Slobodan
Divjak
Ka
međusobnoj toleranciji demokratskih snaga
Očito
je da pred odlučujući krug predsedničkih izbora dolazi
do procesa "zbijanja redova" demokratskih snaga. Ključne
impulse tome procesu dali su Vojislav Koštunica i sam predsednički
kandidat – Boris Tadić. Prvi tako što je ovome poslednjom dao
jasnu i principijelnu podršku, mada je, bar teorijski gledano, mogao
pozvati građane da glasaju za Nikolića, potom ući
u koaliciju sa radikalima i postati premijer jedne, numerički gledano, stabilne
vlade. Takvom izazovu može odoleti samo onaj političar koji
pukom politikantskom kalkulantstvu pretpostavlja principijelni pragmatizam
i koji interes države stavlja iznad ličnih ambicija. Jer, radikali,
i pored pozitivnih pomaka na planu oslobađanja od svoje ekstremističke
prošlosti, ipak još nisu ubedili svet u svoju proevropsku i prodemokratsku
orijentaciju: pobeda njihovog kandidata imala bi očito negativne
implikacije po međunarodni položaj Srbije i po započeti
proces evropeizacije Srbije i njenog približavanja evroatlantskim
integracijama. Koštunica će, zahvaljujući tom svom potezu,
kojim je integrisao i stabilizovao demokratski orijentisane snage,
ostati i dalje dominanantna figura naše političke scene.
Kad je reč o Borisu Tadiću, stoji činjenica da ga
"opojna blizina" pobede na predsedničkim izborima
nije nagnala da podlegne avanturizmu trijumfalističkog raspoloženja.
Kao što se nedavno mudro distancirao od "antilegalistički
nastrojenih jastrebova" unutar redova svoje partije, tako je
i sada ispoljio dalekovidost opredeljujući se za koncepciju
kohabitacije, tj. dugoročnije saradnje predsednika republike i vlade. Jedan je od prvih,
ako ne i prvi, članova Demokratske stranke koji je bez okolišenja
izjavio da između njega i Koštunice nema bitnijih razlika kada
je reč o prioritetima naše politike: ulazak u EU koji nije
moguć bez konstitucionalizacije Srbije u evropskom duhu; obezbeđenje
odgovarajuće autonomije za Srbe na Kosovu; pokretanje privrednog
razvoja; dekriminalizacija društva i politike, popravljanje materijalnog
položaja najugroženijih odgovarajućim socijalnim programima
koji neće zaustaviti ekonomsku reformu i slično.
Ovakvi stavovi naših vodećih lidera otvaraju perspektivu prodiranja
istinske tolerancije u odnose između demokratskih snaga bez
čega ne može doći do stabilizovanja našeg političkog
života. To naravno ne znači odsustvo normalne konkurencije
između demokratski orijentisanih stranaka, već samo odustajanje
od logike radikalne konfrontacije pri kojoj one jedne drugima odriču
demokratski karakter i proevropsku orijentaciju. Tolerancija između
demokratskih snaga posebno je važna u ovom momentu kada ekstremističke
opcije nisu još pacifikovane.
Kada je Koštunici jedini rival na predsedničkim izborima bio
Vojislav Šešelj, napisao sam sledeće reči:
"Kada se bira između demokratije i autoritarizma, vladavine
prava i radikalne pretnje njoj, između normalne komunikacije
sa svetom i samoizolacije, onda ne može i ne sme biti bilo kakvih
kalkulacija unutar demokratskog političkog bloka... Koštunica
u ovome trenutku brani Srbiju od pošasti zvane Šešelj. Ne radi se
tu samo o neophodnosti da Šešelj doživi poraz, već i o tome
da njegov poraz bude što ubedljiviji kako bi se na dugi rok marginizovala opasnost od desnog ekstremizma".
Mada je ubedljivo pobedio Šešelja, Koštunica tada nije postao predsednik zbog
tihog bojkota, tj. nesolidarnosti jednog dela demokratskog
političkog bloka. Nadam se da ovoga puta neće biti tako,
tj. da će građani svih demokratskih boja shvatiti radikalnu
ozbiljnost situacije, izaći na izbore i doprineti ubedljivoj
pobedi Borisa Tadića.
Autor
je V. D. Direktora Radio Beograda
Tekst je objavljen
u Politici od 24. 06. 2004. u rubrici "Pogledi"
|