktor na Balkanu. Suđenja Miloševiću u Hagu ako ništa drugo pokazuju bar da je zaista postojao nekakav scenario američke administracije bar kad je reč o Rambujeu i bombardovanju Srbije. Postojao je bar neuobičajeno visok stepen razumevanja i prisnosti između Albanaca i zvaničnika SAD, toliko visok da bismo ga diplomatskim rečnikom mogli nazvati nepristojnim. Simpatije prema Albancima i visok prag razumevanja bili su toliko ispoljeni da se organizovani kriminal i terorizam «Kosovara» jesu videli, ali se nisu primećivali. Verovatno se sve to negde beležilo, zlu ne trebalo, ali sankcija nije bilo. Ni danas Unmik i Kfor ne vide putove droge, oružja, belog roblja, crvene žive. Verovatno je da će im se lampica upaliti tek na Plutonijum, a tada će Albanci osetiti silinu prijateljskog (američkog) zagrljaja od kojeg pucaju kosti. Kao i Bin Laden (3), mnogo «Kosovara» naći će se na poternicama. To da je Kosovo potencijalno teroristički resurs nije teza. To je, nažalost, činjenica kojom se mogu baviti Kfor i Unmik, ali samo do trenutka kada postanu nepoželjni. Odnosno, do trenutka kad će im okruženje postati krajnje neprijateljsko. Tada će mali problem sa kosovskim albancima imati Amrikanci, a mnogo veći Evropska unija. Tvorevina koja je počela sebi da stvara probleme pre nego što je nastala i tvorevina kojoj će Amerikanci pomoći da sebi stvara probleme.

Evropska unija

Interes Evropske unije, ili bar vodećih i najvećih zemalja u njoj trebalo bi da bude da se kosmetska drama reši dugoročno i da to rešenje bude prihvatljivo i za Srbe i za Albance. Ukoliko takvog rešenja ne bude, Kosmet nikada neće biti toliko miran da bi se EU ozbiljno uključila u ekonomsku utakmicu sa multinacionalnim kapitalom, direktinim kapitalom SAD ili onim koji ona kontroliše. Ako Kosmet ostane prostranstvo na kojem se održava oscilirajuća kriza niskog intenziteta (4), Evropa će se više baviti bezbednošću nego ekonomijom. Za to vreme svetskom ekonomijom dominiraće i dalje oni koji i dominiraju nastojeći da tako i ostane. Preciznije rečeno, nije poenta u lokalpatriotizmu ili simpatijama prema Evropi, nasuprot antiamerikanizmu, već je nužno da se ukine monopol jedne ekonomije koja je svetu nametnuta neekonomskim sredstvima, neekonomskim instrumentima i po opštim nefer uslovima. Ovde nije reč samo o pravdi već i o oslobađanju, o potrebi da se uživa jedna vrsta slobode o kojoj ne može biti reči dok se na jednom delu Evrope ljudi bore za pravo na život i slobodu kretanja.

Evropska unija, na neki način podseća na Kraljevinu SHS ili Jugoslaviju. Naime, ona pretenduje da nacionalna pitanja u Evropi nadiđe, da ih učini irelevantnim postojanjem velike zajednice u kojoj žive mnogobrojni narodi. Ta ambicija EU, bar iz današnje perspektive teško je ostvariva. Nacionalne države i nacionalna pitanja postojaće dok postoje ljudi, a ona će biti posebno isticana na prostranstvima na kojima nacionalna pitanja ni u prošlosti nisu rešena, niti su imala dostojnu afirmaciju. Nerešeno nacionalno pitanje ne može se rešiti brisanjem nacionalnog pitanja.

EU bez Srba ne može rešiti kosmetski problem, a Srbi ga ne mogu rešiti bez Albanaca. Zbog toga je bitno da dogovorno razgraničenje između Srba i Albanaca trajno zakopa ratne sekire između ova dva naroda. S druge strane, taj dogovor mora da sadrži garancije i pravila, etalone po kojima funkcionišu dobrosusedski odnosi. Šta može, a šta ne može. Srbiji ne treba ekspanzija Albanskog stanovništva, a Albancima ne treba ekonomska, saobraćajna i dr. izolovanost, jer ona vodi upravo ka stvaranju države koja podržava terorizam. Iako za američku administraciju to ne možemo tvrditi, u interesu EU je da Balkan bude stabilan i prosperitetan, da na njemu žive svi u miru i da tu teorizam uporišta nema. Jasno je da se EU neće suprotstaviti Americi u rešavanju kosmetskog pitanja, međutim Evropa će u rešavanju tog problema težiti ka principima.

Srbi

Da li Srbi treba da budu nesrećni jer Kosmet neće biti deo Srbije, pitanje je na koje će budućnost dati odgovor svima. Nekim je taj odgovor jasan i danas. Za mnoge, Kosmet je jedino izvor problema. Prostranstvo u koje se invenstiralo, a sa kojeg su stizali limeni kovčezi onih koji pokušavaše da sprovode zakon i državne ingerencije. Oni mlađi, koji nikada nogom kročili na Kosmet nisu, niti bi se brzo snašli pred mapom, teško da će to pitanje uopšte i postaviti, bar sebi. Odgovor na pitanje da li će Srbi ostati Srbi kada izgube Kosmet je mnogo složenije. Ne pretendujemo da na to pitanje odgovorimo osim što bismo postavili nekoliko sličnih pitanja koja takođe traže odgovor: da li su Srbi manje Srbi jer žive rasuti po svetu zarađujući da prežive jer u matici nisu imali posao? Da li su Srbi veći od ostalih ili bar isti kao i ostali narodi kad čekaju u redovima ispred grčke ambasade, a da o francuskoj ili britanskoj vizi i ne govorimo, kao i o onoj rumunskoj? Da li su Srbi, ovi mlađi Srbi posebno, manje Srbi kada koriste više tuđih, nego srpskih reči u vlastitom govoru? Koliko su Srbi – Srbi kada jedu u «Meku», piju Coca-Colu, «furaju američke fazone», koriste drogu još u osnovnoj školi, stupaju u seksualne odnose u osmom ili nižem razredu, ne znaju istoriju, dive se folk-zvezdama, nepismeni su i neobrazovani, broj umrlih je veći od broja rođenih... Dakle, hoće li se, nepokon, zatvoriti ova velika, krucijalna, ključna, dramatična pitanja, da bismo se posvetili rešavanju «malih» problema? Hoće li doći vreme da se rešavaju životni problemi, a ne rešavati problemi života ili smrti. Mogućno je, međutim, tvrditi da te dve stvari nisu u koliziji. Mogućno je i da nisu, ali pitanje Kosmeta se mora rešiti, a ako je reč o tome, onda ne može biti reči o privremenosti. Dugoročno rešenje postoji i ono je izneseno. Ne postoji po Srbe povoljnije rešenje od razgraničenja i zato ga treba obezbediti što pre. Ono u sadašnjosti može biti bolno i sigurno je da će izazvati otpore, ali dok god budemo gajili iluziju da je istorijsko pravo iznad etničkog imaćemo problem. Dok god se utopistički držimo pravaziđenog pravila poštovanja suvereniteta i nepovredivosti državnih granica, a na uštrb sloboda i prava, imaćemo problem, pre svega, sa ljudima koji unutar tih granica žive protiv svoje volje. Imaćemo problem i sa sobom i sa Evropom i naravno sa Albancima, i ne samo mi. Isti problem imaće i pokolenja koja ga budu rešavala, s tom razlikom što će problematizovane granice pomerati još više na štetu teritorije Srbije i Srba.

Na model osvajanja teritorija demografskom ekspanzijom nema prihvatljivog odgovora. Ljudska prava i slobode ostaće neprikosnovene vrednosti koje se ne mogu osporiti čak i ako budu instrumentalizovani, odnosno ako se koriste samo kao paravan za kolonizaciju i teritorijalno proširivanje. Ukoliko se Albanci nakon razgraničenja opredele za demokratiju, EU, dobrosusedske odnose – utoliko bolje. Ukoliko pak skliznu dublje ka organizovanom kriminalu i terorizmu, što je verovatnije, Srbija će uvek imati pravo na svoj izbor. Srbi su ipak slovenski narod. Srbija kasni, ali ka demokratiji ide.

Dogovor dveju strana

Ako pretpostavimo da je međunarodna zajednica veoma ozbiljna kada tvrdi da nasilnih promena granica ne može biti, i ako pretpostavimo da će se ona suprotstaviti nasilnim promenama granica i kad bi ih trebalo menjati na štetu Srba, izvesno je da promena granica može biti ako se dve zainteresovane strane, u našem slučaju Srbija i kosmetski Albanci, dogovore da se razgraniče. U tom slučaju Srbija bi trebalo prva da prizna nezavisnost Kosova u dogovorenim granicama, uz veoma precizne klauzule, uslove i naravno garancije. Nije nemogućno obezbediti da svi kulturno-istorijski spomenici budu sačuvani, a oni od neprocenjivog i izuzetnog značaja za srpsku i svetsku baštinu trebalo bi da budu pod ingerencijom SPC. Drugo, važno je utvrditi da granične opštine ka Kosmetu ne mogu biti teritorijalno problematizovane ni u budućnosti. Važno je da garanti budu i sve države iz susedstva u kojima žive Srbi kao nacionalne zajednice. Na taj način, budući da je nepovredivost granica garantovana svima u okruženju kroz različite sporazume, a postoje osnovi sumnje da jedino granice Srbije mogu biti sporne, Srbiji se moraju obezbediti garancije da sama, svojim Ustavom, uređuje svoju teritorijalnu organizaciju. Treće, opštine na KiM sa većinskim srpskim življem trebalo bi da ostanu u Srbiji, kao i da se svima koji to žele omogući povratak i nesmetan život, garantuju prava i slobode bilo gde na teritoriji Kosova i Metohije. Za Albance je veoma važno da se sa Srbima konačno dogovore, jer i njihova budućnost zavisi od korektnih susedskih odnosa. A od prirode i intenziteta veza sa Srbijom zavisi sudbina ljudi koji budu živeli na Kosovu. U slučaju dogovornog razgraničavanja, mnoge stvari srediće se postupno i dugoročno i koliko Srbija i Kosmet budu dobro sarađivale, toliko će se scenario «talibanizacije» Kosmeta izbeći. Za sve miroljubive građane Kosmeta i albanske političke vođe kojima je ideal demokratija, a ne terorizam ili organizovani kriminal sigurno je da će prepoznati slamku spasa koja se nalazi u istinskim povezivanjima. Ukoliko tog dogovora ne bude Kosmet će ostati izolovano ostrvo koje će pritisnuto bedom, radikalizmom i nesrećom skliznuti u red onih «država» koje   Amerikanci mogu da bombarduju svaki put kada im sateliti uslikaju kampove za obuku terorista ili fabrike narkotika.


1. Registrovano je 187.289 resaljenih; Srbi odbijaju da učestvuju u radu privremenih institucija zbog nepostojanja slobode kretanja i nepoštovanja prava na život; žive u getoima bez elementarnih socijalnih i egzistencijalnih uslova; četiri godine posle dolaska NATO i UN nivo bezbednosti je tragično nizak; dogodili su se masovni oružani progoni; zastrašivanja nealbanskog stanovništva neprekidno traju, a strah od novih masovnih oružanih akcija albanskih terorista je sveprisutan.

2. Od 1948. do 1991. godine, broj Albanaca na KiM je sa sa 498.242 porastao na 1,598.072, (povećanje za 320 odsto) dok se broj Srba i Crnogoraca smanjivao. Brojčana proporcija pre sto godina iznosila je 1:4, a danas iznosi šest puta više u korist Albanaca (1:23).

3. U mnogim sredstvima informisanja navedeno je da je Bin Laden imao svoje jedinice na Kosmetu, kao i u BiH, ali to zvanično nije ni potvrđeno ni demantovano, kao i informacije da je isti čovek bio u nekakvoj vezi sa američkom obaveštajnom službom CIA.

4. Za Srbe i nealbanski živalj ta kriza niskog intenziteta imala bi razmere drame, ali ova razlika u redovima veličina za međunarodnu zajednicu je dokazano prihvatljiva.

 
     
     
 
Copyright by NSPM